Autor: Danijel Turina Datum: 2012-02-16 21:42:31 Grupe: hr.soc.religija Tema: O nuznosti i korisnosti neznanja Linija: 201 Message-ID: jhjpnn$69r$1@ss408.t-com.hr |
-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE----- Hash: SHA512 (nastavak) Ljudi vole pojednostavljenja. Jednostavne istine čovjeku daju osjećaj sigurnosti i kontrole nad vlastitom sudbinom - globalno zagrijavanje je tipičan primjer. Pojednostavljena "istina" glasi da je Zemlja savršeno regulirani sustav na kojem je sve bilo u redu dok se nisu pojavili ljudi, i to ne bilo kakvi ljudi, nego tehnološka civilizacija industrijskog doba, koja "ne živi u skladu s prirodom" i u atmosferu ispušta previše CO2, koji proizvodi efekt staklenika koji remeti savršeni prirodni red i prijeti prebacivanjem planeta u staklenički režim, u kojem će se otopiti polarni led i izumrijet će pingvini i polarni medvjedi, poplavit će se priobalna područja i nastat će katastrofa nesagledivih razmjera. Istina je, dakako, složenija. Za početak, skoro sve pojedinačne činjenice iz te pojednostavljene verzije stoje. Tehnološka civilizacija doista ispušta preveliku količinu stakleničkih plinova. Doista se nalazimo u procesu globalnog zatopljavanja kojega je po svoj prilici uzrokovao taj ljudski input. Polarni medvjedi će doista izumrijeti, a priobalni krajevi bit će poplavljeni. To će doista biti najveća prirodna katastrofa u zadnjih deset tisuća godina. Ali ta slika nije potpuna. Ona polazi od pogrešne premise koja glasi da je Zemlja oduvijek bila manje-više ovakva kakva je sada, a ta pogrešna premisa ima uzrok u kratkovječnosti čovjeka kao jedinke, te ljudske kulture i civilizacije kao takve. Imajmo u vidu da Hrvati "sedmo stoljeće" smatraju davnom prošlošću, i nemaju nikakvo povijesno sjećanje na vlastito postojanje prije tog doba. Sjećanje na zadnje ledeno doba ne postoji ni u jednoj kulturi, a sjećanje na zadnje veliko otapanje leda postoji eventualno u jako mitologiziranoj priči o velikom potopu. Mi, kao vrsta, nemamo nikakav kontinuitet povezanosti s kulturama zadnjeg glacijalnog maksimuma, a kamo li s kulturama koje su im prethodile. Naše povijesno pamćenje seže maksimalno deset tisuća godina unazad, do "velikog potopa" na početku holocena. Kroz cijelo naše povijesno pamćenje, Zemlja doista jest izgledala praktički identično kao danas, klima je bila praktički identična današnjoj (uz par malih srednjovjekovnih podsjetnika na ledeno doba), i to stvara iluziju savršene prirodne ravnoteže koju može poremetiti samo nešto neprirodno, i tu Čovjek igra ulogu velikog kozmičkog negativca, koji remeti prirodnu ravnotežu svojom gramzivošću i prijeti opstanku života na Zemlji. To je iluzija. Ta iluzija je uvjerljiva ukoliko zadnje glacijalno razdoblje smatramo sveukupnošću povijesti svijeta, ali dovoljno je da promijenimo povećanje s kojim opažamo vremensku liniju, i ukazuje se posve drugačija slika. Ne samo da je ovo naše "interglacijalno razdoblje" koje znamo kao Holocen samo privremeno zatopljavanje unutar divljih klimatskih oscilacija Pleistocena, nego stvarni trend, onaj dugoročno, na skali od 65 milijuna godina, priča sasvim drugu priču. Mi se, naime, nalazimo u jako dugačkom razdoblju globalnog hlađenja koje je počelo odvajanjem Južne Amerike od Antarktike i formiranjem cirkumpolarne struje koja sustavno hladi Antarktiku i izlučuje CO2 iz atmosfere, izbacujući planet iz toplog stakleničkog režima u kojem se nalazio stotinama milijuna godina. U zadnjih 2.5 milijuna godina planet je ušao kritičnu fazu hlađenja, iz koje ga periodički uspijevaju izbaciti Milankovićevi ciklusi, i svaki idući glacijalni maksimum može biti upravo onaj koji će doseći kritičnu točku nakon koje Milankovićevi ciklusi više nemaju dovoljno "snage" za otapanje leda, što bi dovelo do potpune glacijacije, tzv. "snowball earth", odnosno u slobodnom prijevodu "planetarne grude snijega". U tom kontekstu, ono što se činilo kao veliki zločin koji je sebična ljudska vrsta počinila protiv savršenog prirodnog sklada koji vlada svijetom (valjda zato što ga je takvim stvorio Bog, ili u što već ljudi vjeruju) poprima posve druge dimenzije: naime, upravo taj dodatni input CO2 iz industrijskih izvora