Prikaz pojedinačne poruke
ČLANCI
Autor: Danijel Turina
Datum: 2012-02-25 17:29:51
Grupe: hr.soc.religija
Tema: Opasnost zelje za sigurnim znanjem
Linija: 310
Message-ID: 0b22544e70ac1c5c5312b9c9e3f74327@tioat.net

-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

(nastavak)

Kad pogledam zapadnu filozofiju i zapadnu znanost, osjećam nevjericu u
pogledu mogućnosti da su te dvije stvari mogle nastati u istom
civilizacijskom kontekstu i podneblju, toliko su različite u svojoj biti
i učincima. Naime, zapadna filozofija je jedna od najbeskorisnijih
disciplina poznatih čovječanstvu. Zapadni filozofi su u stanju potrošiti
ogromnu količinu riječi na detaljno i nevjerojatno sitničavo razglabanje
terminologije i, u osnovi, cijela stvar liči na debelu knjigu od tisuću
stranica u kojoj se na 999 stranica nalazi uvod, u kojem se zapravo
ništa korisno ne kaže osim što se priprema teren za početak nekog
konstruktivnog rada, dok na zadnjoj, 1000. stranici, gdje očekujete da
se ima nalaziti nešto konstruktivno, imate popis korištene literature.
Čitava stvar je tako nevjerojatno besmislena i glupava, da sam
svojedobno s nevjericom čitao kapitalna djela zapadnih filozofa poput
Kanta, Hegela i sličnih, pokušavajući doći do točke u kojoj ti ljudi
bilo što jasno kažu, da bih na kraju naprosto bio prisiljen ustanoviti
da tu nema ničega od vrijednosti. Ako kao svijetlu točku u cijeloj
stvari moram navesti Wittgensteinove teze o tome da nijedna izjava nema
značenje izvan konteksta, i da granice sposobnosti verbalne formulacije
ideja označavaju granice svijeta u kojem živimo, onda postaje jasno na
što mislim kad govorim o očajno elementarnoj razini cijelog tog
područja. Cijela zapadna filozofija podsjeća na knjigu koja se želi
baviti književnošću, a zapravo se bavi slovima i riječima, nikad ne
dolazeći do točke da slova i riječi počne naprosto podrazumijevati i s
te razine prijeđe na višu razinu apstrakcije na kojoj se nalazi
književnost. U informatičkoj analogiji, to bi bilo analogno situaciji u
kojoj su sve knjige o softveru i programiranju napisane na način koji
neprekidno i bez iznimke objašnjava električna stanja u hardveru, gdje
očekujete da takvo nešto zauzima par stranica uvoda, gdje bi se
naglasilo da je hardver temelj softvera, da tu postoje procesor,
memorija, diskovi i izlazne jedinice, i da softver ne postoji u vakuumu
i ne izvršava se na teoretskom nego na stvarnom hardveru koji ima neka
fizikalna svojstva koja bi bilo mudro imati na umu, ali nakon tog uvoda
očekujete da se počne pričati o varijablama, o logičkim grananjima, o
proceduralnosti, o objektno orijentiranom dizajnu, da se navode
praktični primjeri za svaku od tih stvari i da se demonstriraju
različite paradigme dizajna aplikacije, te da se te stvari u različitim
knjigama demonstriraju za specifične slučajeve različitih programskih
jezika, a s ciljem da čitatelj stekne uvid u to što je programiranje, te
da se s istim počne na praktičnoj razini baviti, pri čemu će mu dotične
knjige poslužiti kao referentni priručnik. Kad umjesto toga naiđete na
čitavu knjižnicu ispunjenu, od početka do kraja, knjigama koje su čisto
mlaćenje prazne slame o stvarima koje nemaju nikakve vrijednosti niti su
na bilo koji način upotrebljive, dakle ekvivalent su proširenog uvoda o
bitnosti hardvera za softver, ali ne na tri stranice nego na tristo
tisuća, mora vas obuzeti osjećaj koji je mene obuzeo kad sam počeo
krčiti put kroz djela zapadne filozofije, s bolnim zaključkom da
bezvredniju hrpu intelektualnog otpada u životu nisam vidio, i da autori
tih knjiga, da nikad nisu rođeni, nikome ne bi nedostajali.

