Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

U neohinduizmu, teozofiji, new age filozofijama i njihovim raznorodnim
ograncima postoji trend mistifikacije istočnjačkih termina i pozivanja
na drevno porijeklo filozofija koje izlažu. Stvarnost je bitno
drugačija, i mislim da je potrebno opisati povijesni kontekst nastanka
tih pojmova kako bi se uklonile mistifikacije i emocionalna muljanja.

Koncept karme (sanskrit. karman; djelatnost) kakav je razvijen iza 6.
stoljeća pr.n.e. nije poznat u starijim tekstovima. Naime, postojao je
koncept po kojem djelatnosti daju rezultate, i po kojem se svako zlo
djelo na kraju obije o glavu djelatniku, a zagrobni život pojedinca je
određen njegovim djelima za života. To ipak spada u klasično
moraliziranje prisutno u apsolutno svim kulturama. Ukoliko vedska
teorija govori o reinkarnaciji, ona misli prvenstveno na povremena
materijalna utjelovljenja bića iz duhovnog svijeta s nekim posebnim
ciljem, ili pak na rođenje kao posljedicu nečije kletve zadobivene radi
uvrede ili zlodjela. Vedska religija ne poznaje reinkarnaciju kao
centralni mehanizam duhovnog razvoja, i radi prvenstveno s konceptom
raja (svarga) i pakla (naraka), što je kasnije razrađeno kroz veći broj
nezemaljskih svjetova od kojih svaki ima svojeg vladara i specifična
svojstva koja odražavaju vladarevu narav, npr. svijet kojim vlada Brahma
je bitno drugačiji od svijeta kojim vlada Indra, ali ti svjetovi nisu
stratificirani, nego paralelni. Ne postoji teorija duhovnih strata
separiranih po kriteriju suptilnosti, energetske kvalitete ili
"frekvencije vibracije", kako bi se to zvalo u New Age krugovima. Vedska
religija je, dakle, posve slična religijama ostalih lovačko-ratničkih
naroda, u kojima hrabri i časni ratnici nakon smrti idu u Sto-Vo-Kor s
Kahlessom, gdje svaki dan love vepra, a navečer uz vatru pjevaju pjesme
o junačkim djelima. U toj religiji, dakle, postoji jak dojam da djela
određuju čovjekovu sudbinu, a također postoji koncept reinkarnacije, po
kojem se netko od bogova može roditi među smrtnicima, ili netko od
mudraca, ukoliko se uzoholio, može biti proklet da se rodi kao čovjek
ili životinja, ali iza svega toga ne postoji jasna teorija. Sve je to
još uvijek na razini emocija.

Drugi bitan koncept je dharma (sanskrt. dharma; dužnost, red, zakon). U
svojoj starijoj inačici, pojam dharme označava red koji je Stvoritelj
udahnuo u Svemir samim činom stvaranja, i po kojem sve stvari unutar tog
Svemira imaju svoje mjesto i svoju osobnu dharmu, koja je određena time
od kojeg dijela "kozmičkog čovjeka", puruše, taj dio potječe. U nekim
tekstovima se kao "kozmički čovjek" spominje Brahma. Primjerice,
brahmane su stvorene od njegove glave, kšatriye od ruku, vaišiye od
njegovih bedara a šudre od njegovih stopala. Po tome koliko je
"vrijedan" dio tijela od kojeg je netko stvoren, pripada mu vredniji
položaj u društvu. Taj koncept je dakle korišten prvenstveno u svrhu
racionalizacije društvenog poretka, kako bi stanje u društvu dobilo
"božansku sankciju".

Treći koncept je koncept atmana. Riječ izvorno znači "dah", i znači dah
života, ono po čemu je biće živo dok diše, a kad ispusti dah smatra se
da je s tim dahom otišla duša (što je riječ koja, BTW, u našem jeziku
doslovno znači "dah").

Četvrti bitni koncept je brahman. Taj koncept je izvorno razvijen kako
bi se označilo "ono nešto" što daje svetost i bitnost vedskim žrtvenim
obredima i himnama. Brahman je ono nešto što se dotiče žrtvenim obredom
i daje mu transcendentalnost.

Iz navedenog je vidljivo kako su svi ti termini imali primitivne
početke, i kako je filozofska suptilnost koja se uz njih veže razvijena
s vremenom, i nije postojala od početka. Koncept drevne vedske religije
u kojoj je sažeta sva mudrost naprosto je bajka, zadovoljavanje
emocionalne potrebe za sigurnošću koja dolazi od starosti i božanske
utemeljenosti vlastitog vjerovanja. Kao i sve ostale stvari, indijska
filozofija evoluirala je od primitivnih početaka do sofisticiranih
vrhunaca. "Drevna vedska mudrost" je po svemu usporediva s nordijskom
mitologijom; samo se imena bogova razlikuju.

Dakako, kako to obično biva, kad je neki pojam uveden u opticaj odmah su
počele polemike oko njegovog značenja i smisla. Takve polemike su bile
najživlje u tradiciji lutajućih pustinjaka, šramana.

Da bi se razumjelo koncept šramana, potrebno je shvatiti povijesni
kontekst. Naime, "sveti ljudi" onog doba dijelili su se na kastu
brahmana koja je vršila vedske obrede za novac, dakle najamne svećenike
koji su živjeli na jaslama bogate vedske civilizacije kao debela lijena
krava, i one koji su smatrali da to nije ono što bi oni intuitivno
prepoznali kao put duhovnog uzdizanja, kako god on bio definiran, i koji
bi otišli u šumu ili pećinu baviti se isposništvom, birajući život na
marginama civilizacije. Takav život je bio moguć prije svega zato što su
šramane u vedskoj civilizaciji bili cijenjeni kao mudraci i sveci, i
postojala je praktički institucija prošenja hrane, gdje bi lutajući
pustinjaci obilazili sela i gradove moleći hranu, a kućedomaćini bi im
je ritualno davali smatrajući to svojom dužnošću, a šramane bi im se
odužili propovjedima i poukom. Tako se, u osnovi, kasta duhovnih ljudi
podijelila na dva bitna ogranka: na debele ugojene recitatore vedskih
himni koji su živjeli u gradovima i selima, i na mršave
isposnike-prosjake koji su živjeli na marginama svega toga, baveći se
prije svega promišljanjem o filozofiji i osobnom duhovnom praksom. Tako
je vedski teološki opus podijeljen na dio kojim su se bavili gradski
svećenici i koji je prozvan "karma kanda", i na dio kojim su se bavili
lutajući isposnici i koji je prozvan "jnana kanda". Karma kanda se
sastoji od vedskih himni i obreda, a jnana kanda od upanišada i sutri.
Negdje na sredini su purane i epovi, koji sadrže elemente obaju
tradicija. Primjerice, Mahabharata je u osnovi zbirka priča koje su se
pričale u neformalnoj fazi nakon izvršenja formalnih vedskih obreda,
dakle postoji u karma kanda kontekstu, ali često su njene dijelove
pričali lutajući pustinjaci, šramane, koji su svako toliko u fabulu
umetali poučne elemente upanišadske strukture. Tako je, primjerice,
nastala Bhagavad-gita, kao šramanska interpolacija u Mahabharatu.

Paralelno postojanje formalno obredne i osobno praktične duhovnosti,
dakle, predstavlja temelj bez čijeg razumijevanja je nemoguće shvatiti
povijesni kontekst razvoja indijske filozofije.

Element koji najviše razlikuje "gradske" od "šumskih" duhovnjaka je
isposništvo. Isposništvo je dio svih primitivnih religija, i svodi se na
koncept po kojem će čovjek napraviti neki oblik teškog odricanja, čime
će zadužiti bogove koji će mu onda ispuniti želju. Valjda najstariji
zapis o isposništvu te vrste nalazi se u epu o Gilgamešu, gdje Gilgameš
pokušava stajati na jednoj nozi cijeli dan ne bi li mu bogovi dali
besmrtnost. Potraga za besmrtnošću, posebnim moćima i ugledom među
drugim isposnicima i bogovima prožima priče o starim šramanama od samih
početaka; čini se da njihovi motivi na početku nisu bili ni posebno
plemeniti, ni posebno sofisticirani, ni posebno transcendentalni.

