Članak
ČLANCI

O prirodi svijeta i našoj poziciji u njemu

indeks


Zanimljivo je kako svi "znamo" određene stvari i nikad ne propitujemo utemeljenost tog "znanja", sve dok se iz nekog, obično potpuno neočekivanog smjera, ne pojave potpuno novi uvidi koji cijelu sliku bace naglavačke. Ali idemo od početka.

Židovska religija smatra da je Bog stvorio svijet, i to ne kao jedan entitet, nego izvorno kao raj, i tek sekundarno kao svijet kakvog poznamo, a u koji smo izgnani iz raja nakon pojave istočnog grijeha. Dakle u osnovi dobri Bog je ljudima namijenio dobri svijet, ali oni su sagriješili i nakon toga su izgnani u ovaj svijet, koji je "dolina suza". Je li Eden metafora za duhovno stanje, za astralni svijet ili naziv nekog dijela fizičkog svijeta, ostavljeno je na volju raznim tumačima, ali židovska teorija u osnovi glasi da je ovaj svijet gadno mjesto, a ljudi su si sami krivi što su tu, unatoč tome što je taj i takav svijet napravio Bog, a ljudi su ovdje zato što ih je ovdje prognao.

Uloga Vraga u židovskoj religiji je drugačija nego u kasnijim tumačenjima – naime, Vrag, odnosno Satan, po izvornom tumačenju je jedan od anđela koji nije nužno čak ni odmetnut od Boga, nego izlaže ljude bolnim kušnjama kako bi se ustanovilo je li njihova vrlina stvarna ili hinjena, kao primjerice u knjizi o Jobu, ili pak u evanđelju, gdje Satan kuša Isusa. Dakle Vrag u židovstvu nije nužno zao zato što iskušava ljude, a zlo je uvijek rezultat čovjekova izbora.

U kršćanstvu, stvar je nešto kompliciranija, i to zato što su izvorne židovske ideje ponešto evoluirale pod utjecajem antike, ali u osnovi se smatra da je Bog izvorno sve načinio dobrim, ali uslijed slobodne volje koju je dao ljudima i anđelima postoji mogućnost da oni načine izbore koji su suprotni Božjoj volji i namjeri, te se tako odmetnu od Boga i snose loše posljedice takvih izbora. Time se tumači izgnanstvo u svijet, te postojanje Vraga i demona koji mu služe, a koji su izvorno bili anđeli koji su se uzoholili, odmetnuli od Boga i sad se kreću negdje između ovog svijeta i pakla, navodeći druge duše da im se pridruže u grijehu i zajedno s njima baštine propast okrećući leđa Bogu i njegovoj volji. Kršćanstvo ima poprilično shizofren stav o ovom svijetu, jer s jedne strane tvrdi da je Bog sve načinio dobrim a svo zlo ima uzrok u slobodnoj volji bića da sagriješe protiv Boga, a očigledna je činjenica da veliki postotak zla na svijetu ima uzrok u naravi samoga svijeta; primjerice, u elementarnim nepogodama, bolestima, nesavršenostima tijela, te prirodnom procesu starenja i propadanja. Dakle kršćanstvo tu ima problem, i u različitim razdobljima su prevladavala različita tumačenja; u srednjem vijeku je, primjerice, prevladavalo tumačenje svijeta kao groznog mjesta kojim vlada Vrag, koje treba otrpjeti i ne dopustiti da njegov koruptivni utjecaj nadvlada želju duše da se vrati Bogu, treba izbjegavati svaki grijeh, čistiti se dobrim djelima i krepostima, i usmjeriti sve svoje želje u onu drugu, nepropadljivu egzistenciju koju imaju baštiniti oni koje Bog ljubi.

U moderno vrijeme kršćanstvo zapravo ne zna što bi počelo, budući da ne želi izgledati zastarjelo i izvan modernih trendova, tako da su primjerice katolici uveli teologiju štovanja života, čije proglašavanje apsolutnom vrlinom predstavlja opasan problem budući da se tu radi o inherentno antikršćanskom stavu; Isus vrlo jasno govori da ovaj život treba prezreti da bi se baštinilo život vječni, tako da današnje katoličko jadikovanje nad svetošću abortiranih fetusa zvuči bliže nekakvom poganstvu i animizmu nego kršćanstvu. Kad Isus veli da je "put, istina i život", on tu ne misli na fizički život, nego na život u smislu u kojem su živi oni u kojima stanuje Bog, i koji preziru ovaj svijet, koji su "pustili mrtve da pokapaju svoje mrtve". Katolička teologija štovanja života je, dakle, vrlo nezgodno krivovjerje; velim "nezgodno" zato što ima jako dalekosežne neželjene posljedice koje kršćanstvo zapravo stavljaju na isti kolosjek na kojem se kreću sotonisti, koji štuju duh tjelesnog života. Naime, suprotno uobičajenom uvjerenju, sotonisti ne štuju Sotonu, sotonisti štuju ovaj život i sve tjelesno, radi čega preziru i odbacuju sve duhovno i transcendentalno. Ako mi ne vjerujete, slobodno pitajte sotoniste u što vjeruju. Zbog toga mi je teško reći da kršćani danas vjeruju u ono u što su nekad vjerovali, budući da su promijenili temeljnu teologiju, ali eto, nekad, prije nego što su postali sotonistima, vjerovali su da je ovaj svijet dolina suza, koju treba stoički otrpjeti uzdajući se u Boga i polažući sve nade u vječni život koji će baštiniti oni koji su se odlučili za Boga i vrlinu, te odbacili iskušenja tijela i grijeh.

