-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

(nastavak)

Ljudi vole pojednostavljenja. Jednostavne istine čovjeku daju osjećaj
sigurnosti i kontrole nad vlastitom sudbinom - globalno zagrijavanje je
tipičan primjer. Pojednostavljena "istina" glasi da je Zemlja savršeno
regulirani sustav na kojem je sve bilo u redu dok se nisu pojavili
ljudi, i to ne bilo kakvi ljudi, nego tehnološka civilizacija
industrijskog doba, koja "ne živi u skladu s prirodom" i u atmosferu
ispušta previše CO2, koji proizvodi efekt staklenika koji remeti
savršeni prirodni red i prijeti prebacivanjem planeta u staklenički
režim, u kojem će se otopiti polarni led i izumrijet će pingvini i
polarni medvjedi, poplavit će se priobalna područja i nastat će
katastrofa nesagledivih razmjera.

Istina je, dakako, složenija. Za početak, skoro sve pojedinačne
činjenice iz te pojednostavljene verzije stoje. Tehnološka civilizacija
doista ispušta preveliku količinu stakleničkih plinova. Doista se
nalazimo u procesu globalnog zatopljavanja kojega je po svoj prilici
uzrokovao taj ljudski input. Polarni medvjedi će doista izumrijeti, a
priobalni krajevi bit će poplavljeni. To će doista biti najveća prirodna
katastrofa u zadnjih deset tisuća godina.

Ali ta slika nije potpuna. Ona polazi od pogrešne premise koja glasi da
je Zemlja oduvijek bila manje-više ovakva kakva je sada, a ta pogrešna
premisa ima uzrok u kratkovječnosti čovjeka kao jedinke, te ljudske
kulture i civilizacije kao takve. Imajmo u vidu da Hrvati "sedmo
stoljeće" smatraju davnom prošlošću, i nemaju nikakvo povijesno sjećanje
na vlastito postojanje prije tog doba. Sjećanje na zadnje ledeno doba ne
postoji ni u jednoj kulturi, a sjećanje na zadnje veliko otapanje leda
postoji eventualno u jako mitologiziranoj priči o velikom potopu. Mi,
kao vrsta, nemamo nikakav kontinuitet povezanosti s kulturama zadnjeg
glacijalnog maksimuma, a kamo li s kulturama koje su im prethodile. Naše
povijesno pamćenje seže maksimalno deset tisuća godina unazad, do
"velikog potopa" na početku holocena. Kroz cijelo naše povijesno
pamćenje, Zemlja doista jest izgledala praktički identično kao danas,
klima je bila praktički identična današnjoj (uz par malih
srednjovjekovnih podsjetnika na ledeno doba), i to stvara iluziju
savršene prirodne ravnoteže koju može poremetiti samo nešto neprirodno,
i tu Čovjek igra ulogu velikog kozmičkog negativca, koji remeti prirodnu
ravnotežu svojom gramzivošću i prijeti opstanku života na Zemlji.

To je iluzija. Ta iluzija je uvjerljiva ukoliko zadnje glacijalno
razdoblje smatramo sveukupnošću povijesti svijeta, ali dovoljno je da
promijenimo povećanje s kojim opažamo vremensku liniju, i ukazuje se
posve drugačija slika. Ne samo da je ovo naše "interglacijalno
razdoblje" koje znamo kao Holocen samo privremeno zatopljavanje unutar
divljih klimatskih oscilacija Pleistocena, nego stvarni trend, onaj
dugoročno, na skali od 65 milijuna godina, priča sasvim drugu priču. Mi
se, naime, nalazimo u jako dugačkom razdoblju globalnog hlađenja koje je
počelo odvajanjem Južne Amerike od Antarktike i formiranjem
cirkumpolarne struje koja sustavno hladi Antarktiku i izlučuje CO2 iz
atmosfere, izbacujući planet iz toplog stakleničkog režima u kojem se
nalazio stotinama milijuna godina. U zadnjih 2.5 milijuna godina planet
je ušao kritičnu fazu hlađenja, iz koje ga periodički uspijevaju
izbaciti Milankovićevi ciklusi, i svaki idući glacijalni maksimum može
biti upravo onaj koji će doseći kritičnu točku nakon koje Milankovićevi
ciklusi više nemaju dovoljno "snage" za otapanje leda, što bi dovelo do
potpune glacijacije, tzv. "snowball earth",  odnosno u slobodnom
prijevodu "planetarne grude snijega".