Za isposništvo postoje dva stara termina: tapasya i yoga. Tapasya
izvorno znači "toplina", a yoga izvorno znači "jaram", i vrlo je
vjerojatno da su izvorno te dvije riječi označavale oblike samomučenja
kojima su se izlagali isposnici kako bi privoljeli bogove da im daju
besmrtnost i moći. Postoji više mjesta na kojima se spominje izlaganje
vatri po velikoj vrućini, npr. pancaagni upasana, što se kasnije
interpretiralo metaforički, ali izvorno bi isposnik zapalio četiri vatre
na četiri strane svijeta, a peta vatra bi bila podnevno sunce, i on bi
se usred tih vatri pekao na vrućini. Dan danas postoje isposnici koji
rade takve stvari: stoje danima na jednoj nozi, režu se noževima i
slično, a povremeno se netko živ spali, tako da ne želim čuti ništa o
tome da je to metafora koja označava neki duhovni fenomen i koju samo
odabrani i inicirani mogu ispravno shvatiti. Koncept samomučenja u
kontekstu isposništva ima beskrajno opsežnu potvrdu u najstarijim
tekstovima i postoje žive tradicije takve prakse koje su se održale do
današnjih dana. Dakle, tapas je izvorno značio samomučenje vrućinom,
yoga je izvorno značila ujarmljivanje tijela u mučne i bolne položaje
kroz dugo vrijeme, a sve skupa je bilo začinjeno mučnim postom, odnosno
gladovanjem praktički do smrti. Tako je izgledalo vedsko isposništvo.
Tek kasnije su se pojavile struje koje su takve stvari pokušale
objasniti metaforički, a doslovnu praksu opisati kao zastranjenje i
plitko shvaćanje, ali sudeći po svim raspoloživim dokazima bilo je
suprotno. Izvorno su ljudi prakticirali najgrublje oblike samomučenja, a
kasnije se iz toga svega ponegdje izrodilo ponešto korisno. Stvarne,
funkcionalne yogijske tehnike su dakle nastale u kontekstu u kojem
isposnici nisu imali nikakvog problema eksperimentirati s različitim
oblicima samomučenja, i u takvom eksperimentalnom okruženju sklonom
ekstremima uočene su korelacije između određenih praksi i određenih
pozitivnih duhovnih pojava. Imajući u vidu ekstremnost praksi, iskustva
kliničke smrti, odvajanja duše od tijela, ekstremnih podizanja Kundalini
i autentičnih duhovnih vizija u kontekstu takvih ekstremnih stanja,
pogotovo spojenih sa stalnim ponavljanjem mantri, odnosno koncentriranih
molitvi, uopće nisu nikakvo iznenađenje. Dakako, ni oštećenje mozga,
invaliditet i smrt nisu bili nikakvo iznenađenje, a vjerojatno su bili
daleko češći od duhovnog iskustva.

Drevno indijsko isposništvo je dakle po život i zdravlje opasna praksa u
kojoj se smrt uslijed muka smatrala uspjehom, a odustajanje od
isposništva duhovnim padom.

U takav kontekst je uletio Buda nakon što mu je došlo do dupeta da je
udobni svjetovni život iluzija i da je stvarnost svijeta patnja, bolest,
starost i smrt. Iskrao se iz kuće usred noći i pridružio se grupi
lutajućih isposnika koji su se bavili takvim ekstremnim praksama. Jesu
li pripadnici te grupe bili Jaini, kako to smatra Čedomil Veljačić, ili
naprosto generički šramane, za sve je praktične svrhe nebitno.

Da bismo razumjeli kako su takve grupe lutajućih isposnika
funkcionirale, bitno je shvatiti da njihovo razmišljanje nije imalo
previše zajedničkog s našim današnjim, koje je u velikoj mjeri pod
utjecajem znanosti i znanstvenog načina razmišljanja, po kojem prvo
treba na temelju iskustva napraviti hipotezu, onda tu hipotezu
provjeriti pokusom, i na temelju rezultata revidirati hipotezu i od
svega toga skupa stvoriti teoriju, odnosno intelektualni sustav unutar
kojeg se tumače opažanja.

Njihov način razmišljanja s tim nije imao veze, on je bio magijski,
hermetički. Oni su prvo krenuli raditi isposništvo a onda su po putu
smišljali teoriju po kojoj bi to uopće imalo raditi, ako su uopće došli
do toga. Teorija iza isposništva je hermetička, to je teorija kozmičkog
jedinstva, teorija o tome da manjak na jednom mjestu mora dovesti višak
s druge strane, da nezasluženu patnju isposnika svemir mora nagraditi
ispunjavajući mu želje. Kako to točno radi i zašto, oni se nikad nisu
potrudili formulirati. Bilo je dovoljno da im se to svima čini
intuitivno točnim, na razini emocija, a osim toga, uvijek su se mogli
pozvati na drevnu tradiciju isposništva još od Gilgameša; ako to svi
rade, onda je valjda dobro. Dakle iza isposništva nije postojala nikakva
suvisla intelektualna teorija, isto kao ni iza većine stvari koje su
ljudi radili u drevno doba. Nije postojala teorija astrologije, koja bi
objašnjavala zašto zvijezde djeluju na ljude. Naprosto se emotivno
osjećalo da moraju djelovati, zato što se nije opažala razlika između
vlastite emocionalnosti i vanjskog svijeta. Kako gore, tako dolje - ono
što je na nebu mora se odražavati na događaje na zemlji, a ono što je na
zemlji mora imati neki pandan na nebu, svoj kozmički prauzor. Kad se
isposnik peče na vatri, on ima dojam da i svi svjetovi bogova gore skupa
s njim, da gore i nebo i zemlja, i bogovi će sigurno morati nešto
poduzeti da to prestane. Ispunit će mu želju, samo da ugasi vatru kojom
pali sva tri svijeta. Eto, tako su drevni Indijci razmišljali. Ipak,
očito je da je takva ekstremna praksa povremeno proizvodila djelovanja
na psihu koja daleko iskaču iz sfere normalnog, i zbog toga imamo
filozofiju upanišada i Bhagavad-gitu, koja je nastala upravo u doba kad
je isposništvo iz nekog razloga bilo iznimno popularno, i koja očito
potječe iz jnana kanda tradicije, i predstavlja usavršeniju verziju
nauka i stila vidljivog u starijim tekstovima poput Katha upanišada.
Veza između isposništva i takve uzvišene filozofije po svoj prilici
nalikuje vezi između alkemije i kemije, te astrologije i astronomije.
Izvorno magijska i emocionalna praksa pokušaja djelovanja na stvari
pomoću iluzornih hermetičkih principa povremeno može uroditi
neočekivanim otkrićima i plodovima, koji onda nastave samostalni život
na tangenti izvorne discipline. Tradicije yoge (kakva je kasnije
poznata) i vedante nastale su dakle u kontekstu isposništva i
odbacivanja svijeta, kao tangenta ionako marginalne discipline surovog
isposništva. Ipak, i isposnici različitih vrsta i filozofi rane vedante
slagali su se oko jednog: spasenje je nemoguće vedskim obredima. Vedski
obredi su smatrani korisnima za postizanje svjetovnih ciljeva, poput
kiše, dobrog uroda, sreće u životu, zdrave djece i sličnog, ali za
postizanje transcendentalnih ciljeva su beskorisni.

