News arhiva

Signature made Tue May 3 16:02:17 2011 CEST
using DSA key 53C1BAFCD1DECCE7
Good signature from "Danijel Turina " [ultimate]

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Razmišljao sam u zadnje vrijeme o stvarnom uzroku ogromne razlike između
mojeg mentalnog sklopa, i onog uobičajenog u "duhovnim krugovima". Isto
tako, razmišljao sam i o uzroku ogromne razlike u dosezima i kvaliteti.

Rekao bih da je problem prividan, odnosno da se radi o tome da se ne
radi o tome da bi trebalo objašnjavati postojanje razlika, nego o tome
da uopće nema sličnosti, odnosno presjeka skupova. Jedini razlog
postojanja prividnih sličnosti u terminologiji je moja greška, stara
zabluda koju sam vukao dosta godina i koju sam pokupio negdje u samim
počecima yogijske prakse, kad sam smatrao da svaka budala koja na sebe
stavi narančastu haljinu predstavlja prosvjetljenu osobu čije mišljenje
je tu negdje s Božjim. Budući da su svi takvi, a pogotovo Sai Baba kojeg
sam tada u svojoj drugoj zabludi držao učiteljem, jako ustraju oko nauka
o istobitnosti religija, to mi se tada negdje ucijepilo, i iako sam
kasnije promijenio većinu pogrešnih ideja koje sam na početku imao,
ostalo mi je dosta terminologije, odnosno načina formulacije određenih
koncepata.

Što zapravo podrazumijeva koncept istobitnosti religija? Čovjek bi mogao
brzopleto zaključiti da to znači da sve religije vode istom Bogu,
odnosno da su sve religije dobri i ispravni načini na koje su ljudi
naučili doći do istog Boga, kojeg eventualno zovu različitim imenima i
imaju različite obrede i molitve, ali te stvari su jednako sporedne kao
odjeća na čovjeku. Poznati zagovornik tog koncepta je Sai Baba, koji je
čak kao simbol svoje sljedbe uzeo lotosov cvijet na čijim se laticama
nalaze simboli svih većih religija. Poruka je jasna: "ekam sat, viprah
bahudha vadanti", kako to formulira rg veda - "Jedna je Stvarnost, a
mudri je zovu raznim imenima".

U stvarnosti, taj sustav razmišljanja zapravo sve religije svodi na
manje vrijedne izvedenice sebe samoga. Dakle, bit takve filozofije je da
različite religije, ne znajući, štuju istog Boga, a sve što one smatraju
bitnim stvarima, dakle svoju teologiju, obrede, zakone, spise - sve je
to samo parcijalna manifestacija velike nad-religije po imenu Sanathana
Dharma, odnosno "vječni red", što je zapravo izvorni naziv za hinduizam
kao religiju. Filozofija koja se površno doima širokom i sveobuhvatnom
dakle nije ni blizu tome - to je zapravo samo hinduizam koji reducira
sve ostale religije na svoje pojavnosti, nastale u neznanju i uslijed
djelovanja obmanjujućih, diobnih svojstava relativne kreacije, maye.

Osnovna teorija hinduizma u tom kontekstu jest teorija nedualne vedante
(advaita), koja ukratko naučava da je temeljna stvarnost brahman, koji
se u individualnim bićima (đivan) opaža kao atman, odnosno jastvo, duša.
Po vedanti, razlika između bića je prividna, na razini tijela i
osjetila, koji dijele jedan atman na više prividnih entiteta onako kako
je moguće stavljanjem sita na vodenu površinu prividno podijeliti vodu
na mnoštvo malih ćelija-jezerca, ili dijeljenjem vode u više posuda
stvoriti više refleksija mjeseca umjesto jedne. Štovanje Boga ili Bogova
iz te je perspektive samo štovanje atmana, uobličenog u neki vanjski
predložak radi lakše koncentracije - budući da je razlika između bića
prividna, onda je i razlika između Boga i osobne duše prividna. Bog je
samo naziv za onaj ogromni dio sebe koji osobna duša još nije spremna
ili sposobna internalizirati, odnosno prepoznati kao sebe.

