News arhiva

Signature made Tue Jan 17 12:31:16 2012 CET
using DSA key 53C1BAFCD1DECCE7
Good signature from "Danijel Turina " [ultimate]

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

Postoji jedan vrlo ozbiljan problem koji nije svojstven toliko fizičkom
planu kao takvom, nego bih prije rekao da je inherentan relativnoj
egzistenciji. Radi se, naime, o kauzalnim petljama, odnosno problemu
ustanovljavanja istinitosti nekog događaja sve do zatvaranja horizonta
njegove mogućnosti.

To sad zvuči komplicirano, i doista jest komplicirano, ali moguće je
ilustrirati tu pojavu jednostavnim primjerima.

Recimo da imate jednostavnu kombinaciju pitanje-odgovor. Žena vas pita
"jesi li kupio kruh?", a vi možete odgovoriti "da" ili "ne". Ako
odgovorite "da", a niste kupili kruh, vi lažete. Ako odgovorite "ne",
govorite istinu. Ali što ako kažete "kupit ću ga za deset minuta"? Ta
jednostavna tvrdnja otvara kauzalnu (uzročno-posljedičnu) petlju: ako
unutar deset minuta ispunite obećanje, tvrdnja je bila istinita. Ako ga
ne ispunite, tvrdnja je bila lažna. U oba slučaja, nemoguće je
ustanoviti njenu istinitost sve dok ili niste kupili kruh, ili se pak
zatvara mogućnost da ga unutar obećanog vremena na bilo koji način
kupite. Dakle, tek kad se zatvori mogućnost da unutar zadanog vremena
dođete doma s kruhom, može se reći da ste lagali, ali prije toga, vi
možete tvrditi da ste rekli istinu, da će vrijeme pokazati da ste imali
pravo, i formalno vas nitko ne može kazniti za laž čak i ukoliko nemate
nikakvu namjeru ispuniti obećano. Kad mogućnost da ipak nabavite kruh
prestane, kaže se da je izašla izvan horizonta mogućeg.

Dakle, netko je mogao s visokim stupnjem sigurnosti znati da vi ne
namjeravate kupiti kruh, ali nije vam mogao dokazati krivnju sve do
točke zalaska mogućnosti ispod horizonta, što obično znači istek zadanog
roka, ali ne nužno - ponekad to može značiti i fizikalnu nemogućnost da
u preostalom vremenu dođete do prekare ili dućana, kupite kruh i vratite
se nazad, ali to je već teže dokazati. Naime, uvijek postoji mogućnost,
koliko god mala, da vam se u dnevnom boravku materijalizira Isus s
kruhom, vinom i ribama točno u trenutku isteka zadanog vremena, pa vi na
čudesan način ispunite zadanu riječ; kako je takve stvari nemoguće posve
isključiti, nego se mora reći tek da je vjerojatnost njihovog događanja
iznimno mala, kauzalne petlje se u pravilu zatvaraju tek kad je
vjerojatnost nula.

Zašto je sve to bitno?

Zamislimo da karmička retribucija ovisi o stanju otvorenosti kauzalne
petlje. Dakle sve dok nije moguće sa sigurnošću ustanoviti je li neko
djelo dobro ili zlo, nije moguće dozirati kaznu ili nagradu za to djelo.
Ista se dakle mora odgoditi sve do prestanka mogućnosti dvosmislenog
tumačenja događaja.

To sad otvara jedan ogroman problem, a to je da netko tko ima prisno
poznavanje takvih "pravila igre" može vječno izvrdavati kaznu, jer je
razmjerno lako dizajnirati komplicirane kauzalne petlje koje je
praktički nemoguće zatvoriti, odnosno takve u koje ćete uplesti odluke
drugih bića koje će utjecati na ishod, pa se možete pravdati da je
uslijed njihove intervencije stvar ispala loše, a po vašem planu bi
ispala dobro. Budući da je nemoguće sa sigurnošću dokazati suprotno,
mogli biste izvrdati odgovornost.

Isto tako, na materijalnom planu je praktički nemoguće dati jednoznačan
sud o apsolutnoj etičkoj vrijednosti bilo čega. Sad ćete reći da je to i
te kako moguće - uzmimo primjer Hitlera i Miloševića. Zasigurno je
moguće ustvrditi da su barem oni posve zli, odnosno da su njihovi
postupci bili pogrešni?

To nije tako jednostavno. Zasigurno vam je poznat Machiavelli i njegova
tvrdnja da cilj opravdava sredstvo? Dakle ako cilj ispadne dobar, nema
veze što su sredstva njegovog ostvarivanja bila naizgled zla. U krajnjoj
liniji, i kad vam zubar daje injekciju novokaina, to boli, ali služi
tome da vas manje boli ono što će raditi kasnije. Recimo da se pokaže da
bosanski Muslimani postanu mostobran islama u Europi i jedan od
uzročnika velikog genocidnog rata u Europi u kojem bude nekoliko
milijuna mrtvih uz ogromna razaranja, između ostalog nuklearnim oružjem,
i da se pokaže da je islam sto puta gore zlo od nacizma. Milošević bi
naglo ispao vizionar koji se protiv tog zla borio na jedini način koji
se kasnije pokazao kao učinkovit, i to je činio daleko prije svih
ostalih, dakle on bi ispao maltene svetac mučenik zapadne civilizacije,
unatoč toga što ga sada pamtimo kao dizajnera genocida.