Stav tadašnjih isposnika o vedama i obredima nije se bitno razlikovao od
stava ranih protestanata o Crkvi. Svi su se slagali oko toga da Crkva ne
valja, ali kad bi ih bilo što drugo pitao, posvadili bi se. Tako su
jedni lutajući pustinjaci smatrali da je jedino u isposništvu vrlina.
Drugi su smatrali da je krajnja vrlina istina, odnosno govorenje istine
i pravedan život, što će uroditi magijskim usklađivanjem praktikanta s
istinom kao temeljnim kozmičkim principom, i dati mu besmrtnost i moći.
Odatle potječe vedsko vjerovanje da onaj tko uvijek govori istinu
posjeduje magijsku moć pomoću koje se njegove riječi uvijek ostvaruju,
dakle kad on nešto kaže, svemir je magijski primoran to dovesti u
stvarnost. Treća grupa isposnika smatrala je da je znanje krajnja
vrlina, da se jedino znanjem postiže prosvjetljenje, i to znanjem
brahmana, onoga što je esencija pravednosti, vrline i svetosti u svim
žrtvenim obredima i dobrim djelima. To je grupa koja je proizvela
upanišade, grupa koja se bavila postizanjem kozmičke svijesti, spoznajom
jednog sveprožimajućeg, univerzalnog principa. Unutar te grupe postojala
su različite podgrupe s različitim idejama o tome kako postići spoznaju
brahmana - do koje se, po svoj prilici, na početku dolazilo posve
slučajno, uslijed što skladnog života, što dubokog razmišljanja, a što
ekstremnog isposništva. Neki su zato smatrali da do spoznaje brahmana
dolazi zbog usklađivanja s istinom i kozmičkim principima vrline, drugi
su smatrali da do toga dolazi zbog pročišćenja tijela i duha praksom
yoge (koja tada više nije bila samo nasumično surovo isposništvo nego
poluznanost u kojoj se već ustanovilo koje stvari daju bolje rezultate
od drugih, pa je praksa fokusirana u tom smjeru), a treći su smatrali da
ništa osim intelektualne analize i promišljanja o bitnom i sporednom ne
može postići prosvjetljenje. Ako je suditi po ljudskoj prirodi,
vjerojatno je svatko rezultat pripisao praksi koju je provodio prije
toga, a što je stvarni uzrok, sam Bog zna, a najvjerojatnije sama težnja
prema savršenstvu u kombinaciji s fokusom svijesti.

Kad je dakle mladi i nadobudni Siddharta Gauthama zbrisao od kuće i
odlučio poduzeti nešto da se spasi od patnje, bolesti, smrti i sličnih
divnih aspekata svjetovnih života, logično je bilo da se pridružio
lutajućim isposnicima i dobio isposničko ime Šakyamuni. Tamo je naučio
prakse koje su ovi prakticirali i višegodišnjim samomučenjem i
izgladnjivanjem se doveo na rub smrti.

To je bila točka u kojoj je morao pomisliti nešto na temu: "Pobjegao sam
iz svijeta u kojem postoje patnja, bolest, starost i smrt, i otišao
prakticirati isposništvo kojim sam se izlagao patnji i bolesti i doveo
se na rub smrti. Ovo izgleda kao samo drugi oblik istog problema, i u
tome nema rješenja". Tada je napustio isposnike, koji su svi zaključili
da je duhovno propao i vratio se grešnom životu. On se pak sjetio stanja
mira u koje je ušao u djetinjstvu sjedeći pod stablom jabuke, i
zaključio da je to imalo više veze sa stanjem pravog duhovnog mira nego
svo isposništvo. Našao je neko drvo, sjeo pod njega, reproducirao stanje
iz djetinjstva i zakleo se da se neće maknuti dok se ne prosvijetli.
Naravno, većina toga su budističke legende ali vjerojatno tu postoji
jezgra istine: Šakyamuni je odustao od magijskih, hermetičkih metoda
postizanja ciljeva, i otkrio je put disocijacije, razdvajanja svijesti
od svijeta. Otkrio je stanje dhyane, meditacije. Koliko je duboko
prosvjetljenje koje je postigao teško je znati, ali ono do čega je on
ovdje došao je tako radikalno novo, da prije njega nisam našao nijedan
presedan u povijesti čovječanstva da je nekom drugom uspjelo nešto
slično. Buda je raskrstio s magijskom, hermetičkom slikom svijeta, i tu
sliku je zamijenio analitičkom i disocijativnom. To je praktički na
razini Newtonove teorije gravitacije i Einsteinove teorije relativiteta
po svojoj revolucionarnosti i radikalnosti. Buda je zaključio nešto
radikalno: da svemir nije briga za nikoga, da unutarnje i vanjsko nemaju
nikakve veze, da je isposništvo kao metoda prisiljavanja svemira
beskorisno, da su molitve bogovima beskorisne, i da je najbitnije od
svega divestirati vlastitu duhovnost iz svijeta, da je bitno povući
vlastitu duhovnu silu iz svijeta, prestati se investirati u svijet i
djelovanje i dopustiti da svijest boravi u vlastitoj prirodi, potpuno
transcendentalna svijetu i nedirnuta svijetom onako kako lotosov cvijet
boravi iznad močvare.

Buda nije izmislio baš sve aspekte nauka koji je izložio. U njegovo
vrijeme bilo je poznato dosta toga što je on samo spojio u smislenu
cjelinu. Teorija karme i reinkarnacije u njegovo doba je bitno
uznapredovala u odnosu na vedsku; smatralo se da grijeh proizvodi
vezanost za loše plodove a vrlina proizvodi vezanost za dobre plodove.
Smatralo se da je svakom djelu trenutno pridružena reakcija. Smatralo se
da neproklijale sjemenke prošlih djela privlače dušu u ponovno rođenje,
što je stvorilo prvu smislenu teoriju reinkarnacije. Postojale su razne
teorije o tome koje vrste djelatnosti nisu vezujuće i koje neće
uzrokovati ponovno rođenje. Postojalo je rudimentarno znanje o
stratifikaciji duhovnog svijeta.

Ali Buda je u sve to unio smisao koji je jako nalik Isaacu Newtonu koji
je unio smisao u nepotpune i netočne heliocentrične modele sunčevog
sustava. Buda je iz cijele jednadžbe uklonio magiju, i unio egzaktnost,
maltene duhovni mehanicizam. Pojave koje su se prije sagledavale kao
cjelina sad se analiziraju do sastavnih dijelova - rajčica se rastavlja
na sastojke od kojih nijedan nije "rajčica" ili Paradajzium. Ljepota se
analizira na sastavne dijelove od kojih nijedan nije lijep. Stvari koje
su prije smatrane odrazom kozmičkih hermetičkih principa sad se opažaju
kao iluzija, kao sintetički fenomen koji nastaje infuzijom duhovnih
elemenata u materijalni predmet ili stanje koji je ili iluzoran ili
prolazan, što rađa patnju.

