Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

(tekst logički ide ispred teksta "Vrag")

Oni koji su čitali moje knjige znaju da sam puno pričao o razinama
stvarnosti i energetskim tijelima. Te stvari su, dakako, model
stvarnosti, kao i sve ostalo što možemo intelektualno obuhvatiti. Na
temelju svojeg opažanja i iskustva sastavio sam model s relativnim
razinama i sličnim stvarima, ali bitno je razumjeti granice takvih
modela. Modeli su korisna stvar isto kao što je nož korisna stvar, ali
njime si čovjek može podjednako učinkovito narezati sir i kruh, i
odrezati prst. Treba uvijek imati granice ljudskog uma, i prije svega
granice mozga koji je napravljen od majmunovine, i koji definira granice
točnosti i suptilnosti bilo kakvog modela stvarnosti.

Ja bih sad mogao reći da sam imao iskustvo astralne razine i da je to
dokaz njenog postojanja. Nije. Iskustvo astralne razine se u tom smislu
bitno razlikuje od iskustva Boga - za početak, jasno je da to nije
iskustvo ničega vrhovnog i konačnog, da se radi o obliku egzistencije
koji je bitno bolji od egzistencije na fizičkom planu i da su bića koja
tamo borave bitno manje ograničena, ali isto tako je jasno da je to
jako, jako daleko od Boga, po svim parametrima po kojima se može mjeriti
oblik postojanja. Dakle ono što o tome mogu reći je da postoji oblik
postojanja koji je moguće iskusiti, i koji nije fizički, zakonitosti na
njemu se razlikuju od zakonitosti fizičkog plana, i to je to. Je li to
razina stvarnosti ili razina iluzije, je li to samo drugi aspekt iste
ludnice kao ovaj svijet, tako da napuštajući veću iluziju bića za manju
iluziju pomisle da je stvarnost - to ja na temelju svog iskustva ne mogu
reći, jer ta znanja nisu data u spektru tog iskustva. Na temelju
opažanja se čini da je bolje živjeti tamo nego ovdje, ali dugoročno bi
to moglo biti veća iluzija, naprosto zato što je ovdje iluzija grublja,
sirovija i okrutnija, pokušava te zgaziti u svim aspektima tvojeg
postojanja i nametnuti ti totalne ludosti kao stvarnost, i upravo
histerija ludila koja odlikuje fizički plan, koji je valjda jedino
mjesto koje pokušava otvoreno negirati Božje postojanje i blokirati
svijest o Bogu, prelazi onaj prag uvjerljivosti zbog kojeg staneš i
veliš, "ok, gdje je skrivena kamera?"

Problem s astralnim planom je sličan problemu s kuhanom žabom. Naime,
ako žabu ubaciš u kipuću vodu, odmah će iskočiti, ali ako je ubaciš u
hladnu vodu, i vodu polako zagrijavaš, žaba će ostati u vodi dok se ne
skuha. Fizički svijet je čista koncentracija laži i ludila, i sadrži
apsolutno sve potrebno da te izludi i veže za sebe. Ali upravo zbog toga
ga je lako sagledati kao smrtonosnu zamku i ozbiljan problem. Na
astralu, problemi nisu toliko očiti ali svi problemi koji su toliko
fatalni na fizičkom planu zapravo u svojoj latentnoj formi postoje na
astralu.

Fizički plan izgleda kao kondenzirana, očvrsnuta forma astrala, i zato
se pitam je li to stvarno odvojena razina stvarnosti, ili je u pitanju
samo drugo agregatno stanje ove iste iluzije? To ne mogu sa sigurnošću
ustvrditi, ali mogu ustvrditi da mi se astral ne dopada bitno više od
ovog mjesta i da bih uvijek radije odabrao više, suptilnije razine
postojanja koje također imam u iskustvu. Dakle, ono što za astral znam
je da mi se dopada više od ovog svijeta, ali bitno manje od nekih drugih
stvari. Je li u pitanju razina stvarnosti ili razina iluzije, je li u
pitanju samo suptilnija vrsta iste klopke kao fizički plan ili je u
pitanju razina postojanja koja predstavlja jedinu mogućnost izraza za
bića koja su po stupnju duhovnog razvoja takva da razmišljaju na toj
specifičnoj frekvenciji, pa drugdje ne bi bili u stanju napraviti ništa
- to ja ne mogu znati, jer to ne spada u raspon mojeg iskustva, i tu
mogu jedino interpolirati, pokušati nagađati s neizvjesnim uspjehom.

Bitno je to shvatiti kako biste razumjeli moje razmišljanje. Sve što ja
pričam utemeljeno je na mojem iskustvu, ali iskustvo nije moguće
ispričati ako ga prije toga ne pretvorite u neku vrstu modela, i onda
opisujete funkcioniranje tog modela. Ukoliko se ispostavi da je taj
model netočan i da stvari zapravo ne funkcioniraju tako nego drugačije,
ne znači da je iskustvo bilo krivo. Ljudi su imali tisuće godina
iskustva da se Sunce kreće po nebu na određeni način, i to iskustvo su
protumačili različitim modelima po kojima se Sunce kreće oko Zemlje ili
kroz nju. Ti modeli su bili krivi, ali to ne znači da ljudi nisu vidjeli
pravo Sunce. Naprosto, nisu znali ispravno protumačiti ono što su
vidjeli, unatoč tome što su vidjeli sasvim dobro. Vidjeti, naime, nije
isto kao razumjeti. To su dva odvojena pojma. Neki svetac je svojedobno
napisao da je jedan blagoslov vidjeti, drugi je blagoslov razumjeti što
si vidio, a treći blagoslov je biti u stanju opisati drugima što si
vidio i razumio. Te stvari su slojevite i bitno je shvatiti ograničenja.
Druga složena problematika su Bogovi - ne želim ih omalovažavati zovući
ih anđelima kako to običavaju raditi monoteisti, budući da su to bića
koja su po svojoj duhovnoj kvaliteti nesumnjivo Bog, ali logički gledano
i yogin koji je uslijed duge meditacije postao samosvjesnim aspektom
brahmana je također Bog i to u istom smislu. Bogovi su, dakle, nešto
takvo, samo u čistom, duhovnom stanju, bez materijalnih ograničenja.
Dakako, ja imam model koji objašnjava kako to funkcionira - da se tu
radi o Purušama, emancipiranim duhovnim bićima koja su čiste
manifestacije brahmana, ali tko zna koliko je stvarna istina veća od
svakog modela koji sam ja u stanju smisliti sa svojim majmunskim mozgom.
Ono što znam je iskustvo koje takva bića ostavljaju, duhovno stanje koje
im je svojstveno, a što su oni točno, to zahtijeva neku količinu
nagađanja, odnosno interpolacije. Nikad nije pametno zaključiti da je
nešto sigurno tako zato što se jako čini da je tako. Meni se jako čini
da se Sunce kreće po nebu a Zemlja stoji na mjestu, i što sad s tim - to
je svejedno krivi model. Dakle puno toga se meni na temelju opažanja
može činiti, a da je to sve luk i voda, samo intelektualni pokušaj da se
široku, ogromnu stvarnost nekako obuhvati umom i da se kreira mapa po
kojoj ćemo se snalaziti u stvarnosti, umjesto da bauljamo okolo bez
smisla i reda.