Ono što je zanimljivo jest da Šankaraćarya, koji je izvorno formulirao
taj sustav, iz njega izvodi drugačije zaključke nego moderni
"autoriteti" poput Sai Babe. Naime, Šankaraćaryin zaključak je da treba
potpuno povući svijest iz svijeta i osjetila i apsorbirati je u Jastvu,
dakle atman treba biti svjestan svoje vlastite prirode, i u tom stanju
spoznaje (đnjana) raditi na potpunom izbavljenju (kaivalya) od
relativno-uvjetovane percepcije sebe. To je dosljedna provedba teorije o
atmanu kao jedinoj stvarnosti. Ako je atman, odnosno jastvo, jedina
stvarnost, onda se izbavljenje od iluzije postiže samospoznajom.

Moderni tumači advaita vedante uvode neke koncepte za koje mi nije baš
posve jasno odakle su ih izvadili. Tu prije svega mislim na uvođenje
koncepta "ega" kao razloga zbog kojeg se opaža mnoštvo bića i osobnosti,
umjesto jednosti atmana. Izvorna vedanta jasno govori da je uzrok takvog
opažanja neznanje (avidya), a da je osobni ego zapravo samo atman
prekriven ograničenjima (upadhi). Zbog toga bih rekao da su moderni
tumači pomiješali Freudovske koncepte ega s konceptima vedante, i od
svega toga napravili vrlo čudan mutež u kojem ispada da se treba boriti
protiv ega kako bi se spoznao atman. Rezultat je, dakako, porazan.
Sljedbenici takvog sustava mišljenja prije će postati sektaškim
ljigavcima u kojima je zakržljao svaki trag samosvjesti, za koju vedanta
jasno govori da predstavlja upravo onu arijadninu nit koja čovjeka ima
odvesti u stanje spoznaje brahmana. Vedanta dakle ne zagovara nikakvu
borbu protiv ega, ali čini se da je ista praktički kamen temeljac svih
new age derivata advaite.

Da se vratim na početak; moj problem se sastojao u tome što sam imao
premalo znanja o razini do koje "prosvjetljeni učitelji" mogu biti
pogrešivi i neznalice. Naime, većina njih manje ili više otvoreno daje
naslutiti da spoznaja brahmana predstavlja negaciju mogućnosti
postojanja bilo kakvog materijalnog neznanja, i portretiraju
prosvjetljenje kao stanje totalnog sveznanja. Ja sam iz osobnog iskustva
znao da su to potpuno nepovezane pojave, odnosno da mogućnost
prekapčanja iz relativne svijesti u stanje brahmana ne negira
materijalno neznanje koje je inherentno strukturi fizičkog tijela,
odnosno da je sveznanje transcendentalna kategorija koja je svojstvena
brahmanu, a prekapčanjem nazad u tjelesnu percepciju ponovo počnu važiti
sva tjelesna ograničenja. Yogin povratkom u tijelo zadržava određeni
oblik duhovnog iskustva, odnosno znanje o brahmanu, te promijenjenu
perspektivu kroz koju doživljava stvarnost. Štoviše, moguće je
zadobivanje određenih duhovnih moći koje imaju temelj u naravi brahmana,
recimo yogin može djelovati "zarazno" na druga bića i prenijeti istima
dio svojeg doživljavanja stvarnosti brahmana. Ja sam imao tu sposobnost,
i znam i za druge koji su je imali, tako da taj dio smatram razmjerno
uobičajenim, ali koncepti poput sveznanja i svemoći su toliko suprotni
samim definirajućim osobinama fizičkog svijeta i tjelesne egzistencije,
da je teško i zamisliti kako bi to izgledalo. Yogin koji bi sa sobom iz
samadhija donio svemoć i sveznanje tom bi činjenicom naprosto izbrisao
materijalni svemir iz postojanja. Ne kažem da je to nemoguće (štoviše,
znam točno kako bi se moglo postići), ali iz činjenice postojanja
fizičkog svemira unatoč mnoštvu yogina koji su ulazili u stanje brahmana
i iz njega se vraćali u tjelesnost jasno govori da to do sada nikome
nije pošlo za rukom.