Tragedija zapadne filozofije sastoji se u tome što je na istom podneblju
i iz istog kulturnog i civilizacijskog konteksta iznikla i zapadna
znanost, koja je po pristupu i učincima dijametralno suprotna. Upravo je
fantastično kako zapadna filozofija u dvije tisuće godina nije bitno
odmakla od osnovnih teoretiziranja starih Grka, dok je znanost za petsto
godina, od doba renesanse, odmakla od geocentričnog sustava do
proučavanja protogalaksija u ranoj formativnoj fazi svemira, od uljane
lampe do lasera, od primitivnog dalekozora do svemirskih teleskopa, od
početaka algebre do superračunala sposobnih za sudjelovanje na kvizovima
i mobilnih telefona s kojima možete razgovarati, od volovske zaprege do
robotskih sondi za istraživanje Marsa. Od situacije u kojoj je temelj
"arheologije" bilo vjerovanje u biblijski potop došli smo do točke u
kojoj možemo iz omjera izotopa u kostima fosiliziranih životinja znati
što su jele, i analizom DNA iz kostiju neandertalaca ustanoviti u
kolikoj mjeri su dotični sudjelovali u genomu modernog čovjeka. Napredak
znanja i tehnologije je upravo nevjerojatan, toliko je golem da za njega
ne postoji presedan u čitavoj povijesti ljudske vrste - a ta i takva
znanost nastala je kao, u osnovi, "manje bitan" ogranak upravo one
besmislene, beskorisne i autistične zapadnjačke filozofije čijoj sam
uzaludnosti i promašenosti posvetio početak poglavlja. Naime, cijela
znanost je nastala kao "sporedni" i "manje važni" ogranak čiste
filozofije, po imenu "prirodna filozofija", odnosno dio filozofije koji
se bavi prirodom, fizičkim svijetom i pojavama u njemu. "Čista"
filozofija s visine gleda na "prirodnu", zato što postoji vjerovanje da
se iz općenitih, idealnih koncepata može saznati daleko više o biti
stvari i konačnim uzrocima svega, nego iz nečega što se smatra, u
osnovi, tek grubom materijom, koja u najboljem slučaju može dati odgovor
na pitanje "kako" i "koliko brzo" pada kamen, dok čista filozofija teži
davanju odgovora na pitanje "zašto".

Ono što se pokazalo u praksi, jest da je traženje odgovora na pitanje
"zašto", dakle na pitanje krajnjeg smisla, kojem oduvijek teži "čista
filozofija", zapravo puki artefakt ljudskog uma koji se na taj način
sapliće o vlastitu samovažnost i pokušava smisliti neku akrobaciju kojom
će objasniti sve stvari. Povijest ljudskih zabluda prepuna je takvih
akrobacija, zbog kojih se čak i znanstvenici pokrivaju po glavi od
sramote. S druge strane, "prirodna znanost" kreće bez dubokih spoznajnih
pretenzija. Ona želi znati "kako" stvari funkcioniraju, bez pretjerane
želje za "zašto", i to je razlog uobraženog prezira "čistih filozofa"
prema znanstvenicima - filozofi, naime, teže "višim istinama", njih ne
zanima nešto tako prozaično kao što je padanje kamena, njih zanima
odgovor na pitanje zašto je nešto, a ne ništa; njih zanima odgovor na
pitanje o nepokrenutom pokretaču i prvobitnom uzroku, a ne o tome kako
je od neke vrste gnjurca nastao pingvin adaptacijom za plivanje, ili
kako je od neke vrste slične medvjedu nastala vrsta slična tuljanu, a od
nje predak današnjih kitova. Za zapadnu filozofiju su to sve "niža
pitanja", nevrijedna viših i kvalitetnijih umova. Oni se, naime, bave ni
manje ni više nego smislom. I u tom grmu leži zec, i to je razlog tako
dramatične razlike u kvaliteti i postignućima filozofije i znanosti.
Tamo gdje je filozofija dvije tisuće godina zurila u vlastiti pupak,
tamo se znanost bavila praktičnim pitanjima, na temu kako pada kamen,
kako vodič kojim teče struja proizvodi otklon magnetske igle, kako su
kosti izumrlih životinja došle u stare geološke slojeve i kako točno
svjetlost prolazi kroz predmete. Znanost se, za razliku od filozofije,
bavila prozaičnim, konkretnim stvarima, s kojima se nešto konkretno može
napraviti, koje se može mjeriti, usporediti, iz toga izvući zaključak i
provjeriti njegovu valjanost pokusom. Filozofima je za svo to vrijeme
primarni interes bio da ispadnu jako pametni, pišući milijunitu po redu
disertaciju o boji govna.

