I noticed something interesting, decades ago, when I was learning how spiritual power works. You see, the same technique I use to spiritually empower people is the one that kills demonic entities. The technique is simple: I remember the light of God while looking through a being. When I do this with a worthy and good soul, they seem to remember God and it has a healing effect – bits of darkness, likely caused by ignorance, vanish and are replaced by the light, essentially the inter-kalapa bonds are strengthened which creates the appearance of inner light replacing darkness. Sometimes demonic entities that have been feeding on them detach and leave in terror. The overall energy level of their spiritual body increases, and since they are in the physical body, the overall energy of the body-soul system increases, and this is known in yogic circles as Kundalini awakening. In essence, as I shine the reality of God through their combined body/soul being, the entire system is basically powered up, and elevated from the low baseline energy at which it has normally been functioning, because they couldn’t remember God while in their bodily prison. So, basically, when a good soul is exposed to God, it glows like a light bulb that’s connected to electricity.
When I do this to a demonic entity, it tries to flee in terror, or try to shower me with evil imagery, trying to counter my efforts. When its efforts fail, and I hold it firmly and remember God through it, the demon dies. Its entire structure evaporates in the light.
Why is there such a qualitative difference in outcome? Why doesn’t a demon, for instance, become a good entity in God’s light? If evil is merely an absence of God, filling it with God should make it not evil, right? Well, it’s half right – it makes it not exist. The theory behind the phenomenon might be interesting, because normally, a structure made of kalapas is held together by some kind of a cohesive force. You would expect this force to be love, admiration, desire for knowledge, truth or some similar aspect of God’s light, which is sat-cit-ananda. This is certainly the case with normal, good souls, and exposing them to greater light heals them and makes them “brighter”, casting aside bits of darkness here and there. However, the demonic entities don’t seem to be built the same way, or of the same stuff, so to say. I don’t completely dismiss the possibility that some demons started as normal souls, but became corrupted by sin and evil, but that seems to be a separate phenomenon, and such souls are quite prone to falling apart due to normal karmic effects. The demonic entities I was talking about seem to be a wholly separate phenomenon, as if they are constructs of dark magic, rather than normal souls. In essence, they are what the Tibetans call “tulpas”. A Tulpa is an entity created by focused will and intent by a practitioner of spiritual magic, and his efforts hold the kalapas together in a cohesive structure, bound by his will and intent. Those entities have finite energy invested in them, and degrade with time, but as they degrade they seem to learn how to function on low energy levels, such as fear, aggression and so on, and they seem to have an instinct for self-preservation that helps them learn how to prolong their existence by stimulating lower emotions in other beings, and feeding on those emotions as they are of the same energy level as the cohesive forces that bind them together. As I draw a higher order of magnitude of energy through them, it in effect dissolves their entire energy structure that is based on some kind of darkness; I would say that, rather than make their entire structure remember God and glow, I make each constituent kalapa remember God and glow, and this dissolves the darkness-based connection to other kalapas of the structure, and they part ways, so to speak. I intuitively understood how this works immediately as I first saw it, but it took me some time to develop theory around it, as it is quite involved.
The thing with tulpas is that they are produced by normal humans, and not only dark mages in Tibet. Basically, as one iterates along the same mental and emotional pathways during the course of their life, they are in essence doing the same thing a Tibetan mage does in a more focused and intentional manner, but other than the difference in time involved, and the lack of deliberate purpose, the result gets to be quite similar – astral substance gets to be “magnetised” by repeated low-energy effort, and persists due to inertia separately from its creator. Such structures can be separated into several groups, according to the degree of sophistication. The first group are the “prints” – they basically indicate that thought, emotion and will stirred up astral matter in some place, and left marks of some persistence. These are in the order of footprints left in mud or wet concrete, or greasy fingerprints left on a shiny surface, only an astral version. As people lack spiritual hygiene, they leave such prints behind them during the course of their existence.
