X-Ftn-To: Hannelore Brigic 

"Hannelore Brigic"  wrote:
>> U duhovnosti stvari tako
>> ne funkcioniraju. Svatko se treba zapitati koliko zapravo stvarno zna,
>> a u koliko toga samo vjeruje, ili je od nekog drugog prihvatio nekakvo
>> uvjerenje. Bog je istina. Ono sto je dobro i istinito, vodit ce vecoj
>> istini, a najveca istina je Bog. Bilo kakva brijacina je negativna,
>> kako god se predstavljala; covjek treba biti svjestan da je njegov
>> svjetonazor samo mapa svijeta, koja cesto nije ni priblizno savrsena,
>> i koju neprestano treba korigirati stvarnoscu, dakle opazanjem istine,
>> dubokim promisljanjem i razvijanjem uvida u sve suptilnije stvari.
>> Ljudi se prema svojem svjetonazoru ponasaju maltene kao da im je on
>> cilj, a ne sredstvo.
>
>U nekim slucajevima to moze biti i ispravno. Buddhizam. Medjutim u NZ-u,
>nauka Ljubavi je i cilj i sredstvo!

Ma treba vidjeti sto se tu pod cime misli. Lako je reci da je ljubav
istodobno i cilj i sredstvo, ali onda bi ona ljubav na cilju trebala
biti kvalitetnija od one koja je sredstvo, odnosno, opet se mora
raditi o nekakvom procesu rasta u ljubavi i rasta intenziteta ljubavi,
jer, ako velis da se sada i kasnije osjeca ista stvar, onda tu nema
nikakvog razvoja osobnih kvaliteta i dubine dozivljaja, pa je onda
jako upitna svrsishodnost citave stvari. Zbog toga bih ja rekao da je
u svakoj religiji koja nesto vrijedi prisutna ideja o tome da je
religija proces, jer izmedju obracenja i savrsenstva postoji dugi put.
Ako se obracenje drzi postigncem cilja, onda dobijes fanatika koji je
imao nekakvo iskustvo, i onda tu stao, i vjerojatno cak i nazadovao u
odnosu na proces koji je doveo do obracenja. 

>> Ja se slazem da svoj svjetonazor ne treba uzimati
>> olako, jer je on nacinjen od svega sto znamo i on nam je nekakvo
>> sredstvo orijentacije, ali treba ga nadopunjavati, mijenjati i
>> povremeno cak i rusiti i zamijeniti drugim, boljim.
>
>Bolje nauke od one sto je u Evandjeljima sadrzana, niti ima niti moze biti.

Zapravo, to je dvojbena izjava. Bolje je to formulirati tako da je
Isusov nauk spasonosan i da vjerno odrazava Bozju narav, ali da ne
moze biti boljeg, to nije istina. Bog je, naime, toliko beskrajna
riznica velicine u svim aspektima, da uvijek postoji mogucnost
poboljsanja, kako god velicanstven bio izricaj o Njemu. Kako je Isus i
sam rekao: "I veca djela ce ciniti, jer ja idem Ocu."

>Ako nauka ljubavi nije dobra, koja je onda bolja?

Treba shvatiti da je ljubav nekakav najblizi ekvivalent u iskustvu
prosjecnog covjeka, kojim se moze otprilike docarati Bozja narav.
Dakle, Bog je otprilike od one kvalitete i u onom smjeru u kojem je
ljubav, ali ljubav kakvu ljudi imaju u iskustvu je tek prvi korak.
Ljubav koju je prosjecan covjek u stanju osjetiti prema bilo cemu tek
je daleka, blijeda sjena one ljubavi, koju jedan svetac osjeca prema
Bogu, ili ljubavi koju osjeca arhandjeo, ili ljubavi koju jedan Bozji
aspekt osjeca prema drugom. Tu se vec tesko moze govoriti o ljubavi,
jer su takva stanja toliko udaljena od bilo cega, sto ljudi imaju u
iskustvu, da zbog toga dolazi do pogresnih shvacanja. Isto kao sto se
moze reci da je Bog ljubav, moze se reci i da je Bog stvarnost, ili da
je cistoca istine, ili snaga vrline, ili beskrajna svijest. Kad se
govori o takvim terminima, ljudima je jasno da ne znaju sto je to, ali
kad se veli da je Bog ljubav, svi misle da otprilike znaju o cemu se
tu radi, ali grijese.