Isto važi za Hitlera. Recimo da Židovi sad izbombardiraju iranska
nuklearna postrojenja i to dovede do nuklearnog rata između Amerike i
Kine, kao što su se Kinezi prijetili. Dakle izraelsko agresivno
ponašanje dovede do redukcije ljudske civilizacije na razinu kamenog
doba. Hitlerovo viđenje Židova kao najvećeg zla i najveće prijetnje
civilizaciji u retrospektivi bi se pokazalo kao nevjerojatno točno i
vizionarsko, i sva njegova djela usmjerena ka istrebljenju Židova
pokazala bi se kao opravdana.

Ako vam se cijela stvar čini čudovišnom i pogrešnom, možete odahnuti -
"dečki gore" nisu debili da bi ih se tako moglo obmanjivati. Ako
pogledate NDE iskustva s "bićem od svjetla", primjetit ćete da je
moralna validacija svakog čina upravo nevjerojatno atomizirana. Svaka
emocija, svaki postupak stoji sam za sebe bez ikakvog konteksta i
apsolutno ništa ga ne može opravdati. Ako ste nekome napravili sranje,
slijedi udar, potpuno neovisno o tome što ste vi to sranje
racionalizirali nekakvom najboljom namjerom. Naime, svaka budala ima
teoriju, i svaki zločinac racionalizaciju. Svi su u svojoj glavi
opravdani, sveti i savršeni, odnosno za njihova zlodjela je netko drugi
kriv. Ništa od toga vam nitko "gore" ne puši. Ako ste nekome radili
sranje zato što ste mu zavidni, badave se opravdavate da je on sigurno
zla osoba, i pokušavate to dokazati, pa makar ga morali svojim
postupcima pretvoriti u zlu osobu kako biste se time opravdali. Ništa od
toga vam ne važi - svako takvo djelo se gleda u kontekstu vaše stvarne
namjere, a ne u kontekstu vaše racionalizacije, ili, čak, mogućnosti da
se uslijed složenih okolnosti stvori privid da ste u pravu. Ovi gore
nisu budale, znaju jako dobro što vam je "u srcu" kad ste nešto
zamislili ili poželjeli ostvariti; priča "za publiku" njih ne zanima i
nebitna je. Vi ste bili zavidni i poželjeli ste nekome zlo. To je sve
što njih zanima, a to što je ta osoba kojoj ste činili zlo u nekoj točki
pobjesnila i na to vaše zlo reagirala na neprimjeren način, to je posve
odvojena kategorija koju nije moguće koristiti kao input u
racionalizaciji vaših pobuda. Nije se "pokazalo" da ta osoba "opravdava"
vaše postupke. Vaši postupci su zli sami za sebe i nema im opravdanja.
Ukoliko je ta osoba na zlo reagirala zlim, zapravo se gleda duhovni
sadržaj te reakcije, a ne njena vanjska forma, i to analizira netko tko
ima potpuni, totalni uvid u stvarni sadržaj vaše emocije. Nema
glumatanja, nema racionalizacije, nema izvrdavanja, nema uvjeravanja
publike koja nema pravi uvid pa joj preostaje vjerovati argumentima.
Ništa od toga ne postoji kad se govori o karmičkoj validaciji nečijih
postupaka, i to upravo zato što karma nema veze sa samim djelima. Naime,
kad kamen padne i nekoga ubije, to je karmički ništavno, unatoč tome što
je netko ubijen - naime, nema ubojice, jer kamen nema dušu koja bi
donijela neku odluku iz nekih pobuda, pa da bi je takva odluka karmički
definirala i vezivala. Kamen je karmički gledano ne-biće, a karma
postoji jedino u odnosu na biće. Za kamen je karma definirana na razini
da padne i razbije se ili ga voda erodira, ali za biće je karma
definirana na razini da se definira, "kleše" svojim odlukama, da time
odredi što ono jest a što nije - je li ravnodušno ili suosjećajno,
velikodušno ili sebično, kukavica ili heroj, zločinac ili dobročinitelj,
netko tko cijeni znanje ili netko tko je prema znanju ravnodušan. Takve
odluke same po sebi definiraju biće, ne definira ga odluka nekog odbora
koji će prosuđivati krajnje, konačne posljedice svakog čina i sukladno
tome odrediti je li on bio dobar ili loš, te propisati nagradu ili
kaznu. Vaša duhovna motivacija jako dobro "zna" kakva je, od kakve je
energetske kvalitete, i ta energetska kvaliteta je doista jedina bitna.
Ako ste nekoga prezirali i gledali s visine a istovremeno mu dali novac
ili mu na drugi način pomogli, vaše djelo se vrednuje na kompleksan
način: gledanje osobe s visine vas na ogroman način određuje, to je
99.9999% postupka, a što se tiče toga da ste mu ipak dali novac, to ima
neku malu mjeru važnosti, ali za sve praktične svrhe važi pravilo da ako
ste prema toj osobi osjećali prezir kakav bi osjećali da ste na nju
pljunuli, onda novac koji ste joj dali ima sva svojstva pljuvačke.

