Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Marvin Barley wrote:
> Tko bi po tvome trebao birati vjeru "nauračunljivima"? Državna
> agencija?

Mirsade, tebi je vjeru birao Sotona, od kojeg dolaze sablazni, ludost,
nesuvislost i kaos. Tamo gdje je Bog, odatle dolaze mir, sklad, razum,
mudrost, umnost i radost zbog postojanja transcendentalnog i vrhovnog
dobra koje je Bog.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Marvin Barley wrote:
> Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist
> Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu - on se baš
> zauzima za nas!
>
> Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba?
> Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Kako je pisano:
>
> Poradi tebe ubijaju nas dan za danom
> i mi smo im kao ovce za klanje.
>
> U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.
>
> Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni
> sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi
> stvor neće nas rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu
> našemu.
>
> Riječ je Gospodnja.
> Amen.
>
> Poslanica Rimljanima apostola Pavla

Mirsade, ti stvarno nisi uračunljiv i bilo bi ti jako korisno da se malo
ohladiš, jer će ti se u protivnom desiti da ti ovakvom nesuvislom
stvarno oduzmu poslovnu sposobnost i zatvore te u ludnicu. Naime
psihijatri imaju pravo: nesuvisli ljudi bez psihičke sabranosti stvarno
nisu u stanju donositi relevantne odluke po pitanju filozofije i
religije, i religija takvima može biti jedino odušak za psihozu. Osim
toga, razmisli si malo: ako ti ovakav misliš da je tebe Isus spasio,
razmisli o tome da ga se okaniš dok ti kakvo drugo zlo nije napravio,
jer se tvoje spasenje ni po čemu ne razlikuje od najgorih oblika
rastrojstva koje je moguće postići drogama. Ti si trenutno tako
razvaljen da se čak i zec, koji je u stanju razmišljati jedino o pimpeku
i guzici, sablažnjava nad tvojim stanjem.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Tomislav Portada wrote:
> Hrvatski mediji rijetko pišu o takozvanom fenomenu indigo djece, no nedavno
> je u Slobodnoj Dalmaciji (20. i 21. 2010.) bez trunke kritičnosti objavljen
> tekst koji na nekoliko stranica opisuje iskustva logopedinje Lidije Carević
> i defektologinje Katice Buljan-Herceg u radu s autističnom djecom. U tekstu
> se spominje autistični trogodišnjak sa znakovima mentalne retardacije koji
> je nakon višemjesečnog rada i slikovne komunikacije navodno pokazao da je
> njegovo jezično i opće znanje uredno. Carević je, piše Slobodna, utvrdila da
> dječak čak raspolaže znanjem kojem nikada ranije nije bio poučavan.
>
> - Pokazalo se da ga niti čitanju nije trebalo poučavati; razumijevao je
> napisano čitajući poput vještog odraslog čitača. To je logično vodilo k
> pretpostavci kako je moguće da zna i pisati. Kako nije imao složenijih
> voljnih kretnji, od čitavog motoričkog ponašanja mogla sam 'računati' jedino
> na njegov kažiprst. Posjela sam ga u krilo i stavila pred laptop. I dobili
> smo što smo dobili. Pisani jezik. Bilo je fascinantno da komunicira na
> razini koja je daleko nadilazila njegovu životnu dob - priča prof. Carević.
> Nakon tog fascinantnog otkrića i iskustva s prvim djetetom, piše Slobodna, u
> njezin kabinet došlo je drugo, treće, četvrto.

Iskreno, moj stav o tim pojavama je poznat već nekoliko godina, pa da ne
ponavljam, ali nekako mi se čini korisnijim po tu djecu da ih okružuju
brijači te vrste koji će pokušati iz njih izvući maksimum, nego da im
"objektivni i realistični znanstvenici" nalijepe nekakvu fatalnu
dijagnozu i zatvore ih u nekakvu instituciju, što se u pravilu u takvim
slučajevima događa.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

TheDivisionBell wrote:
> "Danijel Turina" <NAME@danijel.org> wrote in message
> news:i4edrn$67p$1@tornado.tornevall.net...
>> TheDivisionBell wrote:
>>> "Danijel Turina" <NAME@danijel.org> wrote in message
>>> news:i4e0e0$km6$1@tornado.tornevall.net...
>>> Što, ne daju ti da pišeš za novac pa pišeš ovdje za džabe?
>> Moje pisanje je odraz bogatstva a ne način njegovog stjecanja.
>>
> Odraz bogatstva jest. Ali je ono prilicno slabo.

