Verifikacija digitalnog potpisa
ČLANCI
Autor: Danijel Turina
Datum: 2012-02-25 17:29:51
Grupe: hr.soc.religija
Tema: Opasnost zelje za sigurnim znanjem
Linija: 310
Message-ID: 0b22544e70ac1c5c5312b9c9e3f74327@tioat.net

gpg: Signature made Sat Feb 25 17:29:51 2012 CET using DSA key ID D1DECCE7
gpg: Good signature from "Danijel Turina "

**** POČETAK POTPISANOG SEGMENTA **** (nastavak) Kad pogledam zapadnu filozofiju i zapadnu znanost, osjećam nevjericu u pogledu mogućnosti da su te dvije stvari mogle nastati u istom civilizacijskom kontekstu i podneblju, toliko su različite u svojoj biti i učincima. Naime, zapadna filozofija je jedna od najbeskorisnijih disciplina poznatih čovječanstvu. Zapadni filozofi su u stanju potrošiti ogromnu količinu riječi na detaljno i nevjerojatno sitničavo razglabanje terminologije i, u osnovi, cijela stvar liči na debelu knjigu od tisuću stranica u kojoj se na 999 stranica nalazi uvod, u kojem se zapravo ništa korisno ne kaže osim što se priprema teren za početak nekog konstruktivnog rada, dok na zadnjoj, 1000. stranici, gdje očekujete da se ima nalaziti nešto konstruktivno, imate popis korištene literature. Čitava stvar je tako nevjerojatno besmislena i glupava, da sam svojedobno s nevjericom čitao kapitalna djela zapadnih filozofa poput Kanta, Hegela i sličnih, pokušavajući doći do točke u kojoj ti ljudi bilo što jasno kažu, da bih na kraju naprosto bio prisiljen ustanoviti da tu nema ničega od vrijednosti. Ako kao svijetlu točku u cijeloj stvari moram navesti Wittgensteinove teze o tome da nijedna izjava nema značenje izvan konteksta, i da granice sposobnosti verbalne formulacije ideja označavaju granice svijeta u kojem živimo, onda postaje jasno na što mislim kad govorim o očajno elementarnoj razini cijelog tog područja. Cijela zapadna filozofija podsjeća na knjigu koja se želi baviti književnošću, a zapravo se bavi slovima i riječima, nikad ne dolazeći do točke da slova i riječi počne naprosto podrazumijevati i s te razine prijeđe na višu razinu apstrakcije na kojoj se nalazi književnost. U informatičkoj analogiji, to bi bilo analogno situaciji u kojoj su sve knjige o softveru i programiranju napisane na način koji neprekidno i bez iznimke objašnjava električna stanja u hardveru, gdje očekujete da takvo nešto zauzima par stranica uvoda, gdje bi se naglasilo da je hardver temelj softvera, da tu postoje procesor, memorija, diskovi i izlazne jedinice, i da softver ne postoji u vakuumu i ne izvršava se na teoretskom nego na stvarnom hardveru koji ima neka fizikalna svojstva koja bi bilo mudro imati na umu, ali nakon tog uvoda očekujete da se počne pričati o varijablama, o logičkim grananjima, o proceduralnosti, o objektno orijentiranom dizajnu, da se navode praktični primjeri za svaku od tih stvari i da se demonstriraju različite paradigme dizajna aplikacije, te da se te stvari u različitim knjigama demonstriraju za specifične slučajeve različitih programskih jezika, a s ciljem da čitatelj stekne uvid u to što je programiranje, te da se s istim počne na praktičnoj razini baviti, pri čemu će mu dotične knjige poslužiti kao referentni priručnik. Kad umjesto toga naiđete na čitavu knjižnicu ispunjenu, od početka do kraja, knjigama koje su čisto mlaćenje prazne slame o stvarima koje nemaju nikakve vrijednosti niti su na bilo koji način upotrebljive, dakle ekvivalent su proširenog uvoda o bitnosti hardvera za softver, ali ne na tri stranice nego na tristo tisuća, mora vas obuzeti osjećaj koji je mene obuzeo kad sam počeo krčiti put kroz djela zapadne filozofije, s bolnim zaključkom da bezvredniju hrpu intelektualnog otpada u životu nisam vidio, i da autori tih knjiga, da nikad nisu rođeni, nikome ne bi nedostajali. Tragedija zapadne filozofije sastoji se u tome što je na istom podneblju i iz istog kulturnog i civilizacijskog konteksta iznikla i zapadna znanost, koja je po pristupu i učincima dijametralno suprotna. Upravo je fantastično kako zapadna filozofija u dvije tisuće godina nije bitno odmakla od osnovnih teoretiziranja starih Grka, dok