Verifikacija digitalnog potpisa
ČLANCI
Autor: Danijel Turina
Datum: 2012-02-26 13:27:42
Grupe: hr.soc.religija
Tema: O skepsi, skepticima i podrugljivom sarkazmu Sotoninom
Linija: 418
Message-ID: ad1979dcb2c48e384e6169d3f06cd678@tioat.net

gpg: Signature made Sun Feb 26 13:27:42 2012 CET using DSA key ID D1DECCE7
gpg: Good signature from "Danijel Turina "

**** POČETAK POTPISANOG SEGMENTA **** (nastavak) Opcije koje stoje na raspolaganju duhovnom istraživaču svode se, u osnovi, na pokušaj da se sa sigurnošću ustanovi što je stvarno i istinito prije nego se počne s praksom usmjerenom na dostizanje toga kao cilja, i "slijepo" prakticiranje neke od metoda koje se na prvi pogled čine razumnima i pružaju dobru vjerojatnost uspjeha, u nadi da će praksa otvoriti nove uvide u mehanizme koji u tom području funkcioniraju, te da će se nove opcije stvoriti putem. Da prva opcija ne funkcionira možemo ustanoviti iz primjera zapadne filozofije, koja se bavi žvakanjem prazne slame i malo čim drugim. Isto tako, postoji svojevrsni pritisak od strane materijalista, koji pred istraživače duhovnosti postavljaju kriterije koji ne postoje ni u jednoj drugoj znanosti, i koji tek površnom promatraču zvuče znanstveno, a u stvarnosti su retorički trikovi. Tu mislim na insistiranje na razini dokaza koja je potpuno neprimjerena području istraživanja - tražiti od duhovnog istraživača da skeptiku demonstrira postojanje Boga ili barem stvarnost i objektivnost duhovnog iskustva zvuči razumno dok ne vidite takve iste "skeptike" u drugim područjima, koji traže da im se nakon svih savršenih i konačnih dokaza "demonstrira istinitost" slijetanja na Mjesec ili činjenica da su se avioni zabili u WTC i Pentagon. To je doslovno na razini da možeš laserom sa Zemlje pogoditi ogledalo ostavljeno na Mjesecu u Apollo misiji i izmjeriti odraz, i lunarnim orbiterom snimiti ostatke letjelica i tragove astronauta na Mjesecu i takvima neće biti dovoljno, nego će nastaviti smišljati svoje sulude teorije zavjere i nesuvislo bulazniti - ali ne daju se oni zajebavat, nisu oni ovce da će slijepo vjerovati, oni su skeptici. Isto važi za idiote koji su u stanju vidjeti kako se avion zabija u zgradu a unatoč tome traže druge razloge zašto se zgrada srušila. Ma da, sigurno je u pitanju neka urota, nemojte vi vjerovati dokazima, neće vas nitko manipulirati, vi ste skeptici, niste vi ovce. Takvi idioti me zapravo poprilično ljute i frustriraju, budući da su svi moji argumenti smišljeni s pretpostavkom postojanja razuma i želje za ustanovljavanjem istine na stani čitatelja, a takvi primjeri su nešto pred čim je razum bespomoćan i nijedan argument ne funkcionira. Kad se nađeš suočen s ludošću, ni s najboljim argumentima ne možeš napraviti ništa, jer ni najveći genije ne može smisliti tako dobar argument da ga zlonamjerni luđak ne bi mogao odbaciti i ismijavati. Ta točka bespomoćnosti razuma pred grubom silom idiotizma u meni stvara jaku frustraciju. Zamislite reakciju fizičara kad bi mu takav idiot rekao da ne vjeruje u postojanje elektrona i da njemu struja nije nikakav dokaz, niti mu je dokaz fotoelektrični efekt, nego bi htio da mu pod mikroskopom netko pokaže veliki elektron, po mogućnosti s oznakom "-" kao u knjizi iz fizike. Ta točka u kojoj fizičar ili pobjesni i prebije ga, ili sjedne i plače; e, to je moja reakcija na razne "skeptike", koji su bez iznimke nesposobni shvatiti suptilnosti nekog područja ali nemaju