A print is sometimes created by very powerful experiences – an accident, an act of violence and so on – and this is sometimes perceived as “ghosts”, but it’s not someone’s ghost that is “haunting” a place; they just left a very strong astral print, that can be “read” by a consciousness that passes through the place, the way a magnetic head of a cassette player can read a magnetic print left on the tape by a cassette recorder. By definition, those prints are not conscious or interactive, however if a print is complex enough, and has been iterated upon enough times, it can collect enough kalapas to manifest self-awareness, and thus enter the second group – “entities”. Entities can be created by many people praying to some theological concept, and this can give them more freedom and power than one would expect, and I guess such entities would feed on prayer instead of fear and anger. Also, many people fearing the same thing would be expected to create an entity that then stimulates fear in people in order to feed on it and thus prolong its existence. As you can see, there is a pattern to this – entities need energy of a specific frequency to continue existing, and since they soon exhaust the original supply invested in them, they either fall apart or learn how to stimulate people so produce the kind of energy they need, and feed on it. Those entities sometimes develop a parasitic pathological connection to a specific person, and sometimes they feed off of masses of people creating filth in the global astral field – bad news on the TV, primal emotions in a football match, wars, strong negativity in human groups and so on.
However, if an entity was designed by a competent mage, with the goal of persisting for a long time, and implementing his will, and is powered by an energy source, it makes the third group – “scripts”. A script is an equivalent of a small computer, powered by either a battery, a solar panel or the electric grid, running specific software, and is connected to a network, which it inspects for events that trigger actions. That’s why I call them “scripts” – because that’s what the software part of such a solution would be called. More specifically, it would be called a daemon or a service, and a typical example of this is a web server. It runs on a specific port, reacts to commands sent to that port, and returns results depending on the inquiry. I intentionally didn’t want to call the astral equivalents of such services “daemons”, because it would create wrong associations. Calling them “scripts” is much more useful, because it conveys the image of computer code connected to power and the sensory apparatus, and is designed to react to specific things by producing specific results. A “daemon” creates an impression of something that is a malevolent force serving Satan, and some scripts indeed fit the description perfectly, but still, one needs to understand that they are in essence glorified code, only running on a different kind of a computer. Since astral matter is inherently intelligent and aware to a degree, it is very easy to make it do specific things, if you possess the required skills; and even if you don’t, you likely do a very primitive form of this purely by accident. The main difference between a script and an entity is that a script is powered. If you visualize an “entity” as a garbage-powered cockroach that seeks to eat garbage of the kind it can absorb because it would otherwise die, a “script” is a web server connected to a power source and a network cable. This describes the difference between the two quite well, because most scripts I encountered are quite scary, because of the elegance of their design, and obvious skill and purpose it betrays. Also, they invariably seem to be shielded from outside tampering. The shielding is based on the will of God in some manner, so it is usually impenetrable, and the “spell” goes something like this: “By the permissions given to me, to create this world and arrange it, according to my contract with the person authorized by God to grant this, I create this script and will it to remain functional and not tampered with”. This makes such scripts inviolable and safe from any attempt to defuse them, even by God himself, until the expiration of the contract with Satan. Fortunately, there is another way of defusing them, and it is by detaching them from their energy source, and those are usually obtained from deceived souls by fraudulent means, and although they too are protected by various means, those are not impenetrable. Those jewels can be either deconstructed and absorbed (if one is skilled and powerful enough to do so), or detached from Satan’s network and returned to their original owner (if they are still alive; and if not, they can pass onto the new owner according to karmic equations that define legitimate ownership). Some scripts, however, are powered by the world-structure itself and this attack vector, by detaching them from the power source or sensory apparatus, is not feasible.
As you can see, some things that appear mystical or paradoxical aren’t really so, but the explanation can be quite involved.
Kažeš, kada oslobodiš zarobljeni dragulj koji je neki svetac greškom dao Vragu misleći da je to Bog, da ga vratiš vlasniku, ako je živ. Kako je neko uspeo da preživi tu predaju dragulja Vragu, a neko ne? I kako se neki svetac uopšte izbegao tu zamku? U smislu, Sanat Kumar se predstavi kao Bog, gotovo da nema šanse da iko provali da je to Vrag i da je to zamka i da ne treba da mu se pokloni.