Naravno Elvise, zato ja idem za tobom okolo i seruckam a ne obrnuto.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Marvin Barley wrote:
> U ime Isusa iz Nazareta
> Amen

Da Isus nije uskrsnuo, okretao bi se u grobu.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Suzana Tepsic wrote:
>> Valjda zato dobro kužim što felix izvodi i zbog toga mi ide na živce,
>> razlika je samo u tome što za razliku od felixa meni načeno takve stvari ne
>> paše izvoditi osim ponekad kad mi se učini da bi na tu foru mogao
>> eliminirati kakvog mraka.
>
> Felix je gad po tako mnogo točaka, bolje rečeno po svim, da svatko
> prepozna barem ono na što je najviše osjetljiv.
> Samo čekam kad će se pojaviti

Kad ga puste iz bolnice, rekao bih.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

TheDivisionBell wrote:
> "Danijel Turina" <NAME@danijel.org> wrote in message
> news:i4e0e0$km6$1@tornado.tornevall.net...

> Što, ne daju ti da pišeš za novac pa pišeš ovdje za džabe?

Moje pisanje je odraz bogatstva a ne način njegovog stjecanja.


--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Jedan od najčešćih prigovora budizmu je percepcija njegovog cilja,
nirvane, kao negativnog stanja, dakle gašenja svijesti i svih pozitivnih
aspekata iskustva, čime se doduše rješava pitanje patnje, ali na takav
način da se skupa s prljavom vodom kroz prozor izbaci i dijete. Budizam
se dakle percipira kao sustav koji teži stanju u kojem doduše nema
patnje, ali nema ni duše, ni vječnosti, ni sreće, ni dobra.

Ljudi koji razmišljaju na takav način obično odbacuju budizam kao
filozofiju i svjetonazor i umjesto njega biraju slijediti neki sustav
poput yoge ili vedante, koji sadrži manje-više sve budističke koncepte
vezane uz karmu, ali prepoznaje atman/brahman kao pozitivni princip u
ljudskom iskustvu, a cilj doživljava kroz konačno prepoznavanje brahmana
kao vlastitog jedinog identiteta.

Taj prigovor budizmu zapravo stoji. Većina praktikanata budizam
doživljava upravo na negativni način koji mu prigovara Šankaraćarya, i
iz te pozicije Šankaraćaryino insistiranje na brahmanu ima i te kakvog
smisla. Vedanta i budizam su s filozofske razine toliko slični, da jednu
pravu razliku između njih čini upravo nauk o brahmanu. Čak i nauk o
reinkarnaciji im je identičan, jer i vedanta tvrdi da se reinkarnira
karman a ne atman; atman je vječan i nerođen, to je drugi naziv za
brahman, koji se niti rađa, niti umire, dakle ne reinkarnira se, ali
njegova svjetlost prosijava kroz cjelokupnost relativnog iskustva, on
prožima ljudsku egzistenciju onako kako maslac prožima mlijeko, i
procesom diskriminacije, odnosno analitičkog filtriranja iskustva,
čovjek može shvatiti da je njegovo jastvo zapravo taj brahman, a
identifikacija s karmanom, odnosno relativnim iskustvima, stvara fenomen
po imenu đivan, dakle relativno živo biće, za koje se u neznanju misli
da je "ja", i misli se da je taj "ja" djelatnik i iskusitelj i da se
ponovo rađa. Ono što ljudi obično zovu đivan zapravo je ono što budizam
zove karmičkim agregatom - to je prolazna, efemerna pojava, koja danas
je a sutra je nešto drugo. Đivan se rađa i umire, to je struktura koja
je različita u djetinjstvu, zreloj dobi i starosti. Vedanta govori da je
atman/brahman cijelom tom procesu tihi svjedok, njegova neuključena
pozadina, zlatna ptica koja boravi na vrhu stabla života ne jedući s
njega ni slatke ni gorke plodove, boraveći u zlatnom sjaju svoje
vlastite prirode.