Nije sve, dakako, baš tako jednostavno, ali za početak možemo raditi s
tim principom kao s općenitim pravilom koje se onda korigira kako bi se
uvažilo i druge čimbenike. Moramo odnekud početi, a najsigurnije je
početi od dominantnog vektora, dakle glavne sile, koju se onda malo
korigira zbrajanjem s drugim vektorima kako bi se uvažilo složene
aspekte stvarnosti.

Problem je dakle u tome što iz pozicije materijalne korisnosti nešto
može biti dobro, ali iz karmičke pozicije ta ista stvar može biti
pogubna. Također, nešto može biti iz materijalne pozicije loše, ali iz
karmičke pozicije odlično.

Primjerice, Vlad Tepeš, također poznat kao "Drakula" i kao "Vlad koji
nabija na kolac", vrlo je učinkovito branio Rumunjsku od Turaka i to
tako što je trideset tisuća turskih ratnih zarobljenika nabio na kolac,
a kad je glavnina turske vojske vidjela tu šumu nabijenih na kolac,
naprosto se užasnuta vratila nazad u Tursku i odustala od osvajanja.
Dakle iz pozicije ratne strategije takav postupak je imao smisla i bio
je "dobar". Iz karmičke pozicije, lik je bio vjerojatno najgori
sadistički luđak svih vremena. Kad se uslijed spleta povijesnih
okolnosti i političkih spletki našao u zatvoru, vrijeme je kratio
nabijajući nedužne životinje poput miševa i ptica žive na štapić onako
kako je inače ljude nabijao na kolac. Dakle radi se o osobi prema kojoj
je Adolf Hitler uzor humanosti i dobrote, i karmički gledano, taj je
doista napravio stvari koje opravdavaju njegovu literarnu transformaciju
u vampira koji tisuću godina opsjeda Transilvanijski dvorac i neopreznim
ljudima pije krv. Je li bio učinkovit protiv Turaka? O da. Je li ta
učinkovitost značila da je njegov narod bio pošteđen turske vladavine i
zla koje bi iz toga slijedilo? Da. Jesu li njegovi zli postupci time
opravdani? Možda u nekom materijalnom smislu. Ali u duhovnom, karmičkom
smislu, gleda se samo ono što je njemu bilo "u srcu" kad je uživao u
patnji ljudi koje je nabijao na kolac i kad je tražio najmanji povod da
nekoga na tako brutalan način pogubi. Samo to je bitno, i za ništa drugo
nikoga "gore" nije briga, niti išta drugo determinira njegovu duhovnu
budućnost i oblik postojanja.

To je sad dosta nezgodna situacija: naime, ako činite samo ono što će po
vas imati dobre duhovne posljedice, to sa sobom nosi rizik jedne
specifične vrste kukavičluka, zbog koje ćete recimo predati svoj narod
okrutnom osvajaču koji će ga maltretirati petsto godina zato da ne bi
"ogriješili dušu" i protiv tog neprijatelja napravili nešto okrutno i
nasilno. Naravno da je takav kukavičluk zapravo karmička determinanta
vaših postupaka, i da ste se time pak definirali na vrlo ružan način i
da takav smjer neće imati dobre posljedice po vaš duhovni razvoj, blago
rečeno.

Dakako, nisu Vlad Nabijač i Ivo Pizdun jedine opcije. Kao opcija postoji
i Nikola Šubić Zrinski, osoba koja je narodni heroj u Mađarskoj i
Hrvatskoj, a u Turskoj povijesti je poznat kao veliki, herojski
neprijatelj; svi povijesni izvještaji o bici kod Szigetvára do nas su
došli od preživjelih Hrvata koje su, vjerovali ili ne, turski vojnici
poštedjeli i dali im tursku odjeću te ih sakrili među sobom, toliko su
bili impresionirani njihovim junaštvom. Naime garnizon Nikole Šubića
Zrinskog od 2300 ljudi zaustavio je čitavu osvajačku armiju Sulejmana
Veličanstvenog od 102000 ljudi na putu prema Beču, u bici je poginuo sam
Sulejman i 20000 Turaka, a kad su Zrinski i njegovi ostali bez
mogućnosti dalje obrane, otvorili su vrata tvrđave i krenuli u juriš na
tursku vojsku i svi izginuli osim onih par koje su janjičari valjda
uspjeli uvjeriti da im se ne nabiju na mač.