nikakvih problema u odbacivanju svih ponuđenih dokaza. U točki u kojoj netko tek razmišlja o tome u kojem smjeru bi se okrenuo i tražio odgovore, takvi luđaci mogu biti veliki izvor zbunjenosti i stvarati lažnu sliku o stvarnim opcijama koje mu stoje na raspolaganju. Naime, kad bi čovjek slušao takve "skeptike", zaključio bi da se u toj sferi ništa sigurno ne zna, i štoviše, da nije pametno vjerovati onima koji vele da se zna, jer su čudaci i luđaci. To u velikoj mjeri podsjeća na "rasprave" o efektu staklenika i globalnom zagrijavanju. Naime, na temelju članaka u medijima, čovjek bi stekao dojam da je to područje u kojem se ništa sa sigurnošću ne zna, u kojem postoje raznovrsne teorije i veliki konflikti unutar znanstvene zajednice, i da normalnom promatraču nema previše smisla ništa osim čekanja da se tu stvari razbistre. U stvarnosti, ta slika je posve pogrešna. Konfliktne izvještaje u medijima stvara propagandna industrija i lobističke grupe, a ne znanstvenici. U stvarnosti, znanstvena rasprava o tom pitanju se odvijala prije desetak godina, a u međuvremenu su iskrsli novi, savršeno konkluzivni dokazi koji za razliku od prethodnih crtaju iznimno jasne korelacije između atmosferskog sadržaja stakleničkih plinova i globalne temperature kroz zadnjih 400000 godina. Isto tako, statistike o globalnom rastu temperature neupitne su, kao i statistike o dramatičnom porastu udjela stakleničkih plinova u atmosferi od industrijske revolucije do danas. U znanstvenim krugovima, rasprava je završila, i sad se zapravo raspravlja o tome što ti podaci znače, dakle o tome je li ljudski input dovoljan da nadvlada pleistocenske glacijacijske efekte, kakav učinak će to sve imati na polarne kape i morske struje, i hoće li globalno zagrijavanje funkcionirati linearno, eksponencijalno ili će rastapanje leda privremeno uzrokovati dramatični ali kratkotrajni pad globalne temperature. Što se tiče medija, oni se ponašaju kao da se još vodi rasprava oko postojanja i uzroka globalnog zagrijavanja, i to nam pokazuje svu moć demagogije i laži. Nekim ljudima je to teško shvatiti, ali ljudi stvarno lažu. Postoje osobe koje svjesno govore neistine s ciljem stvaranja lažnog dojma, koji ima za cilj obmanjivanje ljudi, a radi nekog njihovog sebičnog, često upravo nevjerojatno sitničavog cilja. Takvi ljudi će stvarati privide - privid da pušenje nije štetno, privid da nafta ne uzrokuje efekt staklenika, privid da NDE iskustva ne dokazuju da mozak nije uzrok svijesti i da svijest nadživljava fizičku smrt, privid da duhovna iskustva nemaju objektivno stvarni temelj, privid da nema dokaza da su ljudi bili na Mjesecu, privid da nema dokaza da su muslimani srušili Amerikancima one zgrade. Ljudi lažu, dovode u pitanje valjane dokaze i šire nestvarnu skepsu i sumnjičavost u istinu, a zato što ta istina narušava temelje njihove samovažnosti. To što je netko skeptičan ne mora značiti da je ono glede čega je skeptčan lažno, a ne mora čak značiti ni da on osobno vjeruje da je to lažno. Što vi mislite, da su likovi koje naftna industrija plaća da budu skeptični glede globalnog zagrijavanja doista skeptični, da doista u to sumnjaju? Skeptični su zato što im se isplati, ili zato što bi usvajanje istine narušavalo temelj na kojem su si izgradili život pa imaju jako puno razloga za vjerovanje u laži. Što mislite, da je duhanska industrija skeptična oko toga da cigaretni dim uzrokuje rak? Znaju oni jako dobro