On Mon, 23 Oct 2006 13:45:11 +0200, Miroslav Zubcic wrote:

> Time taj Bog itekako postaje stvarnost za one koji ga štuju. On postoji
> zahvaljujući njima i kroz njih. Daje im smisao i strukturu kroz koji mogu
> izraziti svoj simptom. Druga je sada stvar što ja mislim o toj strukturi i
> njezinim nedostatcima i danas i kroz povijest, te koja je transgresivna
> cijena jednog takvog sustava vrijednosti.

Da se vratim malo na ovo. Ti uvijek pretpostavljas da pravog Boga nema, i
da ljudi koji govore o Bogu zapravo pricaju pizdarije, odnosno izrazavaju
neku vrstu projekcije zelja za postojanjem Velikog Tate ili Velike Mame iz
cije nabrekle sise uvijek tece toplo mlijeko samo za njih, ili,
alternativno, projekciju zelja za postojanjem Pravednog Suca koji ce
istrijebiti njihove neprijatelje a njih nagraditi. Ja se slazem da golema
velicina vjernika, prakticki 100%, vjeruje u neku slicnu kombinaciju mame i
Djeda Mraza. Ipak, neovisno o tome sto ljudi vjeruju u gluposti, i sto su
vjernici u pravilu najbedastiji medju ljudima, a njihova vjera je
kombinacija gore navedenih projekcija pomijesana s ljubavlju prema
tradiciji koja krdu daje sigurnost, pravi i vrlo stvarni Bog postoji.
Problem ovih je sto taj pravi Bog nema ni daleke slicnosti s pizdarijom u
koju oni vjeruju, kao sto ni avion nema previse slicnosti s onim u sto
vjeruju urodjenici sljedbenici cargo-culta na cijem je sredisnjem mjestu
avion s bijelim bogovima koji nose darove. To sto i oni i ja govorimo o
Bogu samo je nesretna koincidencija, odnosno nezgodna posljedica moje zelje
za izrazavanjem unutar semantickih konvencija, ali pod tim pojmom ja mislim
nesto prakticki dijametralno suprotno od onoga sto misli zec ili, kad smo
vec kod toga, Dananic. Njima je Bog tockasti entitet, meni je dublja razina
stvarnosti koja se preplice sa svim iskustvima plicih razina; Indijci bi
rekli da Bog prozima svijet onako kako maslac prozima mlijeko, iako nigdje
ne mozes pokazati na mlijeko i uociti maslac. Naravno da postoje tocke
veceg proboja pa se cini da se opaza Boga kao tockasti entitet, ali to je
samo inzenjerski privid, kao kad uzmes crni papir i na njemu izbusis rupu,
to stavis pred zarulju i kad pomices papir, cini se da se krece svijetla
tocka. Meni je Bog nesto sto se zivi svakodnevno, nesto sto ti prozima
svaki aspekt svijesti i percepcije, ono sto ti daje osjecaj ispravnosti kad
nesto dobro napravis i osjecaj krivnje kad nesto gadno zajebes, osjecaj
mira kad fotkas blue hour sa ekspozicijom od minutu, Bog je prisutan u
seksu, u setnji, u mislima velike dubine, sve to je prepleteno s Bogom
kojeg se tek rijetko, zapravo, moze opaziti u cistom stanju, ali kad si
jednom To vidio u cistom stanju, onda kuzis odakle mir u zalasku sunca i
radost i silina u vrhunskom orgazmu, kuzis sto ljudi traze kroz
zaljubljenost, sto traze kroz osjecaj velicine koji dobiju kad naprave
nesto mocno, kuzis zasto im se zapravo da sa svim tim gnjaviti. Taj pravi
Bog ne "voli", nego je ljubav u svojem najciscem stanju tek mutan i
poprilicno indirektan nacin da se osjeti jedan od Njegovih aspekata,
otprilike onako kako je kontrolirana fisija koja u nuklearki grije vodu
zapravo poprilicno indirektan nacin da se osjeti atomska eksplozija.

-- 
Homepage: http://www.danijel.org/