On Sun, 29 Oct 2006 13:27:10 +0100, Matija Herceg wrote:

> Romana Turina wrote:
>> A cega bi se to trebao sramiti ispred djece? Toga da mu je godinama u
>> unutarnjem krugu ljudi bio takav sljam kao sto si ti? Mene ce isto
>> biti sram ispred djece jer ne znam kako pokazati na tebe ovakvog
>> kakvog si sad i istovremeno objasniti da si nekad bio osoba od
>> povjerenja, netko tko je svako malo bio kod nas doma i kome sam ja
>> kuhala kavu. 
>> Zanimljiva stvar je da si u to doba ponavljao kako ti razumijes tko je
>> Danijel i sto zapravo radi, koji je to red velicine, da nikad nista ne
>> bi uradio sto bi remetilo ono sto on radi i da mu u cjelosti stojis na
>> raspolaganju.
> 
> Moze li se u takvom slucaju, gdje je odnos izmedju vas bio idealan, 
> nekako naslutiti potencijalna opasnost da jednom ne bude vise tako, nego 
> totalno suprotno (kao sto je sad slucaj)?

Izgleda da mogucnost uvijek postoji.

> I da li je uopce pametno razmisljati o takvim stvarima kada je odnos 
> idealan?

Baviti se takvim razmisljanjima definitivno vodi u paranoju, odnosno u
patolosku vrstu sumnjicavosti zbog koje se unaprijed distanciras od ljudi
da te netko mozda ne bi sjebao. Meni se to ne da - ja cu nekome sve dati na
povjerenje, ali ako to povjerenje iznevjeri, njemu ce vrata zauvijek biti
zatvorena, nema sljedece prilike. Isto tako, izgleda da ne postoji
mogucnost da netko skrene s pravog puta i ostane stabilan u tom stanju;
obicno takav sebi iznutra mora racionalizirati stvari na takav nacin da se
odreze od svega sto ima veze s onim od cega se odmetnuo, a to u ovom
slucaju dovodi do ovakvog stupnja propasti kakav je vidljiv kod Felixa. Sve
jake stvari u zivotu su mu povezane sa mnom, i kad se odmetnuo od mene,
naprosto se rezao od jednog po jednog sjecanja na sve mocno i visoko, dok
mu na kraju nije ostalo ama bas nista. Kako gubi sjecanja na jake elemente,
tako ima vise materijala za svoje racionalizacije - "zapravo, tu nikad nije
ni bilo nicega". 

-- 
Homepage: http://www.danijel.org/