da ga uzrokuje, ali imaju puno koristi od toga da se to ne zna, da se to smatra upitnim. Isto važi i za duhovne istine, višestruko dokazane i potvrđene od strane stotina vjerodostojnih izvora. Nisu one upitne, nego puno lažljivaca ima puno osobnih razloga da se te stvari smatraju upitnima, pa će radije vjerovati u bilo kakvu suludu teoriju koja pruža bilo kakvo nesuvislo "alternativno objašnjenje", nego u očiglednu istinu. Ako i ne vjeruju u to, imaju koristi od toga da drugi u to vjeruju, pa će svejedno takve teorije širiti i zagovarati. Ljudi lažu. To je istina koju treba prihvatiti i s njom se suočiti prije nego što krenemo u vrednovanje ponuđenih opcija. U dvadesetom stoljeću materijalisti su se navikli nastupati iz pozicije u kojoj su oni ti koji nude i traže čvrste dokaze od "duhovnjaka", dakle pozicija skeptika se obično poistovjećivala s pozicijom znanstvenog materijalista, ali ja već dulje vrijeme ponavljam da je to akcidentalno, da je takva situacija tek rezultat spleta okolnosti, i da je skepsa svojevrsna psihička bolest koja je samo slučajno identificirana s jednom pozicijom, dok se u stvarnosti radi o destruktivnom poremećaju koji je inherentno neprijateljski prema spoznajnom procesu općenito i univerzalno je štetan - ne samo u duhovnosti, nego i u znanosti. Skepsa, naime, nije stanje sumnjičavosti prema upitnim stvarima. Skepsa je odbacivanje valjanih argumenata i dokaza uslijed vlastitih psihičkih perverzija. Kad sam taj argument prvi puta koristio, negdje krajem devedesetih, bilo mi je jasno da ga ljudi smatraju krajnje upitnim, ali u međuvremenu se na svijetu pojavio veliki broj psihotičnih pokreta i pojava koje savršeno ilustriraju moju poziciju. Osobe koje su skeptične prema tvrdnjama Iraka da ne posjeduje oružje masovnog uništenja i te potpuno istinite tvrdnje dočekuju sa sarkazmom i cinizmom. Osobe koje su skeptične prema tome da su Amerikanci sletili na Mjesec i koje tvrdnje o slijetanju dočekuju sa sarkazmom i cinizmom. Osobe koje su skeptične prema tome da pušenje uzrokuje rak, prema tome da CO2 uzrokuje globalno zagrijavanje, prema toma da su muslimani srušili WTC i Pentagon - i uvijek skeptici nastupaju sa svojim karakterističnim sarkastičnim cinizmom koji je potpuno neovisan o kvaliteti ponuđenih dokaza. Dokazi su u pravilu savršeni, ali pozicija skeptika je uvijek ista - oni radi svojih unutarnjih psihoza odbacuju dokaze i traže nove, "prave". Najzabavnije u svemu je da su se na krivoj strani skepse našli upravo oni koji su prije koristili skepsu kao oružje protiv stvari koje im nisu odgovarale, dakle znanstvenici. Naime, u duhovnim krugovima je uvijek postojao problem koji se svodio na nepriopćivost i neprenosivost iskustva, dakle čak i kad je netko imao savršene dokaza da postoji transcendentalno, te dokaze nije mogao prenijeti drugima na potpuno uvjerljiv način, a čak i da je u nekim slučajevima uspio, skeptici bi samo svoju skepsu proširili na sve ljude koji su dokaze smatrali uvjerljivima i tako "riješili problem". Na potpuno jednaki način postupaju teoretičari zavjere koji naprosto sve koji ponude valjane dokaze koji obaraju njihove idiotarije proglase sudionicima velike urote. Meni je taj psihološki mehanizam poznat, ali većini ljudi nije, budući da su lakovjerni i naivni, pa smatraju da je skepsa odraz želje za istinom zbog koje skeptik sumnja u upitne stvari. Mogućnost da skeptik sumnja u upitne stvari je stvar puke