-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512
On 12/22/2011 12:02 PM, borism100 wrote:
> On 22 pro, 09:04, Mario Blataric Address.invalid> wrote:
>
>>> stotinu tisuća godina ispred nas. Fermijev paradoks? Glupost na kvadrat.
>>
>> Što sad, izjava ne može biti dokaz? :))
>>
>> No, u pravu si da Fermijev paradoks nije dokaz. On je prije svega
>> pitanje koje opovrgava razne teorije o učestalosti inteligentnog života
>> u svemiru.- Sakrij citirani tekst -
>
> Fermijev paradoks može biti "teza", "poluznanstveni rad", "seminarski
> rad" itd. Ali da se prema njemu ravna dio znanosti prema postojanju
> vanzemaljaca, to nikako. Fermi na temelju pretpostavki pretpostavlja
> postojanje vanzemaljaca. A odgovor na svaku njegovu tezu u tom
> paradoksu može biti vrlo prozaičan.
Pročitao sam sad na wikipediji što bi trebao biti taj Fermijev paradoks,
i moje mišljenje je da se radi o hrpi neosnovanih pretpostavki temeljem
kojeg se izvode zaključci koji čak ni iz njih ne slijede, nego su u
pitanju logičke pogreške u dokazu, i cijeli stvar je prije sofizam nego
znanost.
Za početak, Zemlja iz svega poznatog nije tipičan planet, niti je Sunce
tipična zvijezda. Sunce je zvijezda prve populacije, dakle zvijezda
visokog metaliciteta a time i visoke stabilnosti i dugovječnosti, što je
temeljni preduvjet nastanka ne samo života nego i planetarnog sustava
(kad bi zvijezda svako toliko varirala emisiju do razine da naprosto
otpuše atmosferu većine planeta ili ih izbaci iz ekosfere, recimo da to
ne bi bilo dobro, dakle teško bi bilo očekivati život na planeti koja
orbitira oko cefeide). Isto tako, binarni, trinarni i sl. sustavi ne bi
pogodovali formiranju stabilnih orbita, a oni su najčešći. Nužnost je
također visoki metalicitet planetarnog sustava; "late heavy bombardment"
faza koja na planetu zapravo donosi većinu vode; Zemlja osim svega toga
ima i nekoliko jako anomalnih karakteristika, recimo jako magnetsko
polje bez kojeg bi solarno korpuskularno zračenje "kuhalo" planetu;
atipično veliki postotak vode; idealnu orbitu; veliki postotak teških
elemenata koji fisijom generiraju preko 80% Zemljine topline itd.; i
Mjesec je velika anomalija, naime Zemlja je za sve praktične svrhe
dvojna planeta, i udar koji je pretrpjela u ranoj formativnoj fazi
vjerojatno je napravio stvari koje nisu baš tipične.
Koliko se vidjelo iz dosadašnjih promatranja egzoplaneta, od tisuća
promatranih sustava došlo se na dva-tri kandidata, a tu govorimo o makar
marginalnoj sličnosti s uvjetima koji postoje na Zemlji. Je li se razvio
život i kakav, je li se razvio razum i kakav, to je posve nepoznato. Iz
zemaljske biologije jasno je da je moguće zapadanje života u slijepu
ulicu u kojoj su sve niše zapunjene i stvari desecima milijuna godina ne
idu nikamo, i tek neka velika katastrofa stvar miče iz statičnosti. Zbog
toga nastanak inteligencije ljudskog tipa spada prije u događaje iznimne
rijetkosti nego u nešto očekivano.
Dakle Fermijeva logika je manjkava - za početak treba eliminirati sve
zvijezde koje nisu prve populacije jer nemaju dovoljno stabilnosti,
treba eliminirati sve varijabilne zvijezde, sve premlade zvijezde,
zvijezde koje imaju parnjaka koji se kreće dovoljno blizu da unese
gravitacijske poremećaje u ekosferu, zvijezde koje se nalaze u području
galaksije izloženom povećanom zračenju, zvijezde koje u orbiti imaju
"super-Jupitere", crne, smeđe ili bijele patuljke koji su "pomeli"
materijal iz ekosfere, ukratko, valjda jedna zvijezda od milijun
predstavlja potencijalnog kandidata.