U tom kontekstu, ono što se činilo kao veliki zločin koji je sebična
ljudska vrsta počinila protiv savršenog prirodnog sklada koji vlada
svijetom (valjda zato što ga je takvim stvorio Bog, ili u što već ljudi
vjeruju) poprima posve druge dimenzije: naime, upravo taj dodatni input
CO2 iz industrijskih izvora mogao bi biti sila koja će usporiti prirodni
proces globalnog hlađenja koji bi unutar nekoliko milijuna godina doveo
do nestanka života na Zemlji, odnosno barem do njegove redukcije na
razinu koja danas postoji na Antarktici. Kad to pogledamo iz te
perspektive, ljudski "sebični čin" poprima aspekte kozmičke intervencije
Razuma protiv neminovnosti ledene smrti. Jesu li ljudi "virus" na tijelu
Gee, ili su pak aspekt koji je ona razvila u borbi protiv Leda, čiji je
nadolazak "predosjetila" negdje početkom Pleistocena? Možemo svašta
nagađati, ali očito je da se iste stvari mogu tumačiti na potpuno
suprotne načine, ovisno o tome iz koje daljine ih gledamo, i ovisno o
tome koliko smo skloni pjesničkim slikama i metaforama. Moguće je da pri
idućem Heinrichovom eventu kompletno propadne ljudska tehnološka
civilizacija, pa čak i da ljudska vrsta izumre, a da sav CO2 koji su
ljudi pustili u atmosferu u industrijsko doba bude brzo apsorbiran u
oceane u tom hladnom razdoblju, pa se sav ljudski input na kraju pokaže
tek kao sitna, nebitna "štucavica" bez ikakvog dugoročnog značenja, što
bojim se i jest najizgledniji razvoj događaja. U svakom slučaju,
proširenje perspektive pokazuje činjenice u posve drugačijem svjetlu od
onoga koje smo navikli slušati iz medija.

Ako takva promjena perspektive može posve promijeniti značenje činjenica
u znanosti, zašto ne bi mogla igrati istu ulogu i u duhovnosti?

U duhovnosti, naime, ljudi također teže jednostavnim objašnjenjima
duhovnih iskustava, i vrlo rijetko ćete imati situaciju da netko doživi
duhovno iskustvo a da odmah nema spremno njegovo tumačenje. Budući da
ljudi očekuju nekakvo tumačenje, ja bih obično smislio neko prikladno,
ali osobno nisam previše držao do tih stvari, naprosto zato što
razumijem složenost problematike, koja uključuje ljudska spoznajna
ograničenja. Često su duhovna iskustva znala imati oblik "viđenja" neke
točke iz budućnosti, i to na vrlo specifičan način, dakle da postojim, u
tom jednom trenutku, kao neka buduća verzija sebe. Zamislite da kao
dijete imate "viziju" sebe s trideset godina, i to viziju iz pozicije
prvog lica, dakle da jeste ta osoba, dakle da niste više klinac koji ide
u školu nego netko tko ima posao, stan, obitelj, i sve te stvari ne
vidite direktno, nego ih možete tek posredno naslutiti iz svojeg
doživljavanja sebe u tom kratkom bljesku iskustva. Naime kao bogat
čovjek se osjećate drugačije nego kao siromašan čovjek; kao oženjen
čovjek osjećate se drugačije nego kao dijete. Sve te stvari koloriraju
vašu percepciju sebe, a "vizija" se, recimo, sastoji samo i isključivo
od te percepcije sebe, ne i od konkretnih informacija, koje sve morate
pokušati ekstrapolirati. Kad vas netko pita što ste iskusili, što ćete
mu odgovoriti? Pokušat ćete ispričati neku priču za koju se nadate da će
u njegovom umu stvoriti kvalitetnu predodžbu o onome što ste iskusili,
ali ako vas tjera da mu kažete konkretne detalje, on naprosto griješi u
svojem shvaćanju prirode tog iskustva. Navedeni primjer je, dakako,
daleko bliži ljudskoj mogućnosti shvaćanja i tumačenja od većine
duhovnih iskustava, jer je buduća verzija sebe nešto što je moguće
shvatiti pomoću velikog broja simbola i iskustava koje o ljudskoj
egzistenciji u njenim različitim oblicima i pojavnostima posjedujemo u
obliku zapisa u mozgu, između kojih mozak može probrati one koji
najbolje odgovaraju iskustvu i od tih elemenata načiniti slagalicu koja
ima popriličnu vjerojatnost korektnog prikazivanja stvarnosti. U većini
slučajeva, u mozgu ne postoji ništa što bi moglo opisati iskustvo,
odnosno postoje posve neodgovarajući simboli od kojih se ne da složiti
ništa suvislo i logički konzistentno, pa je u takvim slučajevima bolje
pribjeći poeziji i slikama, kao autor Bhagavad-gite u opisu Arđunine
vizije Krišnine stvarne forme.

