Članak
ČLANCI

Vjerojatnost istinitosti

indeks


Razmišljao sam o tome kako ljudi procjenjuju vjerojatnost točnosti nekog svjetonazora. Naime, kad se trebaju odlučiti za ovaj ili onaj, mora postojati neki kriterij.

Ono što mi na prvi pogled pada na pamet je da se tim problemom bavi valjda manje od 5% populacije. Ostali uopće ne biraju svjetonazor, nego naprosto prihvaćaju onaj njihove okoline. Dokaz za to je postotak apostata u odnosu na bilo koju masovnu religiju - manje-više svi rođeni u kršćanskoj okolini budu kršćani, svi rođeni u muslimanskoj muslimani, etc. ad nauseam. Ona manjina koja odstupa od ponašanja većine obično je glasnija od prosjeka, ali uglavnom neomiljena.

Da ne ulazim previše u očigledno, naime to da ljudska vrsta ima iznimno jak konformistički nagon i da je bilo kakvo odstupanje od ponašanja vlastite zajednice snažno evolucijski obeshrabreno, pozabavit ću se ponašanjem one manjine koja iz ovog ili onog razloga odabere ponašati se na "protuprirodan" način i svjetonazorski divergira od zajednice.

Kao prvo, očito je da je moja brojka od 5% proizvoljna i da sigurno nije točno takva - jedna studija pokazuje da oko polovice Amerikanaca barem jednom u životu promijeni religiju1, dok s druge strane broj apostata s islama teži nuli. Ukratko, vjerojatnost promjene religije je obrnuto proporcionalna cijeni koju se za to plaća.

Isto tako, čini se da je sklonost eksperimentiranju sa svjetonazorom veća kod onih pojedinaca koji su ionako društveni izopćenici, ali to možemo kategorizirati kao podvrstu gore navedenog načela; cijena socijalne divergencije kod takvih pojedinaca je mala ili nikakva, jer ako je netko izopćen iz društva npr. zbog homoseksualnosti, sigurno neće previše mariti ako ga izopće još i zbog promjene religije.

Dodatna podvrsta toga je da su ljudi manje skloni napustiti religiju čija pripadnost pruža velike nagrade, u smislu osjećaja posebnosti, superiornosti ili privilegiranosti. Da bi netko napustio religiju koja mu pruža osjećaj da je bolji od svih nevjernika, mora za to imati vrlo jake razloge. Isto tako, ukoliko je za pripadnost religiji platio veliku cijenu (npr. jehovin svjedok kojemu je umrlo dijete zato što nije dopuštao transfuziju), teško će se odlučiti odbaciti tu religiju jer to podrazumijeva reklasifikaciju načinjenih izbora kao grešaka, te suočavanje s njihovim posljedicama iz izmijenjene pozicije.

Problem s promjenom religije iz koristoljublja je njena očito upitna vrijednost. Naime ako se netko odluči za religiju zato što mu to stimulira ego ili nudi druge pogodnosti, takav izbor je ništavan iz pozicije potrage za istinom. Zbog toga vjernike i apostate iz koristoljublja moramo zanemariti u analizi, budući da njih ne motivira koncept istinitosti ili valjanosti svjetonazora koji biraju ili napuštaju. Ostaju nam, dakle, oni koji će religiju odabrati ili odbaciti čak i unatoč teškim negativnim posljedicama. Primjer toga je Rimljanin koji prijeđe na kršćanstvo usred progona kršćana, ili musliman koji odbaci islam unatoč smrtnoj kazni za apostazu. Tamo gdje za izbor religije nema većih posljedica, tamo postoji veći broj preobraćenika, ali je isto tako teško ustanoviti koliko takvih je iskreno. Ako se za izbor svjetonazora snose slične posljedice kao za izbor računala ove ili one marke ili operativnog sustava, onda je sasvim moguće da takvi izbori imaju sličnu težinu.