Možda najveći doprinos budističke teorije je teorija duhovnih agregata,
koja kao jedan od najbitnijih korolara daje koncept anatmana,
nepostojanja vječne individualne duše. To je možda najsporniji aspekt
budizma. Naime, teorija duhovnih agregata govori da ono što ljudi
percipiraju kao sebe nastaje kao zbir duhovnih tvari, nastalih kao
rezultat karme. U osnovi, za razliku od klasične yoge koja karmičke
sjemenke opaža kao aditivne komponente, dakle dodatke na atman koje
treba ukloniti, budizam atman percipira kao iluzornu tvorevinu nastalu
od karmašaya, odnosno tvrdi da ne postoji duša, nego samo "karma". To je
zapravo točka u kojoj se riječ "karma" počinje koristiti u značenju
bliskom današnjem. Karma u tom značenju predstavlja hrpu duhovnih
struktura, i tu po prvi put koncept "čišćenja karme" ima nekakvog
smisla. Ako bismo htjeli ilustrirati taj koncept, možda je najbolje da
se poslužimo bojama kao ekvivalentima emocija koje stoje u pozadini
djela i investirane su kroz djela, i kao takve stvaraju "definicije"
osobnosti na toj razini djelovanja. Dakle recimo da sebičnost kao
emocija postoji kao astralna tvar smeđe boje. Sebično djelo znači da smo
kreirali sebičnost kao stanje svijesti, dakle sebičnu mrlju na astralu,
i djelatnošću je "zapečatili", jer djelatnost potvrđuje izbor. Naša
"duša" sad sadrži smeđu mrlju. Ukoliko osjetimo pohlepu i potvrdimo je
krađom, na sličan način dodajemo na svoju "dušu" još i prljavo crvenu
mrlju. Na takav način sakupljamo "lošu karmu", u smislu da nam se duša
sastoji od sve više prljavih i niskih stvari. Ukoliko umremo definirani
različitim vrstama grijeha, dešava se nešto specifično, što budizam prvi
definira kao moguće. U budističkoj teoriji karme, naime, kohezija karme,
odnosno tih energetskih mrlja, postoji samo kao inženjerski privid,
stvoren kontinuitetom tjelesnog postojanja. Kad se makne tijelo koje
kontinuitetom sjećanja i osjetilnih inputa stvara kontinuitet postojanja
osobe, ovisno o stupnju kohezije između karmičkih elemenata postoji
mogućnost da se oni raziđu i da se svaki "reinkarnira" na svojoj strani,
u drugu fizičku strukturu kojoj je privučen svojom specifičnom
"vibratornom strukturom", odnosno energetskim stanjem. Taj proces
podsjeća na stratifikaciju materijala u fizici, recimo kad pomiješamo
ulje i vodu mehaničkim putem a bez emulgatora, pa se oni postupno
razdvoje. Zajedničko fizičko tijelo stvara dojam prividne cjeline i
djeluje kao emulgator, ali njegovim nestankom moguća je disocijacija
karmičkih elemenata. Zbog toga u teoriji budizma postoje koncepti karme
i reinkarnacije koji se potpuno razlikuju od hinduističkog koncepta
reinkarnacije atmana, individualne duše, koja može biti zaprljana ili
očišćena ali ne može se dijeliti ili spajati s drugim dušama u veće
cjeline. Ali vedanta se ne razlikuje bitno od budizma; u nekom smislu,
vedanta također napušta koncept atmana kao celularne duše, i preuzima
sve budističke koncepte, osim što stanje nirvane tumači na daleko
kvalitetniji način od budizma: tumači ga stanjem sat-ćit-ananda koje je
intrinzička narav brahmana lišenog karme. Dakle i u zreloj vedanti i u
budizmu ono što se obično smatra dušom, zapravo je karma, odnosno
karmički agregat. Individualna duša u vedanti je ono što nastaje kad se
kroz karmu doživljava jedan aspekt brahmana po imenu asmita, jastvenost.
Povezivanje asmite s karmom stvara vezanost za svijet i propagira
koncept samsare, vječnog ponovnog rađanja u svijetu. Opažanje asmite kao
vlastite prave naravi bez ikakve veze s karmom omogućuje se povlačenje
asmite iz karme i disoluciju, rastvaranje karme na elemente materijalnog
svijeta, a asmita u samospoznaji brahmana postiže oslobođenje od svega
svjetovnog i tako boravi u vlastitoj pravoj prirodi.

Razlika između budizma i zrele vedante dakle nije toliko u tome da bi
budizam bio filozofija koja negira dušu i vječnost, jer je očito nešto
dobro moralo biti faktor Budinog prosvjetljenja, dakle mora postojati
univerzalni pozitivni princip, jedino što budizam jako radikalno tvrdi
da vječnost nije čovjekova, vječnost ne pripada nikakvom arhetipski
ljudskom duhovnom entitetu, nego da je ljudskost u svim njenim aspektima
prolazna, a da je jedina vječnost u savršenom duhovnom miru i blaženstvu
nirvane, koja nije nikakav antrpopmorfni raj nego negacija svega ljudskog.

Budući da su veliki budistički učitelji poput Milarepe govorili o
prosvjetljenju kao o stanju samospoznaje, nije daleko od pameti da je
razlika između budizma i zrele vedante zapravo semantička, i po svoj
prilici je uvedena zato što je Budi bio pun kurac antropomorfizama i
hermetizama, te magijskog doživljavanja svemira, bogova koji ispunjavaju
željice onima koji izvrše propisne obrede i raja koji izgleda točno kao
ljudski svijet samo bez nedostataka. On je uzeo veliku metlu i sve to je
pomeo u smeće. Šankaraćarya je iz budizma preuzeo manje-više sve
filozofske i teološke koncepte, od kompozitnosti fenomena preko
stratifikacije duhovnih stanja, bezvrijednosti obreda i isposništva za
prosvjetljenje, ključne vrijednosti znanja do apsolutne
transcendentalnosti cilja, a jedina stvar koju je zapravo modificirao je
uvođenje transcendentalnog koncepta jastvenosti koji se u bićima opaža
kao atman a u stvari je brahman. Dakle metode i ciljevi vedante i
budizma se u osnovi ne razlikuju, razlikuje se samo rječnik kojim se
definira poželjno stanje, s tim da mu se u oba slučaja pripisuju ista
svojstva: blaženo stanje savršenog mira i spoznaje.

Dakle, tamo gdje New Age filozofije "karmu" definiraju u osnovi kao
"sranja u čovjeku", tamo budizam čovjeka definira kao karmu. Karma je u
budizmu riječ koja opisuje ono što se obično smatra dušom. Tamo gdje se
"dharma" kolokvijalno definira kao "duhovni put" ili "duhovni zakon", u
budizmu dharma znači doslovno "budizam". Tamo gdje New Age definira
reinkarnaciju kao ponovno rođenje duše s ciljem učenja i stjecanja novih
iskustava, budizam reinkarnaciju doživljava kao oslobađanje potencijalne
energije iz karmičkog agregata koji se kolokvijalno naziva dušom, gdje
se ti dijelovi u teoriji mogu razletjeti svaki na svoju stranu, kao
dijelovi automobila koji je velikom brzinom udario u zid. Svaki od tih
dijelova ima svoju energiju koju oslobađa, a nastavak postojanja tog
agregata kao cjeline je više stvar slučajnosti nego pravila. Kako mi je
jedna budistica objasnila, kad se vrč razbije na krhotine, budizam bi
rekao da se vrč reinkarnirao. To je ortodoksno budističko viđenje
reinkarnacije karme: postojanje nastavljaju posljedice djela, odnosno
energetske strukture stvorene vezanošću, a ne "duša". Duša je prividni
entitet, isto kao što je jabuka prividni entitet nastao privremenim
postojanjem atoma i molekula u nekom određenom stanju.

To sve skupa zvuči jako "neduhovno" ljudima odrasli na religijama široke
potrošnje, smišljenima da utječu na emocije i uspavljuju intelekt, ali o
takvim stvarima je korisno razmišljati jer razmišljanje o njima dovodi
do buđenja iz sna.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Suzana Tepsic wrote:
> On Sat, 07 Aug 2010 09:02:38 +0200, Danijel Turina <NAME@danijel.org>
> wrote:
>
>>> Ti nabacaš par prožvakanih tema i gledaš šta će se uloviti.
>>> Parangal-man.
>> Što je najveća fora, samo kopira dijelove teksta koje je negdje vidio,
>> uopće ne razumije značenje. Kao da te papiga pokuša zajebati i ponavlja
>> "idem zapaliti cigaretu, idem zapaliti cigaretu".
>
> Ma njemu je nedostajala aktivnost na grupi, pa je našao post na koji
> može nešto napisati i sad gleda šta će se uloviti.
> Trebaju mu bilo kakvi postovi da se može nasladjivati sa njima.

