Prikaz pojedinačne poruke
ČLANCI
Autor: Danijel Turina
Datum: 2012-02-26 13:27:42
Grupe: hr.soc.religija
Tema: O skepsi, skepticima i podrugljivom sarkazmu Sotoninom
Linija: 418
Message-ID: ad1979dcb2c48e384e6169d3f06cd678@tioat.net

-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

(nastavak)

Opcije koje stoje na raspolaganju duhovnom istraživaču svode se, u
osnovi, na pokušaj da se sa sigurnošću ustanovi što je stvarno i
istinito prije nego se počne s praksom usmjerenom na dostizanje toga kao
cilja, i "slijepo" prakticiranje neke od metoda koje se na prvi pogled
čine razumnima i pružaju dobru vjerojatnost uspjeha, u nadi da će praksa
otvoriti nove uvide u mehanizme koji u tom području funkcioniraju, te da
će se nove opcije stvoriti putem.

Da prva opcija ne funkcionira možemo ustanoviti iz primjera zapadne
filozofije, koja se bavi žvakanjem prazne slame i malo čim drugim. Isto
tako, postoji svojevrsni pritisak od strane materijalista, koji pred
istraživače duhovnosti postavljaju kriterije koji ne postoje ni u jednoj
drugoj znanosti, i koji tek površnom promatraču zvuče znanstveno, a u
stvarnosti su retorički trikovi. Tu mislim na insistiranje na razini
dokaza koja je potpuno neprimjerena području istraživanja - tražiti od
duhovnog istraživača da skeptiku demonstrira postojanje Boga ili barem
stvarnost i objektivnost duhovnog iskustva zvuči razumno dok ne vidite
takve iste "skeptike" u drugim područjima, koji traže da im se nakon
svih savršenih i konačnih dokaza "demonstrira istinitost" slijetanja na
Mjesec ili činjenica da su se avioni zabili u WTC i Pentagon. To je
doslovno na razini da možeš laserom sa Zemlje pogoditi ogledalo
ostavljeno na Mjesecu u Apollo misiji i izmjeriti odraz, i lunarnim
orbiterom snimiti ostatke letjelica i tragove astronauta na Mjesecu i
takvima neće biti dovoljno, nego će nastaviti smišljati svoje sulude
teorije zavjere i nesuvislo bulazniti - ali ne daju se oni zajebavat,
nisu oni ovce da će slijepo vjerovati, oni su skeptici. Isto važi za
idiote koji su u stanju vidjeti kako se avion zabija u zgradu a unatoč
tome traže druge razloge zašto se zgrada srušila. Ma da, sigurno je u
pitanju neka urota, nemojte vi vjerovati dokazima, neće vas nitko
manipulirati, vi ste skeptici, niste vi ovce.

Takvi idioti me zapravo poprilično ljute i frustriraju, budući da su svi
moji argumenti smišljeni s pretpostavkom postojanja razuma i želje za
ustanovljavanjem istine na stani čitatelja, a takvi primjeri su nešto
pred čim je razum bespomoćan i nijedan argument ne funkcionira. Kad se
nađeš suočen s ludošću, ni s najboljim argumentima ne možeš napraviti
ništa, jer ni najveći genije ne može smisliti tako dobar argument da ga
zlonamjerni luđak ne bi mogao odbaciti i ismijavati. Ta točka
bespomoćnosti razuma pred grubom silom idiotizma u meni stvara jaku
frustraciju. Zamislite reakciju fizičara kad bi mu takav idiot rekao da
ne vjeruje u postojanje elektrona i da njemu struja nije nikakav dokaz,
niti mu je dokaz fotoelektrični efekt, nego bi htio da mu pod
mikroskopom netko pokaže veliki elektron, po mogućnosti s oznakom "-"
kao u knjizi iz fizike. Ta točka u kojoj fizičar ili pobjesni i prebije
ga, ili sjedne i plače; e, to je moja reakcija na razne "skeptike", koji
su bez iznimke nesposobni shvatiti suptilnosti nekog područja ali nemaju
nikakvih problema u odbacivanju svih ponuđenih dokaza.