Za početak, “živ” = ima kontinuitet duhovne egzistencije koji je legitiman u smislu da kad oslobodiš dragulj i veliš mu da se vrati vlasniku, on se vrati toj osobi na kojem god svijetu se ona nalazila. U nekim slučajevima oslobodiš dragulj i vidiš da se nema kome vratiti, i u tom slučaju sam zakoniti vlasnik ja koji sam uložio osobni trud i (često) patnju u njegovo oslobađanje. To je ono što se dešava u slučajevima kad dragulj nije “iskvaren”, a mislim da se to dešava kad vlasnik nije “prodao dušu sotoni” nego je naprosto prevaren. U slučaju da vlasnik stane na stranu Vraga, dragulj postane nešto jako opasno: kad se “razbije”, razleti se na čestice jako koncentrirane duhovne tvari crne boje, čija je svaka čestica smrtonosna i dekomprimira se na ogromnu količinu astralne tvari, i ukoliko to bilo tko osim mene takne, ubit će ga. Htio sam reći “osim yogina koji ima dovoljnu vještinu i snagu za procesiranje takve tvari”, ali bojim se da je to lista od samo jednog imena. Stvar je ekstremno smrtonosna u najmanjim količinama, ponaša se vrlo slično očekivanju za ekstremno masivan a jako mali objekt, recimo kvantni singularitet, koji prolazi kroz običnu materiju i trga je gravitacijom. To najmanja čestica takve tvari radi duhovnom tijelu osobe u koju se integrira, naprosto reže kroz bilo što i jedini način za rješavanje stvari je imati dovoljnu silu na svojoj strani da takvu česticu možeš uhvatiti u zahvat, razbiti na astral i “potrošiti” protuudar prljavštine kriyom. Inicijacija u vađru je nedovoljna za to.
Što se tiče toga kako izbjeći zamku, odgovor vjerojatno ovisi o tome koliko je netko u svojem inkarniranom stanju sposoban razlikovati formu od suštine. Naime, sve što si je netko u stanju vizualizirati kao Boga, Isusa, Krišnu ili bilo koji oblik Boga, vrag je u stanju iskopirati. Ono što nije u stanju iskopirati je bit stvari, koja je da kad osjetiš Boga, sa tebe se miču ograničenja, jer je Bog stvarnost koju takve iluzije loše preživljavaju. Uglavnom, lakomisleni ljudi slabo prolaze, ljudi koji su skloni zabrijavanju i fantazijama slabo prolaze, ljudi koji se lako daju impresionirati imenom i oblikom slabo prolaze, a oni koji pogledom diskriminacije režu kroz sve površnosti i idu u bit stvari jako dobro prolaze.
Uostalom, kao da meni Sanat Kumar nije probao prodati foru. Koristio je najsofisticiranije metode koje sam vidio igdje, recimo na prijelazu iz nirvikalpa samadhija u fizičko tijelo bi koristio ikonografiju vrlo eksplicitno baziranu oko Sai Babe da mi proda foru, i to je funkcioniralo, s tim da meni čak i kad prodaš foru to ne funkcionira, ja samo koristim drugačiju verbalnu ikonografiju za konceptualizaciju autentičnih stvari. Isto tako mi je prodao foru da je Sanat Kumar puruša Zemlje koji zapravo pokušava vršiti evolucijski pozitivan pritisak na ovo mjesto. Koji je rezultat toga, ja zaključim da je to dobro i dodam svoju silu pozitivnim evolucijskim elementima na Zemlji, i s tim mu zapravo pokvarim posao. Dakle koliko god mi intelektualno proda foru, ja to sve protumačim tako da treba više Boga i manje niskih i vezujućih stvari, a ako pretjera s pokušajima da me okrene na zlo, onda prijevara postane očigledna i propada.
Dakle ako imaš duhovnu jezgru koja je beskompromisno orijentirana na Boga, i ništa drugo uključujući tvoj ego i dojam da si na pravom putu i bilo što drugo ti ne znači u osnovi ništa u usporedbi s Bogom, imaš imunitet na prijevare. Naravno, to je rijetkost, i zato imamo situaciju da su većina duhovnih praktikanata u svim religijama i smjerovima ili luđaci ili šarlatani ili vječiti početnici, ili obmanuti od vraga i propali.
Ajmo onda reći da ”sljedbenici” teško i nikako prolaze..? Onda nema druge nego biti ”utemeljitelj”, jer ako stalno gledaš neko ime i oblik kao uzor, prodat će ti se fora? A utemeljitelji su iznimno rijetki..