Iskreno, lik mi ostavlja dojam onih obijesnih klinaca sa youtube koji ne
znaju što bi sa sobom od čiste zajebancije pa naprave neko sranje i onda
se drsko i ludo smijulje. Preglup je da bi shvatio što se tu dešava, ali
ono što je krivo shvatio mu je jako smiješno i glupo.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Petar Stanojevic wrote:
> In article <i3hmna$lbp$2@tornado.tornevall.net>, NAME@danijel.org
>>> Toliko o tome, koliko je vama stalo do prosvjetljenja. Bitno da ovdje
>>> paradirate i koketirate sa jogom.
>>> Ma nije vama do joge niti duhovnosti, nego do pljuvanja... Ovaj cita
>>> jutarnji, a ti reklame. Boze sacuvaj i sakloni.
>> Suzi ima tiskaru, idiote.
>
> Briga me, radi se o tome, koliko ti tvoji prirepci ulazu vremena u ono,
> u sto se kunu.
> Ispada da je materijalni biznis daleko bitniji od "bjezanja" sa fizickog
> plana. Ovako, sve im je milije od 100% investicije u jogu.
> Ali takvo postupanje si vec osudio, zar ne? Iz njihovog odnosa prema tom
> upozorenju se i najbolje vidi koliko drze do tebe opcenito, bez obzira
> na ovaj buddy-buddy ljigavi odnos.
> To bi sve puklo, samo da ih trazis apsolutni angazman, nesto izvan
> domene ovoga cemu su navikli... A oni su svi investirani u vragov
> biznis, u totalnu iluziju.

Daj joj ti sve svoje novce i kuću pa se ne bude morala baviti tiskanjem
reklamnih panoa i sličnim materijalnim stvarima, pametnjakoviću.

Vi trasheri ste tako predvidljivi u svojem idiotizmu. Da nekim slučajem
netko radi ono što bi mu vi preporučili, rekli bi da se radi o
duhovnjaku šarlatanu koji okolo prosjači i ništa ne vrijedi, jer da
vrijedi radio bi nešto svjetovno. Kad pak netko ima neki svjetovni
biznis s kojim zarađuje novce, onda vam to ne valja, da je pravi
duhovnjak prosjačio bi i pjevao hare krišna po oktogonu.

Da si ti pravi trasher jeo bi govna i kopao po kontejneru a ne pisao po
newsima.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Suzana Tepsic wrote:
> On Sat, 7 Aug 2010 03:11:33 +0200, Petar Stanojevic
> <petar@post.htnet.hr> wrote:
>
>> In article <i3hmna$lbp$2@tornado.tornevall.net>, NAME@danijel.org
>>>> Toliko o tome, koliko je vama stalo do prosvjetljenja. Bitno da ovdje
>>>> paradirate i koketirate sa jogom.
>>>> Ma nije vama do joge niti duhovnosti, nego do pljuvanja... Ovaj cita
>>>> jutarnji, a ti reklame. Boze sacuvaj i sakloni.
>>> Suzi ima tiskaru, idiote.
>> Briga me, radi se o tome, koliko ti tvoji prirepci ulazu vremena u ono,
>> u sto se kunu.
>> Ispada da je materijalni biznis daleko bitniji od "bjezanja" sa fizickog
>> plana. Ovako, sve im je milije od 100% investicije u jogu.
>> Ali takvo postupanje si vec osudio, zar ne? Iz njihovog odnosa prema tom
>> upozorenju se i najbolje vidi koliko drze do tebe opcenito, bez obzira
>> na ovaj buddy-buddy ljigavi odnos.
>> To bi sve puklo, samo da ih trazis apsolutni angazman, nesto izvan
>> domene ovoga cemu su navikli... A oni su svi investirani u vragov
>> biznis, u totalnu iluziju.
>
>
> Ti nabacaš par prožvakanih tema i gledaš šta će se uloviti.
> Parangal-man.

Što je najveća fora, samo kopira dijelove teksta koje je negdje vidio,
uopće ne razumije značenje. Kao da te papiga pokuša zajebati i ponavlja
"idem zapaliti cigaretu, idem zapaliti cigaretu".

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Petar Stanojevic wrote:
> In article <smqi569kjncp48k3d96s8pg0lirsvcp0f9@4ax.com>,
> sutepsic@inet.hr says...
>>> Ja sam jutros na kavi citao Jutarnji. Znaci li to da je meni Jutarnji
>>> duhovni autoritet?
>>>
>>> :)
>> O, pa ti si još dobar, ja u zadnje vrijeme pola dana čitam putokazne
>> table i reklamne panoe od poduzeća. :))
>
> Toliko o tome, koliko je vama stalo do prosvjetljenja. Bitno da ovdje
> paradirate i koketirate sa jogom.
> Ma nije vama do joge niti duhovnosti, nego do pljuvanja... Ovaj cita
> jutarnji, a ti reklame. Boze sacuvaj i sakloni.

Suzi ima tiskaru, idiote.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

U prethodnim člancima sam se pozabavio razlikom između hermetičkih i
disocijativnih filozofija, ali budući da imam dojam kako se tu radi o
ključnom pitanju, krenut ću u detaljniju razradu.

Hermetička filozofija u užem smislu navodi sljedeće temeljne principe:

1. Princip mentalnosti (svemir je u osnovi mentalan i nalazi se unutar uma)
2. Princip korespondencije (kako gore, tako dolje)
3. Princip vibracije (sve vibrira, sve je u pokretu)
4. Princip polarnosti (u svemu postoji dualizam)
5. Princip ritma (cikličnost i ritmičnost događaja)
6. Princip uzroka i posljedice (temeljni zakon svemira je inherentno
kauzalan)
7. Princip spolnosti (muški i ženski spol su univerzalne kozmičke
stvarnosti)

Hermetičke filozofije u širem smislu su filozofije koje dijele većinu
tih premisa i magijskog, antropomorfnog doživljavanja svemira.

Da se razumijemo, hermetičko doživljavanje je intuitivno i prirodno
čovjeku. Hermetizam je verbalizacija prve ideje o svemiru koju je prvi
majmunoid imao još prije nego što je sišao sa stabla. Hermetizam je
način na koji mala djeca doživljavaju svemir. Hermetizam crta aute,
vlakove, brodove i avione s osmjehom. Hermetizam ne razlikuje vlastite
duhovne stvarnosti od vanjskih objekata koji su povezani s tim
stvarnostima: hermetizam u svim vanjskim stvarima vidi simbole duhovnog
svijeta. Hermetizam materijalni svijet doživljava kao ekstenziju
vlastite duhovnosti, a cijeli svijet kao igralište bogova i duhova, koji
mu poručuju različite stvari događajima koje treba osluškivati i
dokučiti njihovu volju, koja ga vodi kroz život.

Hermetizam je od strane New Age filozofija toliko univerzalno prihvaćen
kao neupitna istina, da ga se naprosto aksiomatski podrazumijeva u svim
daljnjim razmatranjima, što ponekad stvara vrlo nakaradne rezultate, kad
se pokušava objediniti npr. hermetičke principe i budizam, što pak
prirodno slijedi iz New Age vjerovanja da su sve filozofije zapravo samo
dijelovi jedne istine. To je posve pogrešno. Postoje filozofije i
religije koje imaju toliko međusobnih sličnosti da ih se može smatrati
podvrstama iste temeljne filozofije, ali isto tako je istina da postoje
grupe filozofija, koje su međusobno potpuno nespojive jer o temeljnim
pitanjima imaju dijametralno različita mišljenja. Takav je slučaj s
hermetizmom i budizmom.

Hermetizam nije bio stran koncept civilizaciji u kojoj je nastao
budizam. Štoviše, vedska kultura je jedan od najboljih primjera
hermetičkog svjetonazora. Ipak, zaključci do kojih je Buda došao su na
fundamentalnoj razini suprotni hermetičkim principima.