U točki u kojoj netko tek razmišlja o tome u kojem smjeru bi se okrenuo
i tražio odgovore, takvi luđaci mogu biti veliki izvor zbunjenosti i
stvarati lažnu sliku o stvarnim opcijama koje mu stoje na raspolaganju.
Naime, kad bi čovjek slušao takve "skeptike", zaključio bi da se u toj
sferi ništa sigurno ne zna, i štoviše, da nije pametno vjerovati onima
koji vele da se zna, jer su čudaci i luđaci.

To u velikoj mjeri podsjeća na "rasprave" o efektu staklenika i
globalnom zagrijavanju. Naime, na temelju članaka u medijima, čovjek bi
stekao dojam da je to područje u kojem se ništa sa sigurnošću ne zna, u
kojem postoje raznovrsne teorije i veliki konflikti unutar znanstvene
zajednice, i da normalnom promatraču nema previše smisla ništa osim
čekanja da se tu stvari razbistre. U stvarnosti, ta slika je posve
pogrešna. Konfliktne izvještaje u medijima stvara propagandna industrija
i lobističke grupe, a ne znanstvenici. U stvarnosti, znanstvena rasprava
o tom pitanju se odvijala prije desetak godina, a u međuvremenu su
iskrsli novi, savršeno konkluzivni dokazi koji za razliku od prethodnih
crtaju iznimno jasne korelacije između atmosferskog sadržaja
stakleničkih plinova i globalne temperature kroz zadnjih 400000 godina.
Isto tako, statistike o globalnom rastu temperature neupitne su, kao i
statistike o dramatičnom porastu udjela stakleničkih plinova u atmosferi
od industrijske revolucije do danas. U znanstvenim krugovima, rasprava
je završila, i sad se zapravo raspravlja o tome što ti podaci znače,
dakle o tome je li ljudski input dovoljan da nadvlada pleistocenske
glacijacijske efekte, kakav učinak će to sve imati na polarne kape i
morske struje, i hoće li globalno zagrijavanje funkcionirati linearno,
eksponencijalno ili će rastapanje leda privremeno uzrokovati dramatični
ali kratkotrajni pad globalne temperature. Što se tiče medija, oni se
ponašaju kao da se još vodi rasprava oko postojanja i uzroka globalnog
zagrijavanja, i to nam pokazuje svu moć demagogije i laži. Nekim ljudima
je to teško shvatiti, ali ljudi stvarno lažu. Postoje osobe koje svjesno
govore neistine s ciljem stvaranja lažnog dojma, koji ima za cilj
obmanjivanje ljudi, a radi nekog njihovog sebičnog, često upravo
nevjerojatno sitničavog cilja. Takvi ljudi će stvarati privide - privid
da pušenje nije štetno, privid da nafta ne uzrokuje efekt staklenika,
privid da NDE iskustva ne dokazuju da mozak nije uzrok svijesti i da
svijest nadživljava fizičku smrt, privid da duhovna iskustva nemaju
objektivno stvarni temelj, privid da nema dokaza da su ljudi bili na
Mjesecu, privid da nema dokaza da su muslimani srušili Amerikancima one
zgrade. Ljudi lažu, dovode u pitanje valjane dokaze i šire nestvarnu
skepsu i sumnjičavost u istinu, a zato što ta istina narušava temelje
njihove samovažnosti. To što je netko skeptičan ne mora značiti da je
ono glede čega je skeptčan lažno, a ne mora čak značiti ni da on osobno
vjeruje da je to lažno. Što vi mislite, da su likovi koje naftna
industrija plaća da budu skeptični glede globalnog zagrijavanja doista
skeptični, da doista u to sumnjaju? Skeptični su zato što im se isplati,
ili zato što bi usvajanje istine narušavalo temelj na kojem su si
izgradili život pa imaju jako puno razloga za vjerovanje u laži. Što
mislite, da je duhanska industrija skeptična oko toga da cigaretni dim
uzrokuje rak? Znaju oni jako dobro da ga uzrokuje, ali imaju puno
koristi od toga da se to ne zna, da se to smatra upitnim. Isto važi i za
duhovne istine, višestruko dokazane i potvrđene od strane stotina
vjerodostojnih izvora. Nisu one upitne, nego puno lažljivaca ima puno
osobnih razloga da se te stvari smatraju upitnima, pa će radije
vjerovati u bilo kakvu suludu teoriju koja pruža bilo kakvo nesuvislo
"alternativno objašnjenje", nego u očiglednu istinu. Ako i ne vjeruju u
to, imaju koristi od toga da drugi u to vjeruju, pa će svejedno takve
teorije širiti i zagovarati. Ljudi lažu. To je istina koju treba
prihvatiti i s njom se suočiti prije nego što krenemo u vrednovanje
ponuđenih opcija.