>Ako je ova nauka ispravna i dobra, zasto je onda modificirati ili mjenjati?
>Da li imas odgovore?

Pogresno je misliti da je Boga moguce obuhvatiti nekakvom takvom
teorijom. Netko moze citav zivot pokusavati provoditi nacelo ljubavi,
a da u duhovnom smislu zapravo nazaduje, jer je slabo shvatio o kakvoj
se ljubavi tu radi. Mislim da je bolji osjecaj, koji je blizi stvarnom
iskustvu, osjecaj ushicenja i spoznaje, kad ti nesto sine, kad ti je
jasno, kad se neznanje ukloni iz svijesti i zbog toga osjetis golemu
radost i osjecaj oslobodjenja, kad bi mogao izgrliti i izljubiti
cijeli svemir, svaki kamen, svako drvo i svakog covjeka. Takav osjecaj
bolje opisuje oblik ljubavi za koju se veli da vodi Bogu, i da
odrazava Boga. 
Osim toga, lako je reci da je u evandjelju sadrzana istina, ali je
pitanje kako tu istinu tko shvaca, jer je sasvim moguce na temelju
izvrsnog spisa doci do posve naopake teologije, za sto je hrpa
krscanskih sljedbi primjer. Kvalitetna objava nija jamac da ce covjek
na temelju nje doci do savrsenstva, iako je jedan od nuznih uvjeta. Za
suptilnu teologiju covjek mora imati suptilni duh, jer inace nista
nece shvatiti.

>> Sto se tice religije, covjek treba shvatiti da njegova religija nije
>> apsolut, nije nesto cega bi se trebalo slijepo pridrzavati i
>> strahovati od toga da ce je nesto ugroziti.
>
>Postoje tzv.misticke religije i one Objave!

Mislim da je ta razlika umjetno stvorena, jer svaki misticizam koji je
valjan neminovno rezultira nekim oblikom objave; naime, mistik
spoznaje Boga, i onda govori drugima sto je spoznao. Isto tako, do
misticke prakse takodjer dolazi najcesce tek na temelju objave. 

>Regule u tretmanu jedne i druge nisu jednake, niti bi smile biti jednake.
>Misticki dizivljaj je vjerojatno uvjek isti, ali ga se moze u razlicitim
>kulturnim sredinama i razlicito interpretirati.
>Ako mistika jednoga buddhitickog svecenika vodi u nistavilo, a jednog hindu
>Yogina ka Brahmanu gdje dobiva spasavajuce otkupljenje iz samsara kruga,
>onda je to razlika u untepretaciji.

Na odredjenoj razini svijesti prestaje mogucnost korektnog
preslikavanja iskustva u rijeci i linearnu logiku, pa je to razlog
zasto stvarno visoki spisi vise lice na sinestetsku poeziju nego na
bilo sto drugo. Na odredjenoj razini, svejedno je hoces li reci da je
Bog krajnja punina ili krajnja praznina, jer su obje rijeci podjednako
(ne)prikladne za opisivanje iskustva.

>> Ako je nasu religiju nesto
>> u stanju ugroziti, neka je slobodno ugrozi; istina nema razloga za
>> strah od istine.
>
>Religiju samu po sebi moze ugroziti puno cimbenika, ali Boga nemoze. 

Mislim da je najbolji "reality check" povremeno ici iz pozicije da je
sve u sto vjerujemo neistina. Onda ce nam u sjecanje doci stvari koje
se time jednostavno ne mogu objasniti, i tako cemo iz svog misaonog
balasta izdvojiti stvari koje su zbiljske, dok ce nezbiljske otpasti.

>istine. Medjutim, sto je Istina, trebali bi definirati, pa bi tek onda mogli
>poci sa diskusijom na ta temu.
>Bez te definicije, ovdje je kritika nesuvisla.

Boga je jako jednostavno definirati, ali je problem s tom definicijom
sto se od definicije necemo kruha najesti. Boga mozes jednostavno i
tocno definirati kao temeljni pozitivni princip, koji prozima
egzistenciju svih stvari, ali u svim stvarima nije podjednako
ocitovan, i cije ocitovanje moze biti stupnjevano od potpunog do
nikakvog. Iz toga slijedi da se preko svega zbiljskog i dobrog, sto
mozemo opaziti u svijetu, moze doci do Boga, kao temelja svih
pozitivnih stvari. Negativne stvari, pak, nemaju pozitivnu
egzistenciju, nego su definirane kao nedostatak ocitovanja Boga. Ta
definicija i predanost i ljubav prema Bogu definira kao oblik Bozjeg
ocitovanja, jer, samo od Boga moze doci nesto toliko pozitivno kao sto
je predanost, tako da je ljubav prema Bogu zapravo ocitovanje i
zracenje samog Boga, gdje pak dolazimo do one Ivanove da je Bog
ljubav, kao i do onog da je Boga moguce spoznati samo Bozjom miloscu.

