Autor: Danijel Turina Datum: 2011-11-29 13:02:35 Grupe: hr.soc.politika Tema: Zasto nitko nikad ne vraca glavnicu Linija: 140 Message-ID: jb2hkr$pmq$1@ss408.t-com.hr |
-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE----- Hash: SHA512 Problem s kreditnim zaduženjem se sastoji u procjeni dugoročno održivog iznosa, te u procjeni opasnog iznosa zaduženja. Naime, takve procjene u pravilu rade banke, a njihovi klijenti su savršeno sretni ako dobiju najveći mogući kredit, i oslanjaju se prvenstveno na koncept po kojem im banka ne bi dala tako veliki kredit da ne misli da su kreditno sposobni, pa se još i ponose iznosom kredita koji im je odobren - ono, gle kolika sam faca, banka mi je dala xxx kredita. Ono što vam banke ne vele je sljedeće: potencijalno opasan je svaki kredit koji ima *ukupni iznos*, dakle glavnica sa svim parazitskim troškovima, veći od mjesečne čiste dobiti, dakle iznosa koji vam ostane kad s mjesečnim prihodima platite sve režije i hranu. Sve više od toga je opasno, jer ako vam kredit u cijelosti pošalju na naplatu, desit će vam se da taj mjesec nemate što jesti, pa ćete morati ne platiti režije, odnosno prebacit ćete taj trošak u budućnost, gdje će vas dočekati, pa ako je toga previše a vaš "slobodni mjesečni iznos" mali, mogli biste imati ozbiljnih problema. Idući stupanj vrednovanja iznad "potencijalno opasnog" je "potencijalno fatalan", a to je kredit koji ima ukupni iznos veći od vaših ukupnih mjesečnih *prihoda*. Dakle imate ukupne mjesečne prihode 5000kn, imate minus na računu 5000kn, i to je potencijalno fatalno ako vam banka naglo ukine minus i pretvori ga u "nedopušteno prekoračenje" i počne vam lupati kamate od valjda 10% mjesečno. Koliko vidim, kamate na *dopušteno* prekoračenje su između 10% i 14% godišnje, a s nedopuštenim prekoračenjem, koje banke zapravo same generiraju u velikom broju slučajeva, naprosto smanjenjem iznosa dopuštenog prekoračenja korisnicima koji su već do limita u minusu, stvari sigurno ne stoje bolje, i tu onda kreću opomene svakih par dana i za svaku vam naplate 50kn. Ako želite da to maltretiranje i kamatarenje prestane, morate im sve platiti odmah, a to je cijeli iznos vaše mjesečne plaće, koji naravno ne možete odvojiti jer onda nemate što za jesti, ne možete platiti režije, ne možete uopće funkcionirati, a ne možete stvar riješiti kreditom jer ste s kreditima već u crvenom i banka vam ruši bonitet pa ni drugdje više ne možete dobiti minus po računu. Da biste to platili, nije vam dovoljna plaća od tog jednog mjeseca, nego od barem tri-četiri mjeseca života na apsolutnom egzistencijalnom minimumu. Imajte u vidu da su sve brojke zapravo relativne - bitni su omjeri, a ne apsolutni iznosi. Ako imaš prihode 10K eura smiješno ti je da je nekome problem kredit od 7K kuna, ali on ima problem s tim kreditom zato što ima prihode 7K kuna, a da ti imaš kredit od 10K eura i da ti dođe sav na naplatu odmah, malo bi se zagrcnuo, a to je ista stvar u postocima bruto prihoda. Dakle iz pozicije u kojoj minus po računu u iznosu mjesečne plaće već spada u potencijalno fatalna zaduženja, jasno vam je što mislim o isto takvom minusu u iznosu *tri* mjesečne plaće, u kombinaciji s kreditnom karticom potrošenom do limita, "potrošačkim kreditom" od desetak tisuća kuna za financiranje godišnjeg odmora, kreditom za auto i kreditom za stan, a to je ono što ljudi zapravo znaju imati, u najnepovoljnijim slučajevima. To nije potencijalno fatalno, to je grob dubine deset kilometara u koji vas već zasipavaju zemljom. Stvar je u tome da vam banke i kartične kuće odobravaju kredite po kriteriju da je sve OK dok možete plaćati mjesečne rate svega toga a da vam nakon svega ostane nekakav egzistencijalni minimum od cca 2000kn. Zbog toga se svi zapravo koncentriraju na otplatu *mjesečnih rata*, i nikome ne pada na pamet vraćanje glavnice. Naime većina tih kredita je "vječna", recimo taman kad bi otplatili kredit za auto treba vam novi auto, pa odmah ulazite u novi kredit. Minus po računu je također nešto što nitko nikad ne vraća, nego svi prihodima financiraju kamate i novu potrošnju kako bi zadržali životni standard. Kad vam prođe 12 ili 24 rata na karticu za nekakvu skupu stvar, već je vrijeme za kupiti zamjensku, također skupu stvar na isti takav kredit, dakle ako želite održati svoj životni standard stalno