U dvadesetom stoljeću materijalisti su se navikli nastupati iz pozicije
u kojoj su oni ti koji nude i traže čvrste dokaze od "duhovnjaka", dakle
pozicija skeptika se obično poistovjećivala s pozicijom znanstvenog
materijalista, ali ja već dulje vrijeme ponavljam da je to akcidentalno,
da je takva situacija tek rezultat spleta okolnosti, i da je skepsa
svojevrsna psihička bolest koja je samo slučajno identificirana s jednom
pozicijom, dok se u stvarnosti radi o destruktivnom poremećaju koji je
inherentno neprijateljski prema spoznajnom procesu općenito i
univerzalno je štetan - ne samo u duhovnosti, nego i u znanosti. Skepsa,
naime, nije stanje sumnjičavosti prema upitnim stvarima. Skepsa je
odbacivanje valjanih argumenata i dokaza uslijed vlastitih psihičkih
perverzija.

Kad sam taj argument prvi puta koristio, negdje krajem devedesetih, bilo
mi je jasno da ga ljudi smatraju krajnje upitnim, ali u međuvremenu se
na svijetu pojavio veliki broj psihotičnih pokreta i pojava koje
savršeno ilustriraju moju poziciju. Osobe koje su skeptične prema
tvrdnjama Iraka da ne posjeduje oružje masovnog uništenja i te potpuno
istinite tvrdnje dočekuju sa sarkazmom i cinizmom. Osobe koje su
skeptične prema tome da su Amerikanci sletili na Mjesec i koje tvrdnje o
slijetanju dočekuju sa sarkazmom i cinizmom. Osobe koje su skeptične
prema tome da pušenje uzrokuje rak, prema tome da CO2 uzrokuje globalno
zagrijavanje, prema toma da su muslimani srušili WTC i Pentagon - i
uvijek skeptici nastupaju sa svojim karakterističnim sarkastičnim
cinizmom koji je potpuno neovisan o kvaliteti ponuđenih dokaza. Dokazi
su u pravilu savršeni, ali pozicija skeptika je uvijek ista - oni radi
svojih unutarnjih psihoza odbacuju dokaze i traže nove, "prave".

Najzabavnije u svemu je da su se na krivoj strani skepse našli upravo
oni koji su prije koristili skepsu kao oružje protiv stvari koje im nisu
odgovarale, dakle znanstvenici. Naime, u duhovnim krugovima je uvijek
postojao problem koji se svodio na nepriopćivost i neprenosivost
iskustva, dakle čak i kad je netko imao savršene dokaza da postoji
transcendentalno, te dokaze nije mogao prenijeti drugima na potpuno
uvjerljiv način, a čak i da je u nekim slučajevima uspio, skeptici bi
samo svoju skepsu proširili na sve ljude koji su dokaze smatrali
uvjerljivima i tako "riješili problem". Na potpuno jednaki način
postupaju teoretičari zavjere koji naprosto sve koji ponude valjane
dokaze koji obaraju njihove idiotarije proglase sudionicima velike
urote. Meni je taj psihološki mehanizam poznat, ali većini ljudi nije,
budući da su lakovjerni i naivni, pa smatraju da je skepsa odraz želje
za istinom zbog koje skeptik sumnja u upitne stvari.