slučajnosti. Ako netko sumnja u sve što mu ne odgovara u sustav i sve što narušava njegov osobni narcisoidni svjetonazor, čisto slučajno se može desiti da sumnja i u neke stvari koje doista jesu upitne, ali sumnja u upitne stvari nikad na bitan način ne određuje skeptika. Skeptika prije svega određuje sumnja u stvari koje narušavaju njegovu grandioznu predodžbu o vlastitoj poziciji i njegov sustav vrijednosti, unutar kojeg on ima bitno mjesto u poretku stvari. Mogućnost da takav skeptik sumnja u nešto što doista jest sumnjivo jednaka je mogućnosti da fanatični vjernik, koji vjeruje u potpune ludosti iz svojih emocionalnih pobuda, povjeruje u nešto za što nema očitih dokaza a što se u nekoj točki pokaže istinitim i korisnim. Tako primjerice jehovini svjedoci odbijaju transfuziju krvi iz svojih ludih razloga (smatraju, naime, da je u krvi duša i da će se transfuzijom krvi obredno onečistiti pred Jahvom jer krše njegovu zapovjed o ne-konzumiranju krvi), što im u nekim slučajevima može spasiti život, ako odbiju transfuziju krvi zaražene hepatitisom ili AIDSom, ali njihovo odbijanje se tek slučajno može pokazati kao dobra ideja. Isto tako, skepsa se tek slučajno i ponekad može pokazati kao dobra ideja, kad netko tko je univerzalno sklon pronalaženju svakakvih zavjera negdje doista i razotkrije neku stvarnu zavjeru, kao u slučaju likova koji inače vjeruju u guštere koji vladaju svijetom, ali ponekad im uspije razotkriti stvarne zavjere, poput one farmaceutske industrije s cjepivima. Dakako, čak i kad uspiju razotkriti pravu zavjeru njihovo izlaganje je toliko obojeno različitim nepovezanim ludostima da time zapravo čine štetu svome cilju. Problem sa skepsom je sljedeći. Recimo da postoje neke ozbiljne kvalifikacije za razumijevanje nekog fenomena - kvalifikacije koje nisu trivijalne. Recimo da Boga može vidjeti samo netko tko zadovoljava određene duhovne parametre, dakle radi se o osobi koja posjeduje razvijena visoka energetska tijela i kojoj se ta tijela nalaze u visokom stupnju pročišćenosti. To je posve razuman zahtjev budući da se radi o zahtjevu za dobrim stanjem perceptivno-kognitivnog organa; znanost postavlja slične zahtjeve. Ne možete gledati kroz mikroskop ako ste slijepi, i ne možete shvatiti neki dokaz ako ste mentalno zaostali. Dakle postoje nekakvi spoznajni i perceptivni uvjeti koje osoba mora zadovoljavati kako bi joj se neki argument ili dokaz mogao priopćiti. Primjerice, da bi netko shvatio zašto je kapsula broda Apollo otporna na užasno visoke razine zračenja u Van Allenovim pojasima, on mora biti u stanju razumjeti nešto fizike, dakle razumjeti razliku između elektromagnetskog i korpuskularnog zračenja. Naime, "zračenje" u Van Allenovim pojasima nije elektromagnetsko nego korpuskularno, odnosno radi se o visoko nabijenim elementarnim česticama koje mogu biti iznimno štetne, ali već i sloj aluminijske folije je dovoljan da ih većinu neutralizira. Već i metalnom folijom obloženi skafander astronauta dovoljan je da blokira većinu korpuskularnog zračenja, a kamo li višeslojna metalna kapsula. To dakle nije visokoenergetsko elektromagnetsko zračenje (npr. Roentgensko ili gama) od kojeg bi se trebalo štititi debelim olovnim zidovima, nego naprosto električki nabijene čestice, koje se lako zaustave običnom alu folijom. "Skeptici" takve stvari ne razumiju, i pojam "zračenja" doživljavaju maltene religijski, pa im nemaju smisla stvari koje su inače sasvim