mogao bi biti sila koja će usporiti prirodni proces globalnog hlađenja koji bi unutar nekoliko milijuna godina doveo do nestanka života na Zemlji, odnosno barem do njegove redukcije na razinu koja danas postoji na Antarktici. Kad to pogledamo iz te perspektive, ljudski "sebični čin" poprima aspekte kozmičke intervencije Razuma protiv neminovnosti ledene smrti. Jesu li ljudi "virus" na tijelu Gee, ili su pak aspekt koji je ona razvila u borbi protiv Leda, čiji je nadolazak "predosjetila" negdje početkom Pleistocena? Možemo svašta nagađati, ali očito je da se iste stvari mogu tumačiti na potpuno suprotne načine, ovisno o tome iz koje daljine ih gledamo, i ovisno o tome koliko smo skloni pjesničkim slikama i metaforama. Moguće je da pri idućem Heinrichovom eventu kompletno propadne ljudska tehnološka civilizacija, pa čak i da ljudska vrsta izumre, a da sav CO2 koji su ljudi pustili u atmosferu u industrijsko doba bude brzo apsorbiran u oceane u tom hladnom razdoblju, pa se sav ljudski input na kraju pokaže tek kao sitna, nebitna "štucavica" bez ikakvog dugoročnog značenja, što bojim se i jest najizgledniji razvoj događaja. U svakom slučaju, proširenje perspektive pokazuje činjenice u posve drugačijem svjetlu od onoga koje smo navikli slušati iz medija. Ako takva promjena perspektive može posve promijeniti značenje činjenica u znanosti, zašto ne bi mogla igrati istu ulogu i u duhovnosti? U duhovnosti, naime, ljudi također teže jednostavnim objašnjenjima duhovnih iskustava, i vrlo rijetko ćete imati situaciju da netko doživi duhovno iskustvo a da odmah nema spremno njegovo tumačenje. Budući da ljudi očekuju nekakvo tumačenje, ja bih obično smislio neko prikladno, ali osobno nisam previše držao do tih stvari, naprosto zato što razumijem složenost problematike, koja uključuje ljudska spoznajna ograničenja. Često su duhovna iskustva znala imati oblik "viđenja" neke točke iz budućnosti, i to na vrlo specifičan način, dakle da postojim, u tom jednom trenutku, kao neka buduća verzija sebe. Zamislite da kao dijete imate "viziju" sebe s trideset godina, i to viziju iz pozicije prvog lica, dakle da jeste ta osoba, dakle da niste više klinac koji ide u školu nego netko tko ima posao, stan, obitelj, i sve te stvari ne vidite direktno, nego ih možete tek posredno naslutiti iz svojeg doživljavanja sebe u tom kratkom bljesku iskustva. Naime kao bogat čovjek se osjećate drugačije nego kao siromašan čovjek; kao oženjen čovjek osjećate se drugačije nego kao dijete. Sve te stvari koloriraju vašu percepciju sebe, a "vizija" se, recimo, sastoji samo i isključivo od te percepcije sebe, ne i od konkretnih informacija, koje sve morate pokušati ekstrapolirati. Kad vas netko pita što ste iskusili, što ćete mu odgovoriti? Pokušat ćete ispričati neku priču za koju se nadate da će u njegovom umu stvoriti kvalitetnu predodžbu o onome što ste iskusili, ali ako vas tjera da mu kažete konkretne detalje, on naprosto griješi u svojem shvaćanju prirode tog iskustva. Navedeni primjer je, dakako, daleko bliži ljudskoj mogućnosti shvaćanja i tumačenja od većine duhovnih iskustava, jer je buduća verzija sebe nešto što je moguće shvatiti pomoću velikog broja simbola i iskustava koje o ljudskoj egzistenciji u njenim različitim oblicima i pojavnostima posjedujemo u obliku zapisa u mozgu, između kojih mozak može probrati one koji najbolje odgovaraju iskustvu i od tih elemenata načiniti slagalicu koja ima popriličnu vjerojatnost korektnog prikazivanja stvarnosti. U većini slučajeva, u mozgu ne postoji ništa što bi moglo opisati iskustvo, odnosno postoje posve neodgovarajući simboli od kojih se ne da složiti ništa suvislo i logički konzistentno, pa je u takvim slučajevima bolje pribjeći poeziji i slikama, kao autor Bhagavad-gite u opisu Arđunine vizije Krišnine stvarne forme. Slični problemi postoje i prilikom pokušaja da se iz vlastitih iskustava složi svjetonazor koji će obuhvaćati kozmologiju, etiku, teologiju i slične aspekte, dakle koji će pokušati objasniti pravu narav stvarnosti, pravu bit dobra i zla, te narav nematerijalnih, duhovnih bića. Uvjeren sam da velika većina religija ima za temelj određene vrste duhovnih iskustava, ali ta iskustva