Ne, mislim da to nije ispravan zaključak, i zapravo bih prije rekao da je ta linija razmišljanja rezultat američke “filozofije” na temu da moraš biti “alpha male” i “leader” da bi išta vrijedio. U stvarnosti, rekao bih da pokušaj da budeš “vođa” ili “utemeljitelj” uglavnom diskvalificira većinu takvih za bilo kakvu duhovnu praksu, zato što su takvi obično bahati, nesigurni i agresivni, vrag ih vrlo jednostavno izmanipulira i tu njihova priča završava. S druge strane, “sljedbenika” koji je utemeljen u vrlini i ima dobro razvijenu diskriminaciju (odnosno bullshit detektor) praktički je nemoguće prevariti. Zamisli si ženu koja je skroz posvećena svom mužu i fokusirana na njega. Koliko je vjerojatno da će joj neki stranac prodati foru da je on njen muž? Nema šanse, takva će gledati kroz odjeću, izgled i “meso” i gledati je li prava duša u onome što izgleda kao pravo tijelo. Na isti način će recimo kršćanski svetac koji se fokusira na Isusa moći vidjeti razliku između Boga u liku Isusa i vraga u liku Isusa. Naprosto, vrag smrdi po svijetu, po ograničenjima, po egu, strahovima i željama, i u njemu nema svetosti, a netko tko je sljedbenik Isusa, to je upravo radi svetosti.
Hvala na odgovoru, ustvari više sam kao mislio na ”utemeljitelja” ne svojom voljom nego prirodom stvari (tipa Krisna, Budha, Isus). Htio sam se izraziti nešto na temu da moraš naći svoju duhovnost, biti ”original” , ne oslanjati se stalno na svoje božanstvo (recimo uvijek me kopkalo nešto što je Isus rekao – neznam sada točno kako ide, da ako smo dovoljno predani Bogu možemo i njega i njegova djela nadići – to mi nikako nije ulazilo u glavu..sve dok nisam prvi put uzeo u ruke tvoj Pristup Yogina – tamo je početak svega po meni i ta knjiga nije za čitanje, nego za meditiranje i spoznaju..ali opet nije svakom ista, sjećam se da sam suptilno htio par ljudi to preporučiti jer sam tada bio oduševljen s njom, ali vidio sam da ne ide pa sam odustao, odnosno ta knjiga te mora sama naći rekao bih..).
Ma, problem s tom linijom razmišljanja je taj što postaješ “original” upravo kao rezultat meditacije na išta devata, kao recimo Terezija Avilska na Isusa. S druge strane, ljudi kojima je bitno da budu “original” i boje se da će im netko reći da su “sljedbenici” ili da su “u sekti” ili “ovce”, takvi su toliko osjetljivi na Sotonine napade iz tog smjera da od njih nikad ništa.
Mislim, jasno je da tu ne mislim na sljedbenike od one vrste kakve su babe koje su cijelo vrijeme u crkvi a prazne su i od Boga i svake vrline, nego na svece koji tipično uvijek štuju išta devata i gurua, a uvijek su iznimno originalne i autentične osobe. Te fore s tim da moraš biti “samostalni tragatelj za istinom” su od iste vrste kao ono što su prodali ženama, da moraju biti “emancipirane” i “strong independent woman”. To je izgleda odličan napad na ego nesigurnih i povodljivih osoba koje žele potvrdu od strane nekog izvana, a koji za rezultat vrlo predvidljivo proizvodi ropstvo i propast.
Za usporedbu, u pojedinačnom (ne ekipnom) sportu, ako pojedinac krene sam ispočetka u sredini koja ga ne može prethodnim znanjem poučiti (tradicijom/stečenim znanjem) treba mu vremena za otkrivanje uzročno posljedičnih veza i čišćenje terena pred sobom. Problem? Pojedinac stari brže nego mu je upotrebljivi sportski vijek da bi sve linije proboja piknuo na vrijeme, i sve to još ako je riječ u sportskim okvirima izuzetno inteligentnom pojedincu. Svi ostali su prema takvome pojedincu out of game, komedija.
Dimenzija otkrivanja relacija unutar duhovnosti je neusporedivo veća, relacije su nevidljive iz perspektive fizičkog tijela i pune zbunjujućih „lokacija“. Na krivi korak teško da ide dobar, ili barem treba puno vremena da stvari legnu i onda treba naći motiva za ponovni početak.
Trebaju ti prave koordinate da bi mogao napore usmjeravati prema njima.
Mene izluđuje to da ne vidim da stvar prijenosa znanja funkcionira.
Odnosno vidim da izuzetna jedinka poput Danijela (a to ne vidim nigdje drugdje da itko oslikava ili pokazuje) ima znanje ali ne vidim lančanu reakciju kao rezultat.