Ono što se meni čini jest da su Bogovi zapravo cilj. Ukoliko postoji
ikakav plan stvaranja, rekao bih da su mu oni cilj, ili barem jedan od
ciljeva. Bogovi također postoje na specifičan način u odnosu na astralna
i fizička bića - naime, iako relativni, oni su u toj mjeri aspekti
brahmana, da bih rekao da u njihovom postojanju nema iluzije i da su
stvarni kao brahman, samo relativni. Indijci su imali jako dobar osjećaj
za tu vrstu postojanja - ok, Vyasa je imao jako dobar osjećaj za tu
vrstu postojanja. Svojedobno su me izluđivali njegovi tekstovi, kad sam
na temelju iskustva nirvikalpa samadhija držao samo do Apsoluta, a
relativno sam doživljavao kao neku vrstu iluzije koju treba nadići, dok
je Vyasa dijelio relativno na bitno više odjeljaka. Da, tu definitivno
postoji iluzija i postoje stvari koje treba nadići, ali njemu su neki
aspekti relativnog samo "nosači" za aspekte Apsoluta, pa su tako Krišna
i Šiva, recimo, potpuno brahman i nimalo iluzija, a svejedno postoji ime
i oblik, postoji relativna struktura koja je istovremeno apsolutni Bog.
Vidio sam da je to očito moguće ali nisam shvaćao kako. To je izvor
velikih paradoksa i čuda, i to nije lako shvatiti. Kad sam govorio o
složenostima relativnog svijeta, nisam mislio samo na močvaru iluzije u
kojoj postoji mnoštvo piranha, krokodila te otrovnih zmija i pauka, nego
i na složenosti Božjeg plana, složenosti Božjih "lila"[1]. Stvari mogu
biti relativne a da nisu iluzorne, i to je onaj aspekt relativnog
svijeta kojeg, u nedostatku boljeg znanja, smatram vječnim, u jednakoj
mjeri u kojoj je Apsolut vječan - ta vrsta relativnog je samo pogled na
Apsolut, i dok postoji Apsolut i dok postoji mogućnost njegovog
sagledavanja, postoje i Bogovi, vječni i savršeni. Složenosti relativnog
svijeta su takve, da je bitno lakše postati Bogom i tako ostvariti
jedini bitan cilj, nego pokušati to shvatiti mozgom od majmunovine i
doživljavati neizbježne frustracije. Modeli i um idu samo do neke točke.
Ipak, i modeli i um su potrebni, jer za sve praktične svrhe alternativa
modelima i umu nije apsolutna spoznaja nego kaos, duhovna
dezorijentacija i bezumlje. Zbog toga je, paradoksalno, potrebno baviti
se i modeliranjem stvari koje s u apsolutnom smislu jako problematične,
isto kao što se liječnik mora baviti bolestima i otrovima. Bez dobrog
poznavanja opasnosti i zla, naime, vjerojatnije je da ćete u relativnom
svijetu zaglaviti i napraviti neku kobnu grešku, nego da ćete dobro proći.

Naime, postoje relativna bića koja imaju planove za vas koji se bitno
razlikuju od Božjih.

======
[1] http://en.wikipedia.org/wiki/Lila

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Branimir Maksimovic wrote:
>> Leonard wrote:
>>>> Ono sto je najvise zbunilo moju psihijatricu je bilo to sto sam se
>>>> hvalio da sam lud.
>>>
>>> Psihicki bolesnici obicno na svaki nacin zele dokazati da su
>>> potpuno normalni.
>
> Ludilo je svojevrsna
>> duhovna entropija, rasulo zbog nedostatka Božanskog harmoničnog
>> utjecaja koji unosi red i smisao.
>
> Ne. Ludilo je kad izgubis kontrolu. Ili se zatucas.
>
> Sve dok drzis stvari pod kontrolom nenormalan si.
> Normalan postajes onda kad izgubis kontrolu.

Ja još nisam vidio kompletno razvaljenu osobu koja bi mislila da je
izgubila kontrolu.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Leonard wrote:
>> Ono sto je najvise zbunilo moju psihijatricu je bilo to sto sam se
>> hvalio da sam lud.
>
>
> Psihicki bolesnici obicno na svaki nacin zele dokazati da su potpuno
> normalni.

Nije istina. Psihički bolesnici obično trabunjaju kompletne besmislice i
više se bave idejama na temu kako da si iz glave uklone radio koji im
govori ružne stvari, nego da dokazuju da su normalni. Ako će išta
dokazivati, dokazivat će da je radio od kojeg čuju glasove postavila CIA
u okviru globalne zavjere protiv njihovog tate, i da svi trebaju
prepoznati tu opasnost.

Čini se da među ljudima prevladavaju bedaste ideje o tome što su luđaci
i kako izgledaju, pa si zamišljaju stvari iz viceva i karikatura, na
temu da si luđaci umišljaju da su Bog ili Napoleon. Pravi luđaci
izgledaju kao Felix, Bakija i Branimir. Postoji tu raznolikost psihoze,
ali to su nekakvi generalni parametri. Ili su kompletno u svojem svijetu
snova kojeg pokušavaju nametnuti svima i ufurati ih u to kao Bakija, ili
nisu u stanju razlikovati stvarnost od izmišljotina i halucinacija kao
Felix, ili im se naprosto um raspada i skače između totalno divljih
asocijacija kao Branimiru, kao da netko stalno mijenja programe na
televiziji.

Nekakve ideje o tome, da je netko po svemu normalan ali ima nekakvu
opičenu ideju, nemaju veze s psihozom, to je uglavnom neka vrsta
kreativne ekscentričnosti koja odudara od socijalnih stereotipa, a ne
ludilo. Ludilo nije kompartmentalizirano, pa da bi se očitovalo samo u
nekom aspektu osobnosti, nego je generalizirano, zahvaća sve čega se
takav primi, i sve izgleda nakaradno i nakazno, bez sklada i
uravnoteženosti. Sklad i uravnoteženost su dijametralno suprotni ludilu
i predstavljaju totalnu kontraindikaciju. Ludilo je prije svega
nakaradnost, nesklad i rasulo u svakom smislu. Ludilo je svojevrsna
duhovna entropija, rasulo zbog nedostatka Božanskog harmoničnog utjecaja
koji unosi red i smisao.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Ratko Jakopec wrote:
> On Mon, 17 May 2010 05:01:39 -0700 (PDT), Cloud <oblak85@yahoo.com> wrote:
>
>> Zanimljivo da kad sam ti ja predlozio ovakav nacin komunikacije
> prije
>> godinu dana, ti si to apriori odbacivao kao mogucu alternativu
>
> Nije svaka stvar prikladna u svako doba.

