Članak
ČLANCI

Uloga uma u duhovnosti

indeks


Ono što je ljudskom umu logično i smisleno, dakle, nema nužno veze sa stvarnošću. Zbog toga su povijesno jako loše prošli sustavi koji su se pretjerano oslanjali na autoritet logike i razuma, poput srednjovjekovne skolastike. Sustavi, pak, koji um stavljaju na podređeno mjesto u odnosu na opažanje činjenica, poput moderne znanosti, u praksi daju daleko bolje rezultate.

Sad će netko reći da je znanost iznimno intelektualna disciplina. To je točno, ali ona je intelektualna sekundarno. Primarno ona sakuplja činjenice, vrši mjerenja i bavi se opažanjem, i ukoliko opažanja ruše neku intelektualnu konstrukciju, ona će biti odbačena. U skolastičkom, neoplatonističkom sustavu činjenice bi mogle rušiti neku teoriju do mile volje i ona bi se svejedno održala, naprosto zato što bi zagovornici te teorije rekli da je njihova intelektualna konstrukcija nešto što ima temelj u svijetu ideja i kao takva je superiorna nesavršenoj, propadljivoj i ograničenoj materiji, koja uslijed svojih manjkavosti nikako ne može udovoljiti zahtjevima savršenstva koje postavlja njihova teorija.

Ljudski um je, dakle, slabašan spoznajni instrument, i ukoliko ga cijelo vrijeme ne korigiramo kontaktom sa stvarnošću, bit će u stanju kreirati potpuno neuzemljene ideje koje postoje bez ikakvog dodira s činjenicama, dapače bez potrebe za činjenicama, i bez povratne sprege koja bi ga korigirala. Ako pogledamo povijest ljudske misli, koja je u stvarnosti povijest ludosti, besmislica i tlapnji s povremenim iskrama lucidnosti, jasno je kako je jedini način kojim možemo izbjeći "zabrijavanje" u ludosti taj da se držimo konkretnog, onog što ima temelj u iskustvu i opažanju. Zanemariti opažanje zato što nam se ne uklapa u teoriju obično je znak psihotičnog ponašanja, na koje nitko nije posve imun, a dakle ni znanost. Primjer toga je ignoriranje transcendentalnih iskustava, koja za znanost naprosto ne postoje - ili ih se ignorira, ili ih se pripisuje umišljanju, halucinacijama ili lažima. Ukratko, ne vjeruje se svjedocima, na isti način na koji Lavoisier nije vjerovao očevicima pada meteorita. Pouka glasi da je ego trip uslijed osjećaja da ste sve shvatili i da imate intelektualno razumijevanje sveukupne stvarnosti tako opojan i zavodljiv, da je od inače razumnih ljudi u stanju proizvesti sektaške fanatike koji su u stanju ignorirati apsolutno bilo što, ukoliko to ugrožava temelje njihovog ego tripa. Ono što znanost čini, barem u teoriji, boljim sustavom od svih alternativa, jest intelektualno poštenje, uslijed kojeg će omiljena teorija biti napuštena ukoliko je u sukobu s činjenicama. Ukoliko ignorira činjenice, znanost to prestaje biti.

Kakve veze to sve ima s duhovnom praksom? Pa, moje osobno mišljenje je da nema nikakve bitne razlike između fizike i duhovnosti, osim što je vrsta tvari s kojom se radi drugačija, i što skalarna komponenta vektora s kojima se radi nije kinetička, termalna i sl., nego emocionalna, karmička i sl. Dakle svi principi poput zakona o održanju energije, zakona o održanju momenta, ekvivalencije akcije i reakcije i tome slični geometrijski principi važe, samo što ih treba prilagoditi području, pa onda imamo nešto što bismo mogli zvati zakonom o održanju ukupne duhovne energije, ili zakonom o održanju karmičkog momenta. Isto tako, postoje isti problemi uslijed prekomjerne zaljubljenosti u svjetonazor i nesklonosti za njegovo odbacivanje kad je u sukobu s činjenicama. Ono što je u najvećoj mjeri različito jest činjenica da je u duhovnosti čovjekova svijest zapravo laboratorij u kojem se vrše pokusi, potrvđuju ili opovrgavaju predviđanja i doživljavaju aspekti stvarnosti koje se onda pokušava teorijski objasniti. Ukoliko je sklonost zabludama i greškama svih vrsta prisutna u fizici, koja se temelji na objektivnim mjerenjima, to je tim više slučaj u duhovnosti, u kojoj se sve dešava unutar uma, tako da ne postoji koncept potpuno neutralnog mjernog instrumenta i mjerenja. To toliko otežava situaciju da je jako teško naći ljude koji duhovnosti doista pristupaju na način koji se može smatrati znanstvenim, ali to ne samo da je moguće, nego u tom smjeru vidim jedini pravi napredak. Naime, ako ludosti na temu alkemije i astrologije nisu dale dobre rezultate u fizici, neće dati dobre rezultate ni u duhovnosti, te se treba oslanjati na principe i metode koji su se pokazali boljima.