Recimo da je taj oblik vojne taktike imao jednako jake ako ne i jače
materijalne rezultate nego Drakulina taktika, ali uz posve drugačije
karmičke rezultate. Drakula je svojim djelima zaslužio najgori pakao, a
Zrinski, pa, teško je reći bez detaljnijeg poznavanja njegove osobnosti,
ali recimo da mu je pogreb sa svim počastima organizirao Turčin koji mu
je prije toga bio ratni zarobljenik. Očito je dakle da se radilo o osobi
koja je iznimno držala do vrline, pa je stoga razumno pretpostaviti da
je vrlina definirala njegovu daljnju sudbinu. Njegovi postupci, dakle,
ukazuju na smjer kojim se treba kretati u materijalnom životu. Povremeno
treba ubiti, na kraju treba poginuti u obrani svojeg, ali sve to je
moguće činiti na pravedan, častan i dostojanstven način, dakle s
temeljem u vrlini i dobru, a ne u zlu, okrutnosti i grijehu. Jedno je
naime ubiti neprijatelja iz ljubavi prema onome što on ugrožava, a
sasvim drugo koristiti sukob kao izliku za okrutnost i zlo koji su
zapravo vaša istinska nakana. To je ono što definira temeljnu razliku u
etičnosti postupaka, posve neovisno o njihovoj materijalnoj korisnosti i
dugoročnim ishodima, jer je iz primjera Zrinskog očito da etički valjan
postupak može istodobno biti i materijalno koristan, odnosno strateški i
taktički zdrav.

Kao što vidimo, etička kvaliteta djelatnosti nije nužno povezana sa
stanjem otvorenosti kauzalne petlje, odnosno konačni rezultat ne
determinira nužno etičku kvalitetu postupaka. Ipak, postoje situacije u
kojima je materijalni aspekt najbitniji, a duhovni elementi zbivanja
posve su sporedni. Primjer: kad vas kirurg operira i spasi vam život,
posve vam je nebitno kakvo je njegovo duhovno stanje i je li on dobra
ili zla osoba. Sve dok dobro operira i vi ste nakon njegove operacije
zdravi, to je sve što vas zanima. Isto tako, ukoliko ste majka kojoj
dijete umire od gladi, a netko vam da bočicu dječje hrane, pobude te
osobe vama su irelevantne, jer možete djetetu spasiti život, i ta bočica
hrane za vas determinira situaciju, a za duhovne aspekte vas baš briga.

Kako sad tu biti pametan? S jedne strane, iz NDE svjedočanstava možemo
vidjeti da je duhovni sadržaj djela ono što za djelatnika u cijelosti
definira karakter situacije - samo djelo je nebitno, bitno je ono što
ste vi bili dok ste ga činili. S druge strane, ako ste siromašni student
i neki bogati biznismen vam financira stipendiju, on je vaš heroj, i
uopće vas ne zanimaju njegove stvarne pobude, koje su možda loše i
sebične. Za vas, taj novac čini razliku između uspjeha i propasti, dakle
sam fizički novac je sve što vam je bitno i on za vas posve definira
karakter situacije: prije niste imali što za jesti i stanodavac vas je
htio izbaciti na ulicu, a sad imate što za jesti i uredno plaćate
stanarinu. Dakle sam novac je definirao sve što je vama u toj situaciji
bitno i što vas zanima. Očito postoji puno perspektiva situacije, i ista
situacija za više ljudi može biti više stvari.

To u ovom primjeru nije toliko veliki problem, ali uz malo promijenjene
okolnosti i te kako bi mogao biti. Primjerice, ako ste žena koja samo
želi prehraniti gladno dijete, a bogataš joj dobaci sitan novac, veliku
razliku bi mogle činiti okolnosti takvog događaja. Ako taj bogataš s
njom nije ni u kakvom odnosu, sasvim lako je zamisliti da zanemari sve
osim novca. Ali zamislite situaciju da muž potjera ženu s djetetom na
ulicu, bez ikakve milosti. Nakon par mjeseci je sretne kao prosjakinju
na ulici i uz podsmjeh joj dobaci sitan novac. Pretpostavljam da vam je
jasno kako takve okolnosti mogu dramatično promijeniti pogled na
situaciju. Jasno je dakle kako kontekst zapravo u najvećoj mjeri
definira sve stvari, koliko god s druge strane važila činjenica da se
sve stvari etički vrednuju atomizirano, dakle svaka za sebe.