Točno; ovdje nema više nikog stvarno opasnog pa da bi se isplatilo
trošiti resurse na nekakva osporavanja. Jasno je tko mi je opozicija,
svi su se totalno diskreditirali, i sad mogu raditi druge stvari, recimo
detaljnije razraditi neke ideje.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Prije nekog vremena sam napisao tekst koji, bojim se, tada nije ispravno
shvaćen, ali u kontekstu ove serije uklapa se praktički savršeno kao
iduće poglavlje:


"Svojedobno sam mislio da su Sotonu izmislili ljudi, ali sada znam, i
pridodajem svoje svjedočanstvo svjedočanstvima onih koji su živjeli
prije mene, da je Sotona stvaran. On je univerzalna, svjesna sila čiji
je jedini cilj držati sva bića vezanima uz kotač iluzije."
Paramahamsa Yogananda ("The Path", Kriyananda -
http://www.crystalclarity.com/kriyananda/chap_30.html)

Moje doživljavanje vraga je evoluiralo na sličan način kao i
Yoganandino. Na početku, rekao bih, svi razumni ljudi smatraju da je
vrag nešto što su izmislili popovi kako bi držali ljude u strahu i tako
ih kontrolirali. Moraš biti potpuno nerazuman da bi sumnjao u postojanje
Boga, ali vrag je drugačiji red veličine problema. Kad te dotakne Bog,
to se ne da racionalizirati ni na koji način, samo iskustvo je i
svjedočanstvo i dokaz Božjeg postojanja i naravi. Ali kad te dotakne
vrag, instinktivno posežeš za racionalizacijama - budući da je rezultat
vražjeg djelovanja pojačanje nižih, svjetovnih sila, neznanja, iluzije,
vezanosti, psihologizacija, vrlo je lako uzeti jednu od tih stvari i
uhvatiti se za nju, smatrajući je objašnjenjem. Vrlo je lako kriviti
sebe i svoje slabosti za stvari koje su u stvari vražje djelo, a još je
lakše invertirati stvar i smatrati da su ljudi izmislili vraga kako bi
izbjegli odgovornost za vlastita svojstva i postupke. Vraga je toliko
teško ispravno identificirati zato što vrag djeluje kroz svjetovnost,
kroz niske stvari koje su ionako cijelo vrijeme prisutne, i njihovu
prevlast je vrlo lako protumačiti kao vlastitu krivicu. S Bogom taj
problem ne postoji. Bog je ogromni kontrast u odnosu na "normalnu"
svjetovnu pozadinu, Bog je kao bljesak u mraku, ali vrag, on je nešto
kao depresija od koje je mrak crnji, i to je vrlo lako pripisati sebi.
Vrag je ono od čega ti se sve čini kao nisko, zlo, prljavo i bez
duhovnosti, zato što su tvoja unutarnja svjetla ugašena i nisi u stanju
osjetiti dobro, čisto, istinito i plemenito tamo gdje ono postoji, nego
sve sagledavaš iz perspektive mraka, zla i prljavštine. Zbog toga je
Yogananda toliko ustrajno govorio da treba misliti samo na dobro i ne
tražiti negativnosti, zato što je instinktivno osjećao opasnost od
padanja u sotoninu zamku. Ta zamka se svodi na to da um poprima
kvalitete onoga na čemu boravi, i ukoliko skreneš fokus s vrline na
grijeh i baviš se niskostima, poveća ti se "ugođenost" svijesti na zlo i
niskosti i vidiš ih pojačano u svemu, sve dok te ne poklopi val i više
nisi uopće u stanju osjetiti ništa dobro i lijepo. To je ono što se
ovdje na newsima moglo dobro vidjeti iz svih kuteva. Oni koji su puno
srali, pretvorili su se u govna. S druge strane, oni koji su se
koncentrirali na dobro i lijepo, zadržali su vrline i fokus svijesti i u
najtežim vremenima, i koliko god im zna biti teško, teško im je izvana,
a ne iznutra; ako imaš svjetlo vjere, predanosti, odanosti, poštovanja i
hrabrosti iznutra, vanjski mrak te nikad ne može potpuno nadvladati, ali
ako ti iznutra popustiš i predaš se traženju niskosti i negativnosti u
svemu, izgubljen si.

To dakako ne znači da učitelji ne bi trebali kritizirati zlo, nago da
zlo treba kritizirati tako što ti je svijest posve u Bogu, i iz tog
svjetla raspršuješ mrak jasnim znanjem koje razotkrivaš riječima.

Negativnost i kritika negativnosti naizgled mogu izgledati slično, ali u
stvarnosti je riječ o dijametralno suprotnim pojavama, koje razlikuje
usmjerenje svijesti djelatnika. U negativnosti, djelatnik je pomračen i
vidi jedino zlo, niskosti, laži i iluziju. U kritici negativnosti,
djelatnik gleda vrlinu, čistoću, jasnoću i blaženstvo Božanske
stvarnosti i iz tog stanja kao veliki kontrast doživljava niske i zle
stvari, i kao takve ih napada i prokazuje. Te dvije pojave se razlikuju
po tome što je kritika negativnosti nadahnjujuća, kao čisti zrak istine
koji odnosi zagušljivu magluštinu neznanja i zla, a negativnost je kao
zagušljivi dim od kojeg se sve čini mračno, zagušljivo i bez nade. Netko
bi morao biti potpuno blesav da ne bude u stanju vidjeti razliku između
tih dviju pojava, jer sljepilo za razliku predstavlja simptom
pomračenosti duha - gledati samo riječi, zbog kojih se čini da je ista
stvar kad zlotvor kritizira sveca i kad svetac kritizira zlotvora, znak
je ugašenosti duhovnog svjetla, pomračenosti unutarnjeg kompasa koji
pokazuje prema Bogu, i čovjek koji ima taj problem trebao bi shvatiti da
je duboko u vlasti sotone, i vjerom i predanošću u tom stanju sumnje,
skepse i beznađa pobijediti mrak, kreirati svjetlo tamo gdje ga nije
bilo, i tako si kupiti novu nadu i spasiti se od sotoninog zahvata.