razumne, a što im nema smisla, u to sumnjaju, zato što su skeptici vrlo bahate i umišljene osobe koje na situaciju u kojoj nešto ne razumiju ne reagiraju sa "jao, moje znanje je jako ograničeno, moram puno učiti kako bih ovo shvatio", nego sa "ako ja ovo ne razumijem, onda je sigurno riječ o nekoj obmali ili laži koju sam ovakav pametan razotkrio, jer što ja ne znam, to nitko ne zna". Dakle postoje nekakvi nužni uvjeti potrebni da bi nekome nešto objasnili. Ako je potrebno intelektualno shvaćanje, osoba kojoj objašnjavate mora imati dovoljno intelektualnih sposobnosti za shvaćanje i dovoljno skromnosti da svoje neshvaćanje protumači kao svoj problem, a ne problem onoga što mu se objašnjava, sve dok ne dođe do točke u kojoj stvori potpuno razumijevanje svih koncepata koje mu se objašnjava, ali u njima uoči stvarne propuste, u kojem slučaju će rezultat takvog konstruktivnog, educiranog propitivanja biti nova spoznaja. Isto tako, ako se radi o perceptivnom problemu, osoba kojoj nešto objašnjavate mora imati dovoljno skromnosti da shvati da ako ona nešto nije u stanju percipirati, da to nije dokaz da to ne postoji. Recimo da imate slijepca kojemu je sve povezano s vidom u domeni vjerovanja. Njemu velite da nešto vidite, i on vam vjeruje na riječ. To je za slijepca normalna pozicija, ali kad bi slijepac arogantno i sarkastično propitivao sve što mu se kaže, to bi se smatralo znakom psihopatologije. Problem nastaje kad oni koji vide postanu manjina. Takva situacija ne zahtijeva posebnu količinu mašte. Ukoliko stvar proširimo na intelektualnu sferu, oni koji su u stanju potpuno shvatiti neko područje uvijek predstavljaju zanemarivu manjinu. Primjerice, klimatolozi koji su u stanju posve shvatiti sve koncepte povezane s globalnim zagrijavanjem predstavljaju takvu manjinu. Ostatak populacije se oslanja na objašnjenja iz medija, a sliku u medijima kreiraju s jedne strane znanstvenici, koji pokušavaju ilustrirati svoje razumijevanje na razumljiv način, ali i lobisti, koji pokušavaju širiti laži i krive koncepte kako bi usporili širenje spoznaja koje im iz različitih osobnih razloga ne odgovaraju. Obični promatrač nije u poziciji da može verificirati iznesene tvrdnje, odnosno nalazi se u poziciji da mora povjerovati jednoj od strana, a tu je problem u tome što jedna strana može govoriti potpunu istinu, a druga strana može drsko i bezobrazno lagati, a argumenti obiju strana neupućenoj osobi mogu izgledati podjednako. Kad izađemo iz onog uskog kruga znanstvenika koji mogu verificirati tvrdnje i nešto istinski dokazati ili opovrgnuti, ulazimo u krug propagande, demagogije i politike, gdje više ne radimo s istinitošću tvrdnji, nego s njihovom uvjerljivošću. Bezobrazni, drski lažljivac u tom kontekstu ostavlja daleko uvjerljiviji dojam na neupućeni, neutralni auditorij od skromnog istinozborca, što možemo posvjedočiti gledajući predizborne kampanje političara, u kojima često pobjeđuje bezobrazniji lažljivac. Primjerice, kad je Bush vodio kampanju protiv Kerryja, problem na koji je naišao je da je Kerry odlikovani vijetnamski veteran a on je rat proveo izbjegavajući vojsku. Kako bi taj problem riješio, odlučio se pokrenuti bezobraznu, lažljivu kampanju u kojoj se hrpa plaćenika bavila iznošenjem laži i izmišljotina o Kerryjevom sudjelovanju u ratu, a ironija se sastoji u tome da su ti bezobrazni lažljivci na sav glas kreštali da ih zanima samo da se sazna istina, oni su borci