Ako na takav način mogu biti vrednovane situacije, kako stoji stvar s
životima? Koliko kontekst u koji je netko stavljen zapravo vrijednosno
determinira njegove postupke? Već sam navodio primjer zatvorenika, a
mogao bih navesti i primjer nekog od duhovnih učitelja koji su oko sebe
okupili sljedbu i onda "duhovno propali". Klasični narativ je da imate
osobu s jakim egom koja se našla u situaciji da joj se potčinjeni ljudi
bacaju pred noge i nude joj se na pladnju, i u nekoj točki takav
naprosto izgubi kompas i počne se ponašati kao "pijani grof", kršeći
najtemeljnije principe etike, i onda dobijete Rađiniša, Sai Babu,
Mahešvaranandu i tko zna kolike druge koje je pratila aura skandala.
Ali, što ako je taj narativ pogrešan, a ja na temelju svojeg iskustva
mogu posvjedočiti da bi vrlo lako mogao biti? Što ako je stvar u tome da
se takav učitelj energetski povezao s učenicima koji ne samo da nisu
kvalificirani za učeništvo, nego u svojoj svijesti i podsvijesti kriju
mehanizme koji znaju biti upravo grozno prljavi, a učitelj se pomoću
duhovne energetike prisno poveže s njima, i ukoliko nije posebno
izvježban u izlaženju na kraj s ekstremno silovitim, traumatičnim
emocijama (a nemam nikakvih razloga vjerovati da je itko osim mene to
vježbao; ostali su uglavnom u meditaciji pokušavali postići "mir i
ljubav", dok sam ja ispuhivao traumatične reakcije na razne horror scene
i tako se vježbao u distanci u odnosu na razne užase), naprosto će
podleći i postati vehikl u kojem će se te gadosti izraziti. Koliko sam
vidio, narativ po kojem su u sektama učenici žrtve lažnog gurua je
praktički uvijek pogrešan. U pravilu, guru je žrtva ambicioznih gadova
iz "unutarnjeg kruga" učenika, što indirektno, kroz mehanizme yogijske
energetike s kojima nije u stanju izaći na kraj zato što je takav obično
došao iz Indije gdje je u miru učio od svojeg gurua i naprosto nema
izgrađene sposobnosti izlaženja na kraj s onim što prolazi kroz svijest
zapadnjaka sa sjebanim egom, potisnutim ambicijama, razjebanom
seksualnošću i sl., a što direktno, kroz spletkarenja u "unutarnjem
krugu", gdje se ambiciozniji učenici bore za vlast i manevriraju tako da
prema vanjskom krugu iskoriste karizmu učitelja za vlastitu promociju i
pozicioniranje, u unutarnjem krugu "istrijebe" konkurenciju, te učitelja
reduciraju na marionetu i simbol koji će služiti isključivo tome da oni
žive i ponašaju se poput kraljeva. Nemojte misliti da pričam napamet i
teoretiziram, imao sam par takvih kraj sebe, ali ja sam imao petlje
napraviti nešto neviđeno: razvalio sam cijeli sustav kad sam vidio što
se tu dešava i kad sam shvatio mehanizam po kojem te stvari rade. Ja
sam, naime, iz cijele stvari naučio daleko više od tih mojih "učenika",
koji su se tu u pravilu zajebavali i igrali ego-igrica dok sam ja
pokušavao shvatiti kako stvari funkcioniraju. Očito je, dakle, da ljudi
instinktivno pokušavaju manipulirati stvari u svoju korist
prezentiranjem stvari u obliku određenog narativa, koji "kreira istinu"
kakva njima odgovara, odnosno u kontekstu koje oni ispadnu "dobri", a to
je, čini se, većini ljudi jedina stvar do koje im je istinski stalo, pa
su spremni gaziti po leševima kako bi kreirali narativ po kojem oni
ispadaju pozitivci. U slučaju sekte, "učenici" su spremni namjerno
sabotirati, te duhovno upropastiti učitelja kako bi ga konformirali s
arhetipom lažnog učitelja, dakle pravoga će gaziti po energetskom
sustavu dok ne pukne i poludi a onda će ga prezentirati na van kao
lažnog, a sebe će portretirati kao plemenite žrtve koje su proživjele
traumu i razočaranje, ali sad će se oni uzdići iz toga i apsorbirati sva
tapšanja po ramenu i slične stvari koje u zapadnoj civilizaciji
pripadaju žrtvama, pogotovo žrtvama nepopularnih stvari kakve su gurui i
sekte.

Narativ i prezentacija su dakle instrument pomoću kojeg se zločinci
rutinski prezentiraju kao žrtve i junačke, plemenite osobnosti, a
plemenite osobe koje su im željele pomoći postaju zgažena krpa, od koje
se takvi odraze svojim čizmama u "bolju budućnost", netko kome je
pripala upitna čast da budu spaljeni kao princ Fašnik, kao simbol svih
kolektivnih grijeha i gadosti zapadne civilizacije, tako da ispadne da
ste vi zapravo super - gurui ne valjaju. Ako ikome treba pripisati
odgovornost, to su oni, jer da su oni valjali, vi, ovakvo cvijeće, odmah
biste postali svecima.

Spin, dakle, nije nešto čime se bave samo političari. Spin, odnosno
igranje percepcijama i selektivnom prezentacijom činjenica prema onima
koji nemaju sve potrebne informacije i sveukupnost uvida u situaciju,
dakle prema svima osim Bogova, uobičajena je ljudska aktivnost. Ako ste
imalo iskreni prema sebi, sjetit ćete se hrpe situacija gdje ste
formulirali činjenice na takav način. Bojim se da je to ljudskoj vrsti
svojstveno na razini instinkta za preživljavanjem i manevriranjem u
socijalnim zajednicama. Jedan od temeljnih ljudskih instinkata je,
dakle, laganje, odnosno stvaranje izmišljene priče koja selektivno
interpretira elemente vlastitog života kako biste stvorili fiktivnu
osobnost, odnosno virtualnu verziju sebe koja je super, koja je sve
dobro napravila, na pravom je putu i na strani dobra. To ocrtava vrlo
mračnu sliku ljudske prirode, ali nažalost posve realističnu i sukladnu
opažanju stanja u svijetu, koje nikako ne bi moglo biti ovakvo kakvo je
da ljudi imaju urođenu sklonost ka dobru, kojom se uvijek ponose.