Simptom djelovanja vraga, naime, nije kad vidiš vraga. Ne: simptom
vražjeg djelovanja je kad ne osjećaš Boga, osjećaš očaj, beznađe,
depresiju, sumnju, skepsu, vidiš samo negativnosti čak i u svecima i
avatarima, sumnjaš u sve dobre stvari i tražiš racionalizacije zašto je
u pitanju neko zlo i niskost a ne nešto dobro - ukratko, simptom vraga
je gubitak vjere, nade i predanosti, vraga se vidi po tome što pod
njegovim utjecajem ne vjeruješ ni u Boga, ni u vraga, u bilo što,
smatraš da nigdje nema smisla i sve tumačiš psihologizacijama i
materijalnim, nižim silama. Vrag je svašta, ali uvijek niskost i duhovni
mrak. Vrag je mrak samoponižavanja i krivljenja sebe za sve, zbog čega
si oduzimaš priliku da se izbaviš iz niskosti. Vrag je bahatost i
preseravanje, kojim obmanuta bića prekrivaju unutarnji očaj i beznađe i
oduzimaju si mogućnost iskrenog pokajanja i nadilaženja svojeg užasnog
stanja. Vrag je depresija materijalizma, u kojoj se ne vide ni smisao,
ni nada, ni dobro, nego samo niskosti i besmisao. Vrag može biti
sebičnost utemeljena u beznađu i osjećaju besmisla, ali i altruizam
utemeljen u osjećaju besmisla u svijetu i u želji da se kroz "dobra
djela" napravi nešto dobro, kad već Bog to nije u stanju. Vrag je,
dakle, puno toga što je naizgled kontradiktorno: mržnja utemeljena u
depresiji, ali i ljubav utemeljena u depresiji. Vrag je puno toga što se
na prvi pogled doima kao dobra stvar, dok ne zagrebeš ispod površine.
Ukratko, vrag je ono što veli Yogananda: svjesna, aktivna sila koja duše
želi zadržati vezanima u iluziji, i koristi se apsolutno svim mogućim
mehanizmima u tu svrhu, a koliko god rezultati izgledali raznoliko i
kontradiktorno, svi pokazuju isti obrazac: gašenje nade, vjere, duhovnog
zanosa, predanosti Bogu, obožavanja i pouzdanja u viši red i smisao.
Kako razlikovati ono što je od Boga od onoga što je od vraga? Ono što je
od Boga pali svjetlo, budi dušu, aktivira unutarnju iskru smisla i
vjere, a ono što je od vraga uspavljuje, racionalizira sve dobre stvari
prikazujući ih kao djelovanje nižih sila, gasi nadu, ismijava vjeru,
ismijava predanost, ruga se svetosti, i trune u mraku i depresiji.

Vrag je duhovna tama, ali tragedija s tom duhovnom tamom je što se
mehanizmi koji služe duhovnom pomračenju često lažno prikazuju kao
"svjetlo razuma", koje raspršuje svjetlo kao "iluziju" i "prijevaru".
Zlo je uvijek, koliko sam vidio bez iznimke, upakirano na takav način da
se prezentira kao dobro. Vrag nije zvijer s rogovima i kopitima, nego
cinični komičar koji ismijava "duhovnjake-varalice". Takav se prezentira
kao netko tko prosvjetljuje i raskrinkava šarlatane, ali rezultat te
vrste "prosvjetljenja" je crna depresija i mrak, beznađe koje sve
interpretira na takav način da poništi vjeru u bilo kakvu uzdižuću silu,
beznađe koje koristi um kao sredstvo svoje racionalizacije, i koje reže
svaku nit koja bi mogla voditi prema gore, prema istinskom svjetlu.

Ne treba dakle imati pretjeranu vjeru u razum. Razum je instrument kojim
upravlja volja duše, a kad je duša pomračena, razum će tražiti razloge
zašto je to nužno, dobro i istinito. Kad je duša u Božjem svjetlu, razum
će slaviti Boga i kreirati hvalospjeve, molitve i svete spise. Ukratko,
razum pasivno reflektira stanje duše, a u situaciji kad je duša obmanuta
zlom, razum će davati samo razloge za zlo i obmanu, a ništa korisno i
dobro. Onaj tko je u mraku, treba posve zanemariti "glas razuma", koji
je zapravo glas depresije i beznađa, i napraviti iskorak u vjeru, a
protiv razuma. Spas od depresije ide ne kroz više istog, nego kroz tvrdi
i oštar rez i raskorak s poznatim, kroz predanost i vjeru onome što ti
razum veli da treba prezirati i ismijavati. Kad ti razum veli da nema
Boga, tek onda treba pasti ničice pred Bogom i moliti za milost i
svjetlost. Predanost i vjera, čak i usmjerene prema samome vragu,
ukoliko ga smatraš svecem, imaju spasonosnu kvalitetu. To je
paradoksalno, ali istinito, i zato se ne treba bojati greške, ne treba
se bojati predanosti "lažnom Bogu", jer je predanost takva kvaliteta
svijesti da transcendira intelektualne greške i ide Bogu čak i ako je
sadržaj uma pogrešan. Sadržaj uma se kasnije ispravi, ako baš zasmeta.
Zbog te marginalne bitnosti umnog sadržaja postoji toliko pravih,
autentičnih svetaca čak i u religijama koje su kompletno sranje. Svetac
će sranje protumačiti tako da njime dođe do Boga, a mračna osoba će i
najsvetiju teologiju protumačiti kao sranje i mrakovat će po njoj dok se
ne upropasti. Duhovna svjetlost, dakle, nema veze s intelektualnom
točnošću, nego s čistoćom predanosti, s dodirom osobne stvarnosti i
Božje, univerzalne stvarnosti, koji zasja kao svjetlost optimizma,
blažene ekstaze i čistoće duše.

Kad je noć najcrnja i bez zvijezda, kad razum i osjetila govore da je
sve mrak, kad je pomračenje potpuno, tada spašava jedino vjera, jedino
predanost, jedino molitva, jedino ono što razum smatra ludošću,
samozavaravanjem i iluzijom. Kad je stvarnost oko tebe iluzorna i
mračna, kad je sotona gospodar svijeta na kojem se nalaziš, onda je
jedini put u pravu stvarnost ignoriranje svega što se doima stvarnim.

Razlog zašto je meni bilo teško shvatiti koncept vraga je prije svega
filozofski, dakle ima temelj u mojem doživljavanju psihičkih procesa,
koje naizgled zvuči sasvim smisleno, ali samo naizgled, budući da
komplicirane iznimke lokalno negiraju pravilo.