Mogućnost da skeptik sumnja u upitne stvari je stvar puke slučajnosti.
Ako netko sumnja u sve što mu ne odgovara u sustav i sve što narušava
njegov osobni narcisoidni svjetonazor, čisto slučajno se može desiti da
sumnja i u neke stvari koje doista jesu upitne, ali sumnja u upitne
stvari nikad na bitan način ne određuje skeptika. Skeptika prije svega
određuje sumnja u stvari koje narušavaju njegovu grandioznu predodžbu o
vlastitoj poziciji i njegov sustav vrijednosti, unutar kojeg on ima
bitno mjesto u poretku stvari. Mogućnost da takav skeptik sumnja u nešto
što doista jest sumnjivo jednaka je mogućnosti da fanatični vjernik,
koji vjeruje u potpune ludosti iz svojih emocionalnih pobuda, povjeruje
u nešto za što nema očitih dokaza a što se u nekoj točki pokaže
istinitim i korisnim. Tako primjerice jehovini svjedoci odbijaju
transfuziju krvi iz svojih ludih razloga (smatraju, naime, da je u krvi
duša i da će se transfuzijom krvi obredno onečistiti pred Jahvom jer
krše njegovu zapovjed o ne-konzumiranju krvi), što im u nekim
slučajevima može spasiti život, ako odbiju transfuziju krvi zaražene
hepatitisom ili AIDSom, ali njihovo odbijanje se tek slučajno može
pokazati kao dobra ideja. Isto tako, skepsa se tek slučajno i ponekad
može pokazati kao dobra ideja, kad netko tko je univerzalno sklon
pronalaženju svakakvih zavjera negdje doista i razotkrije neku stvarnu
zavjeru, kao u slučaju likova koji inače vjeruju u guštere koji vladaju
svijetom, ali ponekad im uspije razotkriti stvarne zavjere, poput one
farmaceutske industrije s cjepivima. Dakako, čak i kad uspiju razotkriti
pravu zavjeru njihovo izlaganje je toliko obojeno različitim nepovezanim
ludostima da time zapravo čine štetu svome cilju.

Problem sa skepsom je sljedeći. Recimo da postoje neke ozbiljne
kvalifikacije za razumijevanje nekog fenomena - kvalifikacije koje nisu
trivijalne. Recimo da Boga može vidjeti samo netko tko zadovoljava
određene duhovne parametre, dakle radi se o osobi koja posjeduje
razvijena visoka energetska tijela i kojoj se ta tijela nalaze u visokom
stupnju pročišćenosti. To je posve razuman zahtjev budući da se radi o
zahtjevu za dobrim stanjem perceptivno-kognitivnog organa; znanost
postavlja slične zahtjeve. Ne možete gledati kroz mikroskop ako ste
slijepi, i ne možete shvatiti neki dokaz ako ste mentalno zaostali.
Dakle postoje nekakvi spoznajni i perceptivni uvjeti koje osoba mora
zadovoljavati kako bi joj se neki argument ili dokaz mogao priopćiti.
