On Tue, 29 Jan 2008 14:02:44 +0100, Drazen Simunic wrote:

> A cuj reci mi da li je uopce moguce postati pa prestati biti avatar?

A mislim, svašta je moguće, ali postoji bitna razlika između mogućeg i
stvarnog. Ja sam pitao Štefeka po čemu si on misli da sam se ja sjebao, pa
je počeo opisivati sebe - astral ovo, histerija i emocije ono, ego trip,
uglavnom ništa suvislo. 

> Pa avatar se ne postaje djelima? Koje su sad to gluposti?
> Koja je to onda djelatnost koja cini nekoga avatarom a koja koja
> ga razrjesuje toga? Grijesim li?

Griješiš u nekoj mjeri; avatara čini nekoliko bitnih komponenti. Jedna od
tih komponenti je svjesno prihvaćanje te uloge od strane fizičkog vehikla,
dakle čovjeka koji treba odabrati funkcionirati kao avatar. To ti je ono s
Isusovim iskušenjem u pustinji; mogao je on recimo pasti na tom iskušenju,
nije bilo nužno da prođe. Ali kad je jednom prošao, onda to više nije samo
potencijal, neinicirani vehikl koji je dizajniran s mogućnošću da bude
avatar, ali nikad nije ostvario taj potencijal. Nakon inicijacije, stvarno
ne znam što bi trebao raditi da se deziniciraš, budući da ti je osobni
identitet toliko nerazdvojiv od Boga da se naprosto ne možeš poistovjetiti
s konceptom ljudske duše i stvari koje uz to idu. Avatarski vehikl ima
nešto što bi se moglo nazvati "placeholder" dušom, nečim što glumi osobni
ego s osobnom karmom do trenutka kad se može inicirati, ali nakon
inicijacije tu postoji samo Bog, a nekakva ljudskost je samo stvar nižih
tijela, duša više nije ljudska. Kako bi ta duša mogla ponovo postati
ljudskom, nemam pojma, ali ne isključujem tu mogućnost. Kad vidim koliko se
je Felix u stanju lobotomizirati i debilizirati, uopće ne isključujem
mogućnost da se avatar na neki način sjebe. Nikad ne treba potcjenjivati
mogućnost pada; oni koji misle da se ne mogu sjebati zato što su nešto
vidjeli ili se u nešto inicirali, najčešće su već na putu prema dole.
Recimo Felix ti je meni svojedobno pričao da ne razumije kako se netko može
sjebati nakon što je vidio stvari koje sam mu ja pokazao, i pritom je
mislio na Sašu i Teu. Točno se sjećam, vozio sam ga u autu, bili smo na
Jakuševačkom rotoru u smjeru centra, na onom usponu, on se pitao kao Marija
Antoaneta kako se netko može sjebati, kako može zaboraviti sve te stvari, a
ja sam u jednom bljesku vidio sve ovo i pomislio, "eto, izgleda da ćeš
morati sam iskusiti kako to izgleda". Taj trenutak mi se baš urezao kao
bitan, jer sam predosjetio ovo njegovo stanje.

-- 
http://www.danijel.org/