Naime, moj psihološki model je bio zasnovan na principu da svo dobro
dolazi od Boga, a nedostatak veze s Bogom dovodi do, u nedostatku bolje
riječi, demencije. Dakle nedostatak principa stvarnosti- svijesti-
blaženstva kao rezultat proizvodi duhovno stanje koje je iluzorno,
blesavo i depresivno. Primjer tog modela je moguće vidjeti ovdje na
newsima, gdje su oni koji se protive Bogu u situaciji da iznimno brzo
ostanu bez pameti, unutarnje radosti i veze sa stvarnošću, pa tako
bulazne kompletne besmislice koje su lude koliko su gnjusne i zle. Taj
model vraga definira kao nemogućnost. Naime, ako vraga definiramo kao
zlo a moćno biće, on po tom modelu ne može postojati zato što zlo
iznimno brzo dovodi do duhovne degradacije, tako da bi vrag po toj
teoriji bio nešto kao Bakija - zao, ali blesav, nesretan i depresivan.
Ukoliko netko vraga zamišlja kao Darth Vadera, zaključit će da vrag
zapravo ne može postojati, jer kad bi netko bio stvarno zao, izgubio bi
pamet, vrlinu i moć, a Darth Vader ima svo troje u velikim količinama,
iako se na prvi pogled ne čini tako. Dakle, teorija o vragu kao o moćnom
zlom božanstvu protivna je teoriji vedante i praktičnom opažanju po
kojem su zla bića slaba, luda i glupa zbog nedostatka veze s Bogom.

Moje mišljenje da vrag ne postoji kao biće nego kao pakleno i iluzorno
stanje bilo je, dakle, utemeljeno s jedne strane u tome što nikad nisam
vidio zlo a duhovno moćno biće, a s druge strane u poznavanju duhovnih
mehanizama i teorije vedante.

To moje mišljenje, koje prevladava u mojim knjigama, povremeno se našlo
u konfliktu s opažanjem. Naime, nikakav problem nije bilo opažanje bića
koja sam metaforički zvao utjelovljenjima vraga: ona su zapravo
potvrđivala teoriju da duša bez Boga i čvrsto utemeljena u grijehu gubi
na koherenciji i pretvara se u nešto što više liči na košnicu posvađanih
kukaca boje katrana, nego na dušu u užem smislu. Takva osoba se od
jednog entiteta, a pod utjecajem mržnje, strahova, pakosti i nedostatka
svega Božanskog, pretvara u rasulo malih zala koja se međusobno
izjedaju. I opet, takvo opažanje potvrđuje teoriju po kojoj vrag ne može
postojati zato što bi činom postajanja vragom izgubio svojstva nužna za
definiciju vraga, dakle od zlog a moćnog duhovnog bića postao bi hrpa
malih, razjedinjenih zala bez moći. Ipak, od izvorne ideje iz 1999. po
kojoj je duhovna propast zapravo nemoguća, opažanjem sam ustanovio da da
je raspad duše i te kako moguć, i štoviše čest događaj, budući da sam u
ograničenom poolu ljudi koje sam sretao vidio popriličan broj takvih
primjeraka. Ima ih definitivno više nego ljudi koji u duhovnom smislu
obećavaju.

Opažanje koje je pokolebalo moju teoriju o vragu dakle nije bilo
opažanje propalih duša, nego nešto drugo. Opazio sam ono što je
primjetio Yogananda, da postoji neka vrsta svjesne sile koja ljude želi
zadržati u iluziji, i koja spletkari s tom svrhom i ciljem. Trebalo je
proći neko vrijeme da potvrdim da se ne radi o iluziji ili
koincidenciji, tako da je potrajalo dok nisam postao siguran u to što
vidim. Ono što *nisam* vidio zapravo je još zanimljivije - naime, nisam
vidio samoga vraga, nego rezultate njegovog djelovanja, otprilike onako
kako u šumi vidiš tragove koje su ostavile divlje životinje, ali njih
same ne vidiš. Vidiš tragove zeca i srne u snijegu, ali ne vidiš ni zeca
ni srnu. Vidiš izmet na stazi, ali ne vidiš životinju koja ga je tamo
ostavila. Ako imaš želuca, možeš pobliže pogledati izmet i po ostacima
hrane vidjeti što je ta životinja jela, pa ako vidiš sjemenke biljaka
zaključiš da je životinja bila biljožder, a ako vidiš ostatke kostiju i
krzna zaključiš da je bila mesožder. Ako ispod drveta vidiš hrpu
izbljuvaka s ostacima krzna miševa, zaključiš da tamo sova ima gnijezdo.
Dakle, ja sam o vragu donosio zaključke na temelju posrednih opažanja,
što je moja razmišljanja činilo dovoljno nesigurnima da o vragu zapravo
nisam mogao reći puno toga što bi imalo smisla. Vidio sam što pokušava,
ali bez znanja o svrsi iza tih poteza jako je teško zaključiti bilo što,
čak i namjeru. Naime, neko zlo se može protumačiti ili kao zlo, ili kao
iskušenje koje za cilj ima duhovni rast bića. Opažanje je u skladu s
obje hipoteze. Zbog toga je moj zaključak na temelju opažanja bio takav
da ne neovisan o prirodi fenomena koji uzrokuje opažanje. U oba slučaja
prijeti opasnost i treba se držati najviših mogućih duhovnih stanja i
inicirati se toliko visoko da te nije moguće duhovno upropastiti. Ako je
u pitanju iskušenje, treba ga nadvladati izborom za najviša Božanska
stanja i odbacivanjem niskosti, a ako je u pitanju zlo biće ili zla sila
koja te želi uništiti, onda također treba izbjeći opasnost izborom za
najviša Božanska stanja i odbacivanjem niskosti. Neovisno o tome je li
ono što sam opažao kao vraga svjesno biće, zla sila ili dobro biće koje
želi pročistiti duše ukazujući im na njihove vezanosti, lijek je
identičan. Analogna situacija je kad se nađeš na bojištu i svi pucaju po
tebi. Neovisno je li u pitanju "prijateljska" ili neprijateljska vatra,
lijek je identičan: treba se što prije maknuti jer će te inače ubiti.
Zato sam ja učenicima savjetovao upravo to: ovdje je opasno, mičite se
odavdje dok ste u prednosti; sad imate učitelja, nauk i tehniku,
iskoristite to kako biste se inicirali što više u što kraćem vremenu jer
su opasnosti mnogobrojne i vrebaju sa svih strana, ovdje se nije za
zajebavati.