za istinu, bitno im je da istina prevlada. Naravno, na kraju se istina i saznala - sve njihove tvrdnje su opovrgnute, neke i na sudu, a ta kampanja je postala sinonim za lažljivi spin. Ali istina se saznala kasno, i Bush je između ostalog i na temelju te laži dobio izbore. Prethodne izbore je dobio sličnim lažima, ocrtavajući Ala Gorea kao megalomana koji tvrdi da je izmislio Internet. Fora je bila ista - Al Gore je bio ugledni političar-intelektualac iza kojeg je stajalo mnoštvo vrhunskih projekata, izeđu ostalog jako rano zagovaranje komercijalizacije sveučilišne računalne mreže u ono što je Gore nazvao "informacijska superautocesta", te rano zagovaranje potrebe za zaštitom okoliša i smanjenjem outputa stakleničkih plinova. Bush s druge strane iza sebe nije imao vrijednih projekata, i što mu je preostalo - lagati, naravno. Točke snage svog protivnika lažljivo je prikazao kao slabosti, a činjenicu da je Al Gore doista od opskurne sveučilišne mreže stvorio ono što je danas poznato kao Internet prikazao je kao suludo hvalisanje, naprosto time što je iskoristio nevjericu auditorija u mogućnost da je jedna osoba doista dala tako ogroman, kapitalan doprinos civilizaciji. I to funkcionira - ta vrsta propagande svakodnevno prolazi. Lažljivci, pozeri i pokvarenjaci svakodnevno ismijavaju zaslužne i vrijedne ljude; lažljivci i egomanijaci dovode u pitanje istinite i dokazane stvari. Upitne, sulude teorije se plasiraju kao neupitne istine, dok se istinite tvrdnje podvrgava nevjerojatnoj količini demagoških specijalnih efekata sa svrhom njihovog krivog prezentiranja općoj populaciji, koja nije sigurna što je istina. 97-98% klimatologa smatra da globalno zagrijavanje ima antropogeni uzrok. U medijima, stvara se umjetni dojam kontroverze, gdje se daje jednak tretman svim pozicijama, što čitatelja navodi na pogrešan zaključak da se o tom području u znanstvenim krugovima raspravlja i da je ono kontroverzno. To bi bilo analogno tome da se u školama podjednako podučavaju evolucija i "inteligentni dizajn", i umjetno se stvara dojam podjednake valjanosti tih teorija, dok u stvarnosti "inteligentni dizajn" nema nikakvu vrijednost i radi se o pukoj religijskoj dogmi, a evolucija je znanstvena činjenica. Ako su idiotarije poput "inteligentnog dizajna" u stanju konkurirati teoriji evolucije za mjesto u obrazovnom programu, ako se sulude teorije bliskoistočnih pastira iz brončanog doba smatraju temeljem javnog morala, ako idiotarije poput dovođenja slijetanja na Mjesec u pitanje imaju ozbiljan tretman u medijima, trebam li uopće trošiti više riječi na ovo, ili možemo pitanje smatrati zaključenim? Ljudi lažu. Ljudi iz svojih patoloških pobuda uvjeravaju druge u neistine, kleveću zaslužne i vrijedne osobe, osporavaju istinite teorije i dokaze, te namjerno uzrokuju zbunjenost onih za koje znaju da teško mogu osobno provjeriti bilo koju od iznesenih tvrdnji, i da će se naći u poziciji da moraju nekome vjerovati. Najviše, bojim se, lažu oni koji se bave "raskrinkavanjem". Nažalost, ogromna većina laži je namjerno tako konstruirana da njihova ciljna publika nisu stručnjaci i upućeni, koji odmah vide da se radi o lažima, nego ogromna većina ljudi koja nije u poziciji takvog uvida. Sumnjivi likovi koji lažu o uzrocima globalnog zagrijavanja i u medijima stvaraju lažnu sliku nemaju za ciljanu publiku znanstvenike klimatologe. Naprotiv, oni klimatologe doživljavaju kao konkurenciju, kao jednu