Dodatni problem u procjeni broja iskrenih obraćenika sastoji se u tome što će u represivnom okruženju takvi naučiti sakrivati svoje stvarno mišljenje i svjetonazor, tako da oni koji javno deklariraju izbor koji će ih stajati života ne moraju nužno biti jedini, ili najiskreniji obraćenici. Možda su to samo oni kojima stimulira ego kad ih progone ili kad su čak i na negativan način u centru pažnje. Primjerice, kršćani obično vole da ih se progoni zato što u Bibliji piše da su blaženi oni koje progone radi vjere2, pa progon doživljavaju kao znak da će sigurno ići u raj nakon smrti. Ukoliko odabrani svjetonazor neke osobe ne uključuje takve elemente, nije nužno da će takva osoba reklamirati svoju konverziju; možda će nastaviti formalno ići linijom manjeg otpora kako bi minimizirala konflikte, a misliti svoje. Poprilično je lako naći takve primjere, recimo sufizam izgleda kao tiha konverzija s islama na neki oblik hinduizma (npr. vedantu ili yogu), s tim da praktikant formalno nastavlja prakticirati islam, ali s drugačijim duhovnim sadržajem. Na sličan način, neki oblici hinduizma (npr. vaišnavski monoteizam) izgledaju kao tiha konverzija s hinduizma na neki oblik islama, ili barem kao promjena sadržaja vlastite religije pod utjecajem nove dominantne religije na tom području.

Dodatni problem u želji za eliminiranjem koristoljublja iz tematike izbora svjetonazora je u tome što je nemoguće reći da je nužno ispravniji onaj svjetonazor koji pripadniku nudi najmanje pogodnosti. Naime, ispravniji je onaj koji je bolje usklađen sa stvarnošću. Ako je stvarnost takva da ima ugodne posljedice (primjerice ako je istinita advaita vedanta koja veli da je sve u konačnici brahman) onda ne možemo nekoga proglasiti sljedbenikom iz koristoljublja zato što takav svjetonazor smatra istinitim uslijed njegove općenite uvjerljivosti. Zbog toga treba u analizi odvojiti koristi koje potencijalni sljedbenik ima od svjetonazora uslijed sadržaja samog svjetonazora (npr. vjerovanje u odlazak u raj) od koristi koje sljedbenik ima od ljudske zajednice uslijed prihvaćanja svjetonazora (npr. manji porez ili izostanak nabijanja na kolac uslijed obraćenja na službenu državnu religiju). Moguće je da se netko iz iskrenih razloga odluči za pripadnost religiji od koje ima društvene koristi (primjerice, netko se doseli u islamsku državu i prijeđe na islam zato što ga smatra istinitim, a pukom koincidencijom od toga ima i materijalne koristi) ali društvena korist, makar u vidu pripadnosti i prihvaćenosti, tako je jak motivacijski faktor da njegove koruptivne učinke nikako ne mogu isključiti.

Kad tako "počistimo" sve moguće krive razloge za prihvaćanje nekog svjetonazora, ostaju "pravi", gdje dolazimo do pitanja zašto nešto smatrati istinitim?

Glavni razlog kojeg će se svi prvo sjetiti je racionalna kvaliteta argumenata. Ukoliko neki sustav ima racionalnog smisla, vjerojatnije je istinit od sustava koji nema racionalnog smisla. Morat ću vas razočarati: nema nikakvog razloga zašto bi ono što ima racionalnog smisla bilo istinito. Recimo ima racionalnog smisla da u Atlantiku istočno od Brazila postoji tropski otok s palmama i papigama, ali to ne znači da takav otok tamo stvarno postoji. Isto tako, nema racionalnog razloga zašto bi u Atlantiku zapadno od Afrike postojao niz vulkanskih otoka. Te stvari tamo postoje ili ne naprosto zbog toga što postoje, ili ne. Nikakvi racionalni razlozi s tim nemaju nikakve veze. Isto tako, nema nikakvog razloga zašto ne bi postojali ružičasti jednorozi. Postoje životinje s rogovima, postoje čak i životinje sa samo jednim rogom nasred čela, postoje sisavci ružičaste boje, ukratko logički gledano sve je u redu, ali logika nema veze sa postojanjem nečega. Jednorozi ne postoje ne zato što bi njihovo postojanje bilo logički nemoguće ili protivno nekom zakonu logike, nego zato što naprosto ne postoje. Postojanje, je, naime bitno dublja stvar od logike, i ukoliko netko pokuša logikom ustanovljavati postojanje ovog ili onog, upast će u zamku u kojoj su se u srednjem vijeku nalazili skolastici, koji su previše vjerovali kombinaciji biblije i logike. Isto tako, očekivanje vjerojatnosti nekog događaja na temelju logike posve je nepouzdano; recimo nema očiglednog logičkog razloga zašto bi slonovi izbjegavali miševe, ili zašto bi veliki bijeli morski pas odbio napasti tuljana dok je delfin u blizini, ali točno to se stvarno dešava i ponovljivo je demonstrirano. Dakle problem je u tome da nama nešto može imati ili nemati smisla, ali to nema nikakve nužne veze sa stvarnošću; logika, odnosno "zdrav razum", nisu nikakvo jamstvo istinitosti bilo čega. Recimo zdrav razum nam govori da stvari oko nas postoje, a to uopće nije nužno istinito. Naime sve to, i naše tijelo i stvari koje ga okružuju, mogla bi biti ista iluzija, i mi ne bismo mogli ustanoviti razliku.

