On Tue, 02 May 2006 22:18:14 +0200, Miha wrote:

> Sto sad vise hoces?

Hoce mene izmanipulirati da mu dokazem da je u krivu tako sto cu se povuci
i time "pokazati" da sam skromna osoba a ne egomanijak. Hoce gledati
zbunjenost, dezorijentaciju i strah u ocima ljudi, hoce gledati gasenje
nade. Hoce potvrdu da ne postoji bolje od onoga gdje je on, da je sve
iluzija. Hoce da se spusti mrak, zauvijek i bez nade za svjetlom, mrak koji
ce prozdrijeti sve bez ostatka, i u kojem ce njegov ocaj i strah naci svoj
predmet i svoje ispunjenje. On nema i zeli da i drugi nemaju, da shvate
kako nista ne postoji izvan mraka, i da zauvijek izgube tu laznu nadu za
svjetlom. 
Volio bih reci da praznije bice od njega nisam nikad sreo, ali znam ih jos
tri-cetiri takva. Takav ne zeli pobijediti, ne zeli osobnu velicinu i moc -
takav zeli da svi izgube, jer sam ne osjeca nadu, nikakvu. Iako njega i
Bakiju obicno u debati trpam u isti kos, oni su posve razliciti po
motivacijskom sklopu, a tvore vrlo labavu koaliciju interesa. Bakija je
glupan, psihopata i egomanijak. On zeli biti glavni, zeli biti
najpopularniji decko u razredu, i zeli maltretirati i pljuvati onog drugog
decka, koji se svidja curama i popularan je. Ukratko, on je bezveznjak i
sroljo.
Tomislav je nesto sasvim drugo. On je promisljen, proracunat,
kontemplativan, i ide barem dvije iteracije dalje od Bakije, racunajuci na
daleko suptilnije efekte. Bakija je primitivac koji pokusava probuditi
najgnjusnije niskosti u svima, i zbog toga se vrlo lako svima popne na
zivce i diskreditira se po kratkom postupku; svaka iole suptilnija osoba na
njega reagira totalnim gadjenjem. Tomislav to napravi samo kad izgubi zivce
pa se zaleti, a inace se koristi svojevrsnim uspavankama, pokusavajuci
ukljuciti u svoju pricu sve za sto misli da su ljudi primjetili, ali
eliminirajuci iz svega svaku suptilniju, transcendentalnu komponentu, tako
da se ljudi, kod kojih je percepcija te komponente "tanka" i na samom rubu
opazanja, pokolebaju. On pokusava rekonstruirati sve sto su ljudi vidjeli,
i to utkati u svoju pricu, skrecuci tamo gdje misli da tudja percepcija
nije sigurna, gdje neznanje ostavlja mjesta interpretaciji. On nanjusi krv,
nanjusi tudje strahove, zelje, licemjerje, nevoljnost da se napravi onaj
krajnji korak u vlastitim unutarnjim izborima. Stvar protiv koje je on
posve nemocan je vjera u istinu kojom se Bog objavljuje u dusi, predanost
toj istini i povjerenje u njeno vodstvo, cak i u mraku, cak i s nesavrsenim
znanjem. On je nemocan pred nevinim povjerenjem djeteta koje roditelju daje
ruku da ga vodi, iako ne zna. On je majstor slabosti i sumnje, koji
dozivljava poraz pred snagom priznavanja vlastite ranjivosti, i vjerom
unatoc strahu.

-- 
Homepage: http://www.danijel.org/