Nakon duboke traume uzrokovane uvidom u potpunu nebitnost i beskorisnost
zapadne filozofije, doživio sam pozitivni šok uslijed uvida u neka djela
istočnjačke filozofije, koja sam našao u kutu police filozofskog dijela
knjižnice, valjda onom koji je preostao nakon što su smještena sva
kapitalna djela zapadne filozofije. Recimo to ovako: zapadna filozofija
izgleda kao uradak slabog uma plaćenog po kartici teksta, dok indijska
filozofija izgleda kao kod programera plaćenog po učinku, dakle po tome
da postigne što brži i pouzdaniji program u što manje linija koda, ali
pisan tako da bude jasan, čitljiv i da ga drugi programer može
održavati. Stvar je nebo i zemlja. Tamo gdje zapadna filozofija za svaku
riječ rekurzivno postavlja pitanje "zašto", u potrazi valjda za nekim
konačnim "zašto" iza kojeg slijedi konačno "zato", tamo indijska
filozofija teoriji te vrste posveti kraći uvod, u kojem objašnjava što
se tu želi postići, a ostatak teksta se svodi na "kako", odnosno na ono
što bi se u zapadnoj znanosti zvalo eksperimentom, s tim da je u
indijskoj filozofiji "eksperiment" zapravo oblik osobne iskustvene
reprodukcije znanja koje se želi prenijeti. Indijska filozofija vrlo
mali svoj dio posvećuje uvjeravanju čitatelja i definiciji pojmova s
kojima radi. Umjesto toga, ona teži reprodukciji kroz osobno iskustvo
praktikanta, odnosno ne teži tome da vam objasni što je neka stvar "u
svojoj biti". Ona teži tome da vas dovede u poziciju izravne spoznaje
stvarne biti stvari o kojoj se govori. Umjesto da vam objašnjava
psihološku teoriju, takav sustav vam objasni tehnike pomoću kojih možete
eksperimentirati s vlastitim umom i na temelju tih eksperimenata
izvoditi zaključke koje pak opet možete provjeravati pokusima. Ukratko,
to nije filozofija, u onom zapadnom smislu, nego čista znanost, odnosno
duhovna tehnologija.