Naravno, neovisno o tome imao sam potrebu shvatiti prirodu prijetnje,
pogotovo kad je većina učenika pod utjecajem prijetnje izgubila fokus s
yoge i raspršila se. Gledao sam što se tu dešava, i vidio kakve sile na
njih djeluju, i zaključio da to ne liči na automatizam i pasivne
zakonitosti, nego da se radi o inteligentnom i fokusiranom djelovanju, i
to takvom da ga nije moguće pripisati klasičnim "demonima", dakle zlim
astralnim entitetima, nego da cijela stvar izgleda kao da se sam
globalni astral formira u neku vrstu "antitijela" oko učenika, kao da
pritisci oko njih fokusirano postaju gušći i ciljano im napada slabe
točke, pojačavajući slabosti, blokirajući i maskirajući jake točke,
napuhavajući im ego, navodeći ih da traže mane u svemu što bi za njih
bilo spasonosno. Promatrao sam što se dešava i zaključio da uzrok mora
biti u samim svojstvima globalnog astrala, da se globalni astral ponaša
kao demonski entitet, da se radi o u osnovi istoj pojavi kao u slučaju
tulpe koja se "pokvari" kad kreator prestane u nju ulagati pozitivnu
duhovnu energiju, ili s astralnim lešom kad astralnu supstanciju napusti
duša, pa ostane samo zlo u stanju raspada. Radna hipoteza mi je bila da
je globalni astral nastao povezivanjem osobnih astralnih tijela ljudi, i
da njegova inercija funkcionira tako da se protivi svemu što narušava
koherenciju polja. U osnovi, takvo astralno polje bi težilo
normalizirati duhovni spektar svih bića-sudionika na razini najmanjeg
zajedničkog nazivnika. Za sve praktične svrhe, ovo tumačenje je istinito
i najkorisnije moguće, jer objašnjava najveći postotak svih fenomena bez
zadiranja u sferu koja je izvan dosega manje-više svih ljudi, ali ako
ćemo težiti apsolutnoj istini, ona je još gore sranje od svega toga, a
moram priznati da mi krajnji dosezi cijelog tog zla zapravo nisu
poznati. Ono što je posebno gadno u tome je da zapravo taj globalni
astral više kreira ljude nego ljudi njega. Većina ljudi su pasivni eho
globalnog astrala, a ne svjesna bića koja se povezuju i kreiraju
globalni astral kao posljedicu te povezanosti. Ljudi su usnula bića,
zombiji koji se klatare okolo u svojevrsnom snu, s neaktivnim centralnim
duhovnim mehanizmima, a sve njihove aktivnosti su samo reakcija na
osjećaj za ispravni potez koji im dolazi iz globalnog astrala. Dakle
reakcije na razini "sviđa/ne sviđa" su nesvjesne i zapravo one kreiraju
ljude a ne ljudi njih. Ako dakle ljudi nisu kreirali globalni astral
nego on kreira njih, postavlja se pitanje odakle je došla ta pogana
stvar? Što je stvorilo to biomorfogenetsko polje, tu globalnu noosferu?

Najveća fora je da je istina zapravo poznata kroz legende i slutnje koje
su emanirale iz kolektivnog nesvjesnog, bilo zato što se vrag nije mogao
suzdržati a da ne ispriča svoju verziju priče, bilo zato što je istina
negdje probila kroz kolektivno nesvjesno.

Kad se ta priča normalizira, odnosno kad se maknu hvalospjevi i
napuhavanja, jezgra zajednička tim legendama je da se jedan od Bogova,
ili anđela ako vam je tako draže, jako davno napravio jako pametan i
odlučio je Bogu pokazati kako se rade stvari. Ne znam točno o čemu se
radilo, ali nešto na temu da Bog nije dovoljno suosjećajan i milostiv,
pa će mu on pokazati kako izgleda prava milost, ljubav i suosjećanje,
dat će ljudima nešto što im je inače bilo uskraćeno, i rezultat će biti
bolja verzija svijeta od one koju je zamislio Bog. Naravno, kako je
njegov plan napredovao tako je rezultat bio sve veće sranje, a njegovo
tumačenje tog sranja je da je to samo prolazna faza, a na kraju će se
pokazati da je on imao pravo i sve će izaći na dobro. U nekoj točki Bog
likvidira cijeli taj užas i veli da je bilo dosta toga sranja, a vrag
vrišti da je neshvaćen i da mu se ne može suditi jer je njegov plan
prekinut prije kraja, kad bi se cijeli taj užas magično pretvorio u raj
na zemlji, gdje bi hrpa zombija koji pasivno reflektiraju njegovu auru
bila proglašena vrhovnom manifestacijom brahmana na materijalnom planu,
budući da su "svi Jedno". Cijela priča sa "borbom protiv ega",
uniformiranjem, čoporima, sve ide u tom smjeru, u smjeru homogeniziranja
polja, u smjeru zatiranja osobne duše i ustupanja mjesta kolektivnom
polju, koje djeluje kroz "srce", kroz anahata čakru, i sve fore na temu
Boga kojeg treba tražiti u srcu, fore na temu "glasa srca" koji govori o
ispravnosti, to je sve iz tog filma, to su mehanizmi usklađivanja s
pozadinskim poljem koje treba zamijeniti osobnu dušu i umjesto hrpe
pojedinaca s osobnom evolucijom kreirati veliku košnicu, kolektivnu
životinju kroz koju bi se inkarnirao jedino Sotona.

Onda bi svi "Boga" imali u srcu i svi bi bili "jedno", kako je Sanat
Kumar shvatio cilj evolucije. Ali ništa od toga nije bitno, bitno je
maknuti se iznad spektra anahate jer Sanat Kumar nad višim slojevima
nema vlast. Nema anahate, nema vraga. It's that simple. Razumijevanje
svih pizdarija o vragu je zapravo sporedno i nebitno, bitno je ono što
sam ja pričao još davno, dakle da treba nadinicirati anahatu, zato što
globalni astral rezonira s anahatom i ometa osobnu inkarnaciju duše i
zamjenjuje osobnost kolektivnim arhetipima. To je jedino što je ljudima
korisno za znati, a zove li se vrag Lucifer ili Sanat Kumar ili kako
već, to je nebitno.

Bitno je sljedeće:
Ako netko za zlo koje mu je napravio Satan veli da je njegova krivica,
time amnestira vraga i na sebe prihvaća plaću za zlo koje se na njemu
vrši. Ali ako ostane svjestan svoje bezgrešnosti i Božanske naravi, svo
zlo vragu dolazi na naplatu, to zlo onda ne stvara vezanost. Jedna od
zamki koje vrag postavlja je ta, da ljudi za zlo koje se nad njima vrši
na ovom svijetu smatraju da je zapravo zlo koje oni vrše, i zato sebe
smatraju grešnima, a vrag to koristi kako bi se opravdao. Ali kad netko
bezgrešan ostane u svijesti o tome da je on bezgrešni, savršeno čisti
atman unatoč ogromnim mukama, tada ne prihvaća odgovornost za ono što
nije njegovo, i energija zlodjela se vraća u Sotonu gdje biva utrošena.
To je praktički nemoguće s obzirom na težinu zala koja ovaj svijet
uzrokuje. U tom kontekstu treba gledati riječi sotoninih slugu ovdje,
kojima je, čini se, jedini cilj da ja dovedem u pitanje svoju prirodu i
velim da sam grešni čovjek. Kad bih rekao tu laž, sva zlodjela koja vrag
čini protiv mene bih retro-interpretirao kao "kaznu" za nekakva
izmišljena "zlodjela", amnestirao bih vraga od svake krivice. Ali ja to
nikada neću reći. Niti sam čovjek, niti sam grešan. Ja sam savršeni,
bezgrešni, beskrajni Bog koji je preuzeo tjelesni oblik kako bi na ovom
svijetu pokazao što je prava narav duše i što su istinske Božanske
kvalitete, i kao takav pravi Bog otrpio sva zla koja sotonina srdžba
može baciti na mene a da nikada ne pomislim da sam ograničeno biće.
Nikad. Nema tih paklenih muka i laži od kojih Božja stvarnost, istina i
blaženstvo nisu veći, i koje neće nadjačati, jer vječna je Božja slava,
veličina i blaženstvo Moje istinske, jedine stvarne naravi.