Iz te činjenice, a osim toga i iz opažanja neznanja, ljudskih slabosti i
sklonosti greškama ljudi koje se može praktički sa sigurnošću smatrati
iskusiteljima stanja brahmana, vidljiv je raskorak između očekivanog i
reklamiranog, te stvarnog postignuća.

Zbog slabog znanja o tom raskoraku ja sam na početku smatrao da ja nemam
određene materijalne moći zbog "nepotpunosti svojeg prosvjetljenja", ali
kako je vrijeme prolazilo i kako sam doznavao više stvarnih podataka o
funkcioniranju osoba poput Sai Babe, Maharišija, Mahešvaranande i
sličnih, došao sam do šokantne spoznaje: nitko od njih u tom smislu nije
ništa sposobniji od mene; dapače, ustanovio sam da s njima za sve
praktične svrhe perem pod, budući da sam ja proveo godine u usavršavanju
svojih sposobnosti koje sam držao manjkavima i neadekvatnima, dok su oni
vjerovali u vlastitu propagandu kojom su hranili sljedbenike, i bavili
su se prije svega zataškavanjem i racionaliziranjem svoje nemoći. Ta
spoznaja mi je bila šokantna zbog toga što sam se prije mogao tješito da
ako već ja nemam totalnu svemoć i sveznanje, ipak ima onih koji su u tom
smislu bolji. Spoznaja da takvih nema, i da sam ja u nedostatku dokaza o
suprotnom zapravo najdalje došao od svih inkarniranih ljudi, uopće nema
ono djelovanje koje bi si netko mogao zamisliti. To nije nikakav ego
boost. Naprotiv, osjećaj izloženosti, odgovornosti, nemogućnosti
oslanjanja na nekog drugog koji bi nešto napravio bolje, sve je to
iznimno neugodno i traumatično. Zamislite si situaciju u kojoj imate
jasno shvaćanje da je svijet jako gadna rupetina s kojom ne znate što
biste počeli, ali postoji Sai Baba koji je avatar, utjelovljeni Bog,
koji veli da ima plan i zna što treba poduzeti da bi pod njegovim
vodstvom svijet izašao iz tame u zlatno doba duhovnog prosvjetljenja. To
zvuči utješno, u smislu u kojem bi vam bilo utješno da se nađete u
septičkoj jami punoj govana, ali znate da netko nešto poduzima po tom
pitanju i da će vas izvaditi van. Netko ima plan i radi na tome da
stvari budu bolje; ako ja već ne mogu riješiti problem, postoji onaj tko
može i on poduzima korake u tom smjeru, a budući da je sveznajući i
svemoćan, ti koraci će sigurno uspjeti.

Zamislite si sad situaciju da vam netko "odozgora" veli da trebate otići
posjetiti tog Sai Babu u njegovom ašramu u Indiji, ali vam ništa ne vele
o tome "zašto" - osim da je to jako bitno za nastavak vašeg postojanja i
funkcioniranja na svijetu, da će to donijeti bitan iskorak u shvaćanju.
I onda vi odete kod Sai Babe, i vidite da je u pitanju običan bezvezni
šupak, i da mu je red veličine duhovnih moći daleko manji od vašeg.
Nikakvo sveznanje nema, izgleda sto puta blesavije od vas, izgleda
izgubljeno u cirkusu kojeg si je napravio i u kojem su klaunovi preuzeli
vlast nad cijelom stvari. Ne samo to, nego se bavi nečime što
prepoznajete kao kreiranje crnomagijskih entiteta za manipulacijom
astrala sljedbenika. Zgađeni, povučete invokaciju duhovne sile apsolutno
najvećeg reda veličine kojeg ste u stanju povući, znajući da će takvo
silovito svjetlo pojačati Sai Babine strukture u slučaju da one imaju
Božanski temelj, a uništit će ih ako imaju crnomagijski temelj. Unutar
nekoliko sekundi, sve strukture koje je ovaj gradio desetljećima
izgledaju poput kišobrana u koji je netko pucao sačmaricom, a vi imate
apsolutno sigurno znanje da ste potpuno sami na svijetu, da iznad vas ne
postoji nikakav "veliki tata" koji će riješiti probleme ako se vaše moći
i znanje pokažu nedostatnima. Ne postoji nikakva viša instanca na ovom
svijetu kojoj se možete obratiti.