Primjerice, da bi netko shvatio zašto je kapsula broda Apollo otporna na
užasno visoke razine zračenja u Van Allenovim pojasima, on mora biti u
stanju razumjeti nešto fizike, dakle razumjeti razliku između
elektromagnetskog i korpuskularnog zračenja. Naime, "zračenje" u Van
Allenovim pojasima nije elektromagnetsko nego korpuskularno, odnosno
radi se o visoko nabijenim elementarnim česticama koje mogu biti iznimno
štetne, ali već i sloj aluminijske folije je dovoljan da ih većinu
neutralizira. Već i metalnom folijom obloženi skafander astronauta
dovoljan je da blokira većinu korpuskularnog zračenja, a kamo li
višeslojna metalna kapsula. To dakle nije visokoenergetsko
elektromagnetsko zračenje (npr. Roentgensko ili gama) od kojeg bi se
trebalo štititi debelim olovnim zidovima, nego naprosto električki
nabijene čestice, koje se lako zaustave običnom alu folijom. "Skeptici"
takve stvari ne razumiju, i pojam "zračenja" doživljavaju maltene
religijski, pa im nemaju smisla stvari koje su inače sasvim razumne, a
što im nema smisla, u to sumnjaju, zato što su skeptici vrlo bahate i
umišljene osobe koje na situaciju u kojoj nešto ne razumiju ne reagiraju
sa "jao, moje znanje je jako ograničeno, moram puno učiti kako bih ovo
shvatio", nego sa "ako ja ovo ne razumijem, onda je sigurno riječ o
nekoj obmali ili laži koju sam ovakav pametan razotkrio, jer što ja ne
znam, to nitko ne zna". Dakle postoje nekakvi nužni uvjeti potrebni da
bi nekome nešto objasnili. Ako je potrebno intelektualno shvaćanje,
osoba kojoj objašnjavate mora imati dovoljno intelektualnih sposobnosti
za shvaćanje i dovoljno skromnosti da svoje neshvaćanje protumači kao
svoj problem, a ne problem onoga što mu se objašnjava, sve dok ne dođe
do točke u kojoj stvori potpuno razumijevanje svih koncepata koje mu se
objašnjava, ali u njima uoči stvarne propuste, u kojem slučaju će
rezultat takvog konstruktivnog, educiranog propitivanja biti nova
spoznaja. Isto tako, ako se radi o perceptivnom problemu, osoba kojoj
nešto objašnjavate mora imati dovoljno skromnosti da shvati da ako ona
nešto nije u stanju percipirati, da to nije dokaz da to ne postoji.
Recimo da imate slijepca kojemu je sve povezano s vidom u domeni
vjerovanja. Njemu velite da nešto vidite, i on vam vjeruje na riječ. To
je za slijepca normalna pozicija, ali kad bi slijepac arogantno i
sarkastično propitivao sve što mu se kaže, to bi se smatralo znakom
psihopatologije. Problem nastaje kad oni koji vide postanu manjina.