Tu onda dolazimo do mojeg osobnog kriterija za izbor svjetonazora: bolji je onaj, koji najbolje obuhvaća meni poznate i provjerljive stvari, i slaže ih u cjelinu koja ne uključuje nemoguće ili ekstremno slabo vjerojatne elemente, i po mogućnosti ima sposobnost predviđanja, dakle stvari koje ustanovim nakon prihvaćanja svjetonazora ne ruše svjetonazor nego ga potvrđuju.

Naravno, to je sve skupa jako, jako klimavo: naime ono što se meni čini poznato i provjerljivo može uključivati jako puno moje interpretacije, koja može biti pogrešna, a na temelju toga mogu odabrati pogrešno sveukupno tumačenje. Isto tako, želja za održanjem svjetonazora može utjecati na moje prihvaćanje ili odbacivanje novih saznanja, npr. mogu odabrati interpretirati nova saznanja na način da se uklapaju u svjetonazor umjesto da ga ruše, što je intelektualno nepošteno ponašanje. Isto tako, vjerojatnost nečega je stvar moje osobne procjene koja nije neovisna o svjetonazoru, nego je prije njegova funkcija.

Zbog svega toga, ja zapravo imam svjetonazor više za javnost nego interno. Interno, ja cijelo vrijeme važem pojedinačne informacije i istovremeno radim s nekoliko mogućih interpretacija stvarnosti, kojima dajem različitu težinu ovisno o području primjene, na sličan način na koji fizičari rade ili s kvantnim ili s relativističkim svemirom, i dobivaju upotrebljive rezultate u oba sustava unatoč tome što nemaju jednu sveobuhvatnu teoriju koja bi od svega toga činila cjelinu.

Isto tako, koncepti poput racionalne smislenosti i parsimonije me ne brinu previše, i smatram ih zabavom za naivce. Naime, racionalno gledano nema razloga zašto bi bilo moguće da jedan foton može interferirati sam sa sobom ali to je svejedno izmjereno3. Isto tako, nema nikakvog racionalnog razloga za postojanje bilo čega. Planet Neptun ne postoji zato što bi racionalno morao postojati, nego postoji zato što postoji. Isto tako, nema nikakvog racionalnog razloga zašto planet Merkur ne bi bio načinjen od zlata i platine, ili zašto Sunce ne bi bilo binarna zvijezda. Možda sam repetitivan, ali logika i racionalnost tako snažno nemaju nikakve veze sa stvarnošću, i toliko smo često morali korigirati svoje shvaćanje mogućeg, logičnog i racionalnog na temelju opažanja potpuno opičenih stvari, da ne smatram da je pametno u tumačenju stvarnosti previše se oslanjati na to što se meni čini racionalnim i smislenim. Daleko se više oslanjam na vlastita iskustva i opažanje, naime ako sam iskusio nešto što se može tumačiti tako i tako, onda će to iskustvo daleko više utjecati na moj doživljaj stvarnog i mogućeg nego racionalnost. To nije slučaj samo sa mnom; primjerice, netko tko je već imao prometnu nesreću smatrat će daleko vjerojatnijim da mu se na cesti desi nešto slično, nego netko tko nije imao takvo iskustvo. Slično važi za iskustva duhovnih bića i viših stanja svijesti. Meni koji sam imao takva iskustva sve to izgleda daleko stvarnije nego nekome tko ih nije imao. On može živjeti u uvjerenju da su to sve izmišljotine i halucinacije, ali ja naprosto nemam tu opciju. Ja znam da je nešto moguće iskusiti, i preostaje mi ustanoviti kako i zašto je to moguće. Negirati cijelu stvar bi bilo suludo i psihotično. Zbog toga svaki moj svjetonazor nužno mora sadržavati tumačenje svih stvari s kojima sam imao iskustva, i već i to eliminira mnoštvo svjetonazora koje bi netko drugi smatrao mogućima, i štoviše posve izglednima. Moglo bi se reći da su moji svjetonazori kreirani iz top-down smjera, umjesto bottom-up. Naime bottom-up svjetonazor bi imao netko tko bi na temelju mašte i logike pokušavao zaključiti postoje li duhovna bića. Top-down svjetonazor bi imao netko tko je imao iskustvo osobnog kontakta s duhovnim bićima, ali ne razumije što su duhovna bića, na koji način ona postoje u odnosu na materijalna, koja je narav stvarnosti u kojoj mogu postojati istovremeno duhovne i materijalne pojave kao objektivno stvarne, što još postoji u duhovnoj sferi osim bića s kojima je imao kontakt, i što se iz karaktera, naravi i svojstava duhovnih bića koja su mu poznata može zaključiti o kontekstu u kojem se ona kreću, stvarnosti koja im je temelj i drugim duhovnim pojavama koje nije imao u iskustvu ali može nešto naslutiti o njihovoj istinitosti.