Recimo da osjećaj nije posebno ugodan, i da bi se većina ljudi radije
ubila nego s njim suočila.

Zašto je to sve skupa bitno? Za početak, bitno je znati da sam ja cijeli
svoj terminološki sustav kreirao oko pretpostavke da drugi znaju bolje,
i u velikoj mjeri sam se bavio time da svoja duhovna iskustva i znanje
koristim kako bih dao racional tuđim teorijama. Ja sam svoje moći,
znanje i iskustvo koristio kako bih veličao one koje sam smatrao boljima
i moćnijima, dakle Isusa, Sai Babu i slične. Koristio sam terminologiju
Biblije, ali zato da pridružim svoj duhovni vektor onome što sam smatrao
ukupnim vektorom nastojanja velikih duhovnih učitelja u povijesti koji
su tisućljećima radili na spasenju duša upletenih u materiju. Smatrao
sam svoje znanje i iskustvo tek sićušnom česticom na istom vektoru,
zakašnjelim korakom na putu na kojem su daleko veći od mene prije mnogo
tisućljeća ne samo došli do cilja, nego su se potrudili i postaviti
oznake na cesti.

Recimo da spoznaja da Sai Baba nije ništa duhovno jači od mojih učenika,
a da su ostali živi "prosvijetljeni učitelji" bitno slabiji, nije
blagotvorno djelovala na moju sliku svijeta.

Tek u toj točki su mi se "ukazali" ovi "gore", s općenitim dojmom koji
bih preveo otprilike ovako:

"Je li ti sada jasna situacija? Prosvijetljeni yogini su se povukli
odavdje, razmišljajući kao i ti - 'neka se netko drugi bavi time, ja
nisam ni dostojan ni sposoban, ja ću gledati svoja posla i meditirati u
svojoj pećini'. Prostor su preuzele osobe poput Sai Babe, ne stoga što
su najbolji, nego stoga što su jedini voljni. Dok osobe poput tebe
smatraju da sigurno postoji netko bolji i sposobniji i miču se s puta,
razni Sai Babe koriste priliku i stvaraju sablazan. To je ono što si
trebao vidjeti, tako da znaš kako stvari stvarno stoje prije no što
odlučiš kako ćeš dalje."

Koja mi je bila prva reakcija? "Neka netko drugi to radi, netko poput
Milarepe". Onda sam vidio da su svi takvi reagirali isto tako - "neka
netko drugi preuzme stvar, netko stariji i mudriji, a ja ću mu služiti
kao ispomoć". U trenutku sam shvatio poruku - ja sam zapravo najveći,
najstariji, najveći i najmoćniji. The buck stops here. Iduća reakcija mi
je bila "e ako su se mene sjetili, onda je svijet doista u gorem stanju
nego mi se činilo". Druga reakcija mi je bila da sam u retrospektivi
odvrtio puno toga iz svog života, između ostalog situacije gdje su me
"ovi gore" pokušavali odučiti od potcjenjivačkog stava prema sebi, i
shvaćanja da puno toga što sam ja kod sebe smatrao "normalnim" zapravo
spada u najveće dosege, a puno toga što sam kod raznih "prosvijetljenih
majstora" uzimao zdravo za gotovo zapravo predstavlja ogromno
pretjerivanje ili naprosto laž; njihovi dosezi i sposobnosti su namjerno
napuhavani s ciljem privlačenja sljedbenika, a u stvarnosti je to sve
bilo daleko manje ružičasto nego u knjigama. Ja sam u procjeni sebe na
raspolaganju imao stvarnost, a u procjeni drugih jako uljepšanu verziju
okićenu izmišljotinama za dobru mjeru. Dakako da je to mene stavljalo u
komparativno lošiju poziciju, iz čega sam izvodio zaključke o odnosu
svojih i tuđih dosega, ali sada sam shvaćao da ništa od toga ne drži
vodu, i da ću morati sve revidirati.