Prije desetak godina bio sam se sklon posve složiti s Šankaraćaryom u
njegovoj ocjeni budizma, pogotovo imajući u vidu da sam u iskustvu imao
stanje brahmana, odnosno nirvikalpa samadhi, koje je naizgled posve
potvrđivalo poziciju vedante, i negiralo ono što sam percipirao kao
negativno definiran cilj budizma. Ipak, temeljem iskustva sklon sam
revidirati svoju inicijalnu procjenu budizma i proglasiti raskorak
između njega i vedante terminološkim, a ne filozofskim problemom.

Čini mi se, naime, da je Buda znao naprosto previše toga da bi mu mogla
promaknuti tako bitna stvar, i da je njegov nauk o anatmanu, te naizgled
negativno definirana nirvana, zapravo namjerno stavljanje naglaska na
karmički aspekt problema, i da je Buda dalekovidniji i mudriji nego sam
mislio. Naime, Buda je iznosio nauk iz pozicije praktične korisnosti, a
pogledajmo što slijedi iz koje perspektive.

Iz perspektive vedante po Šankaraćaryi, jedina bitna stvar je spoznaja
brahmana. Brahman je transcendentalan karmi, i spoznaja njega kao
vlastitog stvarnog identiteta lomi veze koje tvore privid po imenu
đivan. Bez asocijacije brahmana s karmom koja tvori efemerni Đivan,
karmu ništa ne drži na okupu i reinkarnirajući entitet koji se smatra
dušom rasprši se poput oblaka na podnevnom suncu. Tako u spoznaji
brahmana nastupa oslobođenje. U teoriji, to je sve divno i krasno, ali
Šankaraćarya griješi, i to fundamentalno, i fatalno griješi. Brahman je
naime uvijek transcendentalan karmanu i vječito slobodan. U stanju
brahmana, brahman se opaža kao vlastita stvarna priroda, a đivan se
opaža kao iluzija. Ali stanje brahmana je simultano postojeće sa stanjem
karmana. Prepoznavanje sebe kao brahmana nema apsolutno nikakvog učinka
na karman, i to je ono što Šankaraćarya ne zna. Daleko od toga da će
znanje brahmana imati učinak raspršivanja karme: ono neće imati
apsolutno nikakav učinak na njega, budući da je brahman transcendentalan
karmanu. Isto kao što mač koji siječe tijelo i ubija čovjeka nema
nikakav učinak na atman/brahman, tako ni spoznaja brahmana nema
apsolutno nikakav učinak na karman, budući da mu je transcendentalna.
Spoznaja brahmana je dakle karmički ništavan događaj - niti stvara, niti
razlaže karmu. Nakon ulaska u stanje brahmana, yogin se uvijek mora
vratiti u stanje đivana, gdje sva karma nastavlja gdje je stala. Upravo
suprotno Šankaraćaryinom nauku, vedanta zapravo nema nikakvih
instrumenata za postizanje oslobođenja od ciklusa rađanja i umiranja,
budući da su svi njeni napori usmjereni prema cilju koji nema nikakav
učinak na sferu karme.

Zbog toga sam ja prije dosta godina, još 1997., zaključio da postoje dva
temeljna nauka, o relativnom i apsolutnom, gdje je nauk o apsolutnom
koristan za ulazak u samadhi, a nauk o relativnom je koristan za
profinjenje relativnih energetskih tijela i postizanje oslobođenja.
Ipak, iz nekog razloga sam naprosto formirao vlastiti nauk o relativnom
i u razmišljanju se nisam uopće bavio budizmom, sve do nedavno, kad sam
ga zbog posve desetih razloga ponovo pogledao i ustanovio dramatičnu
sličnost između stvarnog nauka budizma i mojih koncepata profinjavanja
relativne egzistencije. Na temelju toga mi je sinulo da je Buda morao
znati ono što sam ja shvatio prije mnogo godina, još prije nego sam
napisao svoju prvu knjigu: da je nauk o brahmanu istinit, ali u
konačnici može biti veća distrakcija nego korist. U pokušaju spoznavanja
brahmana, koji je ionako uvijek ovdje, prolazi vrijeme koje treba bolje
iskoristiti za transformaciju karmana, jer to je faktor koji u najvećoj
mjeri određuje našu budućnost. Ne rađa se, naime, brahman, nego karman;
a on se rađa posve neovisno o spoznaji brahmana, budući da je ona
iskorak u transcendenciju a ne čin transformacije. Karma, nedirnuta
iskustvom brahmana, vezuje i uvjetuje. Bez transformacije karmana nema
oslobođenja, a iskustvo brahmana je u tom smislu samo ugodna i utješna
distrakcija.