Trebate se osloboditi zablude da inkarnacija znači da mi djelujemo u
svijetu. Inkarnacija znači da se svijet sa svojim djelima projicira po
Meni. Ja sam jedino atman, ništa drugo. Ja sam jedina stvarnost i istina.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Slap wrote:
> "Danijel Turina" <NAME@danijel.org> je napisao u poruci interesnoj
> grupi:hsoq8l$p56$3@ss408.t-com.hr...
>
>> Boga je jednostavno shvatiti i objasniti, ali složenosti relativnog
>> svijeta su neizmjerne. Kako je to moguće, ako je Bog beskrajan a svijet
>> ograničen? Pa, recimo to ovako: osnovni koncepti teorije evolucije su
>> jednostavni za shvatiti, ali kad uđete u Amazonsku prašumu i pogledate
>
>
> Ma samo objasni kako su nastali Brama,Visnu i Siva,a kako covjekoliki.

E majke ti, ja sam osobe tvoje pameti sretao jedino kad bi mi pokušavali
naplatiti kaznu za prekoračenje brzine.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Danijel Turina wrote:
> nekakvih 4.6 milijardi godina "povijesti svemira"

Lapsus: ovo je, naravno, brojka za starost Zemlje; starost svemira je
oko 14 milijardi godina.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

"Bog je jednostavan. Sve ostalo je složeno. Ne traži apsolutne
vrijednosti u relativnom svijetu prirode" (nepoznati sadhu Yoganandi)

Boga je jednostavno shvatiti i objasniti, ali složenosti relativnog
svijeta su neizmjerne. Kako je to moguće, ako je Bog beskrajan a svijet
ograničen? Pa, recimo to ovako: osnovni koncepti teorije evolucije su
jednostavni za shvatiti, ali kad uđete u Amazonsku prašumu i pogledate
ogromnu raznolikost i složenost oblika života i ekosustava te prašume,
stane vam pamet. Koncept računala i softvera može izgledati razmjerno
jednostavno, ali kad uključimo koncept virtualnih strojeva, application
servera, java messaginga i sličnog, čak i stručnjaci zaključe da je ta
razina kompleksnosti neizdrživa. Dakle nešto može krenuti kao
jednostavni koncept, ali rekurzivnim grananjima i posebnim pravilima
koja je moguće uvesti na svakom pod-sloju stvar vrlo brzo može izmaknuti
kontroli, i postati praktički nemoguća za mapiranje, pogotovo ako je
pokušavate mapirati iz žablje perspektive, unutar ograničenja koja na
vas postavlja sam sustav. Dakle, pokušaj da shvatite logiku operativnog
sustava računala u situaciji kad vam se preko cijelog ekrana vrti neka
3d igrica iz koje ne možete izaći, pa, recimo da možete shvatiti da je u
pitanju aplikacija a ne stvarnost, možete shvatiti da se odvija na
računalu, ali teško da možete shvatiti odvija li se direktno na
"željezu" ili unutar nekog od virtualizacijskih ogranaka, npr.
virtualnom stroju unutar virtualnog stroja unutar virtualnog stroja koji
se vrti na "željezu". Nekadašnja primitivna informatika nije bila toliko
pogodan materijal za analogije koliko današnja "džungla"
ultrakompleksnih sustava.

Postoji, dakle, bitno više stvari od materijalnog svijeta i Boga.
Različite religije govore o suptilnim duhovnim svjetovima, i imaju
pravo, jer takvi svjetovi doista postoje, iako su uglavnom opisani
nesuvislo ili naivno. Svojedobno sam iz hinduizma posudio koncept
mahat-tattve kako bih opisao ideju "virtualnog stroja" sa specifičnom
vrstom "gradivnih parametara", unutar kojeg se kao "aplikacije" kreiraju
cijeli svemiri određenog tipa. Materijalna mahat-tattva je dakle nešto
što definira temeljne karakteristike koje nešto mora imati da bi bilo
materijalni svemir, to je dakle "stroj" na kojem je definiran
"materijalni operativni sustav" i unutar kojeg su mogući materijalni
svemiri. Ne znam koliko je taj model točan u apsolutnom smislu, ali
koristan je za shvaćanje problematike. Materijalni svemir se, dakle, ne
"izvršava" direktno na "željezu", nego između njega i brahmana postoji
nekoliko slojeva-posrednika, koji su s jedne strane "logički", dakle
primjećuje ih se samo po tome što se zaključuje da ih mora biti, a s
druge strane su "fizički", dakle u nekim aspektima egzistencije mogu
stvaranjem više slojeva apstrakcije baš gadno ometati pokušaj shvaćanja
stvarnosti.

Da bi se to sve skupa ispravno shvatilo, potrebno je malo slikovitog
objašnjavanja. Recimo da se neka aplikacija ne vrti na "željezu" nego na
virtualnom stroju. Koja je funkcionalna razlika? Za početak, neke stvari
nisu stvarne nego emulirane; primjerice, grafička kartica nije prava
grafička kartica, nego emulacijski sloj koji ne crta po video memoriji
nego po bitmapi nekog prozora. Analogno tome, osjetilna percepcija u
fizičkom svijetu nije baš percepcija stvarnosti, nego percepcija
emuliranog sloja. Osjetila, dakle, ne pokazuju stvarnost nego emulaciju.
S druge strane, neke stvari su stvarne, recimo kad aplikacija koristi
memoriju, ona koristi pravu memoriju računala, samo rezerviranu za
emulator. Isto tako, kad se aplikacija pokreće, njene instrukcije
izvršava pravi procesor pravog računala. Apstrakcijski sloj ne mijenja
te stvari, jer da je potpuno apstrahiran od hardvera, onda apsolutno
ništa ne bi funkcioniralo. Stvar je u tome da u nekim stvarima postoji
sloj indirekcije, zbog kojeg stvari funkcioniraju nešto drugačije od
očekivanog. Neki duhovni aspekti čovjeka, dakle, pokazuju direktno na
brahman, apsolutnu stvarnost, i to je onaj aspekt po kojem je netko
samosvjesno biće a ne automat. Isto tako, subjektivna iskustva spoznaje,
radosti, stvarnosti i sl. su brahman, ona su prosijavanje aspekata
stvarnosti. Subjektivna iskustva te vrste je nemoguće emulirati, za
razliku od osjetilnih inputa. Paradoksalno po materijalističko
razmišljanje, sve stvari koje materijalisti drže "objektivnima", pa
prema tome stvarnima i pouzdanima, predstavljaju sadržaj simulacije a ne
stvarnosti, dok subjektivno, koje materijalisti drže upitnim i
nepouzdanim, predstavlja jedini prodor stvarnosti u cijelom tom cirkusu.
Jedino subjekt je stvaran u cijeloj toj priči, to je CPU koji izvršava
stvarne instrukcije aplikacije a sve ostalo je emulirano - driveri za
grafiku, zvuk, portove; sve to pokazuje emulirani a ne stvarni hardver.