Situacija bi bila dovoljno zamršena i ovako, ali, nažalost, u praksi je
još i gore, zato što uz sve već nabrojane faktore imamo još i biće koje
je, za sve praktične svrhe, ovome svijetu gospodar, a odaziva se na puno
imena - obično na ona kojom religije zovu svoje vrhovne bogove ili
herojske likove. Čak i tamo gdje ga mrze i zovu vragom, obično mu daju
neku lijepu titulu, poput kneza ovog svijeta, ili Lučonoše, sina Zore,
Zvijezde Danice. Teozofi ga zovu Kraljem, s osobnim imenom Sanat Kumara.
On je, u osnovi, lokalni gospodar rođenja. Prije nego dođete ovdje,
morate pred njegovim vratima ostaviti svoja oružja i štitove i krvlju
potpisati ugovor po kojem pristajete da se na vas primjenjuju njegova
pravila, i da u slučaju spora važi njegovo tumačenje istih. Ukoliko
želite izvući živu glavu, na izlasku morate potpisati da ga smatrate
nedužnim i na sebe prihvaćate svu krivicu za događaje, i, dakako, dat
ćete sve od sebe da ispravite sve što ste "skrivili", čime se dakako
stavljate u njegovu vlast i slijedi vam ponovno rođenje na ovom mjestu,
sve dok vam toliko ne opere mozak da pred njime klečite poput crva i
molite ga da vam oprosti to što uopće postojite, jer sigurno ste nešto
zgriješili kad vam je tako loše.

Kauzalne petlje, dvosmislenosti, nedorečenosti, nejasnoće i, općenito,
stvari koje bi se prije dale opisati složenim matematičkim modelom nego
riječima, njemu su ono što je bicikl biciklistu, fotoaparat fotografu i
puška vojniku: osnovno sredstvo za rad. Nažalost, on je upravo
nevjerojatno stručan u tome da vam napravi maksimalne moguće gadosti i
pritom ne samo izbjegne odgovornost za to, nego da vas još isprevesla
tako da morate karmički platiti za zlo koje je on vama napravio, nakon
što vas je naveo da mu oprostite (misleći da ćete se tako osloboditi
vezanosti za jednu tako prizemnu stvar kao što su osveta i pravda), čime
ste počinili karmički prekršaj amnestirajući krivca, pa vam kao kaznu
pripiše odrađivanje njegove vlastite zle karme koju je zaradio radeći
vam zlo. Ukratko, stvari koje on radi vrhunski su domet muljanja,
pokvarenosti, laži, licemjerja i gadosti, ali on je u tome takav
stručnjak da će vas nakon pet manevara dobiti da ga na koljenima molite
da vam oprosti "grijehe" koji su zapravo simptom duhovnog nasilja koje
je upravo on počinio nad vama, a koje vas je naveo protumačiti na način
povoljan po njega a nepovoljan po vas - on je, ukratko, ovca koja je u
stanju lava uvjeriti ne samo da je ovca i da treba pasti travu, nego i
da joj treba platiti za travu koju joj je popasla s njene livade, a
budući da nema novaca, mora dopustiti ovci da odredi "valutu" u kojoj je
plaćanje prihvatljivo, a to može biti vuna, mlijeko ili pak krv i meso.
Ukratko, ako ste prije u odnosu na njega bili kao lav u odnosu na ovcu,
nakon što vam on ovdje opere mozak četkom i sapunom, ne samo da ćete
blejati i pasti travu nego ćete mu za tu privilegiju plaćati na sve
načine koje vam on odredi.

Imajte samo u vidu da se na ovom svijetu rađate s izbrisanim, odnosno
blokiranim sjećanjima, i posve ograničeni i definirani parametrima
fizičkog tijela koje nema izgrađenu sposobnost ni za tumačenje vlastitog
stanja, niti za bilo kakav oblik djelovanja. Sjećanje je strašna stvar,
i praktički potpuno određuje način na koji ćete doživjeti sebe i svoju
poziciju, kao što sam opisao u prethodnom poglavlju. Ako se probudite u
zatvoru bez sjećanja, logičan zaključak će biti da ste kriminalac koji
je tamo završio zbog nekog zločina, ali to uopće ne mora biti istina.
Možda ste tamo zato što vas je netko prevario, opljačkao, odalamio
ciglom po glavi od čega ste izgubili pamćenje, i onda namjestio lažne
dokaze da vas smjesti u zatvor. Ako se ničega od toga ne sjećate, ne
možete na ispravan način vrednovati vašu situaciju. Ako zaključite da
ste kriminalac zato što ste u zatvoru, logična reakcija je kajati se i
pokušati se iskupiti. Ali ako ste pravednik i žrtva zločina koju su
uvjerili da je kriminalac, upravo je nevjerojatno cinično i nepravedno
da se vi tu kajete zbog vlastitih "zlodjela", dok stvarni zločinac koji
vas je tu stavio trlja ruke uživajući u vašoj imovini koje vas je lišio,
i ne samo da na račun vašeg života uživa u nečemu na što nema nikakvo
pravo, nego još k tome i vas drži u zabludi o istinskom karakteru vaše
situacije i tako se dodatno osigurava na svojoj poziciji, jer umjesto da
ga planirate zgaziti vi kukate kako ste se o njega jadnoga ogriješili i
kako morate puno okajavati svoja zlodjela.