Materijalna analogija bi bila između osobe koja nikad nije vidjela slona i teoretizira o njegovoj stvarnosti na temelju pričanja drugih, i osobe koja je vidjela slona ali ne razumije kako je slon nastao i koja je on točno vrsta bića. Naravno, problem s bilo kojim top-down svjetonazorom je što će ga pripadnici bottom-up svjetonazora držati posve upitnim, naime osobi koja nikad nije vidjela slona sve priče o slonovima i njihovom ponašanju izgledat će kao halucinacije i bajke, za koje nema nikakvih dokaza. Meni osobno je to nebitno; cijepljen sam od želje da drugi dijele moje mišljenje još otkad mi je tridesetak ljudi objašnjavalo da 2+3*5=25, a ne 17 kako sam ja tvrdio. Tu sam zaključio da su ljudi budale, i da to što proizvoljno veliki broj ljudi ima neko mišljenje ne znači da to mišljenje nije posve krivo zato što oni svi rade istu vrstu greške. Dakle to što je netko imao iskustvo postojanja duhovnih stvarnosti ne znači da time može uvjeriti materijaliste u bilo što, isto kao što ja nisam mogao ove "genijalce" uvjeriti u prioritet operacija samo zato što je on meni bio poznat. Ja bih objasnio zašto se množenje obavlja prije zbrajanja a oni se s tim objašnjenjem ne bi složili i to je bilo to. Dakle koncept po kojem nešto nije istina dok u to nisi uvjerio svaku budalu je smiješan, i tu sam posve odustao od potrebe da uvjerim bilo koga u valjanost mojeg mišljenja. Ukoliko se netko želi složiti s mojim mišljenjem, korisnije bi mu bilo da uči matematiku nego da se sa mnom raspravlja, odnosno, analogno, korisnije bi mu bilo da pokuša steći duhovna iskustva kakva sam ja imao, a na temelju kojih smatram da određene stvari postoje i da svjetonazor koji ih ne uključuje ne smatram vjerojatnim. To možda zvuči bahato, ali moje iskustvo govori da je većina ljudi tako užasno glupa da se nitko razuman neće obazirati na njihovo mišljenje o bilo čemu. Stvari su istinite ako su istinite, a ne ako se sve budale na svijetu demokratskim putem slože da su istinite. U krajnjoj liniji, puno stvari je bilo istinito dok nitko na svijetu nije znao ništa o njima, recimo galaksije koje je Hubble teleskop snimio na deep field snimci4 postojale su milijardama godina posve ravnodušne prema tome što ljudi nisu znali apsolutno ništa o njima. Isto tako, gravitacija je sasvim uredno funkcionirala prije Newtona i Einsteina. Mišljenje ljudi o bilo čemu, uključujući razumnost i vjerojatnost postojanja toga, nema dakle previše vrijednosti.