Jasno mi je da inteligentni, samostalni (realizirani/samouki) šampion u sportu može od zdravih pojedinaca izgraditi van prosječne jedinke, no pobjednik je ipak jedan ili dva tri vanredna pojedinca. Opet, sredina šampiona je pogon poput lokomotive.
No u duhovnosti bi moglo biti i opasno štancati, opremati pojedince vještinama analogno sportu. Jedno je korištenje predatih, gotovih sportskih vještina a drugo je pogrešna upotreba nečega čije posljedice se trenutno ne vide od strane ne-inicijata.
Zapravo se relacija planiranog repliciranja šampiona u sportu i duhovnosti ne može uspoređivati ali je barem startna pozicija slična. Potreban je objekt koji je ideal kojemu se teži, ne postoji – nema pasivnog/slučajnog šampiona.
Poanta je da su potrebne koordinata za koordinatom i sposobnost pojedinca da usvaja znanja, spoznaje. To je spor proces osim valjda za ono što je Danijel opisao kao tulku-e.
I zato je potreban Bog. I zato je potreban Turina. I zato je potreban išta devata. I nema tu „sam“, osim ako si u relaciji svemira crna rupa, toatlitet (i to od rođenja, a toga u ovome materijalnom svijetu nema ili nije moguće jer ne bi bio ovo što je).
Potreban je zdrav predložak i zdravi, ustrajni napor u njegovom smjeru i inteligencija i razlučivanje biti stvari. Svašta je potrebno ali su barem poznate koordinate.
Rekao bih da je krivo raditi usporedbe te vrste, jer ja nisam, što bi se reklo, faza u duhovnom razvoju. Ja sam više ono što dobiješ kad Bog zaključi da je bilo dosta zajebancije.
Slažem se.
Jel bodhisattva sjetvom tulkua ubaci kalape određene konstelacije? Mislim, logično da je to došlo od određenog izvora i u nekakvom odnosu među sobom.
Kod ljudskih inkarnacija kalape treba dovoditi u određeni odnos da bi svijest mijenjala obrise?
To je sad dosta zeznuto pitanje. Kako se meni čini, viši aspekt, Bog, bodhisattva, Božanski aspekt ili nekoliko njih, kako god to formuliraš, bace pogled na fizički plan i tu dođe do pokreta volje i namjere, i efekt toga je sličan onome kakav Sunce ima na Zemlju – njegova energija se apsorbira u lokalnu tvar i podigne joj energetsku razinu, i onda imaš odmrzavanje leda, tekuću vodu, atmosferu, kretanje u atmosferi, razlike između dana i noći i godišnjih doba itd. Sve to je Sunce pokrenulo ali Sunce je i dalje tamo gdje jest.
Što se kalapa tiče, mislim da bi najbolji opis bio da je Bog dotakao svijet, ali iz moje osobne pozicije je to prisutnost za koju ne znam što znači, sjećanje na ne znam što točno, samo znam da je veliko, moćno i dobro i da ne mogu do toga, i kako se ja trudim doći nazad do toga, ja kao fizički inkarnirani entitet kreiram ogromni fokus energije različitih, progresivno sve viših frekvencija i bolje strukture, kako uspijevam intelektualno poloviti stvari i kako učim na različitim eksperimentima – i greškama i uspjesima. Dakle iz nekakve više pozicije to izgleda kao da imaš laser koji pogađa točku u materiji i onda tu led isparava i stvara lokalni visokoenergetski fenomen, ali iz moje pozicije ja sam taj koji kreira energetske strukture, dakle fokusira ogromne količine visokoenergetske tvari kako bi napravio link odozdola prema gore i vratio se na izvor/cilj i tako zatvorio krug. Stvar nije toliko mehanicistička koliko zvuči iz tog opisa, naime možeš imati neuspješne tulkue, koji ne odaberu beskompromisno rezati kroz iluziju kako bi se vratili na izvor, tu nešto kemijaju s raznim energijama ali od toga ne bude na kraju ništa. To sam nekad zvao “parcijalnim avatarima”, odnosno neiniciranim vehiklima, jer je inicijacija nešto što moraš pokrenuti odozdola da bi prihvatio i prisvojio energiju odozgora, naime mora se zatvoriti nekakav “strujni krug” da bi stvar funkcionirala.
To je jedno od mogućih značenja onog Isusovog o sijaču – Bog posije hrpu tulkua, ali od većine na kraju ne bude ništa, ili nešto malo.