Malo je reći da sam takvim otkrićem bio oduševljen. Naime, kao fizičaru
zapadna filozofija mi je bila nevjerojatno odbojna - tamo gdje fizičar
teži nešto opisati na što jezgrovitiji način i sa što manje verbalnih
ukrasa, filozofija je sposobna za nevjerojatno dugačka raspredanja o
ničemu. Tamo gdje će fizičar bit govna iskazati kroz gustoću, tvrdoću,
boju i oblik, tamo će filozofija raspredati o biti govna u nekakvom
filozofskom traktatu o težnji prema čistoći kao odrazu ljubavi prema
božanskom iz čega slijedi doživljaj govna kao nepoželjne tvari. Fizika,
dakle, uopće ne smatra da bilo što mora imati "smisao" različit od
svojih posve prozaičnih svojstava. Isto tako, fizika je sklona naizgled
složene pojave razbijati na jednostavne, recimo morske struje i vjetar
je sklona objasniti termodinamički, tamo gdje je filozofija sklona
gubiti se u psihološkoj reakciji na cjelinu fenomena koji kao cjelina
postoji samo fiktivno. Možete, dakle, shvatiti zašto su se meni, koji
sam odrastao na fizikalnom tumačenju pojava, s mentalnim sklopom koji
vjetar doživljava kao izjednačavanje razlike u tlaku zraka uzrokovane
različitom temperaturom tog plina, filozofiranja o "smislu" vjetra
činila jednako smislenim kao i filozofiranja o smislu tople vode ili
smislu crne boje. Naime, fizika nas uči tome da je pitanje smisla samo
mentalni kaos koji prethodi jasnoj formulaciji problema i jasnoj analizi
mehanizma koji daje odgovor na pitanje "kako". Naime, ni vjetar ni topla
voda ni crna boja nemaju "smisao" različit od njihovog dobrog fizikalnog
opisa. Vjetar je kretanje plina uslijed razlike u tlaku, crna boja je
neprecizno definiran niski albedo, a topla voda je neprecizno definirana
razlika temperature vode u odnosu na apsolutnu nulu. Ukratko, većina
pitanja o smislu rezultat je prividnih paradoksa unutar uma koji nije
naučio ispravno formulirati stvari.

Pouka koju znanost daje filozofiji sastoji se, dakle, u pragmatičnom,
kvantitativnom pristupu svakoj problematici. Znanost se ne zamara
previše traženjem odgovora na pitanje "što je nešto u svojoj biti".
Znanost se više bavi odgovorom na pitanje "što se s tim konkretno da
napraviti". Dakle znanost uzme neku pojavu ili stvar, i gleda što se o
njoj može doznati. Znanost uzme svjetlost, i ne pita "što je svjetlost u
svojoj biti", nego gleda kako se svjetlost lomi na obojene komponente
uslijed prolaska kroz prizmu. Znanost gleda kako se svjetlost savija
prilikom prolaska kroz leću, ili kako se reflektira od ogledala. Znanost
gleda koliku energiju sadrži svjetlost, odnosno gleda može li svjetlost
zagrijati neki fluid i mjeri "koliko". Znanost gleda može li foton
izbiti elektron iz omotača nekog atoma i tako proizvesti struju.
Znanost, mjereći takve "svjetovne" aspekte svjetlosti na kraju dolazi do
točke da može reći jako puno toga o stvarnoj prirodi svjetlosti, daleko
više nego je to uspjelo filozofiji kojoj se nije dalo baviti takvim
prizemnim pitanjima nego je odmah krenula na ustanovljavanje "najdublje
naravi svjetla", i pritom se bavila zapravo ljudskim psihološkim
reakcijama na svjetlost, a ne svjetlošću samom.

Pouka znanosti je, dakle, u tome da nema posebnog smisla cjepidlačiti
oko terminologije i biti bitka, nego da je daleko korisnije gledati što
se s nečim u praktičnom smislu može započeti, pa neka nas to odvede kamo
mu drago - ili do spoznaje "istinske naravi", ili pak do spoznaje da te
"istinske naravi" zapravo nema. Razlika je, u praktičnom smislu, ogromna
- - yoga, primjerice, može krenuti od ideje "hajdemo pogledati čega tu
ima", dok filozofija uopće odbija ikamo krenuti dok se ne ustanovi čega
tu ima i koja je tome "istinska narav". Za očekivati je, dakle, da
filozofija žvače praznu slamu i ne dolazi do ničega, a da je doista tako
može se svatko uvjeriti uvidom u uratke filozofa.