E sad, tu dolazimo do točke u kojoj se duhovna praksa mora razići s uobičajenom znanstvenom metodologijom, koja teži biti hladna i distancirana. Naime, ukoliko duhovna stanja koristimo kao laboratorij u kojem vršimo pokuse, to znači da moramo istovremeno mirno promatrati što se dešava, i biti posve uključeni u neko, često iznimno intenzivno duhovno stanje, poput ekstaze, ljubavi, žalosti, sreće ili patnje. Isto tako, zbog specifičnosti ljudskog uma, stvari koje će proizvesti rezultate često mogu biti dijametralno suprotne svemu što se obično smatra znanstvenim pristupom, recimo zanos postignut slušanjem glazbe ili čitanjem književnog djela će praktički sigurno dovesti do nekog duhovnog iskustva, dok će hladna intelektualna analitika prije proizvesti gašenje latentnih duhovnih potencijala. Dakle onaj dio svijesti koji je dobar za analizu i interpretaciju iskustva potpuno je suprotan dijelu svijesti koji je dobar za postizanje iskustva. Zbog te prividne nespojivosti postoji veliki raskorak između kvalifikacija za mističnu praksu, i kvalifikacija za korektnu formulaciju ideja o toj praksi, zbog čega su često duhovni praktikanti intelektualno nesuvisle osobe, a intelektualno suvislim osobama upravo njihova koherentna misaona struktura stoji na putu doživljavanja iskustva, te tako ostaju osuđeni na analiziranje predmeta tuđih iskustava. Rekao bih da sam u tom smislu ja velika iznimka, možda zbog mojeg sprecifičnog pristupa umu, kojeg tretiram kao neku vrstu alatke ili instrumenta, kojeg treba održavati u dobrom stanju kako bi mogao korektno formulirati i izražavati ideje, ali ga ne koristim kao instrument spoznaje, na sličan način na koji neki vojni radarski uređaj ne koristi računalo za dobivanje informacija o veličini položaju i smjeru zrakoplova: za to koristi radar. Računalo prima informacije koje je radar snimio, analizira ih i prikazuje u simboličkoj, koherentnoj formi.

Upravo zbog činjenice da su duhovni praktikanti često intelektualno nesuvisli postoji poplava false-positive pojava, gdje nesuvisle osobe poziraju kao duhovni praktikanti a bez pokrića. Sreo sam dosta takvih, i bojim se da je beskorisno upuštati se u nekakve dublje analize po kojima bi ih se razlikovalo od autentičnih pojava. Ja diskriminaciju obavljam kriterijem "nosa" - ukoliko smrdi, nije dobro za jelo. Dakle ukoliko iz neke osobe emanira "zadah" duhovne truleži a ona trabunja o visokim duhovnim iskustvima, bježite. Isusov kriterij plodova je posve primjenjiv, naime ako na nekom stablu rastu žirevi, ono sigurno nije smokva, ili kako bi to Rimljani lijepo rekli, "Sed nemo potuit tangere: merda fuit"1. Ali po istoj analogiji, čuvam se i grma sa zrelim kupinama koje rastu na taman pravoj visini da bi se po njima mogao popišati pas koji prolazi ulicom - odnosno, dobrih duhovnih plodova koji su intelektualno procesirani na tako problematičan način da je ukupni rezultat nejestiv. Primjer ove druge pojave su autentični mistici koji svoja iskustva uobliče u kontekst religije kojoj pripadaju, a koja sama po sebi predstavlja više duhovnu pogibelj nego preporučljivu duhovnu praksu, te je bolje sve skupa uzeti s velikom rezervom nego sve prihvatiti bez ostatka i prihvatiti rizik članstva u nekoj patološkoj sljedbi.

Netko će se pitati kako je moguće da suludi i klinički blesavi ljudi imaju autentična duhovna iskustva. Rekao bih da je jedan od mogućih uzroka nestabilnost njihova uma, koja ga čini podložnim raznim utjecajima u rasponu od autentičnog duhovnog iskustva do raznih psihičkih bolesti. Iskustvo je u takvom slučaju autentično, ali je pomiješano s tako problematičnim popratnim pojavama da se sve skupa ne može smatrati dobrim. Isto tako, umna krutost predstavlja jaki inhibitor duhovnog iskustva, koje zahtijeva veliki stupanj duhovne fleksibilnosti, odnosno odstupanja sa staze kojom se um uobičajeno kreće. Ukoliko netko ima taj inhibitor cijelo vrijeme u aktivnom stanju, on će korigirati sva odstupanja i tako vrlo efikasno spaliti sve moguće sjemenke duhovnog iskustva. S druge strane, ukoliko taj inhibitor uopće nije aktivan, moguće je da se svijest naprosto raspadne uslijed ogromnog broja i snage raznih zastranjenja. Po mojem mišljenju, dobar pristup je onaj u kojem je um aktivan i učinkovit kad je to potrebno, ali ne ometa duhovna stanja s čijim je postojanjem nespojiv. To je usporedivo sa seksom: um vam treba da ne biste završili u krevetu s krivom osobom, ali kad ste u krevetu s pravom osobom, možete ga slobodno isključiti i prepustiti se iskustvu. Nije dakle pitanje treba li vam um ili ne - pitanje je kad vam treba i na koji način, a kad ga treba ostaviti sa strane. Na sličan način vojnik želi imati najbolju moguću pušku, koja će uvijek točno pogađati i ubijati neprijatelje, nikad se neće zaglaviti i za nju svuda ima municije, ali ju ne nosi svuda sa sobom nego samo kad je potrebno.


1 Martial 3.17: "Ali nitko ga ne mogaše dotaći: bijaše sranje".


Danijel Turina


toggle