Za početak, morao sam prihvatiti svoju poziciju i ulogu. Da, bilo je
ugodno pretvarati se da sam sljedbenik i učenik, da sam obični čovjek
koji je yogom postigao prosvjetljenje, ali došao sam do točke da takvo
pretvaranje više nije bilo održivo. "Ovi gore" su mi jasno dali do
znanja tko sam i što sam. Mogao sam stavljati glavu u pijesak i
pretvarati se da nisam ništa vidio i shvatio, ali ne bi puno koristilo.
Morao sam prihvatiti činjenicu da sam tulku velikog puruše, odnosno
jedinstvo dharmakaya, sambhogakaya i nirmanakaya egzistencije, da
simultano postojim u nekoliko razina stvarnosti, istodobno kao Bog,
čovjek i sila. U new age žargonu bi se takvo biće zvalo avatarom, ali
koncept avatara u tom kontekstu pretpostavlja koncept Jednog Boga, što
meni nije bilo održiv koncept budući da sam malo više znao o tome kako
takve stvari rade, znao sam puno toga o purušama i tome kako
funkcioniraju, tako da meni interno koncept avatara ne znači previše.
Avatar je, uostalom, nešto što bilo koji od puruša može kreirati ukoliko
želi ostvariti prisutnost na nekom nižem planu, ali u tom kontekstu je
pojam "tulku" ili "trikaya" daleko precizniji i bolje odražava moje
viđenje, zato što takvi koncepti nemaju problema sa simultanim
postojanjem na nekoliko planova, te konceptom ne-linearne inkarnacije.

Iduće pitanje je bilo "a što sad?". Znao sam da su "ovi gore" nakon
mojeg pristanka stavili neke stvari u pokret, i shvatio sam da bi to
imalo dovesti do toga da se mene stavi u određenu bitnu poziciju na
Zemlji, ali kakvu poziciju, s kojim točno ciljem, i što bi to sve skupa
trebalo uključivati - sve je to ostalo u sferi nerazaznatljivog, u magli
koju definira nesposobnost fizičkog tijela za procesiranje informacija
koje ne postoje u mozgu.

U godinama koje su slijedile bio sam prisiljen dekonstruirati hrpu ideja
koje sam pokupio na početku i koje sam vukao sa sobom s pretpostavkom
istinitosti, da bi se po koji već put za redom ispostavilo da se tu
uglavnom radilo o stvarima koje ne drže vodu. Ispostavilo se da je
većina nauka različitih ljudi koje sam držao neupitnim svecima i
avatarima naprosto pogrešna, da se radi naprosto o neznanju i pogrešnom
razmišljanju. Dakle bio sam prisiljen skinuti s pijedestala savršenstva
i nepogrešivosti ne samo osobe, nego i njihove filozofije. Dakako, nisam
time bio oduševljen, ali mogao sam ili ne vjerovati svojem iskustvu i
novostečenom znanju, ili odbaciti stvari koje su s tim nespojive.