Još jedna stvar koja me ne dira previše je parsimonija, odnosno Occamova oštrica. Radi se o principu koji, pojednostavljeno, veli da je od dvije teorije o tome kako nešto funkcionira po svoj prilici točnija ona koja je jednostavnija. Ono na što znanstvenici misle da to znači je da ako imate teoriju po kojoj se nebeska tijela kreću uslijed gravitacije, i teoriju po kojoj se nebeska tijela kreću uslijed gravitacije zato što Bog tako želi, teorija koja ne uključuje Boga je jednostavnija jer ne uključuje nepotrebne entitete.

U stvarnosti, to funkcionira bitno manje elegantno, i zapravo po principu parsimonije teološko objašnjenje antropskog principa prolazi kao elegantnije. Da objasnim. Postoji nekoliko temeljnih prirodnih zakona koji moraju biti točno takvi kakvi jesu, jer bi bilo kakvo odstupanje učinilo nemogućim naše postojanje. Činjenica našeg postojanja znači da su ti parametri ugođeni u jako, jako uskim granicama. Slabi antropski princip glasi da ako postoji beskonačni broj mogućih Svemira, mi ćemo činjenicom vlastitog postojanja i sposobnosti za promatranje nužno selektirati onaj u kojem smo mogući. Jaki antropski princip glasi da je Svemir takav kakav je upravo zato da bi omogućio naše postojanje. Kako bi se izvukli iz vrlo neugodnog živog pijeska koji proizvodi činjenica da naše postojanje podrazumijeva ekstremno finu ugođenost parametara Svemira koji mogu beskonačno varirati, ateisti uvode "multiverse" koncept koji veli da svemira ima beskonačno mnogo, pa činjenica da jedan od te beskonačnosti uslijed selekcije slabim antropskim principom omogućuje postojanje promatrača nije nikakvo veliko čudo ni misterij. Problem je što u svojoj želji da izbjegne postojanje Boga, kao jednog entiteta čije postojanje ne može dokazati (i čije postojanje zapravo želi izbjeći pod svaku cijenu), ateizam uvodi beskonačni broj entiteta (paralelnih Svemira) čije postojanje također ne može dokazati (ali čije postojanje mu ne smeta), i time tako histerično krši princip parsimonije da to graniči s potpunim bezumljem.