je znanost za petsto godina, od doba renesanse, odmakla od geocentričnog sustava do proučavanja protogalaksija u ranoj formativnoj fazi svemira, od uljane lampe do lasera, od primitivnog dalekozora do svemirskih teleskopa, od početaka algebre do superračunala sposobnih za sudjelovanje na kvizovima i mobilnih telefona s kojima možete razgovarati, od volovske zaprege do robotskih sondi za istraživanje Marsa. Od situacije u kojoj je temelj "arheologije" bilo vjerovanje u biblijski potop došli smo do točke u kojoj možemo iz omjera izotopa u kostima fosiliziranih životinja znati što su jele, i analizom DNA iz kostiju neandertalaca ustanoviti u kolikoj mjeri su dotični sudjelovali u genomu modernog čovjeka. Napredak znanja i tehnologije je upravo nevjerojatan, toliko je golem da za njega ne postoji presedan u čitavoj povijesti ljudske vrste - a ta i takva znanost nastala je kao, u osnovi, "manje bitan" ogranak upravo one besmislene, beskorisne i autistične zapadnjačke filozofije čijoj sam uzaludnosti i promašenosti posvetio početak poglavlja. Naime, cijela znanost je nastala kao "sporedni" i "manje važni" ogranak čiste filozofije, po imenu "prirodna filozofija", odnosno dio filozofije koji se bavi prirodom, fizičkim svijetom i pojavama u njemu. "Čista" filozofija s visine gleda na "prirodnu", zato što postoji vjerovanje da se iz općenitih, idealnih koncepata može saznati daleko više o biti stvari i konačnim uzrocima svega, nego iz nečega što se smatra, u osnovi, tek grubom materijom, koja u najboljem slučaju može dati odgovor na pitanje "kako" i "koliko brzo" pada kamen, dok čista filozofija teži davanju odgovora na pitanje "zašto". Ono što se pokazalo u praksi, jest da je traženje odgovora na pitanje "zašto", dakle na pitanje krajnjeg smisla, kojem oduvijek teži "čista filozofija", zapravo puki artefakt ljudskog uma koji se na taj način sapliće o vlastitu samovažnost i pokušava smisliti neku akrobaciju kojom će objasniti sve stvari. Povijest ljudskih zabluda prepuna je takvih akrobacija, zbog kojih se čak i znanstvenici pokrivaju po glavi od sramote. S druge strane, "prirodna znanost" kreće bez dubokih spoznajnih pretenzija. Ona želi znati "kako" stvari funkcioniraju, bez pretjerane želje za "zašto", i to je razlog uobraženog prezira "čistih filozofa" prema znanstvenicima - filozofi, naime, teže "višim istinama", njih ne zanima nešto tako prozaično kao što je padanje kamena, njih zanima odgovor na pitanje zašto je nešto, a ne ništa; njih zanima odgovor na pitanje o nepokrenutom pokretaču i prvobitnom uzroku, a ne o tome kako je od neke vrste gnjurca nastao pingvin adaptacijom za plivanje, ili kako je od neke vrste slične medvjedu nastala vrsta slična tuljanu, a od nje predak današnjih kitova. Za zapadnu filozofiju su to sve "niža pitanja", nevrijedna viših i kvalitetnijih umova. Oni se, naime, bave ni manje ni više nego smislom. I u tom grmu leži zec, i to je razlog tako dramatične razlike u kvaliteti i postignućima filozofije i znanosti. Tamo gdje je filozofija dvije tisuće godina zurila u vlastiti pupak, tamo se znanost bavila praktičnim pitanjima, na temu kako pada kamen, kako vodič kojim teče struja proizvodi otklon magnetske igle, kako su kosti izumrlih životinja došle u stare geološke slojeve i kako točno svjetlost prolazi kroz predmete. Znanost se, za razliku od filozofije, bavila prozaičnim, konkretnim stvarima, s kojima se nešto konkretno može napraviti, koje se može mjeriti, usporediti, iz toga izvući zaključak i provjeriti njegovu valjanost pokusom. Filozofima je za svo to vrijeme primarni interes bio da ispadnu jako pametni, pišući milijunitu po redu disertaciju o boji govna. Nakon duboke traume uzrokovane uvidom u potpunu nebitnost i beskorisnost zapadne filozofije, doživio sam pozitivni šok uslijed uvida u neka djela istočnjačke filozofije, koja sam našao u kutu police filozofskog dijela knjižnice, valjda onom koji je preostao nakon što su smještena sva kapitalna djela zapadne filozofije. Recimo to ovako: zapadna filozofija izgleda kao uradak slabog uma