od strana koje svoju poziciju pokušavaju prezentirati masama. Na sličan način teoretičari zavjere NASA-u portretiraju ne kao nositelja istine o svemirskim letovima, nego kao upitan izvor koji laže i kojemu se ne smije ništa vjerovati, otprilike onako kako materijalisti portretiraju mistike, osobe s osobnim iskustvom transcendentalnog: kao luđake i osobe upitnih pobuda kojima se ne smije vjerovati i čije argumente treba odmah odbaciti kao sigurno lažne. Nažalost, u pitanjima duhovnosti su nas materijalisti navikli na tu vrstu spina u toj mjeri da rijetki to vide kao oblik bezobraznog laganja, ali onda na takav način, korištenjem potpuno istog tipa argumenata, netko osporava slijetanje na Mjesec - praktički identičnim argumentacijskim sredstvima koje koriste "skeptici" koji traže dokaze za postojanje bilo čega duhovnog, do razine da nude milijun dolara bilo kome tko im nešto dokaže. Ljudi, dajte shvatite da nekakav idiot i vjerski fanatik može nuditi milijun dolara da mu dokažete da je Zemlja okrugla i nitko nikad taj milijun dolara neće dobiti, naprosto zato što se takav kladi u milijun dolara da može odbaciti apsolutno svaki ponuđeni dokaz, a odbacivanje dokaza je nevjerojatno laka stvar za koju vam ne treba ni dokaz ni opravdanje ni pamet - naprosto kažete da nešto nije dokaz i to vama nije dokaz. Probajte uvjeriti američkog kreacionista u teoriju evolucije ili "moon landing hoax vjernika" da su ljudi sletili na Mjesec pa ćete osobno iskusiti problem s kakvim se sreću posve autentični mistici kad nalete na sličnog luđaka koji od njih traži dokaze da postoji bilo što duhovno. Ja sam svojedobno koristio naprednu yogijsku tehniku kako bih druge ljude uveo u yogijsko stanje - to sam činio u javnosti, pred mnoštvom svjedoka, pred skepticima, nevjernicima i svakakvim likovima, između ostalog sam znao uvesti u više stanje skeptike koji su mi se trenutak prije rugali. Jedine osobe koje nisam bio u stanju uvesti u takvo stanje nisu one koje su skeptične, nego one koje imaju izvjesne karmičke specifičnosti radi kojih im je takvo iskustvo zabranjeno - ali u osnovi, netko je mogao biti takav profil da zna da sam tada bio vegetarijanac koji jedenje mesa smatra groznim, i preda mnom skupa sa svojim prijateljem, profesionalnim skeptikom, naruči ćevape kojih se preda mnom naždere izrugujući se duhovnosti i duhovnjacima, a ja ga pogledam u oči i napravim shaktipat zahvat od kojeg on doživi buđenje Kundalini i duhovno iskustvo, i ne samo to, nego vjerojatno i svi ostali za stolom dožive neki stupanj duhovnog iskustva, doduše manji od "mete", i nakon toga jedan od tih "profesionalnih skeptika" u digitalnim medijima počne namjerno širiti laži o karakteru onoga čemu je svjedočio, kako bi planski obmanjivao onaj auditorij koji nije bio tamo pa može samo vjerovati ovome ili onome, pa živi u potpuno pogrešnom uvjerenju da tu postoji nekakva kontroverza i upitne stvari. Meni je trebalo neko vrijeme da se uspijem pomiriti s činjenicom da postoje ljudi koji su do te mjere pokvareni, drski lažljivci i neprijatelji istine, da će druge planski i drsko uvjeravati da je sporno nešto za što osobno sa apsolutnom sigurnošću znaju da je istinito. Doživio sam svojevrsni kulturni šok koji je promijenio moje vjerovanje da su ljudi bića koja prirodno teže većem dobru i istini, a da vjeruju u neistine samo zato što im istina nije demonstrirana. Kad bi osobno doživjeli transcendentalno i vidjeli