Takva situacija ne zahtijeva posebnu količinu mašte. Ukoliko stvar
proširimo na intelektualnu sferu, oni koji su u stanju potpuno shvatiti
neko područje uvijek predstavljaju zanemarivu manjinu. Primjerice,
klimatolozi koji su u stanju posve shvatiti sve koncepte povezane s
globalnim zagrijavanjem predstavljaju takvu manjinu. Ostatak populacije
se oslanja na objašnjenja iz medija, a sliku u medijima kreiraju s jedne
strane znanstvenici, koji pokušavaju ilustrirati svoje razumijevanje na
razumljiv način, ali i lobisti, koji pokušavaju širiti laži i krive
koncepte kako bi usporili širenje spoznaja koje im iz različitih osobnih
razloga ne odgovaraju. Obični promatrač nije u poziciji da može
verificirati iznesene tvrdnje, odnosno nalazi se u poziciji da mora
povjerovati jednoj od strana, a tu je problem u tome što jedna strana
može govoriti potpunu istinu, a druga strana može drsko i bezobrazno
lagati, a argumenti obiju strana neupućenoj osobi mogu izgledati
podjednako. Kad izađemo iz onog uskog kruga znanstvenika koji mogu
verificirati tvrdnje i nešto istinski dokazati ili opovrgnuti, ulazimo u
krug propagande, demagogije i politike, gdje više ne radimo s
istinitošću tvrdnji, nego s njihovom uvjerljivošću. Bezobrazni, drski
lažljivac u tom kontekstu ostavlja daleko uvjerljiviji dojam na
neupućeni, neutralni auditorij od skromnog istinozborca, što možemo
posvjedočiti gledajući predizborne kampanje političara, u kojima često
pobjeđuje bezobrazniji lažljivac. Primjerice, kad je Bush vodio kampanju
protiv Kerryja, problem na koji je naišao je da je Kerry odlikovani
vijetnamski veteran a on je rat proveo izbjegavajući vojsku. Kako bi taj
problem riješio, odlučio se pokrenuti bezobraznu, lažljivu kampanju u
kojoj se hrpa plaćenika bavila iznošenjem laži i izmišljotina o
Kerryjevom sudjelovanju u ratu, a ironija se sastoji u tome da su ti
bezobrazni lažljivci na sav glas kreštali da ih zanima samo da se sazna
istina, oni su borci za istinu, bitno im je da istina prevlada. Naravno,
na kraju se istina i saznala - sve njihove tvrdnje su opovrgnute, neke i
na sudu, a ta kampanja je postala sinonim za lažljivi spin. Ali istina
se saznala kasno, i Bush je između ostalog i na temelju te laži dobio
izbore. Prethodne izbore je dobio sličnim lažima, ocrtavajući Ala Gorea
kao megalomana koji tvrdi da je izmislio Internet. Fora je bila ista -
Al Gore je bio ugledni političar-intelektualac iza kojeg je stajalo
mnoštvo vrhunskih projekata, izeđu ostalog jako rano zagovaranje
komercijalizacije sveučilišne računalne mreže u ono što je Gore nazvao
"informacijska superautocesta", te rano zagovaranje potrebe za zaštitom
okoliša i smanjenjem outputa stakleničkih plinova. Bush s druge strane
iza sebe nije imao vrijednih projekata, i što mu je preostalo - lagati,
naravno. Točke snage svog protivnika lažljivo je prikazao kao slabosti,
a činjenicu da je Al Gore doista od opskurne sveučilišne mreže stvorio
ono što je danas poznato kao Internet prikazao je kao suludo hvalisanje,
naprosto time što je iskoristio nevjericu auditorija u mogućnost da je
jedna osoba doista dala tako ogroman, kapitalan doprinos civilizaciji. I
to funkcionira - ta vrsta propagande svakodnevno prolazi. Lažljivci,
pozeri i pokvarenjaci svakodnevno ismijavaju zaslužne i vrijedne ljude;
lažljivci i egomanijaci dovode u pitanje istinite i dokazane stvari.
Upitne, sulude teorije se plasiraju kao neupitne istine, dok se istinite
tvrdnje podvrgava nevjerojatnoj količini demagoških specijalnih efekata
sa svrhom njihovog krivog prezentiranja općoj populaciji, koja nije
sigurna što je istina. 97-98% klimatologa smatra da globalno
zagrijavanje ima antropogeni uzrok. U medijima, stvara se umjetni dojam
kontroverze, gdje se daje jednak tretman svim pozicijama, što čitatelja
navodi na pogrešan zaključak da se o tom području u znanstvenim
krugovima raspravlja i da je ono kontroverzno. To bi bilo analogno tome
da se u školama podjednako podučavaju evolucija i "inteligentni dizajn",
i umjetno se stvara dojam podjednake valjanosti tih teorija, dok u
stvarnosti "inteligentni dizajn" nema nikakvu vrijednost i radi se o
pukoj religijskoj dogmi, a evolucija je znanstvena činjenica.