Neki od mojih zaključaka su šokantni. Za početak, morao sam odbaciti
koncept po kojem svijetom upravlja "dobri Bog", ili u drugoj verziji
"hijerarhija dobrih bića". Bića koja su mi se pokazala nisu ostavljala
dojam neke velike kontrole nad svijetom; prije bi se moglo njihovo
mišljenje o svijetu opisati kao nedostatak bilo kakvog ozbiljnijeg
utjecaja i nemogućnost uspostavljanja viših principa ovdje dolje. S
druge strane, znao sam da postoji Sanat Kumara, biće koje svojim
energetskim poljem prožima Zemlju. U teoriji, on bi trebao biti veliki
pozitivac, svjetlo svjeta. Ali ako je doista tako, kako objasniti
činjenicu da je svijet tako mračno mjesto? Ukoliko je on Kralj, a svijet
liči na pakao, što je onda on? To me je mučilo godinama, i u jednoj
točki sam morao prihvatiti činjenicu: da se kralj pakla zove vrag. To je
bacilo dodatno svjetlo na reakcije ostalih Bogova, koji su ostavljali
dojam da svijet predstavlja gadan problem s kojim ne znaju što bi
počeli; nisu uopće odavali dojam nekoga tko bi boravio u spokoju
izvjesnog znanja o tome da je jedan od njihovih ovdje kralj, i da
njegova blažena duhovna svjetlost natapa svijet blagoslovima koji potiču
duhovnu evoluciju, kako to teozofi vole pjesnički formulirati. Prije bi
se njihovo mišljenje moglo opisati kao sablažnjenost činjenicom da su
svi normalni odavdje pobjegli, a vakuum su ispunili razni mrakovi koji
su si ovdje napravili svoju prčiju, pa sad miševi kolo vode dok mačke
nema doma.
Isto tako, morao sam odbaciti koncept svetosti religija, odnosno koncept
po kojem religije imaju Božanski temelj. Morao sam prihvatiti činjenicu
da su religije uglavnom pogrešne, naučavaju stvari koje nitko pametan ne
bi naučavao, da su "veliki sveci" uglavnom poprilično blesavi ljudi, i
da su većina "proroka" teški luđaci. Daleko od toga da ono što sam ja
percipirao u duhovnom smislu predstavlja duhovni "main stream", dakle
samo jednu notu u "božanskoj simfoniji", odnosno jedno od beskrajnih
ponavljanja iskustava jedne te iste stvarnosti. To bi bilo jako utješno,
ali činjenica je da ono što sam ja opažao nema praktički nikakve veze s
onim što religije naučavaju o transcendentalnom. Iznimka su vedanta i
budizam, koji doista jako dobro opisuju stvari koje sam iskusio, zbog
čega koristim njihovu terminologiju, ali monoteističke religije s
bliskog istoka su naprosto pogrešne. Ništa od onoga u što one vjeruju ne
postoji, od Jednog Boga, preko Božjih zapovjedi pa na dalje. To su sve
ljudske izmišljotine, od početka do kraja. Ono što stvarno postoji
daleko više liči na kombinaciju fizike, vedante i budizma, nego na bilo
što prepoznatljivo kao "religija". Većina onoga što sam iskusio je
naprosto presložena da bih to ljudskim mozgom mogao pretvoriti u
linearne rečenice i smisao; većina toga znači nekoliko stvari istodobno,
kroz sagledavanje različitih aspekata nečega, i većinu toga ne uspijevam
korelirati s bilo čim iz ljudskog iskustva. Daleko od toga da bi moje
iskustvo potvrđivalo antropomorfna božanstva ili antropomorfne ideje po
kojima je "Bog ljubav". Naprotiv, ljubav se vrlo brzo pokazuje kao niža
energija koja prolazi kroz animalne instinkte i kreira vezanosti. Ono
što se pokazuje kao razina iznad ljubavi nije "veća, Božanska,
bezuvjetna ljubav", kako to naučavaju religije, nego plavo svjetlo koje
je spoznaja, svijest, jasnoća, a bez ičeg ljudskog, bez topline,
emocija, mame i tate na nebu - stvar izgleda totalno vanzemaljski. Čak i
nakon takvog iskustva, ja sam imao jaku želju sve to uklopiti u
religijski main stream, pod utjecajem teorije o univerzalnom Božanskom
porijeklu religija, ali u retrospektivi, to se pokazuje kao
manifestacija moje nevoljnosti da stojim sam, kao manifestacija želje za
uređenim svijetom kojim upravlja dobri Bog, u kojem postoji avatar Sai
Baba koji ima plan, i u kojem je sve pod kontrolom, a ja trebam samo
slijediti unaprijed zacrtani put i sve će biti u redu. Ta slika svijeta
se nije raspadala odjednom, nego malo po malo, zato što se tu ne radi o
nečemu što bih ja rado pustio od svoje volje i bez velike nužde.