Zašto smatram da me parsimonija ne obavezuje? Naime, parsimonija je potpuno besmislena kad govorimo o nepoznatim pojavama. Kad govorimo o postojanju hipotetičkog otoka u oceanu, besmisleno je pretpostaviti da je vjerojatnija teorija koja podrazumijeva da na njemu postoji mali broj živih organizama, od teorije koja pretpostavlja da na njemu postoji veliko mnoštvo organizama. Naime postoji previše varijabilnih parametara da bi se tom problemu moglo tako pristupiti. Empirijski gledano, postoje otoci koji su gole hridi, i postoje otoci na kojima su cijele male prašume s golemim mnoštvom organizama. To kakav će biti neki hipotetski otok dakle ne ovisi o logici. Logički, može biti bilo kakav u rasponu kojeg definira naše iskustvo s poznatim otocima u tom dijelu svijeta, a može nas iznenaditi potpuno novim svojstvima, što se doista povremeno događa. Isto tako, princip eliminacije po principu "sve bi jednako funkcioniralo i bez elementa x, prema tome nema razloga za pretpostavljanje postojanja elementa x" je zapravo logička pogreška u smislu da to što netko smatra da "nema razloga za postojanje" nečega, apsolutno ništa ne znači o tome postoji li to doista u stvarnosti. Prije vizualnog otkrića planetoida Ceres nije postojao nikakav razlog za pretpostavljanje njegovog postojanja. Prije otkrića kvazara nije postojao nikakav razlog za pretpostavljanje njihovog postojanja. Povremeno ljudi pretpostave postojanje nečega na temelju logike, prethodno poznatog i na temelju utjecaja na druge vidljive predmete. Tako je Neptun otkriven na temelju odstupanja u orbiti Urana, a na sličan način su otkrivene crne rupe; njihovo postojanje je prvo teoretski pretpostavljeno a tek onda su astronomi tražili dokaze. S druge strane, daleko je češći slučaj da se otkrije nešto što nitko nije očekivao ili pretpostavljao, pa se onda teorije moraju revidirati na temelju toga. Recimo gamma-ray burstovi su otkriveni potpuno slučajno, isto kao i kvazari i pulsari. Za galaksije su izvorno mislili da su "maglice" istog reda veličine kao komete, a za kozmičko pozadinsko zračenje su prvo pretpostavili da potječe od golubljeg izmeta na radio-teleskopu. Ukratko, to što netko očekuje pronaći ili ne u nekoj mjeri ima veze sa stvarnošću, ali se na to nije pretjerano pametno oslanjati budući da ljudi uvijek očekuju "više istog", odnosno očekuju da novo bude podvrsta već poznatog, i nesvjesno prekrajaju svjetonazor kako bi udovoljio tom očekivanju. U tom kontekstu, parsimonija se u praksi svodi na vjerovanje da je vjerojatnije istinito ono što je bolje usklađeno s već poznatim, odnosno, da je vjerojatnije da su galaksije neka nova vrsta komete nego tako ogromne daleke strukture da se svjetlost milijuna zvijezda u njima čini poput difuzne maglice. Manje-više, povijest parsimonije kao logičke operacije svodi se na povijest bahatih izjava priglupih ljudi koji nisu imali blagog pojma o ničemu, i jasno je zašto ne polažem previše vjere u metodu kojom se u praksi najčešće koriste glupi ljudi. Naime, narav galaksija nije stvar vjerojatnosti da su one ovo ili ono. To što se nekome čini vjerojatnim govori puno o njemu, a apsolutno ništa o samoj stvari. Narav galaksija je stvar valjanog opažanja i njegove interpretacije; doista, tek kad je Edwin Hubble otkrio da je svjetlost galaksija uslijed Dopplerovog efekta bitno pomaknuta u odnosu na svjetlost zvijezda iz naše galaksije, dokazao je da se tu radi o ogromnim, iznimno dalekim objektima5. Uostalom, ja ne smatram da postoji duhovna stvarnost zato što je to "vjerojatno". Smatram da to postoji zato što postoji, odnosno zato što se postojanje toga može osobno iskusiti pod određenim uvjetima. Vjerojatnost nastupa kad netko sa strane iz pozicije svojeg neznanja pokušava procjeniti je li vjerojatnije da on ima krivu sliku o strukturi i naravi stvarnosti, ili da su ljudi koji imaju duhovnu stvarnost u iskustvu luđaci i prevaranti. Naravno da će se takvome činiti vjerojatnijim ono što mu je osobno ugodnije, ali svjetonazor i razmišljanja te vrste su od upitne vrijednosti, kako sam već pokazao na početku. Ni Lavoisieru se kamenje na nebu nije uklapalo u svjetonazor6, pa su svejedno postojali meteoriti. Navodim zanimljivi citat iz tog članka:

One contemporary scientist was Antoine Laurent Lavoisier, who in his earlier career with France's Académie Royale des Sciences gained a reputation as a tenacious superstition-buster. He demolished contemporary claims about water-dowsing and of a boy who could see water through strata of earth and rock. Lavoisier was part of the team called in to evaluate Franz Anton Mesmer's claims around "animal magnetism", for which he found no evidence.

Lavoisier's report on "a stone which it is claimed fell from the sky during a storm" was the first known chemical analysis of a piece of a meteorite, which fell in 1768 in Luce, France. He read his report to the Academy the following year, and it was written up in 1772. Lavoisier, the junior partner in the committee that wrote the report, found iron pyrites in the stone, and concluded that "thunder struck preferentially on pyritiferous rock", which peasants had misidentified. He speculated that the iron pyrites in the rock somehow attracted lightning. On the subject of meteors, he added that "true physicists" had always been sceptical.

