On Sun, 11 Nov 2007 00:23:20 +0100, Danijel Turina wrote:

> Vidim da se ljudi ovdje najviše boje fizičkog nasilja,
> ali ono je zapravo sitnica u usporedbi s daleko opasnijim vrstama nasilja
> koje su ovdje prisutne i provode se.

Da se nadovežem još malo na ovu misao. 
Izgleda da taj stav proizlazi iz idolatrije materijalnog, gdje se
materijalno smatra najvrednijim oblikom i nositeljem stvarnosti, pa što se
desi na materijalnoj razini to je stvarno, a što se desi na duhovnim
razinama to je iluzija i tlapnja. Zapravo je obrnuto - ono što se desi na
materijalnoj razini je prolazno i nalik snu, a ono što se desi na duhovnoj
razini, to je trajno i nadživljava smrt tijela. Svi ljudi i svjetovi umiru,
ali grijeh i vrlina idu dalje i nadživljavaju ih. Materijalistička
civilizacija ubojstvo drži najvećim zlom, ali ubojstvo na listi zala
zapravo ne kotira jako visoko. Različiti oblici maltretiranja su daleko
gori, ponižavanje je daleko gore od ubijanja, zatiranje viših duhovnih
kvaliteta poput istine, ljubavi i ostalih vrlina daleko je veće zlo od
ubijanja tijela. Tijela su ionako prolazna i kratkotrajna, bitno je ono što
se bira živjeti u tijelu. 
Ako postavimo pitanje tko je napravio veće zlo, onaj tko je pljunuo na
Isusa dok je ovaj nosio križ, ili onaj tko je ubio čovjeka, postaje sasvim
očigledno da je pljunuti na Isusa gore zlo, i to iz više razloga. Kao prvo,
ako imamo u vidu da je Isus Bog koji je uzeo ljudsko tijelo da bi se
približio ljudima, pljuvanje na Isusa je pljuvanje na taj Božji korak prema
čovjeku, na dobru volju kojom se Bog izjednačio s ljudima da bi im izašao u
susret, preuzeo je na sebe njihovu slabost da bi im iz te pozicije govorio
o snazi. Onaj tko takvoga Boga pljune i ruga mu se "gdje ti je snaga,
'Bože', 'mesijo', da se sada spasiš, a?", taj zapravo Bogu poručuje da Ga
ne želi u ljudskom suosjećajnom obliku. Što to znači, pametnome čovjeku
nije potrebno crtati, ali bojim se da ovaj svijet oskudijeva pameću. 
Kao drugo, onaj tko pljune na Isusa pljunuo je na kvalitete koje ovaj
utjelovljuje, dakle odbacio ih je kao vrijedne prezira. Odbacio je dakle
istinu, hrabrost, svetost, ljubav, ljepotu i sklad, smatrao ih je
vrijednima prezira i odredio se protiv njih. Ostaju mu dakle "kvalitete"
koje su tome suprotne, a to su laž, kukavičluk, niskosti, zlo, mržnja,
nesklad i ružnoća. Zbog takve prirode izbora na onima koji to biraju vrlo
bzo se vide posljedice - duše im postanu ružne, vide samo niskosti, tonu u
ludilo i gube sve što bi se moglo prepoznati ne samo kao Božansko, nego i
ljudsko u čovjeku. Onaj tko pljune na utjelovljenje svetosti postaje mu
suprotnost, postaje utjelovljenjem demonskog i sotonskog.
Što je dakle veći problem, ubiti prolazno tijelo ili pljunuti na vječnu
kvalitetu? Ubijanjem tijela čovjek se također određuje protiv nekih
kvaliteta, recimo određuje se protiv nenasilja, protiv blagosti, protiv
mira i protiv oprosta, da spomenem samo neke, a bira i odbaciti koncept
života kao visoke vrijednosti. S druge strane, koji puta je nenasilje
zapravo izbor za kukavičluk i zlo, ako se treba nasilno suprotstaviti
nasilnicima poput četnika, koji ne razumiju ništa osim sile. Onaj tko njih
ne bi ubijao, prešutno bi im dopustio ubijati. Ubijanje i druge vrste
nasilja su u tom slučaju dobre i potrebne, iako se tu može govoriti jedino
o manjem zlu, a teško o nekakvom dobru. S druge strane, pljuvanje na višu,
vječnu kvalitetu je u svakom slučaju i u apsolutnom smislu zlo. Pljuvanje
na vrline ubija dušu, a mačevi i topovi samo tijelo.

-- 
http://www.danijel.org/