Recimo, na temelju svojeg iskustva s novcima i siddhijima došao sam do
dijametralno suprotnog zaključka od onoga kojeg je zagovarao Ramakrišna,
a koji se jako proširio. Naime, daleko od toga da bi novac i moć
predstavljali prijetnju duhovnoj vertikalnoj utemelenosti. Upravo
suprotno je istina - nedostatak novaca i moći je najveća duhovna
prijetnja na ovom svijetu. Pravda bez sile je smijurija. Ljubav bez moći
je smijurija. Bez moći koja brani dobro, svako dobro će biti poraženo.
Bez bogatstva koje daje energiju dobrim stvarima, dobre stvari nestaju
sa svijeta. Bez bogatstva, čovjek se mora oslanjati na druge ljude kako
bi se financirao, što znači da ne može živjeti svoj vektor, nego mora
hraniti njihov, budući da će oni dati novac samo za nešto što jača oblik
egzistencije koji su za sebe odabrali. Ukratko, bez novaca je čak i
najveći svetac podložan ucjenama, pritiscima i manipulacijama, i
prisiljen je na kompromise. Novac je dakle sredstvo i štit dobra i
vrline na svijetu. Bez novca i moći, vrlina i dobro su nezaštićeni i
podložni uništenju. Zagovarati duhovnost neprijateljsku prema novcu i
moći, zato što oni "jačaju ego" posve je idiotski, pogotovo imajući u
vidu da nigdje nisam vidio toliko duhovne prljavštine, materijalizma,
opsjednutosti novcima, stvarima i moći kao kod siromašnih ljudi.
Siromašan čovjek je taj koji će pušiti kurac i lizati šupak šefu na
poslu za sitnu plaću, a onda će se iskaliti na ženi i djeci. Dakle
siromaštvo vodi u duhovnu propast i sve vrste grijeha, a bogatstvo,
paradoksalno, vodi u neovisnost o materijalnom i oslobađa čovjeka za
ostvarenje viših duhovnih interesa. To je tako jednostavna i logična
istina, a opet, čini se da među duhovnjacima nema previše pametnih ljudi
koji bi takve istine uspijevali shvatiti.

Također, koncept predanosti Bogu je uglavnom potpuno pogrešan, iako
postoji način da se taj koncept pretvori u nešto dobro i korisno, kako
sam to ja učinio. Naime, ja sam vidio da svi duhovnjaci od Sai Babe do
Isusa zagovaraju predanost Bogu, pa sam zaključio da to mora biti dobar
put. Krenuvši od te polazne točke, gledao sam kakvo dobro bi se moglo
tako interpretirati, i došao sam do onoga što sam svojedobno slikovito
opisao kao odnos žarulje prema struji - žarulja je predana struji na
takav način da njenu energiju pretvara iz potencijalnog u očitovani
oblik, dakle od struje pravi svjetlo. Kompjutor je predan struji tako
što od nje pravi logičke procese. Čovjek predan brahmanu dakle od
brahmana, koji je sat-ćit-ananda, pravi na svijetu stvari koje očituju
svijest, blaženstvo i stvarnost. Tako sam ja objasnio predanost Bogu, i
taj koncept sam oduvijek provodio u praksi, ali to nije ono što
"duhovnjaci" pod time misle. Oni misle da je predanost, karikirano, kad
raširiš noge i čekaš da te netko pojebe. Predanost je njima ne raditi
ništa i očekivati da će se za sve Bog pobrinuti. Predanost njima znači
čekati da sva rješenja sama dođu umjesto da ti budeš rješavatelj, koji
stvari iz transcendentalnog potencijala pretvara u konkretnu formu. To
njihovo tumačenje je čak utemeljeno u spisima, recimo Isus zagovara
teologiju poljskih ljiljana i nebeskih ptica, koje niti siju niti žanju,
a svejedno se "otac nebeski" za njih pobrine.