Hinduizam ima dosta heterogene stavove o ovom svijetu. S jedne strane, smatra se da je ovaj svijet manifestacija Brahmine stvaralačke namjere, a s druge strane se smatra da je svijet, i to ne samo ovaj, nego sveukupnost relativne egzistencije, zapravo samo oblik iluzije, odnosno sekundarne stvarnosti, onako kako je softver oblik sekundarne stvarnosti u odnosu na hardver. Dakle smatra se da je stvarnost nešto drugo, ovaj svijet je iluzija, a pojedinačna bića su zapravo vezana za tu iluziju zbog različitih krivih shvaćanja, krivih doživljavanja, vezanosti i želja usmjerenih prema iluzornim stvarima, te grešnih djela čije posljedice ih vezuju za bolne oblike postojanja. Dakle, u osnovi hinduizam veli da je svijet takav kakav jest, a vi ste u njemu zato što ste si sami krivi.

Budizam radi s vrlo sličnim izvornim konceptima kao hinduizam, zato što je nastao u istom misaonom prostoru, ali on počinje od konstatacije da je egzistencija bića prožeta patnjom, i da je to bit stvari. Naša egzistencija je od naravi patnje, a to ima uzrok u projekcijama duhovne energije u svijet, zbog čega lovimo vlastiti rep po fatamorganama koje ovdje nastaju, a budući da u svijetu nema mogućnosti ispunjenja, sve te želje i projekcije imaju za rezultat samo patnju i propagiranje vezanosti. Dakle stav budizma je da je iskustvo svijeta bolno, ali da smo si sami krivi, i ako prestanemo prijanjati uz svijet i u njega investirati vlastitu duhovnu energiju, te pričekamo da se utroši moment već prethodno uložene energije, sila koja nas drži vezanima za bolni oblik postojanja nestat će i mi ćemo postići stanje nirvane, koja je blaženstvo.

Kao što vidimo, zajednički element religija je da smo si sami krivi za svoje loše stanje, unatoč tome što je netko drugi napravio svijet sa svojstvima kakva već ima. Čini se da ljudi, suprotno uobičajenom stavu, nemaju običaj druge kriviti za vlastito loše stanje, nego univerzalno krive sebe, i misle da je dovoljno da se oni promijene na bolje, pa da problem bude riješen. Rekao bih da je to nekakva genetska stvar, želja za biranjem perspektive u kojoj je čovjek aktivni faktor i koji može vlastitim djelovanjem bitno utjecati na stvari, pa makar i negativno, radije nego da sebe doživljava kao žrtvu. Ali, što ako je takav stav zapravo uzrok problema? Uzmimo hipotetsku situaciju: netko vas zatvori u nekakav zatvor, ludnicu ili koncentracioni logor, tamo vas maltretira na sve načine 40 godina, i kao uvjet puštanja na slobodu morate izjaviti da prihvaćate krivicu i odgovornost za sve što vam se desilo i amnestirate svoje tamničare od svake odgovornosti. Problem je što u tom slučaju tamničar "nije ništa kriv", tako da tamnica nastavlja postojati i raditi zlo drugima, vi ste obilježeni kao zločinac po vlastitom priznanju, priznali ste pravo tamničaru da vam radi što vam je radio i time mu dali pravo da vam to po svojoj volji i izboru ponovo radi u budućnosti, a sve zato što ste se htjeli igrati aktivne uloge, nekoga tko priznavanjem odgovornosti za vlastito stanje preuzima kontrolu nad vlastitim životom.

Problem sa svim tim je što sam ja jako duboko kopao po samim temeljima svijeta, i gledao stvar iznutra, iz pozicije samih mehanizama koji rade stvari, tako da sam došao do zaključaka koji nisu baš očiti na prvu loptu, i ponekad znaju biti šokantni, a jedan od tih zaključaka glasi da je ovaj svijet naprosto zamka koju je smislio Vrag. Ta zamka proizvodi privlačnu energiju koja se kreira pomoću "dragulja" koje je Vrag povezao s energijom svijeta, "dragulja" od više duhovne supstancije, hajdemo reći Božanske energije, koji funkcioniraju kao mamac time što nadahnu stvari u svijetu duhovnim nabojem koji stvara dojam da je u ovom svijetu moguće postići prekrasne stvari koje donose duhovno ispunjenje; u osnovi, to je ekvivalent crva na udici, ili mirisa kojim biljka mesožderka privlači muhe. Kad duša bude privučena energijom koju emanira ovaj svijet, i pokaže interes, kroz svijest joj počnu prolaziti različite slike, nevjerojatno pozitivno energetski nabijenih trenutaka života u svijetu, na što duša reagira pozitivno, stvaranjem želje, što se onda tumači kao "potpis ugovora" i duša se nađe u nekom rodilištu i gleda što je pak sad to.

