On Wed, 26 May 2004 11:50:18 +0200, Maja Marchig
 wrote:
>> Ne znam koliko si ti upucena u takve stvari, ali moje iskustvo govori
>> da klinicki psihijatri takve stvari dijele pacijentima kao bombone, s
>> jedinom svrhom paraliziranja psihickih funkcija. 
>
>Vjerujem, ali da mene netko stavi na tako gadan otrov, ozbiljno bih se
>zapitala zasto. Ako bih jos imala cime misiti, naravno.

Problem ti je u tome sto vecina ljudi po tim institucijama naprosto
nema nikakvog izbora. Puste te van kad psihijatar veli da moze, a moze
tek ako s njim suradjujes, sto znaci da moras prihvatiti njegov
svjetonazor, njegovo misljenje o tebi, i svojevoljno prihvatiti
njegovu vlast nad tobom, dakle pustiti ga da te lobotomizira
kemikalijama. Onda on veli da si dobar pacijent koji suradjuje s
lijecnikom i svjestan je svoje bolesti, sto je ocito znak poboljsanja,
i za nagradu te do kraja zivota drzi u takvom stanju. Sve to skupa je
jedna jako, jako mracna gadarija o kojoj ljudi vecinom ne znaju
prakticki nista, a ja imam tu zlu srecu da znam vise od prakticki bilo
koga, zato sto sam iz prve ruke iskusio kako to izgleda, i kakvi
mracni salatani u bijelim kutama poziraju kao strucnjaci i
znanstvenici. 
Trebas vidjeti kako izgleda "znanstveni" nacin propisivanja
"terapije". Covjek kojega tamo zatvore rutinski dobije standardni
koktel droga nakon sto ga je psihijatar pogledao na trideset sekundi i
upisao mu ime u karton. U citavoj stvari ne postoji ni trag elemenata
znanstvene metode, postoji samo dogma o neurokemijskoj neravnotezi
koja se navodno ispravlja neurolepticima, za tu dogmu ne postoje
nikakvi dokazi, odnosno stvar je jednako dogmatski postavljena kao
tvrdnja da psihicke bolesti nastaju zbog suradnje s vragom i da vraga
treba istjerivati tamjanom, i onda strucni istjerivac isprobava tri
postojece vrste tamjana. Ako nijedna ne uspije istjerati vraga,
pacijenta naprosto spale na lomaci, jer je ocito u svojevoljnoj
suradnji s vragom pa mu se ne moze pomoci. Ako mislis da pretjerujem,
probaj malo ceprkati po netu. Vrste psihijatrijskog tamjana su
moditen, nozinan, haldol, leponex, i mislim da je to uglavnom to.
Uglavnom svi pacijenti dobivaju sve, po principu da kad se organizam
uspije priviknuti na jedan, pa nije vise u totalnom kurcu, promijene
mu terapiju ili mijenjaju dozu. 
Dok sam ja bio u Popovaci, na susjednom odjelu je umrla jedna zena od
perforacije slijepog crijeva. Nije da im nije pokusavala reci da je
nesto boli, stovise derala se na sav glas. Onda su oni primjenili
modernu znanstvenu metodu lijecenja, tako sto su je drogirali do
nesvijesti, zavezali za krevet i zacepili joj usta. Kad je za par dana
umrla od sepse izazvane perforacijom, rekli su "ups", pojeo vuk
magare, nikom nista. Mislili su da joj se "pogorsalo psihicko stanje".
Svaka slicnost sa srednjim vijekom i inkvizicijom je namjerna.
Ja sam prilicno cvrsta i otporna bestija, pa sam odmah shvatio kakva
se tamo igra igra, adaptirao se, i naprosto ih sposobnoscu prisilio da
revidiraju svoje pizdarije od dijagnoza, koje su obicno mijenjali
ritmom od jedne tjedno. Pocelo je tako sto sam suradjivao taman u
dovoljnoj mjeri da me pustaju doma preko vikenda. Subotom sam davao
ispite u skoli, ritmom od dva-tri tjedno. To znaci da bih preko tjedna
usred svog onog sranja naucio kompletno gradivo skolske godine za
nekoliko predmeta, i polagao to s prosjecnom ocjenom 4. To je znalo
izgledati tako da bih za dva dana procitao 900 stranica Krleze i
vecinu znao napamet; tako sam dao trecu i cetvrtu godinu gimnazije. Da
nemam tako ekstremne intelektualne sposobnosti, koje sam koristio kao
metodu pritiska na njih, tamo bih ostavio kosti. Ovako, imali su malih
problema sa svojim falsificiranim dijagnozama, buduci da im je sve
bilo ocito kontradiktorno, i naprosto su me se odlucili rijesiti cisto
da ne upadnu u nevolje zbog optuzbe za sarlatanstvo. Nakon svog tog
sranja, maturirao sam s 5 i upisao fiziku na PMFu, i to tako da sam
bio 17. na listi, od stotinjak koliko primaju. Da sam kojim slucajem
imao prosjecne ili ne daj Boze ispodprosjecne sposobnosti, ili pak
nedovoljnu upornost i snagu volje, pojeo bi me crni mrak. 