ste na toj razini kredita, a vaši prihodi financiraju rate i kamate. Budući da svi teže maksimizirati životni standard koji je moguć s njihovim prihodima, teže maksimalnom kreditnom zaduženju koje je moguće, odnosno koje će im banke i kartične kuće odobriti. Jedini izlaz iz toga je ili dići prihode a istovremeno ne pokušati dići životni standard do točke koju ti prihodi omogućuju nego vraćati dugove, ili, alternativno, spustiti životni standard daleko ispod razine na koju ste se navikli i održavati se u stanju koje percipirate kao bijedu dovoljno dugo da isplatite sve dugove, što može potrajati do sedam godina, koliko znaju trajati krediti. Degradacija standarda na koji ste navikli je iznimno bolna i ljudi to percipiraju kao znak životnog poraza i neuspjeha, kao suočavanje s osobnim krahom i odustajanjem od nada u bolji život. Takva psihička trauma može rezultirati niskim samopouzdanjem i narušavanjem zdravlja, što vas pak izlaže mogućnosti da ostanete bez posla, dobijete manju plaću i sl., dakle to je vrlo opasna igra. Jednako neugodno je zadržati niski životni standard u situaciji u kojoj ste podigli prihode, dakle usmjeriti svu razliku u vraćanje dugova i odustati od rasta, što je također vrlo bolno zato što to subjektivno percipirate kao odustajanje od boljeg života za koji radite, percipirate to kao mučan život bez nagrade, i možete upasti u depresiju i imati slične probleme kao u prvoj opciji. Naime, kad svi oko vas percipirano rastu, a vi stojite na mjestu, osjećat ćete se inferiorno, kao gubitnik i lošiji od drugih. Kad svi vaši prijatelji i suradnici kupuju Passat, a vi kupujete Golf, percipirate sami sebe kao nekoga tko relativno nazaduje, i zbog toga su samo jako rijetki u stanju izdržati taj psihički pritisak i usmjeriti povećane prihode u vraćanje dugova umjesto u rast standarda. Države se nalaze u istoj situaciji, nema nikakve razlike, samo što umjesto različitih psihičkih elemenata unutar uma jednog čovjeka imate različite društvene elemente s različitim zahtjevima, pa tako kad država ima povećane prihode, uvijek imate interesne grupe s njihovim zahtjevima u koje bi trebalo uliti te prihode, a ukoliko vlast umjesto toga odluči vraćati dugove, te interesne grupe će popizditi i tražiti glavu premijera. Recimo, da vam netko veli da će namjerno zaustaviti gospodarski rast unatoč mogućnosti da ga digne za 5%, i da je to potrebno da bi se dugove svelo na podnošljivu mjeru jer će za 10 godina postati stvarno opasni, nema šanse da bi se taj zadržao na vlasti ni do kraja mandata, rekli bi mu da je nesposobni idiot. S druge strane, kad nekakav Sanader sustavno kroz svoja dva mandata diže kredite i njima podmićuje interesne grupe, umjetno pumpa standard i gospodarski rast, ali po cijenu sigurne katastrofe nakon isteka njegova dva mandata, to je politički super, svi glasaju za njega, a kad nakon njegovog odlaska njegov nasljednik završi s državom u kolapsu, kao uzrok problema se percipira nasljednika, a ne Sanadera. Dakle političarima je *u interesu* voditi politiku koja je dugoročno fatalna po državu, naprosto zato što uslijed demokracije nisu dugoročno odgovorni, dakle funkcioniraju u vremenskom prozoru svojeg mandata, kao da nakon toga više nema svijeta. Dakle ako političar vodi dugoročnu politiku, propustio je podmititi interesne grupe koje je mogao podmititi, nije ostvario gospodarski rast koji je mogao, i to je političko samoubojstvo ekvivalentno degradaciji društvenog položaja koju bi morao trpjeti netko tko bi namjerno vozio lošiji auto od onoga koji može kupiti, a samo zato da smanji dugove i dugoročno si osigura dobru financijsku poziciju. Takav bi mogao čak ostati bez posla zato što će ga se percipirati kao nekoga tko nije dovoljno ambiciozan, prodoran, energičan i samouvjeren. Dakle i u osobnom životu i u životu države vladaju principi koji favoriziraju napuhane blefere koji maksimiziraju kratkoročne pozitivne rezultate po cijenu dugoročne katastrofe, a rezultat je da imamo to što imamo, blef koji je došao do kraja, i na privatnoj i na državnoj razini. Eto, to je ukratko opis mehanizama zbog kojih nitko nikada ne vraća glavnicu. - -- http://www.danijel.org/ -----BEGIN PGP SIGNATURE----- iEYEAREKAAYFAk7UydsACgkQU8G6/NHezOfU7ACg7hpdZm4BJuB4fPBovL3kaL1w 280AoJdscN99SypgcvOuhu0BalVRizL5 =80nS -----END PGP SIGNATURE----- |