Taj fundamentalni konflikt može promaknuti onome tko ne razmišlja o
svemu što slijedi iz četiriju plemenitih istina:

1. patnja je inherentna ljudskom iskustvu (sarvam dukkham, odnosno "sve
je patnja" ili "sve je bolno")
2. patnju uzrokuje žudnja (odnosno investicija vlastite duhovnosti u
svijet, čime se svjetovne objekte i njihova stanja proglašava
privlačnima ili odbojnima)
3. prestanak patnje je moguć, i postiže se razjedinjenjem vlastite
duhovnosti od svijeta, odnosno prestankom projekcija vlastitih duhovnih
stanja po svjetovnim objektima
4. put do prestanka patnje se sastoji u prakticiranju "plemenitog
osmerostrukog puta", koji se u osnovi svodi na ispravno sagledavanje
pojava, ne-stvaranje vezanosti, ne-stvaranje projekcija, te etičkih
principa utemeljenih na istini i dobru, što znači da je temeljna etika
utemeljena na principu da osjetilna bića pate u svijetu i da djelatnost
treba biti takva da tu patnju ne povećava nego ako je moguće smanjuje.

Iz pozicije budizma, hermetički principi su de facto ideologija
vezanosti i patnje, ideologija smišljena iz pozicije nerazlikovanja
vlastitih duhovnih elemenata od svijeta, iz pozicije vezanosti vlastite
duhovnosti za svjetovne pojave, i duhovnih reakcija koje su vođene
subjektivnim iščitavanjem svjetovnih stanja.

Primjerice, budistička analiza lijepog prizora u prirodi glasi da
određeno povoljno stanje svjetovnih elemenata i sila djeluje na
osjetilne inpute bića, koje te inpute sukladno svojoj fizičkoj prirodi
(genetika) i trenutnom stanju energija koje tvore um i osjećaje tumači
na određeni način. Pojavu koju bi jedno biće tumačilo na jedan način
drugo biće će tumačiti na možda posve suprotan. Dakle "povoljnost" ili
bilo kakva druga emotivna odrednica nije inherentna fizičkoj pojavi,
nego nastaje u umu promatrača. Konkretno, fotografija koju sam ja snimio
u prirodi nije fotografija aspekta prirode. Priroda je tu potpuno
sporedni element. Fotografija je zapravo smrznuti aspekt svijesti
fotografa koji ju je snimio. Fotograf je odabrao što će gledati, kako će
gledati, kakva duhovna stanja će pokušati "uhvatiti" i utkati u
fotografiju. Da ih nije vidio u pejsažu, vidio bi ih u prašini na podu.
Dakle sadržaj fotografije nema veze sa svijetom, sadržaj fotografije je
pogled u um fotografa.

Prekrasan zalaz sunca nakon dosadnog dana izaziva dramatične duhovne
reakcije. Isti taj prekrasan zalaz sunca na Antarktici, koji traje
mjesecima, postaje prvo uobičajen, pa dosadan, pa naporan i na kraju
bolan. Ljepota dakle nije u zalazu sunca, pa čak ne posve ni u "oku
promatrača". Stvar je kompleksni artefakt svijesti, i to je jedan od
bitnih elemenata nauka budizma: sva iskustva su sintetička. To znači da
su iskustva vektorske rezultante nekoliko sila, što je između ostalog
jako, jako na tragu znanstvenog doživljavanja pojava. Zemlja po kojoj
hodate zapravo ne postoji kao "zemlja", to je rezultanta ogromnog broja
sila, zemlja je ono što nastaje međudjelovanjem velikog broja atoma
različitih tvari od kojih nijedna nije "zemlja", i to na određenoj
temperaturi, pri određenoj gravitaciji, atmosferskom tlaku i sl., i sve
to je relativno u odnosu na skup osjetila s kojim raspolaže konkretna
životinjska vrsta po imenu "homo sapiens" koju doživljavate kao sebe.

Mislim da većina ljudi, osim možda par znanstvenika, uopće ne razumije
koliko je njihovo doživljavanje svijeta određeno njihovom ljudskom
prirodom, i nekako zdravo za gotovo podrazumijevaju objektivnost svoje
percepcije svijeta, iz čega pak u par koraka dolazimo do hermetičkog
svjetonazora, po kojem je čak i spol kozmička kategorija, a bogovi imaju
isti emotivni sklop kao ljudi, po principu "kako gore, tako dolje", što
je, dakako, zato što su Bogovi napravili ljude po svom liku, a ne obratno.

Nisam siguran kako bih najlakše ilustrirao poantu, jer ukoliko ostanem
na ovome, siguran sam da većina auditorija neće shvatiti "gravitas"
cijele stvari. Idem uzeti nešto iz pop literature, recimo Twilight sagu
od Stephanie Meyer. Ako već niste čitali budističku teoriju, to
vjerojatno jeste, pa ćete me lakše pratiti.

Dakle, ukoliko uđemo u "svijet" njenih romana, kad ste čovjek morate
paziti kako ste odjeveni da se ne smrznete po hladnom vremenu. Morate
paziti kakvu obuću nosite da si ne ozlijedite stopala. Morate paziti da
ne idete u dijelove grada koji su opasni da vas netko ne opljačka i
ubije. Noću morate paziti da ne idete na jako mračna mjesta jer se
nećete moći orijentirati, a možda vas tamo nešto vreba. Najradije idete
nekamo po danu, a po noći morate spavati. Vašim dnevnim ciklusom
dominira potreba za noćnim odmorom. Određene stvari su vam privlačne kao
hrana i piće, dok su vam druge odbojne. Ljudska krv u vama izaziva
odbojnost, strah, užas i gađenje.

Ukoliko vas netko pretvori u vampira, vaša se slika svijeta kompletno
mijenja. Vašim ponašanjem dominira žeđ za ljudskom krvlju; prolivena
ljudska krv vam je nešto najslađe, najveće zadovoljstvo na svijetu.
Nemate potrebu za snom i odmorom. Fizička snaga i otpornost na fizički
napad su vam tolike, da se morate bojati jedino vatre, drugih vampira i
vukodlaka; ništa drugo vam ne može naškoditi.
Ono što ljudi smatraju hranom, vama je jednako nezanimljivo kao posuđe u
kojem je servirano. S druge strane, ljudi koji tu hranu jedu iznimno su
vam privlačni kao hrana, odnosno piće, i morate se iznimno kontrolirati
ako ih ne biste ubili i popili im krv do zadnje kapi. Budući da ste
fizički praktički neranjivi, ne morate brinuti oko zaštite tijela od
elemenata; odjeća i obuća vam služe isključivo za ukras i glumljenje
ljudske uloge. Možete se brzinom jurećeg vlaka zabiti u planinu, i
pritom će stradati jedino planina i vaša odjeća. Možete bez straha i
oružja šetati kroz najopasnije četvrti gradova, ali zato ćete
izbjegavati sunčano vrijeme budući da vas lom svjetla na kristalićima
vašeg oplošja, da ne velim kože, trenutno razotkriva kao neljudsko biće.
Osjetila su vam takva da čujete šapat na udaljenosti nekoliko
kilometara, možete osjetiti mirise koje ni pas tragač ne bi mogao
osjetiti, i vidite bolje od bilo koje ptice grabljivice. Vaše
doživljavanje "tvrdog", "hladnog", "vrućeg", "opasnog", "poželjnog" i
"neugodnog" potpuno je drugačije nego ljudsko. Doživljavate isti
materijalni svemir kao ljudi, ali ga doživljavate neljudskim tijelom s
neljudskim intelektom i osjetilima, zbog čega je vaše iskustvo
stvarnosti svijeta nešto sasvim drugo nego ljudima. Vrijeme je, također,
ljudima nešto sasvim drugo nego vama, jer vi za razliku od njih ne
starite. Šuma puna grabljivih zvjeri ljudima je mjesto straha i smrtne
opasnosti. Vama je to mirno, ugodno mjesto na koje idete ručati:
medvjede i pume, po mogućnosti. Kad se čovjek nađe oči u oči s čoporom
lavova, on razmišlja o svojoj smrti. Vi razmišljate o tome koliko lavova
da pojedete a da ne poremetite prirodnu ravnotežu mjesta, i o tome koji
će biti ukusniji.