U situaciji u kojoj se na svijetu rađate bez znanja tko ste i bez
sjećanja na svoju prošlost, naivno je pretpostaviti da je onaj tko vas
je u tu situaciju stavio dobronamjeran na bilo koji način. Tako, naime,
izgledaju samo smrtonosne klopke, a bojim se da je sama narav ove klopke
takva, da bez smrti njenog autora i njenog potpunog uništenja nitko
nigdje neće biti siguran. Spasenje i oslobođenje nisu dovoljni; prije
ili kasnije, ili vi ili netko do koga vam je stalo napravit će nešto što
će okinuti neki mehanizam klopke koji će ga dovesti u situaciju da se
ovdje inkarnira, a onda ćete ga morati spašavati i time i sami ući u
rizik da vas ovo mjesto duhovno iskvari i veže. To je kao minsko polje
ili živi pijesak: dok to postoji, nitko nije siguran, i ne može reći da
je dovoljno to što on živi na drugom kraju svijeta i tako je "spašen".
Analogija bi bila da ne možete dopustiti da u nekom dijelu svijeta ljudi
žive kao stoka i rade totalne gadarije jedni drugima, jer se može desiti
da vam dijete tamo ode na službeni put i netko ga ubije. Koncept
"oslobođenja" od ovog svijeta, dakle, nije dovoljan, i to je Budina
velika greška. On je smatrao svojim velikim postignućem to što je
porazio Maru i izvukao se. Kakva je to "pobjeda" i kakvo je to
izbavljenje ako si izašao iz minskog polja a mine su i dalje tamo, kao
prijetnja i tebi ako krivo kihneš pa izađeš iz nirvane, ili recimo
nekome koga voliš, a tko kihne i izađe iz nirvane pa se probudi u
nečijoj maternici i smatra da je mladunče bezdlakog majmuna.

Sve dok ovaj svijet postoji na ovakav način, kao ovako ogavna zamka,
nitko nigdje ne može reći da je doista slobodan i doista siguran. Ako je
moguće da ja budem ovdje, ograničen, obmanut, bespomoćan - tko može reći
da je siguran? Prema tome, rekao bih da su različiti "sveci" kroz
povijest bili u krivu. Oni naime oduvijek naučavaju da je sa svijetom
manje-više sve u redu, a da je problem u dušama koje ovdje zaglave.

Ja bih nastupio iz suprotne pozicije: s dušama je manje-više sve u redu
(zanemarimo sad onaj uvijek prisutni postotak totalnih mrakova). Problem
je u svijetu. On je zamka, izvor i uzrok svih grijeha, on je poticaj na
zlo i uzrok duhovne degradacije. Problem s dušama je jedino nedostatak
snage za nadvladavanje svijeta, pa koja je slabija, nju zlo inherentno
svijetu nadvlada i onda duša misli da je "grešna", svaljuje krivicu na
sebe. A što je zapravo zlo? Zlo su niži tjelesni instinkti inherentni
ljudskoj vrsti, a bez duhovne protusile koja ih dovodi u red - a sve to
još dodatno pojačano sotonskim energetskim poljem koje to zlo pojačava i
dovodi u koherenciju. Da nije tako, ne bi zli ljudi bili međusobno
slični kao jaje jajetu, kao da ih je netko proizveo na tekućoj vrpci;
samo se dobri i veliki međusobno razlikuju. Jaka duša može zloj sili
koja je inherentna ljudskosti pružati otpor i nadvladati pritiske, ali
to vam samo govori odakle dolazi vrlina a odakle grijeh. Grijeh, to je
defaultno stanje koje dobijete kad nema velike duše koja bi djelovala u
suprotnom smjeru.