Što je pak s odgovornošću za grijeh? Moje mišljenje, ako se to uopće može nazvati mišljenjem budući da je utemeljeno na direktnom opažanju, jest da je sav grijeh u cijelosti u Sotoni. On je grijeh i otac svog grijeha, sve to pripada njemu i svijetu kojeg je napravio u svojoj zloj duši. Pojedinačno biće, koje je žrtva ovog svijeta, manifestira grešne misli i djela kad energija svijeta nadvlada njegovu duhovnu snagu, tako da u osnovi nema izbora za grijeh nego poraza pred grijehom, a isto tako izbor za dobro znači da je duša u stanju pružiti otpor tami, da je "svjetlo došlo u tamu i tama je nije nadvladala", kako Ivan opisuje Isusa. Dakle sva tama, zlo i grijeh su od ovoga svijeta, a vi ste naprosto ili dovoljno jaki da se tome oduprete, ili niste. Kad vidite biće koje je potpuno zlo i mislite da bi za takve trebalo izmisliti pakao ako već ne postoji, trebate biti svjesni da nakon smrti tijela tu vjerojatno ne bi ni ostalo ništa duše vrijedno spomena ili bacanja u pakao. Naprosto, tu duše ili nema ili je nevrijedna spomena, pa se kroz tijelo naprosto u cijelosti manifestira Sotona osobno, odnosno njegova volja, namjera i izbori koji posve prožimaju duhovno polje ovog svijeta, i inkarniraju se kroz fizička tijela u odsustvu više duhovne sile koja bi se toj tami i zlu protivila.

Zbog toga smatram da su sve religije u krivu oko jedne jako bitne stvari. Da, ukoliko se protivite zlu, duhovno ćete jačati, nećete podleći iskušenjima i nećete propasti u ovom oceanu tame; to je istina. Ali problem niste vi uzrokovali i ne možete ga riješiti. Vaše vezanosti nisu te koje pokreću kotač svjetovne egzistencije, nego upravo suprotno, kotač svjetovne egzistencije pjeva pjesmu sirena koja vas je opila, hipnotizirala, te bacila na stijene na kojima će vas proždrijeti zlotvori. Religije oduvijek pokušavaju utjecati na ljude, misleći da će tako popraviti stvari. Neće. Jedina stvar koja stvarno funkcionira je uništiti svijet, i to svijet u smislu Sanatkumarine prijevarne konstrukcije koja služi tome da namami duše u propast, i iskoristi ih kao izvor energije za daljnje napajanje zlog sustava za uništenje duša, dakle stvar vas pojede i dobre elemente od kojih vam se sastoji duša koristi kao mamac za lov na druge duše, i za pojačanje iluzije koja sačinjava svijet, kako bi bila posve neprozirna i nepropusna za svaku istinu i svjetlost.

Zbog toga ja već dulje vrijeme radim na tome da problem riješim na razini na kojoj on doista jest, umjesto da tu lovim vlastiti rep i kakti pokušavam ljude učiti yogu i odvesti do prosvjetljenja. Ja sam se namjerio biljci mesožderki posijeći korijenje, a od nje skuhati čaj i njime zadaviti zlotvora koji ju je posadio.






Korisnik danijel

Mon 16.2.2015. 17:31

Kao dodatak, pada mi na pamet odlična ilustracija mentaliteta o kojem govorim u članku, a u potpuno drugom kontekstu:
https://www.youtube.com/watch?v=itBK3KBMRGM

Naime, prva reakcija liberala na zločin koji počine muslimani iz razloga koji su isključivo islamsko-teološki jest da krive sebe: krive zapadno društvo, kolonijalnu politiku, vojne intervencije u islamskim državama i sl., dakle krive sve osim stvarnog krivca: islama. A zašto, zato što kriviti islam ima neugodne posljedice: morali bi se suočiti s činjenicom da je islam autentični problem i da će s njim po svoj prilici biti rata u kojem će biti milijardu mrtvih. To je psihološki jako neugodno pa je jednostavnije kriviti nekog drugog i zabijati glavu u pijesak. Dakle unatoč tome što svi smatraju intuitivnim da će netko kriviti \\\"drugoga\\\" za svoje probleme, u praksi, kad god su posljedice toga neugodne, ljudi će radije kriviti sebe (dakle u ovom slučaju zapadnjaci zapadno društvo).
Mogućnost da je ovaj svijet zamka koju je napravio Vrag, i da je pojedinac u odnosu na nju u istom odnosu moći kao muha u odnosu na biljku mesožderku, tako je neugodna da će ljudi radije vjerovati da su nešto sami zajebali i da slijedom toga sami mogu nešto popraviti.

toggle