Da s tog primjera prijeđemo na manje fiktivni, recimo da imate pištolj u
ruci i okruženi ste bijesnim psima lutalicama. Imate vrlo zdrav dojam
kontrole situacije, nanišanite najbližeg, povučete obarač i čujete
"klik" - pištolj se zaglavio. E taj osjećaj promjene u doživljavanju
situacije - to je srž budističkog nauka. To je odlična demonstracija
sintetičnosti iskustva, i njegove inherentne subjektivnosti. To je točka
koju je shvatio Buda, to je točka u kojem je hermetički svjetonazor
otpisao kao narcisoidnu iluziju, vrlo sličnu geocentričnom sustavu,
astrologiji i alekemiji, koje sve svemiru pristupaju na način koji
implicitno podrazumijeva glatkoću prijelaza između unutarnjeg i vanjskog
svijeta, ne razlikujući subjektivne uloge vanjskih stvari u našem
subjektivnom, psihičkom svijetu od tih vanjskih stvari kao takvih,
smatrajući da ta dva svijeta čine cjelinu, da nas sunce voli zato što
nam je fino kad nas obasja, i da je šuma strašna zato što se bojimo u
nju ući kad je mrak.

Hermetički svjetonazor je neizmjerno intuitivan, isto kao što je
geocentrizam neizmjerno intuitivan. Svo naše iskustvo govori da zemlja
miruje a nebeska tijela se kreću. Svako dijete razumije da se sunce
kreće po nebu. Ali u stvari se Zemlja kreće, oko vlastite osi i oko
Sunca. Geocentrizam je iluzija. Hermetizam je iluzija. Hermetizam je
iluzija koja nastaje uslijed prožetosti fizičke percepcije našom
subjektivnošću; hermetizam nema sposobnost objektivne analize, on je
prvenstveno filozofija subjektivnog osjećaja. Ono po čemu je budizam
radikalan je tvrdnja da je cjelokupno naše iskustvo svijeta sintetičko.
Sintetička narav iskustva znači da naše iskustvo svijeta ne mora imati
nikakve veze sa svijetom kao takvim. Naše iskustvo definira genetika
biološke vrste kojoj pripadamo, osjetila kojima raspolažemo, te
interakcija tih osjetila s tvari svijeta. Je li svijet Božje tijelo,
Božji san, ili video igra nekog astralnog bića, to vi ne možete znati
sve dok imate hermetičku sliku svijeta.

Za razliku od hermetizma, temeljne istine budizma uopće nisu intuitivne;
štoviše, većina ljudi ih smatra pesimističnima ili čak depresivnima.
Temeljna istina budizma, da je sve patnja, zvuči suludo, budući da svi
doživljavamo pomiješana ugodna i neugodna iskustva i naizgled se čini da
ugodnih iskustava ima dovoljno da tvore sasvim solidnu protutežu
neugodnima. Instinktivna reakcija na "sarvam dukkham" je dijametralno
suprotna od instinktivne anahatične reakcije na hermetičke principe. Ali
budizam je na daleko boljem tragu, daleko je bliži istini.

"Sarvam dukkham" je jako na tragu yogijske maksime "yogaś ćitta vrtti
nirodhah" - yoga je umirenje duhovne supstancije. Naime, implicitno toj
maksimi yoge je znanje da apsolutno sve fluktuacije umne supstancije
projiciraju patnju (dukkha) na atman/brahman. Kad se duhovna supstancija
smiri, osjećamo blaženstvo, koje dolazi od brahmana, koji je s druge
strane svega toga. Zbog iluzije, smatrate da je blaženstvu uzrok
interakcija osjetila s povoljnim objektima, ali nije tako. Blaženstvu je
uzrok poniranje duha od osjetila prema sebi samome. U seksu, blaženstvo
ne dolazi od stimuliranja spolnog organa. Blaženstvo dolazi kad uslijed
stimuliranja spolnog organa okrenete svijest prema sebi samoj, kad vam
Kundalini krene kroz sušumnu prema gore. Tada doživljavate orgazam, kad
vam se energetski sustav preustroji na takav način da umjesto osjetila
percipira nešto od unutarnje naravi svijesti. To je još uvijek
percepcija svijesti kroz jako debeli filter tjelesnosti i ograničenja,
ali u osnovi, orgazam je najbliži yogijskom iskustvu od svih standardnih
svjetovnih stanja - onaj dio orgazma kad "puknete", kad više niste u
stanju održavati kontinuitet misli ili osjetilne percepcije i počnete
svršavati, i ništa drugo za vas ne postoji. Koliko god orgazam bio
drastično iskustvo, to iskustvo je u osnovi prekid normalne moždane
aktivnosti. "Normalna" veza svijeta, osjetila i svijesti u orgazmu je
poremećena, i zato je orgazam blaženo iskustvo. Ako pokušate zadržati
svijest i osjetila za vrijeme orgazma, ili nećete svršiti ili će orgazam
biti bijedno iskustvo u usporedbi s pravom stvari.

To u osnovi znači da je cijelo iskustvo tijela i svijeta zapravo patnja
koja prekriva unutarnje blaženstvo atmana, i kad se ta patnja na
trenutke prekine doživljavamo nešto malo od blaženstva, i zbog iluzije
smatramo da je svijet uzrok tom blaženstvu, i kao budale još jače
prionemo uz svijet tražeći još, a rezultat je neminovno razočaranje i
bol. To je shvatio Buda: svijet je totalno, apsolutno sranje bez ikakvih
otkupljujućih kvaliteta radi kojih bi imalo smisla prijanjati uz njega.
Svijet je mjesto koje smo ispravno shvatili jedino posve ga napuštajući.
Njegova priroda je apsolutno, bezuvjetno negativna. Utrnućem svih
vezanosti, svih psihizama investiranih u svijet, nastupa sloboda koja je
apsolutno, krajnje blaženstvo.

Spoznaja prirode svijeta dovodi do spoznaje da je duša u ovom svijetu
stranac; suvišni i tuđinski element, nešto kao vanzemaljac. Nama ovdje
nije mjesto. Svijet ima svoje zakonitosti po kojima se ponaša neovisno o
nama, i mi smo tu nešto poput svjedoka obmanutih da igraju nekakav bitni
dio kozmičke igre, a u stvarnosti su privezani uz iluziju koja sama sebe
propagira i hrani energijom njihove vezanosti. To je centralni nauk
Gite: da je obmanut onaj tko misli "ja sam djelatnik, ja djelujem". U
stvarnosti, "gune", svojstva svijeta, vrše sva djela. Atman je samo
svjedok na kojeg se projiciraju iskustva svijeta. Onaj tko zna tu
istinu, on se ne poistovjećuje s tim cirkusom i ne prijanja ni uz grijeh
ni uz zaslugu:

"Gospod ne stvara djela i njihove plodove,
niti potiče bića na djelovanje,
niti je on odgovoran za vezu
između djelatnika i plodova djela.
To čini Priroda.

Svevišnji ne prihvaća ničiji grijeh,
pa čak ni zaslugu.
Mudrost je prekrivena plaštem neznanja.
Zbog toga su bića u zabludi.

Ali u onima,
koji su neznanje uništili znanjem,
znanje poput sunca na izlasku
otkriva Svevišnjeg.

Umom utemeljenim u Tome,
duše utemeljene u Njemu,
usmjereni na Njega,
posve predani Njemu,
mudrošću posve očišćeni,
postižu konačno savršenstvo."