plaćenog po kartici teksta, dok indijska filozofija izgleda kao kod programera plaćenog po učinku, dakle po tome da postigne što brži i pouzdaniji program u što manje linija koda, ali pisan tako da bude jasan, čitljiv i da ga drugi programer može održavati. Stvar je nebo i zemlja. Tamo gdje zapadna filozofija za svaku riječ rekurzivno postavlja pitanje "zašto", u potrazi valjda za nekim konačnim "zašto" iza kojeg slijedi konačno "zato", tamo indijska filozofija teoriji te vrste posveti kraći uvod, u kojem objašnjava što se tu želi postići, a ostatak teksta se svodi na "kako", odnosno na ono što bi se u zapadnoj znanosti zvalo eksperimentom, s tim da je u indijskoj filozofiji "eksperiment" zapravo oblik osobne iskustvene reprodukcije znanja koje se želi prenijeti. Indijska filozofija vrlo mali svoj dio posvećuje uvjeravanju čitatelja i definiciji pojmova s kojima radi. Umjesto toga, ona teži reprodukciji kroz osobno iskustvo praktikanta, odnosno ne teži tome da vam objasni što je neka stvar "u svojoj biti". Ona teži tome da vas dovede u poziciju izravne spoznaje stvarne biti stvari o kojoj se govori. Umjesto da vam objašnjava psihološku teoriju, takav sustav vam objasni tehnike pomoću kojih možete eksperimentirati s vlastitim umom i na temelju tih eksperimenata izvoditi zaključke koje pak opet možete provjeravati pokusima. Ukratko, to nije filozofija, u onom zapadnom smislu, nego čista znanost, odnosno duhovna tehnologija. Malo je reći da sam takvim otkrićem bio oduševljen. Naime, kao fizičaru zapadna filozofija mi je bila nevjerojatno odbojna - tamo gdje fizičar teži nešto opisati na što jezgrovitiji način i sa što manje verbalnih ukrasa, filozofija je sposobna za nevjerojatno dugačka raspredanja o ničemu. Tamo gdje će fizičar bit govna iskazati kroz gustoću, tvrdoću, boju i oblik, tamo će filozofija raspredati o biti govna u nekakvom filozofskom traktatu o težnji prema čistoći kao odrazu ljubavi prema božanskom iz čega slijedi doživljaj govna kao nepoželjne tvari. Fizika, dakle, uopće ne smatra da bilo što mora imati "smisao" različit od svojih posve prozaičnih svojstava. Isto tako, fizika je sklona naizgled složene pojave razbijati na jednostavne, recimo morske struje i vjetar je sklona objasniti termodinamički, tamo gdje je filozofija sklona gubiti se u psihološkoj reakciji na cjelinu fenomena koji kao cjelina postoji samo fiktivno. Možete, dakle, shvatiti zašto su se meni, koji sam odrastao na fizikalnom tumačenju pojava, s mentalnim sklopom koji vjetar doživljava kao izjednačavanje razlike u tlaku zraka uzrokovane različitom temperaturom tog plina, filozofiranja o "smislu" vjetra činila jednako smislenim kao i filozofiranja o smislu tople vode ili smislu crne boje. Naime, fizika nas uči tome da je pitanje smisla samo mentalni kaos koji prethodi jasnoj formulaciji problema i jasnoj analizi mehanizma koji daje odgovor na pitanje "kako". Naime, ni vjetar ni topla voda ni crna boja nemaju "smisao" različit od njihovog dobrog fizikalnog opisa. Vjetar je kretanje plina uslijed razlike u tlaku, crna boja je neprecizno definiran niski albedo, a topla voda je neprecizno definirana razlika temperature vode u odnosu na apsolutnu nulu. Ukratko, većina pitanja o smislu rezultat je prividnih paradoksa unutar uma koji nije naučio ispravno formulirati stvari. Pouka koju znanost daje filozofiji sastoji se, dakle, u pragmatičnom, kvantitativnom pristupu svakoj problematici. Znanost se ne zamara previše traženjem odgovora na pitanje "što je nešto u svojoj biti". Znanost se više bavi odgovorom na pitanje "što se s tim konkretno da napraviti". Dakle znanost uzme neku pojavu ili stvar, i gleda što se o njoj može doznati. Znanost uzme svjetlost, i ne pita "što je svjetlost u svojoj biti", nego gleda kako se svjetlost lomi na obojene komponente uslijed prolaska kroz prizmu. Znanost gleda kako se svjetlost savija prilikom prolaska kroz leću, ili kako se reflektira od ogledala. Znanost gleda koliku energiju sadrži svjetlost, odnosno gleda može li svjetlost zagrijati neki fluid i mjeri "koliko". Znanost gleda može li foton izbiti elektron iz omotača nekog atoma i tako proizvesti struju. Znanost, mjereći takve "svjetovne" aspekte svjetlosti na kraju dolazi do točke da može reći jako puno toga o stvarnoj prirodi svjetlosti, daleko više nego je to uspjelo filozofiji kojoj se nije dalo baviti takvim prizemnim pitanjima nego je odmah krenula na ustanovljavanje "najdublje naravi svjetla", i pritom se bavila zapravo ljudskim psihološkim reakcijama na svjetlost, a ne svjetlošću samom. Pouka znanosti je, dakle, u tome da nema posebnog smisla cjepidlačiti oko terminologije i biti bitka, nego da je daleko korisnije gledati što se s nečim u praktičnom smislu može započeti, pa neka nas to odvede kamo mu drago - ili do spoznaje "istinske naravi", ili pak do spoznaje da te "istinske naravi" zapravo nema. Razlika je, u praktičnom smislu, ogromna - yoga, primjerice, može krenuti od ideje "hajdemo pogledati čega tu ima", dok filozofija uopće odbija ikamo krenuti dok se ne ustanovi čega tu ima i koja je tome "istinska narav". Za očekivati je, dakle, da filozofija žvače praznu slamu i ne dolazi do ničega, a da je doista tako može se svatko uvjeriti uvidom u uratke filozofa. Znanost je u stanju početi raditi s vrlo labavo definiranim pojavama - dovoljno je da se s nečim nešto može početi, i znanstvenik će tome dati neki provizorni naziv i početi s pokusima koji za cilj imaju ustanoviti narav fenomena. Primjerice, znanstvenik može uzeti pojam poput "vatre", koji je labavo definiran kao "element", na temelju toga može početi s istraživanjem i ustanoviti da se zapravo ne radi o nikakvom elementu, nego o opisu kemijskog procesa oksidacije, prilikom kojeg se oslobađaju energija i plinoviti nusprodukti, a "plamen" je zapravo pjesnički opis koji obuhvaća nekoliko odvojenih pojava. Dakle znanstvenik može početi od pretpostavke da je vatra jedan od fundamentalnih, konstitutivnih elemenata u prirodi, i završiti zaključkom da se zapravo ne radi o nikakvom elementu nego o sintetičkom fenomenu, odnosno o opisu fizikalno-kemijskog procesa. Na sličan način stvarima pristupa yoga: njoj nije posebno bitno koja je istinska narav nekog od fenomena kojima se bavi. Bitno je da se s tim stvarima nešto može početi, i da su poznate uzročno-posljedične veze, dakle da se određene stvari dešavaju kad smirite um, ili da se um smiruje kad prakticirate određene vježbe disanja ili koncentraciju na određeni objekt. Koja je istinska priroda svega toga posve je irelevantno za početak prakse i postizanje rezultata, isto kao što je poznavanje istinske prirode gravitacije irelevantno za pokušaj skidanja jabuke s drveta trešenjem grane. Naravno da se stvar može fizikalno opisati kao unošenje kinetičke energije u sustav u obliku harmoničkih oscilacija koje uslijed inercije dovode do prekoračenja granične vrijednosti sile na peteljci jabuke, nakon čega jabuka u gravitacijskom polju Zemlje po formuli za slobodni pad nastavlja kretanje prema središtu Zemlje sve dok joj se na putu ne ispriječi čvrsto tlo, ali sve to je posve nebitno za praktično razumijevanje fenomena, koje posjeduje svako dijete koje u doba berbe trese granu jabuke dok plodovi ne počnu padati na tlo. Ukratko, da su krapinjonci puno filozofirali oko biti kamena i biti mamuta, umjesto da su eksperimentalno ustanovljavali na koje se sve načine kamen može upotrijebiti za ubijanje i trančiranje mamuta, izumrli bi. Možda nisu znali "istinsku narav" gravitacije, ali su znali da ako mamuta prestrašiš toliko da padne niz liticu, rezultat će biti njegov pad s velike visine na tvrdi predmet, koji će ubrzati njegovu transformaciju iz živog bića u odreske. Pouka je, dakle, da je posve beskorisno zamarati se pitanjima o "bitnoj naravi" fenomena izvan konteksta neposrednog istraživanja konkretnih svojstava tog fenomena. Sad netko može ispravno primjetiti da je ovaj tekst zapravo filozofski traktat o bitnoj naravi i smislu određenih pojava, ali takva primjedba, koliko god naizgled ispravna, nakon malo dubljeg propitivanja pokazuje svoje slabosti. Naime, i indijska