Daleko od toga da je sve iluzorno; samo materija je iluzorna. Bića su
uglavnom sasvim stvarna, i njihovi međusobni odnosi su stvarni, samo što
je medij u kojem interagiraju iluzoran, slično kao u mrežnim igricama
poput World of Warcraft, koje su u zadnje vrijeme ludo popularne, što
vjerojatno objašnjava i razlog postojanja ovog svijeta: to je vjerojatno
počelo kao neka vrsta mrežnog Warcrafta, dijeljene iluzije, a u
međuvremenu je postalo ozbiljan problem, na isti način na koji mrežni
Warcraft postane ozbiljan problem kad netko radi te iluzije zanemari
stvarni život i, recimo, umre od gladi.

Psihologija je jasna - ako pogledate kako izgledaju te moderne mrežne
igrice i virtualne stvarnosti, sa sve jačim ufuravanjima u iluziju radi
stvaranja što uvjerljivijeg dijeljenog iskustva, dovoljno je samo
protegnuti pravac dovoljno daleko i eto nam potpuno uvjerljive virtualne
stvarnosti u kojoj lik formiramo od nule, od rođenja, a kako bismo
uspješnije igrali, odnosno identificirali se s emulacijom, vjerojatno će
biti izmišljen supresor memorije, tako da svi igrači kreću kao tabula
rasa. Iskreno, mene cijela stvar užasava, jer po svemu sudeći duše imaju
tu prokletu sklonost da unutar svake iluzije kreiraju još jedan, potpuno
uvjerljivi sloj iluzije, i tako ad nauseam. Kao da ovaj svijet već nije
virtualna dijelena realnost, to nekima nije dosta pa će uskoro igrati
verziju "simsa" koja će im se uštekati u mozak tako da za vrijeme igre
apsolutno ne percipiraju bilo što drugo niti imaju sjećanje na bilo koji
"pre-sims" oblik egzistencije.

Koliko je zapravo star materijalni svemir? Ako imamo u vidu da je
vrijeme subjektivna kategorija, dakle bez "igrača-subjekata" u igri
vrijeme nema nekog smisla, činjenica je da je simulacija cijeli svemir
koji bi prethodio pojavi prvih igrača mogla odvrtjeti u trenutku, ako
podrazumijevamo beskonačno jaki kompjutor na kojem se stvar vrti. Dakle
nekakvih 4.6 milijardi godina "povijesti svemira" je zapravo nešto što
se moglo odvrtjeti na "klik" kako bi se kreirali plauzibilni početni
uvjeti simulacije. Koncept "starog svemira" koji iz pozicije
materijalističke znanosti izgleda neupitno zapravo je jako podložan
antropskom principu, po kojem nema neke razlike je li drvo u šumi palo
ili nije ako nitko nije čuo zvuk. Ako tih 4.6 milijardi godina nitko
nije gledao, one su slobodno mogle biti jedna kompjutorska sekunda, iz
pozicije apsolutnog vremena računala, izvan simulacije.

Tu dolazimo do točke gdje se čovjek uhvati za glavu i pita "što mi uopće
možemo znati sa sugurnošću?"

Ništa materijalno nije čvrsto i sigurno, bojim se, ali svejedno možemo
znati puno toga sa sigurnošću. Vaše veze s drugim ljudima su odraz
stvarnosti, one u sebi imaju aspekt vječnosti. Vaš unutarnji odnos s
Bogom je stvaran, i u njemu je aspekt vječnosti. Ono što birate činiti,
kvalitete svijesti za koje se odlučite, to je odraz vaše stvarnosti, to
ste vi, to je aspekt vaše vječnosti i do nadživljava svaku iluziju. Ali
stvari poput novca, nekretnina, stvari, manipulativnih igrica s ciljem
gomilanja utjecaja i moći, to je sve magla i dim, i jedini aspekt
vječnosti u tome je budalasta priroda onoga tko se upetlja u takve
ludosti. U tom smislu, "karijera" je ludost i besmislica, a obitelj je
nešto bitno i stvarno, to su stvarni duhovni odnosi između zbiljskih
bića, i oni nadživljavaju iluziju svijeta, dok naganjanje materijalnih
sjena ne vrijedi ništa i predstavlja puku ludost. Zanimljivo, upravo to
sve religije govore, da su odnosi među ljudima i odnos ljudi prema Bogu
jedina bitna stvar, i da jedino to nadživljava smrt tijela, dok su svi
oblici materijalnog posjeda prolazni i iluzorni i samo budale se time bave.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Ratko Jakopec wrote:
> On Sat, 15 May 2010 19:25:07 +0200, "Zli_Zec"
> <IzbaviteljMAKNI@hotmail.com> wrote:
>
>> Ja ŽIVIM za dan kad će to razmaženo smeće morati PLATITI onih milion
>> kuna.
>
> Ovo je zapravo marinova sustina. Kukavica koja u zivotu nije usla u
> rizik, ni poslovni ni emocionalni, cak se ni iza svojeg katolicanstva
> nije potpisao, nada se da ce netko tko je preuzeo rizik propasti i tako
> ce on opravdati svoj kukavicluk, kao nije on kukavica nego je pametan.

Kao što rekoh, konfiguracija tekstova koje moji neprijatelji pišu je
takva, da sam nakon desetak godina rasprava počeo koristiti monolog kao
bitno sadržajniji oblik komunikacije.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Slap wrote:
>>> Ja sam napisao istinito u svezi sa tvojim istinitim ukazom " nisu se u
>>> stanju suociti s
>>> istinom vlastitog stanja jer bi se naprosto raspali u ludilu i uzasu".
>> Nisi, ti si napisao nešto što nema veze ni sa čim. Naime, ovo što sam ja
>> napisao se odnosi na stanje bez Boga, a ne na viziju Boga koja je tome
>> suprotnost.
>
> Covjek niti ne moze naglu uci u drugu suprotnost jer Svjetlo nije tu da nas
> unistava u "ludilu i uzasu" . Ono nas postepeno bljeska i preobrazava.
> Postavio si tezu koja je nemoguca za one koji su zadovoljni svojim stanjem
> svijesti.

Daj ponovo pročitaj izvorni tekst, ništa nisi shvatio.

--
http://www.danijel.org/