To pricam cisto zato da se stvori realna slika o tome kako izgleda taj
pakao, iz pozicije nekoga tko je kroz to prosao i pobijedio. Ovdje
svako malo neka budala spomene da sam bio u ludnici, kao da je to
nesto cega bih se trebao sramiti. To je nesto cime se ponosim, nesto
kao okrutni trening specijalnih jedinica vojske koji prodjes s
maksimalnim ocjenama i najbolji u klasi. Uostalom, nitko o tome nista
ne bi znao da ja nisam o tome pricao po newsima i drugdje.
Dakle, ako sam prezivio dvije godine te bagre, koja mi je non-stop
prala mozak, i to iz pozicije u kojoj su doslovno nada mnom imali
neogranicenu moc, i ako mi je ta pozicija jedino ojacala odlucnost i
sposobnosti nadvladavanja teskoca, otprilike ti je jasno zasto me
zasvrbi kurac za ovih nekoliko budala koje misle da ce mi nastetiti
piskaranjem po newsima. Ja sam izdrzao takva sranja koja bi njih
slomila za pet minuta, i jedino sam iz svega toga izasao jaci. Imao
sam s jedne strane takve mrakove za roditelje da smo se ja i brat isli
ubiti da to vise ne moramo podnositi, nakon toga su ti mrakovi uredili
da me se rijese tako sto su slozili finu pricicu koju ce prezentirati
psihijatrima, nakon cega sam se nasao u tako dubokim govnima, da to ne
mozes vjerovati. Pokusaj samoubojstva mene i brata su prezentirali kao
pokusaj ubojstva s predumisljajem, bratu roditelji nisu dali reci
istinu pod prijetnjom da ce i on zavrsiti u ludnici, psihijatri su
imali s jedne strane fino poslozenu pricicu jadnih zabrinutih
roditelja, s druge brata koji se usrao od straha da ga ne poklope kao
mene, a s trece mene koji sam od svega toga bio u takvom kurcu da
nemres vjerovati, a sve sto bih rekao tumacilo se kao potvrda njihovog
misljenja, s totalno pomijesanim uzrocima i posljedicama. To bas i
nije situacija sa ocekivanim sretnim zavrsetkom. E sad, ako sam uspio
iz takve situacije, gdje je doslovno sve bilo beznadno protiv mene, a
bio sam bitno mladji i neiskusniji nego sada, sve okrenuti u
suprotnost i u svoju korist, mozes si misliti da me vecina onoga, cega
bi se ljudi obicno bojali, mene moze jedino nasmijati. Da me stave u
koncentracioni logor, imao bih sjecanja na gore stvari koje sam
prevladao. Iz te perspektive je malo lakse shvatljivo ono sto je
Drazen primjetio, da mene apsolutno nimalo ne dira svo ovo sranje koje
brblja ova sacica zloduha. To je tek galama koju percipiram djelicem
paznje, nesto totalno nebitno, kao stari krezubi sepavi pas na lancu u
dvoristu, koji na tebe zalaje dok prolazis ulicom i mislis o tome kako
ces fotografirati makove na obliznjoj livadi, i sto ces imati za rucak
poslije.

--
http://www.danijel.org/