>> Isto tako, covjek se treba kloniti mlakosti s jedne strane, i
>> fanatizma s druge. To su vrlo opasne stvari.
>
>Po mome misljenju, onaj covjek koji je dosao na onu tocku spiritualnog
>razvoja, gdje mu je u "unio mystica" bilo omoguceno jedinstvo sa "nazovimo
>ga znanstvenim imenom nadolazecim sveobuhvatnim", onda on ne osjeca vise
>potrebe za bilo kakvim misioniranjem ili poucavanjem u smislu fanatizma i
>fundamentalizma. To nije vise moguce!

Nisam govorio o takvima koji su postigli spoznaju, nego o onima koji
nisu, a tome teze. Takvima je mudro izbjegavati ponore i s lijeve i s
desne strane.

>>U mlakosti, covjeku
>> cijeli zivot prodje uzalud a da nista korisno niti ne napravi, niti ne
>> nauci. U fanatizmu, covjek se u stanju ufurati u neku brijacinu koja
>> nema veze ni sa cim, i opet mu prodje zivot u tome, a da nista nije
>> napravio.
>
>ACK! Ali taj onda nije nasao Istinu!

Velim, lako cemo za one koji su nasli Istinu, problema imaju oni koji
je nisu nasli, ali su nasli istinu (s malim slovom) i sad teze tome da
od nje dodju do Istine. Problem nastaje kad istinu covjek pocne drzati
Istinom, odnosno kad pocetak puta proglasi ciljem i tamo se usidri.

>Naime, koji bi to bio "srednji put" po tvom nazoru? Koji uvjeti moraju biti
>ponudjeni, na tom putu?

Srednji put je put budnosti, koja je otprilike onakvo stanje svijesti,
kakvo covjek ima kad prozivljava nesto sto ga duboko i osobno dira. U
takvom stanju dirnutosti covjek nece pasti u zamke mlakosti i
fanatizma, nego ce misliti, osjecati i djelovati sabrano i
promisljeno, iz viseg i kvalitetnijeg stanja svijesti. Budnost te
vrste o kojoj govorim je ona vrsta paznje s kojom se dvoje
zaljubljenih unesu u prvi poljubac, kad im je citava osobnost unesena
u ono sto prozivljavaju u tom trenutku. To je stanje svijesti u kojem
je covjek blizak stvarnosti, odnosno Bogu.
Suprotnost tom stanju je rutinski poljubac u kojem nema ni vaznosti,
ni strasti, ni dubine, ni ljubavi, koji je analogan rutinskom
rukovanju poslovnih suradnika. U takvom stanju rutine radjaju se sve
vrste povrsnosti i brijacina, i to stanje je kao takvo iznimno
negativno i stetno. To je stanje u kojemu ne moze biti ljubavi, jer je
ljubav neposredni dodir s drugom osobom, prepoznavanje i osjecanje
drugoga, a u rutini ne moze biti ni prepoznavanja ni osjecanja, svi
dojmovi su povrsni i plitki i ne znace u duhovnom smislu nista. Prava
ljubav prema Bogu je osjecaj koji je daleko intenzivniji od onoga sto
osjeca mladozenja koji je morao ostaviti svoju suprugu, koja mu je
draza od svega, da bi isao u rat gdje ce po svoj prilici poginuti, ono
sto oni osjecaju kad se pogledaju u oci. To je osjecaj koji covjeka
moze ubiti na mjestu svojom silinom. Taj osjecaj neposrednosti,
bitnosti, silovite ljubavi i istodobno odvojenosti, je istodobno
najljepsa i najstrasnija stvar. Zbog znanja o tome ja toliko gadno
napadam ljigavce i licemjere, koji nista ne znaju o ljubavi, i koji
misle da nekakva slatkasta ljigavost ima ikakve veze s pravom stvari.
Prava stvar ce covjeku prije natjerati suze na oci, nego slatkasti
osmjeh na lice. 

-- 
Homepage: http://www.danijel.org
Books:    http://www.ouroboros.hr