Je li moguće da je Buda i te kako znao za vječni i transcendentalni
brahman, ali je znao i bitno više od Šankaraćarye, pa je nauk formulirao
tako da fokus usmjeri prema problemu, koji uvjetuje ponovno rođenje.
Rješavanjem tog problema postiže se oslobođenje, a u oslobođenju, dakako
da će yogin spoznati brahman, njegovu narav, vječnost i
transcendentalnost, ali budući da je po putu do tog cilja već raspetljao
sve karmičke čvorove i vipassanom transformirao agregate kalapa u
koherentnu formu koja više nije karmički reaktivna, dakle ne uvjetuje
ponovno rođenje "ja" strukture koja ju je kreirala, budističko
oslobođenje je pravo oslobođenje, u smislu da ne preostaje karma koja bi
uvjetovala povratak iz stanja savršenstva, dok je oslobođenje vedante
samo izlet, posjeta cilju koja traje i prođe, i nakon koje se moramo
vratiti u svijet patnje, jer tamo praksom nauka vedante nismo napravili
ništa što bi uzrokovalo oslobođenje. Čak i ukoliko ulazak u samadhi
smatramo karmički relevantnim činom iz pozicije đivana, ta nova karma se
samo pribraja postojećoj, a ne razlaže je. Zbog toga Buda spominje
aspekte brahmana jedino u kontekstu nirvane, dok s druge strane iznimno
izbjegava koncepte ondašnjeg hinduizma i đainizma, po kojima bića
posjeduju atman, kao vječnu i neprolaznu komponentu. Naime, apsolutno je
izvjesno da će svi pod "atmanom" misliti "đivan". Smatranjem bilo kojeg
aspekta vječnim nositeljem vlastite stvarnosti i osobnosti znači
nemogućnost transformacije karme koja definira đivan, što postaje
potpuno jasno praksom vipassane ili tehnike unutarnjeg prostora, gdje je
moguće razložiti i počistiti jedino onaj energetski sklop iz kojeg smo
izvukli svoju svijest, koji ne doživljavamo kao "sebe". Tvrdnjom da
*ništa* od toga svega nije vječno i nepromjenjivo Buda stvara filozofski
okvir za mogućnost raspetljavanja definicije sebe od karme. Tvrdnjom da
ništa od ovoga nije atman, oslobađa se atman od potrebe da bude bilo što
od ovoga, te od straha za vlastitu opstojnost u slučaju rastvaranja bilo
koje energetske strukture. Tamo gdje Šankaraćarya atmanu čini uslugu
riječima hvalospjeva, tamo ga Buda oslobađa reaktivnih efekata karme.
Tamo, dakle, gdje Patanđali koherenciju, a potom i potpuno umirenje
valnih funkcija koji tvore uznemirenje mentalne aktivnosti vidi kao
stanje u kojem brahman boravi u vlastitoj naravi i opaža se kao takav,
tamo Buda govori o koherenciji i rastvaranju karmičkih agregata, čime
nastupa stanje nirvane. Nemoguće je stanje pozitivnog postojanja nakon
raspršivanja gradivnih komponenti duše u svijetu u kojem ne postoji
sveprožimajući pozitivni princip koji se ukazuje nakon raspršivanja
iluzornog. Dakle, iz same definicije nirvane kao dobrog stanja i
poželjnog cilja jasno je da postoji nešto, što se ukazuje raspršivanjem
iluzorne osobnosti, a što tvori puninu stvarne, slobodne i neuvjetovane
egzistencije. Budući da je Buda jako pazio da nigdje ne poveže vječnost
s ljudskošću, sve to ostaje na razini nagađanja, ali ukoliko pogledamo
kako izgleda tibetanski opis procesa umiranja i ponovnog rođenja, jasno
je da to nagađanje ima i te kakvog temelja u stvarnosti. Također, način
na koji Milarepa opisuje svoje postignuće potpuno je u skladu s naukom
vedante. Budistički nauk o nirvani, dakle, možemo shvatiti kao stanje
brahmana bez preostale karme. Pogledajmo samo ovaj citat iz
Padmasambhavinog teksta Bardo Thödol, poznatijeg pod imenom "tibetanska
knjiga mrtvih". Radi se o uputama umirućoj osobi, kojoj se pokušava
davati savjete kako bi postigla najbolje moguće ponovno rođenje:

"O, ti plemenita roda (tako i tako po imenu), slušaj. Sad doživljavaš
Zračenje Jasnog Svjetla čiste Stvarnosti. Prepoznaj ga. O, ti plemenita
roda, tvoj prisutni intelekt[1], u istinskoj naravi praznina, koji nije
oblikovan ni u što, što se tiče odlika ili boje, prirodno prazan, baš je
sama Stvarnost, Sve-Dobri.
Tvoja vlastita svijest, koja nije oblikovana ni u što, u biti -
praznina, te intelekt, sjajan i pun blaženstva - ova dva - neodvojivi
su. Jedinstvo njihovo je Dharmakaya, stanje Savršenog Prosvjetljenja.
Tvoja vlastita svijest, sijajuća, prazna i neodvojiva od velikog Tijela
Zračenja, nema rođenja, niti smrti, i Nepromjenjivo je Svjetlo - Buda
Amitabha.
Znati ovo je dovoljno. Prepoznajući prazninu vlastitog intelekta kao
Budastvo i promatrajući ga kao vlastitu svijest, znači održati sebe u
stanju božanskog uma Bude."

Ne znam za vas, ali to meni ne liči na način na koji se nirvanu obično
doživljava, kao negativno stanje prestanka postojanja u ništavilu,
odnosno kao neku vrstu trajne i prave smrti, kakvu si zamišljaju
materijalisti. Vi sad možete reći da je to neki tibetanski ogranak
budizma koji ima više zajedničkog sa Šankaraćaryinom vedantom (čiji je
suvremenik) nego s izvodnim Budinim naukom, ali što onda reći na to da
Buda u djelu Dhammapada, koje spada u najstariji Theravada kanon, za
nirvanu kaže da je "najveća sreća"? Klasično tumačenje[2] glasi da je ta
sreća trajna, transcendentalna radost koja je svojstvena miru
postignutom prosvjetljenjem (bodhi). Daleko od toga da je tibetansko
viđenje nirvane kao vrhovne i esencijalne, apsolutne stvarnosti, neko
kasnije krivovjerje: to je najortodoksniji nauk izvornog budizma[3].

Uostalom, jedino sam od zapadnjaka uvjetovanih materijalizmom imao
prilike čuti interpretaciju nirvane kao smrti duše ili negativne
praznine; kod istočnjačkih praktikanata budizma čuo sam jedino tumačenje
kakvo iznosi Padmasambhava. Koncept budizma kao "produhovljene verzije
ateizma" isključivo je, dakle, zapadnjačko krivovjerje, nastalo površnim
shvaćanjem budističkih koncepata. Razlika između vedante i budizma je
dakle prvenstveno u tome što budizam ustraje u tvrdnji da je nirvana
stanje koje nema apsolutno nikakve veze s ljudskim poimanjem jastva,
nego prava stvarnost koja se otkriva kad se sve ljudsko rastvori i
razobliči.

Pitanje koje iz toga slijedi jest što onda točno umire, što se
reinkarnira i što se ponovo rađa? Za vrijeme ljudskog života opažamo
kako se "ja" identificira sa različitim stanjima i oblicima postojanja.
Postoji kontinuitet osobnosti i sjećanja, ali stanje koje doživljavamo
kao "ja" podložno je stalnoj promjeni. Što se dešava sa "ja" smrću
ljudskog tijela?

Najbolje će biti da prepričam sadržaj tibetanske knjige mrtvih, koja
opisuje upravo taj proces.