(Bhagavad-gita 5, 14-17)

Pouka Gite je, u osnovi, identična pouci budizma: ako si već ovdje
zaglavio, prakticiraj ispravno djelovanje, ono iz nevezanosti i koje
raspršuje iluziju. Ali radi na tome da se ovdje više ne vraćaš, jer ovo
nije dobro mjesto. Daleko je ovaj svemir od toga da bi bio "Božje
tijelo". To je prije Božja noćna mora, ispunjena svim vrstama zala. Sve
težnje trebaju biti usmjerene prema transcendenciji svijeta, a nikako
valjanju u svojstvima svijeta.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Zec_Zli wrote:
> "LC" <_KAO_PRIJE_@inet.hr> je napisao u poruci interesnoj grupi:i3dqcd$j39$1@sunce.iskon.hr...
>
>> What Is a Mantra
>
> Veliko Zlo.
>
>
>> and How Does It Work
>
> By the Devil.
>
>
> Haug.

Što tebi točno smeta na vragu? Vjeruješ sve što on vjeruje, cijeniš sve
što on cijeni, mrziš sve što on mrzi, njegovi neprijatelji su tvoji
neprijatelji, ukratko posvećen si mu cijelim svojim životom bez ostatka,
a tako mu vraćaš.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Zec_Zli wrote:
> "Danijel Turina" <NAME@danijel.org> je napisao u poruci interesnoj grupi:i3e342$25l$1@tornado.tornevall.net...
>
>> Zeljana Prodan wrote:
>
>>>> Istina, znas ono
>>>> sto te je Felix svojevremeno neuspjesno pokusavao nauciti sto je.
>
>>> Hvala Bogu da ga nije naucio njegovoj 'istini'.
>
>> Doduše, dosta godina sam morao lagati
>> kako bih podržavao njegove
>> lažljive pričice i fantazije,
>
> Hm... "morao" ?

Naravno. To ti je kao s abortusom: ako ga ne napraviš na vrijeme onda
moraš roditi, čistiti prljave dječje guzice, ne spavati po noći, i
općenito brinuti se o djeci dvadeset godina.

Mogao sam ga ili odmah po kanonu otpisati, jer tradicionalni propisi
vele da se s tako ludim i grešnim ljudima ne može raditi, ili ići protiv
kanona i držati se generalnog mahayana-budističkog principa da se svi
mogu spasiti i da kombinacija suosjećanja i sposobnosti učitelja može i
najgrešnijeg čovjeka dovesti do prosvjetljenja. Što god da sam odlučio,
neka škola bi mi davala za pravo a druge za krivo. Odluku sam donio kad
sam zaključio da su ljudi općenito u tako lošem duhovnom stanju da nitko
od njih ne bi zadovoljio kriterije učeništva kakve postavljaju yogijske
škole, i da sam u poziciji da ukoliko želim bilo koga učiti yogu, moram
poći od pretpostavke da taj po barem nekoliko svojstava neće
zadovoljavati tradicionalne kriterije. Budući da se kao temeljni
kriterij navodi želja za oslobođenjem i pozitivna reakcija na visoka
duhovna stanja, zaključio sam da ima smisla raditi s onima koji na mene
imaju pozitivnu reakciju, što sam tumačio reakcijom uspavanog brahmana u
njima na veliku snagu kojom se brahman manifestira kroz mene. I dok sam
se ja bavio razmišljanjem o takvim stvarima, ovi su se bavili
razmišljanjem o redosljedu kljucanja koji će uspostaviti u nekakvoj
sekti koju će si napraviti oko Felixa i njegovih gluparanja, dakle o
kompletnim animalnostima.

Dakle, izbor je bio ili uopće ne raditi s budalama, ili ih naprosto
izložiti jakom duhovnom polju, trpjeti njihova glupa sranja neko vrijeme
dok polje na njih ne prodjeluje dovoljno jako da u njima razvije vrline,
a onda će se dovoljno opametiti da sami shvate što prije nije bilo dobro
i to popraviti. Dakle išao sam iz pozicije da zbog nedostatka spoznaje i
zbog niske duhovne razvijenosti bića rade svakakve gluposti i
besmislice, jer je njihov duhovni mrak posljedica toga što u njima nitko
nije upalio svjetlo. Tada nisam znao da ljudi žive u mraku upravo zato
što su se sami namjerno sakrili od svjetla, ne zbog toga što im svjetlo
ne bi bilo poznato. Da im nije poznato, ne bi mene toliko mrzili i
radili na mojoj propasti. Znate vi jako dobro što je Božje svjetlo: to
je ono što mrzite iznad svega.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Danijel Turina wrote:
> Zeljana Prodan wrote:
>>> >> Istina, znas ono
>>> >> sto te je Felix svojevremeno neuspjesno pokusavao nauciti sto je.
>> >
>> > Hvala Bogu da ga nije naucio njegovoj 'istini'.
>
> Doduše, dosta godina sam morao lagati kako bih podržavao njegove
> lažljive pričice i fantazije, što nije bilo posebno zabavno, ali prodao
> mi je foru na samom početku da ima silnu želju za duhovnim i zaključio
> sam da zbog te želje izmišlja sve te pričice. Kad sam shvatio da sve to
> izmišlja radi veličanja sebe, odnosno samopromocije i uzdizanja iznad
> drugih i želje da ga drugi obožavaju i dive mu se, već je bilo kasno,
> nastala je velika šteta, pa sad barem dajem sve od sebe da ga uništim do
> daske i popravim sva sranja koja su zbog toga nastala. Toliko o
> samilosti, suosjećanju, blagosti i toleranciji. Ovdje se svi
> sablažnjavaju kad nekoga šutnem, a eto ti primjera kad samo jednu osobu
> nisam šutnuo kad je trebalo, i kakvo ogromno sranje je nastalo od toga.

S druge strane, mislim si, kakva bi bila reakcija tih kakti "učenika" da
sam im samo s neba pa u rebra rekao ono što sam o Felixu shvatio nakon
prvog maila koji sam s njim razmijenio? Da je lik lud, da živi u
fantazijama, da ne razlikuje stvari koje su se desile samo u njegovoj
glavi od fizičkih događaja, da ima ogromnu želju impresionirati druge i
stvoriti dojam da je veći i bolji?

Što bi se desilo; Felix bi skupa s Dejanovićem organizirao nekakve kave
na kojima bi mrakovao protiv mene, ostali bi bili zbunjeni i ne bi znali
što je tu sad uopće ispravno, ja ništa ne bi mogao s njima ni početi,
vjerojatno bih potpuno odustao od njih i uštedio bih si par godina sranja.

Oni bi nastavili piti kave s Felixom i Dejanovićem i nitko od njih ne bi
ni omirisao nekakva viša yogijska stanja u koja su se protiv prirodnog
reda a mojom intervencijom inicirali i stekli mogućnost da rade bitno
veća sranja nego bi im inače to bilo moguće. Mislim da je cijela stvar
bila najkorisnija kao pouka meni da ne možeš nikome dati nešto za što
nije zreo, bez obzira koliko si vješt i sposoban. Cijeli koncept milosti
i suosjećanja je u svojim temeljima pogrešan i proizvodi jedino nesreću.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Zeljana Prodan wrote:
>> Istina, znas ono
>> sto te je Felix svojevremeno neuspjesno pokusavao nauciti sto je.
>
> Hvala Bogu da ga nije naucio njegovoj 'istini'.

Doduše, dosta godina sam morao lagati kako bih podržavao njegove
lažljive pričice i fantazije, što nije bilo posebno zabavno, ali prodao
mi je foru na samom početku da ima silnu želju za duhovnim i zaključio
sam da zbog te želje izmišlja sve te pričice. Kad sam shvatio da sve to
izmišlja radi veličanja sebe, odnosno samopromocije i uzdizanja iznad
drugih i želje da ga drugi obožavaju i dive mu se, već je bilo kasno,
nastala je velika šteta, pa sad barem dajem sve od sebe da ga uništim do
daske i popravim sva sranja koja su zbog toga nastala. Toliko o
samilosti, suosjećanju, blagosti i toleranciji. Ovdje se svi
sablažnjavaju kad nekoga šutnem, a eto ti primjera kad samo jednu osobu
nisam šutnuo kad je trebalo, i kakvo ogromno sranje je nastalo od toga.

--
http://www.danijel.org/