Grijeh dakle nije nešto što je vama svojstveno. Za grijeh je krivo biće
koje vjerojatno zovete Bogom - on je kreirao sustav, vi ste tu samo
putnici; kako Krišna veli, to samo svjetovne energije djeluju, a duša je
svjedok. Taj koji je to stvorio nije netko tko je čist, divan i savršen,
a vi ste nešto uprskali i sad to morate okajavati. Ne - daleko je
vjerojatnije da ste vi bili čisti, divni i savršeni, a zlo koje smatrate
svojim je naprosto rezultat vaše nemoći da savladate i podvrgnete
kontroli zlu životinju čiju egzistenciju dijelite. Istinski krivac za
svo zlo ovog svijeta je Sanat Kumara, Lucifer. Kad vi niste
koncentrirani, fokusirani i prisutni u tijelu, ono što preostaje je
automatsko animalno djelovanje ispunjeno i usmjereno pozadinskim
energetskim poljem, koje teozofi zovu aurom Kralja Svijeta, koja,
jel'te, profinjuje svijet i ubrzava duhovnu evoluciju. To energetsko
polje je zlo koje preostaje kad nema velike duše koja bi zaorala duboku
brazdu u suprotnom smjeru. Ono što opažamo kao svijet ispunjen zlim
bićima zapravo je svijet u kojem postoji vrlo malo dovoljno moćnih bića
da nadvladaju sotonski temelj zlog svijeta.

Možda najveći spin koji je vrag smislio je da je nemoguće donijeti
konačni sud o etičkoj kvaliteti ovog svijeta prije samoga kraja, prije
nego se pokaže konačni cilj koji on tisućama godina pokušava postići. To
mi je čak osobno rekao, kroz nekoliko vehikala kojima je za tu svrhu u
posebno pojačanom smislu ovladao kako bi mogao artikulirati svoje
stvarne misli.

Moj odgovor je isti kao na početku teksta: kvalitetu nekog djela ne
određuju nekakvi konačni kozmički ciljevi i svrhe. Kvalitetu djela
određuje ono što ste imali "u srcu" kad ste to djelo činili. To je
konačna, apsolutna istina tog djela. Ako ste nekome iz pakosti napravili
zlo, a on to okrene na dobro, time vi niste amnestirani. Ako nekome iz
ljubavi napravite dobro, a on to okrene na zlo, vi time niste zaprljani.
Ono što vas definira jest vaša vlastita narav izražena kroz temeljnu
emociju iz koje ste djelovali, a u slučaju Sanat Kumare, temeljna
emocija je narcisoidnost, oholost, umišljenost, tretiranje "nižih duša"
kao pukih instrumenata u njegovom osobnom dokazivanju pred većim i
starijim Bogovima - ukratko, on sebe doživljava kao Velikog Kralja
Svjetla na prijestolju Shambale, kojeg obožava zadivljeno mnoštvo, a
Bogovi moraju priznati da je on imao pravo i da je zapravo najveći,
najbolji i najmudriji od svih njih. To su njegove želje, ciljevi i
namjere i to tvori kvalitetu svih njegovih postupaka, i nije potrebno
čekati kraj vremena da se sa sigurnošću ustanovi da je on zao, isto kao
što Hitleru nije trebalo dopustiti da ostvari sve što je zamislio prije
nego bi bilo moguće donijeti konačni sud o etičkoj kvaliteti njegovih
postupaka. Koga uopće za to briga. Dovoljno je pogledati bezobzirnost,
okrutnost i bahatost kojom je taj gazio po leševima ne misleći na ništa
drugo osim ostvarivanja svojih megalomanskih ciljeva, pa da smjer
njegovog vektora odmah postane jasan.

U teoriji, moguće je sa sigurnošću ocijeniti kvalitetu nečega tek kad
sve opcije osim jedne padnu ispod horizonta mogućnosti i kauzalna petlja
se zatvori. U stvarnom životu, takve stvari se praktički nikad ne
dešavaju, i tko bi čekao da se "pokaže istina", napravio bi najveću
glupost i život bi mu prošao u čekanju da se sve pokaže a da on bude
siguran. To nije ni realistična ni pametna opcija. Ono što je
realistično je procijeniti što želite biti a što mrzite, i na temelju
toga se odrediti prema svakoj pojedinačnoj stvari, bez znanja o njenoj
istinskoj prirodi. Nije dakle poanta u tome da definirate svijet kao
ovakav ili onakav. Poanta je u tome da vi u kontekstu svijeta odredite
svoj vektor: što je za vas dobro a što zlo, i na temelju toga djelujete,
mijenjajući stvarnost svijeta uključivanjem vlastitih izbora i postupaka
u širu tapiseriju događaja. Čekajući sa strane da se "sve pokaže"
zapravo sve više žetona stavljate na stranu želje da se pokaže da neka
dobra opcija nije bila doista dobra, jer ako je bila, a vi ste čekali,
vaš gubitak postaje sve veći, i vi ćete nesvjesno kreirati narativ po
kojem to zapravo nije valjalo, i ulagat ćete energiju u njegovo
uništenje, sve veću što je vaš gubitak izvjesniji i tragičniji.

Ljudi su, naime, pokretne tvornice laži i samoopravdanja. Takvima ih je
stvorio Sanat Kumara, Kralj ovoga svijeta, na svoju sliku, i potrebna je
doslovno nadljudska duhovna snaga kako bi se nadjačao njegov utjecaj.

--
http://www.danijel.org/