Nakon smrti tijela, čovjek se u prvoj fazi nalazi u suptilnom
("astralnom") tijelu ali u fizičkom prostoru, i može vidjeti i čuti
ljude i vidjeti svoje mrtvo tijelo. Nakon te faze, nastupa ono što
obično zovem "top-down sieve", dakle proces prosijavanja biserja nizom
sita s progresivno sve sitnijim rupama kako se ide prema dolje, gdje se
najkrupnije biserje zaustavi na vrhu, a bezvrijedni pijesak izlazi na
dnu. Bardo Thödol opisuje proces na sljedeći način:

Biće je na početku izloženo stanju nirvane. Dovoljno je da odluči "ovo
je moja stvarna priroda", i bit će tako: zauvijek će pripasti
sve-blaženom stanju čiste svijesti, te apsolutne radosti i savršenstva
vrhovne stvarnosti. Ali, većini bića je takav izbor nemoguć. Naime,
izložena čistoj svjetlosti nirvane, bića osjećaju strah, bol, patnju i
užas. Zašto je tome tako? Svaki poznavalac vipassane odmah će shvatiti
razlog. Naime, karmički agregati se uslijed djelovanja tako visokog reda
veličine stvarnosti počnu naprezati i raspadati, oslobađajući pritom
užasnu, koncentriranu količinu patnje. To je patnja koju osjeća grešnik
kad se mora suočiti s krajnjom istinom i posljedicama svojih grijeha,
jer se u savršenoj istini nirvane nije moguće sakriti u laž, neznanje i
mrak, kamo se uvijek sakrivaju grešnici, pokušavajući prikriti ili krivo
prikazati svoja djela, izmišljajući lažna objašnjenja koja ih ocrtavaju
kao dobre osobe. U stanju nirvane, netko tko je prevario, izdao, ukrao,
slagao, ubio i sl. odmah vidi konačnu istinu tih djela, i ukoliko želi
sebe sagledavati kao dobru osobu, to mu je nemoguće. On bi morao
priznati da je ono što vidi u svjetlosti nirvane istina, morao bi
priznati da je zla osoba, i otrpjeti ogromnu bol koja slijedi iz takve
spoznaje. Kad bi krotko i stoički otrpio tu bol, postigao bi očišćenje i
svjetlost nirvane bi tada reflektirala njegovu unutarnju čistoću, ne
mogavši naći nikakvo zlo ili manjkavost, otkrivajući samo stanje sklada
i duhovnog mira. Nirvana bi tada bila sagledana kao ista iznutra i
izvana, i biće bi je prepoznalo kao svoju pravu narav i ostvarenje svih
svojih težnji. Grešnik, pak, u nirvani ne vidi svjetlost, nego samo
pojačani vlastiti unutarnji mrak. On vidi da ga obasipaju užasi iz
njegove nutrine, vidi traumu vlastite grešnosti, suočen je sa svim
svojim lažima, suočen je sa vrlinom žrtvi svojih zlodjela, s
posljedicama tih zlodjela, s patnjom koju je prouzročio i sa vlastitom
zlom naravi. Budući da negira svoja zlodjela i svoju zlu narav, on se ne
može osloboditi tih svojstava i prepoznaje zlo u nirvani, sagledavajući
je kao pakao pun najgorih užasa, poroka i zlodjela. Tako zlikovci i
grešnici pobjegnu od nirvane glavom bez obzira. Čak i ono što bismo
mogli nazvati običnim ljudima ima svojstva duhovnog tijela koja su po
"frekvenciji vibracije", odnosno energetskom redu veličine daleko ispod
tog stanja, i zbog ogromne količine vezanosti uz iluzije fizičkog i
astralnog plana nemoguće im je prepoznati nirvanu kao ostvarenje
vlastitih težnji - upravo suprotno, budući da u nirvani nema ni posjeda,
ni seksa, ni kontrole, ni sličnih stvari, oni nirvanu opažaju kao loše
mjesto i negaciju vlastite naravi, želja i koncepta dobra.

