On Sat, 13 May 2006 21:44:12 +0200, Promatrac wrote:

>>Samo oni koji nisu vidjeli
>> stvarnu velicinu mogu o sebi imati laskav dojam. Tek ljubavlju i 
>> predanoscu
>> Najvisem nas duh moze poprimiti kvalitete onoga na cemu pociva, kao sto
>> prozirni kristal poprima boju onoga na sto je polozen. Bez takve 
>> bezuvjetne
>> usmjerenosti ka Svevisnjem, preostaju jedino tama, neznanje i ocaj.
>>
> Ne znam kako je to u tvojem sustavu, ali ja kazem popu pop a bobu bob.

Ja uzmem govno i od njega napravim zvijezdu[1]. :) 

Ali ozbiljno, ovdje se ne radi toliko o opazanju, u smislu da ja kakti ne
bih vidio da su ti ljudi svakakvi. Naravno da vidim. Fora je u tome sto ja
primjenjujem na njih transformirajucu silu, gledam kroz takvu osobu nesto
vise, ideal kojemu ona treba teziti i dostici ga, recimo to tako unutarnju
sliku duse. Onda osoba ima izbor: moze odabrati zadrzati nizu sliku sebe,
nakon cega je opravdano reci joj da je olos. Ili, alternativno, moze
odbaciti nizu sliku sebe i odabrati visu, u kojem slucaju postaje ucenik i
sveta osoba. Covjeka odredjuje ono sto odabere, njegova stvarnost je
dinamicka i u funkciji izbora. I "olos" i "svetac" su u potencijalu vecine
bica, ali na zalost vecina nije spremna za put svetosti, jer on
podrazumijeva preradikalan razlaz s vlastitim definirajucim ogranicenjima.
Ja pokusavam pretvoriti ljude u Boga, zato sto je meni tamo jedini predmet
interesa, i u svemu ga zelim gledati i s njime biti okruzen, i onda uhvatim
nekoga i u njemu "to" gledam, isto kao sto u tantrickom ritualu u zeni
gledas Bozicu i obozavas je. Ja tako obicne ljude pokusavam pretvoriti u
ucenike, osobe u kojima obozavam Bozju nazocnost na svijetu. Naravno da sam
imao neuspjeha, ali s druge strane sam imao vise uspjeha od bilo koga
drugog, barem po onome sto sam vidio okolo.

----
[1] Citat jednog tibetanskog lame, iz knjige Alexandre David-Neel.
-- 
Homepage: http://www.danijel.org/