Ukratko, problem sa skeptičnim racionalnim stavom nije u tome što on ne bi bio u stanju raskrinkati različite budalaštine. Problem je u tome što on na posve jednaki način "raskrinkava" i posve istinite stvari koje skeptiku iz ovog ili onog razloga ne pašu u svjetonazor. U modernim okolnostima, skeptici s jedne strane napadaju različite šarlatane, ali istim argumentima i na isti način napadaju i let na Mjesec i hrpu drugih posve istinitih stvari, što opravdava moju davnu i duboko ukorijenjenu averziju prema skepsi kao spoznajnoj metodi, koja se u osnovi svodi na manipulaciju vrlo sličnu onoj koju koriste iluzionisti. Dodatna iluzija je da je skepsa temelj znanosti: nije. Skepsa je po znanost jednako destruktivna kao i po budalaštine. Temelj znanosti nije skepsa nego ustanovljavanje činjenica, čime se stvari izmještaju iz domene procjene vjerojatnosti, odnosno iz domene vjere i skepse. Činjenice, pak, nekome mogu biti poznate, a netko drugi može u njih sumnjati, odnosno biti skeptičan. Taj koji je skeptičan u takvom slučaju nije "temelj znanosti", on je naprosto budala. Isto tako, zabluda je da činjenice govore same za sebe i ne ostavljaju mjesta za skepsu i nevjericu. Naime, ljudi na temelju svojeg svjetonazora, odnosno svojih psiholoških potreba rade selekciju na temelju koje neke stvari odaberu prihvatiti ili odbaciti kao činjenice, a takvo dovođenje činjenica u pitanje je onda često zakamuflirano kao različita interpretacija; recimo kad je analizirao meteorit, Lavoisier nije doveo u pitanje njegovo postojanje, nego narav, odnosno karakter, objašnjavajući da je to grom udario u stijenu koja sadrži pirit. Ukratko, čim vidim da netko ima svoje "tumačenje činjenica", dođe mi zlo, jer sam se nagledao varalica i glupana s "interpretacijama". Možda najgori je Carl Sagan, koji je u stanju pola sata u komadu objašnjavati kako je Svemir ogroman i čudesan i nevjerojatan i protivan našem uobičajenom očekivanju, da bi onda nastavio objašnjavati da svaku pojavu trebamo analizirati iz pozicije da je očekivano tumačenje vjerojatno točno, i što nešto čudnije izgleda treba više dokaza jer ne možemo vjerovati u čudne i nevjerojatne stvari. Ukratko, ako hoćete pronaći stvarno velikog glupana, trebate tražiti među pametnim ljudima. Prosječne budale, naime, nemaju kapaciteta za stvarno velike gluposti. Sagan je neiscrpan izvor takvih: primjerice, kako bi "ponudio alternativno tumačenje" NDE iskustva rekao je da se po svoj prilici radi o tome da je "tunel prema svjetlosti" prisjećanje na porođajni kanal, nakon kojeg smo okruženi "bićima koja nas vole". Činjenice da su oči fetusa za vrijeme poroda čvrsto prislonjene na porođajni kanal te tako fetus ne vidi ama baš ništa a najmanje tunel, a nakon poroda oči još uvijek ne funkcioniraju i mozak nije dovoljno razvijen da bi razlikovao osobe od namještaja, nisu sprečavale Sagana da to svoje "objašnjenje" smatra racionalnim, samo zato što od njega ne zahtijeva promjenu svjetonazora, pa ga subjektivno smatra "jednostavnijim", odnosno prikladnijim po principu parsimonije. Jasno je, dakle, zašto princip parsimonije smatram u osnovi oblikom averzije prema promjeni mišljenja i svjetonazora, odnosno intelektualnim trikom koji služi prije svega samozavaravanju. Istina je ono što je istina i to treba prihvatiti, a koliko istina sadrži entiteta, i koliko je ona u skladu s našim očekivanjima, to je potpuno nebitno. Da uzmete pračovjeka i stavite ga u svemirski centar, kakvo tumačenje svog iskustva bi on mogao dati na temelju svojeg dosadašnjeg "znanja" i principa parsimonije, dakle principa po kojem je najvjerojatnije ono što se da reducirati na kamen, kost, drvo, vodu i vjetar? Logični zaključak iz njegove pozicije bi valjda bio da ako napravite baklju okrenutu naopačke i veću od drveta, da će se bogovi jako naljutiti i odnijeti je sebi na nebo. Eto, to je ona vrsta "logičnog razmišljanja" kakve se ja bojim i kakvu nastojim izbjegavati. Naime, koji put je daleko pametnije reći "ovo je nešto s čim se nikad prije nisam sreo i nema dodirnih točaka ni sa čime u mojem iskustvu", nego se praviti pametan i pokušavati reducirati novo na poznato.


1  http://usatoday30.usatoday.com/news/religion/2008-02-25-survey_n.htm
2  Mt 5,10-12
3  http://en.wikipedia.org/wiki/Double-slit_experiment
4  http://en.wikipedia.org/wiki/Hubble_Deep_Field
5  http://en.wikipedia.org/wiki/Edwin_Hubble
6  http://www.forteantimes.com/features/articles/4009/meteor_man.html


Danijel Turina


toggle