Nakon što je glavom bez obzira u užasu pobjegla od prizora nirvane, duša
je izložena blijedo-bijelom svjetlu svijeta Deva. Ukoliko osjeti
privlačnost prema obliku postojanja koji rezonira s tim planom, čežnja
za ostvarenjem tog postojanja dovest će do njegovog rođenja na tom
mjestu. Ali većina ljudskih duša nije u stanju osjetiti privlačnost ni
prema ovom obliku egzistencije. Naime, život na svijetu bogova je život
u istini i vrlini, na kojem su svi grijesi odmah vidljivi i ne mogu se
sakriti, na kojem je nemoguće lagati jer se komunicira direktnim uvidom
u duh druge osobe, i većina stvari s kojima ljudi poistovjećuju sreću
tamo ne postoji. Zbog toga bi se grešna duša u svjetlu bogova osjećala
razotkriveno, svi njeni grijesi i loše namjere bili bi svima vidljivi i
očigledni te bi je prezirali i izbjegavali. Isto tako, zbog očiglednosti
svih njenih niskih i grešnih misli ne bi joj bilo moguće lagati drugima,
obmanjivati ih i iskorištavati, kako je to navikla činiti na fizičkom
svijetu. Takva rajska egzistencija bi grešnu dušu užasnula, te bi ona i
od tog svijeta pobjegla glavom bez obzira, a objašnjenje za takvo
ponašanje je identično onom u slučaju nirvane - duša ne želi otpustiti
identifikacije s niskim i grešnim strukturama, te pokušaj njihovog
rastvaranja u blagotvornoj energiji božanskog svijeta doživljava kao
prijetnju vlastitoj duhovnoj egzistenciji i njenu negaciju. Zbog toga
svako dobro doživljava kao zlo, kao mračnu prijetnju svojem obliku
postojanja, te se bori protiv njega ako može, a ako ne može bježi.

Pobjegavši od prizora rajskih svjetova, duša vidi mutno-plavičastu
svjetlost Zemlje. Većina ljudskih duša uslijed svojstava svog duha
osjeti privlačnost prema tom mjestu, jer karmički obrasci koji ih
uvjetuju na tom mjestu nalaze na mjesto svojeg prirodnog ostvarenja.
Primjerice, ovdje je moguće lagati, ukrasti, mrakovati, ovdje postoje
seks, posjed, uživanje u onome što drugi nemaju, te gruba osjetilna
iskustva s kojima se primitivne i nerazvijene duše jako identificiraju i
koja doživljavaju kao jedini punovrijedan oblik postojanja.
Doživljavajući vizije snažno privlačnog seksualnog čina muškarca i žene,
duša je privučena time i tako dolazi do začeća i inkarnacije.

Postoje, dakako, bića kojima je čak i ovaj mračni svijet neugodan jer je
duhovna vibracija i na njemu previsoka, pa je doživljavaju kao nešto što
ugrožava njihove duhovne strukture. To su bića čistog grijeha, kojima je
svaka svjetlost istine u bilo kojoj formi bolna, i koja žele pobjeći u
potpuni mrak, i privučena su mutnom sivom svjetlošću pakla, kojeg
doživljavaju kao mjesto na kojem ih nikakva istina i vrlina nikad neće
doseći i nanositi im bol. Ali u paklu borave i druga bića slična njima,
koja su čisti grijeh, i jedino zadovoljstvo vide u ponižavanju drugih, u
ismijavanju vrline i istine, negiranju svake svetosti, te u nanošenju
bola drugima s ciljem zatiranja svakog oblika duhovnog postojanja i
povećanja patnje. Takvi demoni muče jedni druge i čine si egzistenciju
neizmjerno bolnom, ali u usporedbi s boli koju osjećaju u prisustvu više
stvarnosti i svijesti te svetih i dobrih bića, njima je subjektivno
njihova bol podnošljivija.