Znanost je u stanju početi raditi s vrlo labavo definiranim pojavama -
dovoljno je da se s nečim nešto može početi, i znanstvenik će tome dati
neki provizorni naziv i početi s pokusima koji za cilj imaju ustanoviti
narav fenomena. Primjerice, znanstvenik može uzeti pojam poput "vatre",
koji je labavo definiran kao "element", na temelju toga može početi s
istraživanjem i ustanoviti da se zapravo ne radi o nikakvom elementu,
nego o opisu kemijskog procesa oksidacije, prilikom kojeg se oslobađaju
energija i plinoviti nusprodukti, a "plamen" je zapravo pjesnički opis
koji obuhvaća nekoliko odvojenih pojava. Dakle znanstvenik može početi
od pretpostavke da je vatra jedan od fundamentalnih, konstitutivnih
elemenata u prirodi, i završiti zaključkom da se zapravo ne radi o
nikakvom elementu nego o sintetičkom fenomenu, odnosno o opisu
fizikalno-kemijskog procesa. Na sličan način stvarima pristupa yoga:
njoj nije posebno bitno koja je istinska narav nekog od fenomena kojima
se bavi. Bitno je da se s tim stvarima nešto može početi, i da su
poznate uzročno-posljedične veze, dakle da se određene stvari dešavaju
kad smirite um, ili da se um smiruje kad prakticirate određene vježbe
disanja ili koncentraciju na određeni objekt. Koja je istinska priroda
svega toga posve je irelevantno za početak prakse i postizanje
rezultata, isto kao što je poznavanje istinske prirode gravitacije
irelevantno za pokušaj skidanja jabuke s drveta trešenjem grane. Naravno
da se stvar može fizikalno opisati kao unošenje kinetičke energije u
sustav u obliku harmoničkih oscilacija koje uslijed inercije dovode do
prekoračenja granične vrijednosti sile na peteljci jabuke, nakon čega
jabuka u gravitacijskom polju Zemlje po formuli za slobodni pad
nastavlja kretanje prema središtu Zemlje sve dok joj se na putu ne
ispriječi čvrsto tlo, ali sve to je posve nebitno za praktično
razumijevanje fenomena, koje posjeduje svako dijete koje u doba berbe
trese granu jabuke dok plodovi ne počnu padati na tlo. Ukratko, da su
krapinjonci puno filozofirali oko biti kamena i biti mamuta, umjesto da
su eksperimentalno ustanovljavali na koje se sve načine kamen može
upotrijebiti za ubijanje i trančiranje mamuta, izumrli bi. Možda nisu
znali "istinsku narav" gravitacije, ali su znali da ako mamuta
prestrašiš toliko da padne niz liticu, rezultat će biti njegov pad s
velike visine na tvrdi predmet, koji će ubrzati njegovu transformaciju
iz živog bića u odreske. Pouka je, dakle, da je posve beskorisno
zamarati se pitanjima o "bitnoj naravi" fenomena izvan konteksta
neposrednog istraživanja konkretnih svojstava tog fenomena.

Sad netko može ispravno primjetiti da je ovaj tekst zapravo filozofski
traktat o bitnoj naravi i smislu određenih pojava, ali takva primjedba,
koliko god naizgled ispravna, nakon malo dubljeg propitivanja pokazuje
svoje slabosti. Naime, i indijska filozofija koju sam hvalio, te
"prirodna filozofija", kako je izvorno prozvano ono što danas znamo kao
znanost, neki su oblik filozofije, odnosno misaone aktivnosti s ciljem
ustanovljavanjem naravi i smisla stvari i pojava. Stvar je u tome da je
tim stvarima moguće pristupiti na više različitih načina, a način koji
prakticira zapadna filozofija je pogrešan, dok je način koji prakticira,
primjerice, zapadna znanost, ispravan. Gruba analiza tekstova na način
da se svi koji "napadaju" narav i smisao stvari i pojava klasificiraju
kao filozofija predstavlja jednak oblik pogreške kao klasificiranje
sado-mazohističkog seksa i silovanja u istu kategoriju, budući da i
jedno i drugo kombinira seks i nasilje. U stvarnosti, sado-mazo seks je
seks koji sadrži elemente nasilja, dok je silovanje nasilje koje kao
instrument iživljavanja koristi seks, dakle radi se o potpuno različitim
pojavama, čije su sličnosti, iako naizgled velike, zapravo potpuno
sporedne. Znanost i budizam se mogu klasificirati kao oblici filozofije,
ali tu se radi o fenomenima bitno različitim u odnosu na zapadnjačku
filozofiju, i to različitim onoliko koliko se astrologija bitno
razlikuje od astronomije i gatanje iz graha od botaničkog proučavanja
sjemenki graha. Unatoč tome što se i u jednom i u drugom slučaju
opažanje i mentalni procesi kombiniraju s ciljem izvođenja dubljih
zaključaka o naravi predmeta promatranja, metodološke razlike i ciljevi
s kojima se pristupa problematici mogu tvoriti toliko veliku razliku, da
se u osnovi radi o dijametralno različitim fenomenima.