je onda čovjek pokušao povezati u neku vrstu smislene cjeline, koja će davati odgovore na praktična pitanja i predstavljat će koherentan narativ, a u tom grmu leži zec, jer je koherentnost tog narativa praktički uvijek tek nagađanje, pokušaj da se kontradiktorno i nespoznatljivo pretvori u smisleno i poučno, a taj pokušaj osmišljavanja učinjen je prerano, u fazi nedostatnog razumijevanja viđenog, i uz preveliki stupanj nadomještanja nepoznatih elemenata "logičnim" i "smislenim" zaključcima, koji se s dovoljne distance doimaju posve djetinjasto, onako kako bi se nama doimao opis automobila koji bi nam dao pračovjek koji tu stvar vidi prvi put. Primjer takvih pokušaja da se iz duhovnog iskustva ekstrapolira cijeli svjetonazor ne moramo daleko tražiti - Šankaraćaryina vedanta i budizam postoje kao bliski primjeri. Šankaraćarya je iz onoga što je očito duboko iskustvo samadhija pokušao izvući teoriju relativne egzistencije, te je tako složio logičnu, ali posve pogrešnu teoriju karme. Buda je, pak, iz vrlo dobrog poznavanja ponašanja karmičke tvari, odnosno duhovnih supstancija različitih razina suptilnosti stvorio teoriju elemenata, projekcija i vezanosti, a iz toga izvukao svoja temeljna pravila o vezanosti, patnji i izbavljenju, ali je iz te dobre teorije ekstrapolirao koncept anatmana, koji doista ima smisla u nekom kontekstu, dakle u kontekstu da je sama karmička tvar sastavnica duše, a da duša ne postoji kao treći entitet koji "posjeduje" karmu - unatoč tome, njegovoj teoriji nedostaje Šankaraćaryino poznavanje samadhija, odnosno pozicije brahmana. I jedno i drugo izgleda kao teorija utemeljena u opsežnom duhovnom iskustvu i izravnom uvidu, ali čak i vrhunske teorije poput te dvije, koje sačinjavaju sam vrh ljudske duhovne misli, mogu patiti od problema nepotpune perspektive i nagađanja iz pozicije ljudskih ograničenja. Neke druge religije ne stoje ni približno tako dobro. Abrahamske religije imaju toliko loših svojstava, očitih ljudskih izmišljotina, krivotvorina i niskosti da ih se bolje u cijelosti kloniti, a ni primitivni politeizmi, koji antropomorfiziraju prirodne sile kao božanstva, ne stoje bitno bolje. Koliko vidim, osnovna opasnost leži u potrebi da imamo sve odgovore, odnosno cjeloviti, koherentni svjetonazor prije nego što je to objektivno moguće, imajući u vidu našu trenutnu razinu znanja. Ta potreba onda dovodi do pokušaja izmišljanja nedostajućih komponenti kako bi se sve skupa zaokružilo u cjelinu, onako kako arheolozi od gipsa naprave nedostajuće dijelove lubanje neke izumrle životinje, i nadaju se da su ispravno nagađali. Ako su nedostajući dijelovi mali, sva je prilika da će rekonstrukcija biti točna, ali ako imate komadić vilice i lijevu obrvu, iz kojih pokušavate rekonstruirati čitav kostur pračovjeka, sva je prilika da će vaš uradak buduće generacije arheologa gledati hvatajući se za glavu i crveneći se od sramote. Ne izmišljam - doista su se takve stvari dešavale, i ugledni znanstvenici su znali počiniti sramotne greške kad su u svojim zaključcima pokušavali ići dalje no što su dokazi objektivno dopuštali. Naprosto, imali su snažnu želju ponuditi kvalitetne, konačne odgovore na pitanja svojih "konkurenata", često ideoloških protivnika, i taj imperativ je učinio da zaborave na nužnu mjeru opreza. Ukoliko su takvi propusti mogući znanstvenicima, koje se kroz cijeli obrazovni proces uči oprezu i skepsi u donošenju zaključaka, jasno je da će isti, a vjerojatno i daleko intenzivniji oblik istog problema mučiti i istraživače duhovnog. Religijske teorije je stoga nužno uzimati s određenim stupnjem opreza i skepse, ali nije ih razumno u cijelosti odbaciti bez pomnog istraživanja, budući da moje iskustvo govori da je upitna nadgradnja često složena oko jezgre zdravih činjenica, i te činjenice treba izdvojiti i prepoznati, i pristupiti im s dužnim poštovanjem - koje, dakako, uključuje veći oprez pri izvođenju zaključaka i kreiranju upitne nadgradnje, no što su pokazali njihovi izvorni otkrivači. - -- http://www.danijel.org/ -----BEGIN PGP SIGNATURE----- iEYEAREKAAYFAk89ajcACgkQU8G6/NHezOfLcgCfcC/QpxifH++xfJXtIbKbgNUN XzYAoPD0RQ3urdjvh4l/U9axLmCUt0zv =aTI8 -----END PGP SIGNATURE----- |