Slični problemi postoje i prilikom pokušaja da se iz vlastitih iskustava
složi svjetonazor koji će obuhvaćati kozmologiju, etiku, teologiju i
slične aspekte, dakle koji će pokušati objasniti pravu narav stvarnosti,
pravu bit dobra i zla, te narav nematerijalnih, duhovnih bića. Uvjeren
sam da velika većina religija ima za temelj određene vrste duhovnih
iskustava, ali ta iskustva je onda čovjek pokušao povezati u neku vrstu
smislene cjeline, koja će davati odgovore na praktična pitanja i
predstavljat će koherentan narativ, a u tom grmu leži zec, jer je
koherentnost tog narativa praktički uvijek tek nagađanje, pokušaj da se
kontradiktorno i nespoznatljivo pretvori u smisleno i poučno, a taj
pokušaj osmišljavanja učinjen je prerano, u fazi nedostatnog
razumijevanja viđenog, i uz preveliki stupanj nadomještanja nepoznatih
elemenata "logičnim" i "smislenim" zaključcima, koji se s dovoljne
distance doimaju posve djetinjasto, onako kako bi se nama doimao opis
automobila koji bi nam dao pračovjek koji tu stvar vidi prvi put.

Primjer takvih pokušaja da se iz duhovnog iskustva ekstrapolira cijeli
svjetonazor ne moramo daleko tražiti - Šankaraćaryina vedanta i budizam
postoje kao bliski primjeri. Šankaraćarya je iz onoga što je očito
duboko iskustvo samadhija pokušao izvući teoriju relativne egzistencije,
te je tako složio logičnu, ali posve pogrešnu teoriju karme. Buda je,
pak, iz vrlo dobrog poznavanja ponašanja karmičke tvari, odnosno
duhovnih supstancija različitih razina suptilnosti stvorio teoriju
elemenata, projekcija i vezanosti, a iz toga izvukao svoja temeljna
pravila o vezanosti, patnji i izbavljenju, ali je iz te dobre teorije
ekstrapolirao koncept anatmana, koji doista ima smisla u nekom
kontekstu, dakle u kontekstu da je sama karmička tvar sastavnica duše, a
da duša ne postoji kao treći entitet koji "posjeduje" karmu - unatoč
tome, njegovoj teoriji nedostaje Šankaraćaryino poznavanje samadhija,
odnosno pozicije brahmana. I jedno i drugo izgleda kao teorija
utemeljena u opsežnom duhovnom iskustvu i izravnom uvidu, ali čak i
vrhunske teorije poput te dvije, koje sačinjavaju sam vrh ljudske
duhovne misli, mogu patiti od problema nepotpune perspektive i nagađanja
iz pozicije ljudskih ograničenja. Neke druge religije ne stoje ni
približno tako dobro. Abrahamske religije imaju toliko loših svojstava,
očitih ljudskih izmišljotina, krivotvorina i niskosti da ih se bolje u
cijelosti kloniti, a ni primitivni politeizmi, koji antropomorfiziraju
prirodne sile kao božanstva, ne stoje bitno bolje.

Koliko vidim, osnovna opasnost leži u potrebi da imamo sve odgovore,
odnosno cjeloviti, koherentni svjetonazor prije nego što je to
objektivno moguće, imajući u vidu našu trenutnu razinu znanja. Ta
potreba onda dovodi do pokušaja izmišljanja nedostajućih komponenti kako
bi se sve skupa zaokružilo u cjelinu, onako kako arheolozi od gipsa
naprave nedostajuće dijelove lubanje neke izumrle životinje, i nadaju se
da su ispravno nagađali. Ako su nedostajući dijelovi mali, sva je
prilika da će rekonstrukcija biti točna, ali ako imate komadić vilice i
lijevu obrvu, iz kojih pokušavate rekonstruirati čitav kostur
pračovjeka, sva je prilika da će vaš uradak buduće generacije arheologa
gledati hvatajući se za glavu i crveneći se od sramote. Ne izmišljam -
doista su se takve stvari dešavale, i ugledni znanstvenici su znali
počiniti sramotne greške kad su u svojim zaključcima pokušavali ići
dalje no što su dokazi objektivno dopuštali. Naprosto, imali su snažnu
želju ponuditi kvalitetne, konačne odgovore na pitanja svojih
"konkurenata", često ideoloških protivnika, i taj imperativ je učinio da
zaborave na nužnu mjeru opreza. Ukoliko su takvi propusti mogući
znanstvenicima, koje se kroz cijeli obrazovni proces uči oprezu i skepsi
u donošenju zaključaka, jasno je da će isti, a vjerojatno i daleko
intenzivniji oblik istog problema mučiti i istraživače duhovnog.
Religijske teorije je stoga nužno uzimati s određenim stupnjem opreza i
skepse, ali nije ih razumno u cijelosti odbaciti bez pomnog
istraživanja, budući da moje iskustvo govori da je upitna nadgradnja
često složena oko jezgre zdravih činjenica, i te činjenice treba
izdvojiti i prepoznati, i pristupiti im s dužnim poštovanjem - koje,
dakako, uključuje veći oprez pri izvođenju zaključaka i kreiranju upitne
nadgradnje, no što su pokazali njihovi izvorni otkrivači.

- -- 
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----

iEYEAREKAAYFAk89ajcACgkQU8G6/NHezOfLcgCfcC/QpxifH++xfJXtIbKbgNUN
XzYAoPD0RQ3urdjvh4l/U9axLmCUt0zv
=aTI8
-----END PGP SIGNATURE-----