Očito je, dakle, da smrću tijela ne prestaje smisleni oblik osobne
egzistencije, i da svojstva koja je biće steklo za života određuju
njegov karakter i sudbinu u nastavku egzistencije. Jako površnim
shvaćanjem moglo bi se zaključiti da budizam naučava kako će se
dovoljnom količinom kaotičnih zlodjela duša raspasti na fragmente, i
tako postići istu onu vrstu raspada kakva se postiže u nirvani, ali
takvo shvaćanje je moguće samo onima koji su potpuno krivo shvatili
temeljne pojmove, i koji nemaju iskustvo s uvidom koji se postiže
praksom vipassane. Naime, fragmentarnost karme ne isključuje osobnost
patnje - ona samo isključuje kompleksnost duše potrebnu za izbavljenje.
To znači da je posljedica raspada duše uslijed grijeha pad u niže oblike
života, i svaki od njih je isti onaj "ja", samo u egzistenciji koja je u
bitno većoj mjeri ispunjena patnjom, a bez sabranosti i široke kvalitete
svijesti potrebne za razumijevanje svojeg položaja i izbavljenje. Naime,
"ja" nije rezultat agregacije karmana. To je nauk budizma. Ne postoji
"ja" te vrste. Karman se rađa, a "ja" je obično puko doživljavanje
patnje, koje nema sjedište na jednom mjestu, da bi moglo nestati
fragmentacijom karme. Prosvjetljenjem dolazi do spoznaje da je "ja" nirvana.

========
[1] http://en.wikipedia.org/wiki/Rigpa
[2] http://en.wikipedia.org/wiki/Nirvana#Nirvana_in_Buddhism
[3] "Oslobođeni um (citta) koji više ne prijanja jest Nibbana" (Majjhima
Nikaya 2- 4.68)

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Stjepan Bunić wrote:
> On Mon, 16 Aug 2010 19:17:46 +0200, Suzana Tepsic wrote:
> Valjda zato dobro kužim što felix izvodi i zbog toga mi ide na živce,
> razlika je samo u tome što za razliku od felixa meni načeno takve stvari ne
> paše izvoditi osim ponekad kad mi se učini da bi na tu foru mogao
> eliminirati kakvog mraka.

Inače, što se tiče raznih mrakova, baš mi je zanimljivo primjetiti da
postoji jasna korelacija između toga da kad ja pišem kvalitetnije
tekstove, oni apsolutno polude i kriče kao demonima opsjednute živine. U
njima postoji samo mržnja, zloba, pakost, nasilje, zavist, zavist,
zavist i zavist. Kad mi netko veli da su ljudi zapravo inherentno dobra
bića koja žele dobro i istinu samo ih, jadni, ne uspijevaju naći pa su
nesretni, pokazao bi mu ove. U stvarnosti, dobro i istina su stvari od
kojih su se ljudi došli sakriti u ovu rupu od svijeta, što je mehanizam
poznat još iz vremena Padmasambhave koji ga je opisao u knjizi o bardou
gdje se opisuje top-down sieve između inkarnacija. Dakle u bardou biće
kao prvu opciju dobije čistu nirvanu, apsolutnost spoznaje, istine,
vrline i blaženstva. Onda se u užasu i panici poželi sakriti od nje, jer
mu nirvana osvjetljava sve grijehe i niskosti njegove duše i uslijed nje
mu grešnost njegove prirode nanosi ogromnu bol. Nakon toga kao opciju
dobije svijet bogova. Onda se u užasu i panici sakrije od toga. Nakon
toga dobije kao opciju svijet ljudi. U pravilu, to vidi kao mračno
mjesto u kojem svjetlost istine neće iritirati njegove grijehe i duhovnu
prljavštinu, i budući da taj svijet neznanja i grijeha rezonira s
njegovim grijesima, osjeti prema njemu snažnu privlčnost, pa se tu
inkarnira. Nekima je doduše i ovaj svijet previše svijetao, pa se
sakriju u pakao, koji doživljavaju kao potpuni mrak u kojem ih apsolutno
nikakva vrlina neće smetati. Eto zato ovi mrakovi kriče psovke, hule,
laži i uvrede kao demonski opsjednuto dijete iz "Egzorcista": zato što
ih svjetlo istine peče i muči, nanosi im bol i žele da ode, da se ugase
i da im ostane ugodni mrak.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Stjepan Bunić wrote:
> On Tue, 17 Aug 2010 01:35:27 +0200, Zec_Zli wrote:
>
>> NJegov čmar je za tebe *za-tvo-ren*, dečko.
>> Nađi drugog da se uvlačiš...
>> HOHOHOHOHOHOHOHOHOHOHOHOHOHOH
>
> Opet zec o čmaru, a dobro, jesi li bi silovan od nekog muškarca u obitelji
> ili su te silovali u ludnici?

Ja mislim da nije, ali je to cijeli život želio. :)

--
http://www.danijel.org/