Isus je bio obični idiot. Ramakrišna je bio obični idiot. Sai Baba je
bio obični idiot. Stvari uopće ne funkcioniraju tako kako su oni sebi
zamislili u svojim blesavim glavama. To što bi njima bilo emocionalno
ugodno da svijet tako funkcionira ne znači da svijet doista tako
funkcionira. To što bi svijet tako funkcionirao da postoji "dobri Bog"
koji se "brine za svoju djecu" ne znači da tako stvari doista funkcioniraju.

Wishful thinking nije stvarnost. Svi bi se trebali bojati teorija o
transcendenciji i svijetu koje su emocionalno ugodne, u smislu da će ih
primjerak sisavca prepoznati kao "toplo krzno, sretan, siguran, voli",
zato što su to antropomorfizmi. Zec bi si tako zamišljao dobrog Boga
koji će njega upozoriti a sokola otjerati. Sokol bi si zamišljao dobrog
Boga koji bi mu pokazao gdje je ukusni zec, a zecu pomutio pamet da ga
ne vidi na vrijeme. Očito je da ta vrsta relativnog dobra nema nikakvog
mjesta u promišljanjima o transcendentalnom, a ipak, ljudi s takvim
glupostima naprosto rade kao s činjenicama, zato što je "autoritet"
poput Isusa rekao da stvari tako funkcioniraju. A što je najgore, ja iz
svojeg osobnog iskustva znam koliko je snažna želja za postojanjem
takvih nepogrešivih, neupitnih autoriteta u koje možeš vjerovati, i
živjeti u dobrom svijetu u kojem se dobri Bog brine da sve bude za
najveće dobro. Ako je meni bilo tako teško odbaciti takve ideje, koliko
je to moguće ostalima?

Koliko sam ja imao prilike shvatiti, svijet je uređen po zakonitostima
koje su u osnovi jednostavne, ali u praksi zbog velikog broja sila koje
jedne druge poništavaju ili se iz nekog razloga posljedice vremenski
odmiču od uzroka na takav način da je teško opažati direktnu kauzalnu
vezu, cijela stvar postaje toliko složena, da je praktički nemoguće u
tome svemu razabrati smisao. Pokušaj da se stvarno shvaćanje takvog
kompleksnog sustava zamijeni nekom jednostavnom antropocentričnom
teorijom nije bitno različito od pokušaja da se složeni meteorološki
model zamijeni bajkama o božanstvima kiše i vjetra. Religiozni i
"duhovni" ljudi su nevjerojatno skloni takvim djetinjastim
pojednostavljenjima, zbog čega su te prakse na opravdano lošem glasu
među razumnim ljudima, i to je stvarni razlog velike razlike između
mojeg razmišljanja i dosega, te razmišljanja i dosega ljudi koji se
tipično bave religijom i duhovnošću. Stvar je u tome da se mi ne bavimo
istim stvarima. Oni se bave religijom i duhovnošću, a ja se bavim
modeliranjem stvarnosti, i pritom ponekad koristim frazeologiju religija
i filozofija. Svaka sličnost je, ipak, posve slučajna.

--
http://www.danijel.org/