Onda pak imamo vjerojatnost formiranja sličnih uvjeta kao na Zemlji, za
što ne bih rekao da je tipičan nego prije iznimno atipičan slučaj, tako
da možemo reći da se tu radi o 1:1000 vjerojatnosti, dakle 1:10^9 sve
skupa, i rekao bih da sam bio jako optimističan. Onda tu dolazimo do
pitanja vremenskog i komunikacijskog horizonta: za nastanak zvijezde
prve populacije potrebna je poprilično konstantna količina vremena od
nastanka svemira: treba ti vrijeme potrebno za formiranje, trajanje i
eksploziju zvijezde treće populacije, propagaciju težih elemenata kroz
Svemir, gravitacijsku kontrakciju materijala u zvijezdu druge
populacije, njeno trajanje i eksplozija supernove, opet propagacija
težih elemenata kroz svemir, miješanje s međuzvjezdanim vodikom,
kontrakcija u zvijezdu prve populacije, njena stabilizacija, formiranje
planetarnog sustava, formiranje planeta na stabilnim orbitama, izlazak
iz heavy bombardment faze, i tek tu možemo govoriti o nastanku života,
dakle nastanak zvijezde plus recimo dvije milijarde godina. Sunce ima
oko četiri milijarde godina, a život na Zemlji je izašao iz faze
jednostaničnog života tek negdje nakon snowball Earth faze od prije cca
650M godina. Ništa od toga nije urezano u kamenu, dakle svaka od tih
faza može vremenski varirati u nekakvom finom intervalu, ovisno o masi i
metalicitetu zvijezda, recimo, a čak i varijacija od 1% znači, onako u
grubo, razliku između toga da ćete na teoretskim planetama-blizancima
Zemlje imati super-vanzemaljce koji putuju warp pogonom i premještaju
zvijezde, ili dinosaure. Dakle za nekakvu komunikaciju se podrazumijeva
ne samo da su zvijezde sličnog tipa, da u ekosferi imaju planetu sličnog
tipa i da se život tamo razvijao na slične načine, nego moraš
podrazumijevati i da je u slično vrijeme neka katastrofa izbrisala
trilobite i kasnije dinosaure i tako počistila ekološke niše i omogućila
bržu evoluciju, jer ti se inače može desiti da faza trilobita traje
recimo 100M godina dulje, za što ne vidim nikakvih prepreka, ili da faza
dinosaura traje još 50M godina dulje, za što također ne vidim nikakvih
prepreka, imajući u vidu duljinu njihove neprekinute dominacije do K-T
eventa. Dakle kad uračunavamo vremenski prozor, odnosno vjerojatnost da
se na dvije planete koje orbitiraju oko dvije zvijezde evolucija odvija
vremenski sličnim ritmom tako da se civilizacije formiraju dovoljno
istovremeno da se presijeku baš u onom području kad i jedna i druga
komuniciraju elektromagnetskim valovima, vjerojatnost postaje
nevjerojatno mala.
Kad tu dodamo još i vjerojatnost da se nalaze u prostornom
komunikacijskom horizontu, stvari postaju još lošije. Naime uzmimo da
doista postoji para-Zemlja na kojoj se sve odvijalo istim ritmom kao kod
nas, ali je od nas udaljena cca. 50000 svjetlosnih godina. Radio valovi
koje odašilje tamošnja civilizacija doći će do Zemlje za 50000 godina,
što je vremenska razlika između nas i neandertalaca. Isto tako,
koncentracija elektromagnetskih valova pada s kvadratom udaljenosti,
tako da bi već i s udaljenosti od par svjetlosnih godina bilo teško
detektirati signal koji baš nije laserski; doslovno, civilizacija bi
morala imati sposobnost na neki način umjetno modificirati output
zvijezde kako bi se te udaljenosti iskomunicirala poruku, a i onda bi
nas vremenski promašili za cijelu geološku epohu.
Dakle komunikacija s nekim tko je otprilike na našoj razini razvijenosti
i manje-više u realnom vremenu moguća je samo u radiusu desetak parseka
od nas, a izvan te udaljenosti gledamo predaleko u prošlost i
komunikacija je moguća samo s vrstama za koje brzina svjetlosti više ne
znači ništa, dakle koje su u stanju ili savijati svemir ili raditi nešto
još čudnije. Postojanje takvih vrsta simultano s nama nije ništa manje
vjerojatno od simultanog postojanja vrsta na našoj razini razvijenosti;
recimo da je njihove trilobite i dinosaure nešto pomelo prije nego naše,
i eto ti desetka milijuna godina prednosti za njih, u kojem slučaju bi
bilo zanimljivo zamisliti stupanj sadašnje tehnološke sposobnosti nekoga
tko je prije deset milijuna godina imao iPhone.
Ukratko, daleko od toga da veliki broj zvijezda i galaksija garantira
postojanje mnoštva civilizacija - previše je nepoznatih faktora, isto
kao što je Fermiju 50-tih godina puno toga o zvijezdama i njihovoj
evoluciji bilo nepoznato, pa su njegova nagađanja samo to - nagađanja.
- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
iEYEAREKAAYFAk7zGvkACgkQU8G6/NHezOf9OQCgi/Z1KRw87NR57yrMIccGnsWK
9KAAoONvHcjunO+YMUtkJcpyHEvDGcP9
=6Ap0
-----END PGP SIGNATURE-----
|