Konačna pouka je da informacije o istinskoj naravi nečega ostaju
nedostupne onima koji na samom početku žele znati sve odgovore da bi
uopće nešto počeli, bojeći se da će "pogriješiti", odnosno "odabrati
krivi put". U znanosti nema straha od krivog puta - sasvim je u redu
imati potpuno krivu predodžbu o nečemu, sve dok metodološki korektno
proučavate fenomen. U stvari, očekuje se da na početku ne znate sve,
nego da istraživanje služi tome da nešto naučite, odnosno da otkrijete
više o svojstvima i naravi predmeta proučavanja nego što ste znali na
početku. Zbog toga u znanosti ne postoji koncept "neuspjelog
eksperimenta", odnosno svaki eksperiment koji je metodološki korektno
proveden smatra se uspjelim, posve neovisno o tome je li potvrdio ili
opovrgao izvornu tezu. Cilj, naime, nije dokazati da smo u pravu, nego
ustanoviti što drži vodu a što je šuplje. Ako smo mislili da nešto drži
vodu a dokazali smo da je šuplje, to nije neuspjeli eksperiment - to je
i te kako uspjeli eksperiment, jer smo saznali nešto novo, koliko god to
bilo neugodno. Isto tako, znanost ne sjedi na dupetu u očekivanju
savršenih sredstava. Kolumbo nije čekao da se izmisli brod s motornim
pogonom ili avion kako bi ustanovio postoji li Amerika - naprosto je
uzeo ono što mu je stajalo na raspolaganju i s tim napravio najbolje što
se dalo. Newton nije čekao da netko napravi kalulator kako bi formulirao
diferencijalni i integralni račun. Kad nema na raspolaganju bager,
znanost koristi lopatu. Cijela povijest znanosti zapravo je hvalospjev
pragmatičnom pristupu i kritika filozofskog mentaliteta sklonog
neaktivnosti sve dok se "sa sigurnošću ne ustanovi da je nešto dobro".
Zamislite da su svi yogini, koji su postigli prosvjetljenje, sjedili na
dupetu dok se ne dokaže postoji li Bog i je li yoga učinkovita
transformacijska metoda koja doista može voditi spoznaji. Pa ništa ne bi
postigli. Igranje na sigurno naprosto nije nikakva spoznajna metoda -
dapače, to je tek nevjerojatno učinkovit način gubitka vremena i
traćenja života. Tko nema dovoljno petlje isprobati stvari čija priroda
i učinci nisu poznati, naprosto će ostati u poziciji neznanja čak i kad
netko drugi kraj njega isproba istu stvar i ustanovi njenu prirodu i
učinke - ovaj prvi uvijek može reći da mu ne vjeruje i da ništa od toga
nije sigurno. Želja za time da budete sigurni prije nego nešto počnete
odlika je budale, i siguran način da takvima i ostanete.

- -- 
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----

iEYEAREKAAYFAk9JDH8ACgkQU8G6/NHezOfFKwCgmQrPwfVrKwxGTuvnw+vyvvcH
ozgAn0dLX8y8tyMhg5vTQGST92n14F/h
=89We
-----END PGP SIGNATURE-----

toggle