filozofija koju sam hvalio, te "prirodna filozofija", kako je izvorno prozvano ono što danas znamo kao znanost, neki su oblik filozofije, odnosno misaone aktivnosti s ciljem ustanovljavanjem naravi i smisla stvari i pojava. Stvar je u tome da je tim stvarima moguće pristupiti na više različitih načina, a način koji prakticira zapadna filozofija je pogrešan, dok je način koji prakticira, primjerice, zapadna znanost, ispravan. Gruba analiza tekstova na način da se svi koji "napadaju" narav i smisao stvari i pojava klasificiraju kao filozofija predstavlja jednak oblik pogreške kao klasificiranje sado-mazohističkog seksa i silovanja u istu kategoriju, budući da i jedno i drugo kombinira seks i nasilje. U stvarnosti, sado-mazo seks je seks koji sadrži elemente nasilja, dok je silovanje nasilje koje kao instrument iživljavanja koristi seks, dakle radi se o potpuno različitim pojavama, čije su sličnosti, iako naizgled velike, zapravo potpuno sporedne. Znanost i budizam se mogu klasificirati kao oblici filozofije, ali tu se radi o fenomenima bitno različitim u odnosu na zapadnjačku filozofiju, i to različitim onoliko koliko se astrologija bitno razlikuje od astronomije i gatanje iz graha od botaničkog proučavanja sjemenki graha. Unatoč tome što se i u jednom i u drugom slučaju opažanje i mentalni procesi kombiniraju s ciljem izvođenja dubljih zaključaka o naravi predmeta promatranja, metodološke razlike i ciljevi s kojima se pristupa problematici mogu tvoriti toliko veliku razliku, da se u osnovi radi o dijametralno različitim fenomenima. Konačna pouka je da informacije o istinskoj naravi nečega ostaju nedostupne onima koji na samom početku žele znati sve odgovore da bi uopće nešto počeli, bojeći se da će "pogriješiti", odnosno "odabrati krivi put". U znanosti nema straha od krivog puta - sasvim je u redu imati potpuno krivu predodžbu o nečemu, sve dok metodološki korektno proučavate fenomen. U stvari, očekuje se da na početku ne znate sve, nego da istraživanje služi tome da nešto naučite, odnosno da otkrijete više o svojstvima i naravi predmeta proučavanja nego što ste znali na početku. Zbog toga u znanosti ne postoji koncept "neuspjelog eksperimenta", odnosno svaki eksperiment koji je metodološki korektno proveden smatra se uspjelim, posve neovisno o tome je li potvrdio ili opovrgao izvornu tezu. Cilj, naime, nije dokazati da smo u pravu, nego ustanoviti što drži vodu a što je šuplje. Ako smo mislili da nešto drži vodu a dokazali smo da je šuplje, to nije neuspjeli eksperiment - to je i te kako uspjeli eksperiment, jer smo saznali nešto novo, koliko god to bilo neugodno. Isto tako, znanost ne sjedi na dupetu u očekivanju savršenih sredstava. Kolumbo nije čekao da se izmisli brod s motornim pogonom ili avion kako bi ustanovio postoji li Amerika - naprosto je uzeo ono što mu je stajalo na raspolaganju i s tim napravio najbolje što se dalo. Newton nije čekao da netko napravi kalulator kako bi formulirao diferencijalni i integralni račun. Kad nema na raspolaganju bager, znanost koristi lopatu. Cijela povijest znanosti zapravo je hvalospjev pragmatičnom pristupu i kritika filozofskog mentaliteta sklonog neaktivnosti sve dok se "sa sigurnošću ne ustanovi da je nešto dobro". Zamislite da su svi yogini, koji su postigli prosvjetljenje, sjedili na dupetu dok se ne dokaže postoji li Bog i je li yoga učinkovita transformacijska metoda koja doista može voditi spoznaji. Pa ništa ne bi postigli. Igranje na sigurno naprosto nije nikakva spoznajna metoda - dapače, to je tek nevjerojatno učinkovit način gubitka vremena i traćenja života. Tko nema dovoljno petlje isprobati stvari čija priroda i učinci nisu poznati, naprosto će ostati u poziciji neznanja čak i kad netko drugi kraj njega isproba istu stvar i ustanovi njenu prirodu i učinke - ovaj prvi uvijek može reći da mu ne vjeruje i da ništa od toga nije sigurno. Želja za time da budete sigurni prije nego nešto počnete odlika je budale, i siguran način da takvima i ostanete. -- http://www.danijel.org/ **** KRAJ POTPISANOG SEGMENTA ****
toggle