Ako su idiotarije poput "inteligentnog dizajna" u stanju konkurirati
teoriji evolucije za mjesto u obrazovnom programu, ako se sulude teorije
bliskoistočnih pastira iz brončanog doba smatraju temeljem javnog
morala, ako idiotarije poput dovođenja slijetanja na Mjesec u pitanje
imaju ozbiljan tretman u medijima, trebam li uopće trošiti više riječi
na ovo, ili možemo pitanje smatrati zaključenim?

Ljudi lažu. Ljudi iz svojih patoloških pobuda uvjeravaju druge u
neistine, kleveću zaslužne i vrijedne osobe, osporavaju istinite teorije
i dokaze, te namjerno uzrokuju zbunjenost onih za koje znaju da teško
mogu osobno provjeriti bilo koju od iznesenih tvrdnji, i da će se naći u
poziciji da moraju nekome vjerovati. Najviše, bojim se, lažu oni koji se
bave "raskrinkavanjem". Nažalost, ogromna većina laži je namjerno tako
konstruirana da njihova ciljna publika nisu stručnjaci i upućeni, koji
odmah vide da se radi o lažima, nego ogromna većina ljudi koja nije u
poziciji takvog uvida. Sumnjivi likovi koji lažu o uzrocima globalnog
zagrijavanja i u medijima stvaraju lažnu sliku nemaju za ciljanu publiku
znanstvenike klimatologe. Naprotiv, oni klimatologe doživljavaju kao
konkurenciju, kao jednu od strana koje svoju poziciju pokušavaju
prezentirati masama. Na sličan način teoretičari zavjere NASA-u
portretiraju ne kao nositelja istine o svemirskim letovima, nego kao
upitan izvor koji laže i kojemu se ne smije ništa vjerovati, otprilike
onako kako materijalisti portretiraju mistike, osobe s osobnim iskustvom
transcendentalnog: kao luđake i osobe upitnih pobuda kojima se ne smije
vjerovati i čije argumente treba odmah odbaciti kao sigurno lažne.
Nažalost, u pitanjima duhovnosti su nas materijalisti navikli na tu
vrstu spina u toj mjeri da rijetki to vide kao oblik bezobraznog
laganja, ali onda na takav način, korištenjem potpuno istog tipa
argumenata, netko osporava slijetanje na Mjesec - praktički identičnim
argumentacijskim sredstvima koje koriste "skeptici" koji traže dokaze za
postojanje bilo čega duhovnog, do razine da nude milijun dolara bilo
kome tko im nešto dokaže. Ljudi, dajte shvatite da nekakav idiot i
vjerski fanatik može nuditi milijun dolara da mu dokažete da je Zemlja
okrugla i nitko nikad taj milijun dolara neće dobiti, naprosto zato što
se takav kladi u milijun dolara da može odbaciti apsolutno svaki
ponuđeni dokaz, a odbacivanje dokaza je nevjerojatno laka stvar za koju
vam ne treba ni dokaz ni opravdanje ni pamet - naprosto kažete da nešto
nije dokaz i to vama nije dokaz. Probajte uvjeriti američkog
kreacionista u teoriju evolucije ili "moon landing hoax vjernika" da su
ljudi sletili na Mjesec pa ćete osobno iskusiti problem s kakvim se
sreću posve autentični mistici kad nalete na sličnog luđaka koji od njih
traži dokaze da postoji bilo što duhovno. Ja sam svojedobno koristio
naprednu yogijsku tehniku kako bih druge ljude uveo u yogijsko stanje -
to sam činio u javnosti, pred mnoštvom svjedoka, pred skepticima,
nevjernicima i svakakvim likovima, između ostalog sam znao uvesti u više
stanje skeptike koji su mi se trenutak prije rugali. Jedine osobe koje
nisam bio u stanju uvesti u takvo stanje nisu one koje su skeptične,
nego one koje imaju izvjesne karmičke specifičnosti radi kojih im je
takvo iskustvo zabranjeno - ali u osnovi, netko je mogao biti takav
profil da zna da sam tada bio vegetarijanac koji jedenje mesa smatra
groznim, i preda mnom skupa sa svojim prijateljem, profesionalnim
skeptikom, naruči ćevape kojih se preda mnom naždere izrugujući se
duhovnosti i duhovnjacima, a ja ga pogledam u oči i napravim shaktipat
zahvat od kojeg on doživi buđenje Kundalini i duhovno iskustvo, i ne
samo to, nego vjerojatno i svi ostali za stolom dožive neki stupanj
duhovnog iskustva, doduše manji od "mete", i nakon toga jedan od tih
"profesionalnih skeptika" u digitalnim medijima počne namjerno širiti
laži o karakteru onoga čemu je svjedočio, kako bi planski obmanjivao
onaj auditorij koji nije bio tamo pa može samo vjerovati ovome ili
onome, pa živi u potpuno pogrešnom uvjerenju da tu postoji nekakva