apsolutni dokaz da se ne radi nečemu što postoji samo u nečijoj glavi, dakle da se radi o nečemu što je moguće prenijeti drugima i da je duhovno stvarna sila koja proizvodi stvarne učinke, i to ne na ljude podložne sugestiji nego i na drske cinične skeptike koji su toliko bezobrazni da yoginu vegetarijancu pred nosom žderu ćevape kako bi mu pokazali prezir prema svemu što je njemu sveto, mislio sam da bi se tu stavila točka na "i", i da bi se s teoretiziranja o tome postoji li transcendentalno kao objektivna kategorija moglo prijeći na točku u kojoj svi primjenjuju yogijsku znanost s ciljem ostvarenja osobne spoznaje. S tom svrhom sam nekoliko godina demonstrirao različite dramatične stvari i to prije svega na osobama koje bi se moglo smatrati tvrdokornim skepticima. Apsolutno sve svoje tvrdnje sam dokazao, ništa nisam ostavio u domeni vjere - osim, dakako, toga da će i oni steći slične sposobnosti ukoliko budu vježbali yogu po mojem sustavu, što je nekome nemoguće dokazati budući da to mora sam postići. I doista, nekoliko učenika je došlo do tog stupnja da i sami, na temelju onoga što su od mene naučili, mogu napraviti transmisiju yogijskog stanja i uzrokovati buđenja Kundalini i neki stupanj duhovnog uvida. Znate li što je nevjerojatna ironija u svemu? Kad su takvi osposobljeni učenici, sposobni reproducirati stvari koje bi materijalisti smatrali posve nemogućima, otpali od višeg duhovnog standarda koji sam naučavao, nekoliko njih se pridružilo mojim neprijateljima koji su širili lažnu skepsu glede mojeg nauka i klevetali me na sve načine. Doslovno, osobe koje su sa sigurnošću znale da je sve što naučavam ispravno, koje ne samo da su vidjele što ja mogu, nego sam ih naučio reproducirati veliki dio toga, preko noći su se pridružile krugu klevetnika koji ni manje ni više nego ismijavaju sve te stvari za koje oni osobno sa sigurnošću znaju da su istinite. Kad sam vidio prvih par takvih, "blažih" slučajeva, pokušao sam ih objasniti mogućnošću da netko nije stekao dovoljni uvid u stvarnost pa je njegov ego u stanju nadvladati takvu slabu informaciju i zamijeniti istinu lažima. Ali nakon što sam vidio učenike koji su bili inicirani do razine shaktipat gurua, koji su i sami praksom mojeg sustava yoge stekli sposobnosti koje se obično smatraju nadljudskima, kako nemaju nikakvog problema bezobrazno lagati i stvarati potpuno lažne percepcije, došao sam do točke u kojoj sam o ljudskoj psihi i naravi morao prihvatiti neke činjenice koje sam bio iznimno nesklon prihvatiti, i tu sam posve odustao od koncepta po kojem ljudi prirodno teže višim istinama, samo im ih treba na neosporan način demonstrirati. Ljudi lažu. Ljudima je njihova samovažnost daleko veći prioritet od bilo kakve istine. Ljudi su pokvareni, njihove duše su daleko sklonije prihvaćanju zla nego prihvaćanju dobra. Iskreno, doživio sam ogromno razočaranje u ljudsku prirodu kad sam se uvjerio kako bezobrazno, drsko i s kako zlim pobudama ljudi, koji o sebi misle kao o dobrim bićima, mogu lagati o stvarima za koje sa apsolutnom sigurnošću znaju da su dobre i istinite. Sarkastični cinizam s kojim se takva osoba sposobna rugati stvarima za koje sigurno zna da su autentične i dobre dao mi je neposredni uvid u Sotonino stanje svijesti. Nigdje nisam više naučio o Vragu nego gledajući ljude, a to je doista bolna spoznaja na koju nisam bio spreman. -- http://www.danijel.org/ **** KRAJ POTPISANOG SEGMENTA ****
toggle