kontroverza i upitne stvari. Meni je trebalo neko vrijeme da se uspijem
pomiriti s činjenicom da postoje ljudi koji su do te mjere pokvareni,
drski lažljivci i neprijatelji istine, da će druge planski i drsko
uvjeravati da je sporno nešto za što osobno sa apsolutnom sigurnošću
znaju da je istinito. Doživio sam svojevrsni kulturni šok koji je
promijenio moje vjerovanje da su ljudi bića koja prirodno teže većem
dobru i istini, a da vjeruju u neistine samo zato što im istina nije
demonstrirana. Kad bi osobno doživjeli transcendentalno i vidjeli
apsolutni dokaz da se ne radi nečemu što postoji samo u nečijoj glavi,
dakle da se radi o nečemu što je moguće prenijeti drugima i da je
duhovno stvarna sila koja proizvodi stvarne učinke, i to ne na ljude
podložne sugestiji nego i na drske cinične skeptike koji su toliko
bezobrazni da yoginu vegetarijancu pred nosom žderu ćevape kako bi mu
pokazali prezir prema svemu što je njemu sveto, mislio sam da bi se tu
stavila točka na "i", i da bi se s teoretiziranja o tome postoji li
transcendentalno kao objektivna kategorija moglo prijeći na točku u
kojoj svi primjenjuju yogijsku znanost s ciljem ostvarenja osobne
spoznaje. S tom svrhom sam nekoliko godina demonstrirao različite
dramatične stvari i to prije svega na osobama koje bi se moglo smatrati
tvrdokornim skepticima. Apsolutno sve svoje tvrdnje sam dokazao, ništa
nisam ostavio u domeni vjere - osim, dakako, toga da će i oni steći
slične sposobnosti ukoliko budu vježbali yogu po mojem sustavu, što je
nekome nemoguće dokazati budući da to mora sam postići. I doista,
nekoliko učenika je došlo do tog stupnja da i sami, na temelju onoga što
su od mene naučili, mogu napraviti transmisiju yogijskog stanja i
uzrokovati buđenja Kundalini i neki stupanj duhovnog uvida. Znate li što
je nevjerojatna ironija u svemu? Kad su takvi osposobljeni učenici,
sposobni reproducirati stvari koje bi materijalisti smatrali posve
nemogućima, otpali od višeg duhovnog standarda koji sam naučavao,
nekoliko njih se pridružilo mojim neprijateljima koji su širili lažnu
skepsu glede mojeg nauka i klevetali me na sve načine. Doslovno, osobe
koje su sa sigurnošću znale da je sve što naučavam ispravno, koje ne
samo da su vidjele što ja mogu, nego sam ih naučio reproducirati veliki
dio toga, preko noći su se pridružile krugu klevetnika koji ni manje ni
više nego ismijavaju sve te stvari za koje oni osobno sa sigurnošću
znaju da su istinite. Kad sam vidio prvih par takvih, "blažih"
slučajeva, pokušao sam ih objasniti mogućnošću da netko nije stekao
dovoljni uvid u stvarnost pa je njegov ego u stanju nadvladati takvu
slabu informaciju i zamijeniti istinu lažima. Ali nakon što sam vidio
učenike koji su bili inicirani do razine shaktipat gurua, koji su i sami
praksom mojeg sustava yoge stekli sposobnosti koje se obično smatraju
nadljudskima, kako nemaju nikakvog problema bezobrazno lagati i stvarati
potpuno lažne percepcije, došao sam do točke u kojoj sam o ljudskoj
psihi i naravi morao prihvatiti neke činjenice koje sam bio iznimno
nesklon prihvatiti, i tu sam posve odustao od koncepta po kojem ljudi
prirodno teže višim istinama, samo im ih treba na neosporan način
demonstrirati. Ljudi lažu. Ljudima je njihova samovažnost daleko veći
prioritet od bilo kakve istine. Ljudi su pokvareni, njihove duše su
daleko sklonije prihvaćanju zla nego prihvaćanju dobra. Iskreno, doživio
sam ogromno razočaranje u ljudsku prirodu kad sam se uvjerio kako
bezobrazno, drsko i s kako zlim pobudama ljudi, koji o sebi misle kao o
dobrim bićima, mogu lagati o stvarima za koje sa apsolutnom sigurnošću
znaju da su dobre i istinite. Sarkastični cinizam s kojim se takva osoba
sposobna rugati stvarima za koje sigurno zna da su autentične i dobre
dao mi je neposredni uvid u Sotonino stanje svijesti. Nigdje nisam više
naučio o Vragu nego gledajući ljude, a to je doista bolna spoznaja na
koju nisam bio spreman.

- -- 
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----

iEYEAREKAAYFAk9KJT4ACgkQU8G6/NHezOeIAQCeJL3305EEn3J6ooyOqgk/p9k5
sXcAoJs6JLvisEZqKsNRFBWqYtrtYvNR
=ghPa
-----END PGP SIGNATURE-----

toggle