-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Umjetni problem po imenu "ego" uveden je u priče o duhovnosti zato što
je stvarni problem s jedne strane jednostavniji za razumijevanje, s
druge strane rješiv, a s treće neupotrebljiv za sektaško poziranje i
manipulaciju.

Naime, stvarni problem nije "ego", nego identifikacija "jastva" s
generalnom situacijom koja po automatici sustava i logici stvari kreira
automatske postupke - dakle strahovi, nagoni, želje, vezanosti, animalno
ponašanje prepoznatljive i prikrivene vrste - sve to su zapravo stvari
koje "ljudska životinja" automatski radi, a "jastvo", dakle atman ili
asmita, u tom je vlaku samo putnik, svjedok. To tumačenje nije moj izum
- - možete ga naći u jednom često citiranom a slabo shvaćenom dijelu
Bhagavad-gite:

Svevišnji Gospod reče:
Onaj koji ne prezire svjetlo,
djelatnost i zabludu kad su prisutni,
niti žudi za njima kad nisu;

Koji je ravnodušan i neometan od guna.
Taj, koji je učvršćen i smiren
u spoznaji da samo gune djeluju,

Onaj, tko je jednak u zadovoljstvu i bolu,
koji boravi u Jastvu,
kome su zemlja i zlato isti,
tko je isti u ugodnom i neugodnom,
tko ima spoznaju,
tko ne mari za hvalu i grdnju,

Tko je isti u slavi i sramoti,
isti prema prijatelju i neprijatelju,
koji je napustio sva stremljenja,
za njega se kaže
da je otišao onkraj guna.
(BG 14,22-25)

Problem je, dakako, u tome što je taj tekst redovno krivo tumačen, a
jasno je i zašto. Tekst izgleda kao vrlo jasan skup uputa za djelovanje,
toliko jasan da se tu naizgled nema što tumačiti. Naizgled, tekst potiče
na ravnodušnost, na "sve mi je ravno" stav, iz čega bi navodno trebalo
slijediti prosvjetljenje, odnosno, to bi trebala biti simptomatika
prosvjetljenja.

Naravno, to je sve potpuno pogrešno. Ravnodušnost nije put do
prosvjetljenja, nego do krajnje duhovne bijede. Ravnodušnost je ono što
Gita zove tamo-gunom, kvalitetom pomračenja i niskosti. Ljudi koji su
isti u ugodnom i neugodnom, koji ne mare ni za pohvale ni za pokude,
isti u slavi i sramoti, prema prijatelju i neprijatelju, kamenu i zlatu,
nisu prosvijetljeni, iako takvi ljudi doista postoje. To su, naime,
ljudi u dubokoj komi, i ljudi s teško oštećenim mozgom, toliko oštećenim
da nisu u stanju procesirati osjetilne inpute i stvoriti koncept osobnog
identiteta.

Obično komentator tih stihova napomene da je u transcendenciji tako
veliko blaženstvo, da biće ispunjeno tim blaženstvom i u takvom stanju
ekspanzije svijesti gubi svaku tjelesnu svijest, a eventualne tjelesne
funkcije obavlja automatski i bez ikakve angažranosti, budući da takvoj
osobi blaženstvo brahmana posve obuzima pažnju.

To je točno, i takvo stanje doista postoji, ali u takvom stanju je
moguće egzistirati vrlo kratko vrijeme, prije no što se tjelesne
funkcije posve ne ugase. To dakle nije uputa za fizički život, nego opis
stanja koje prethodi smrti ili pak nastupa nakon nje. Opis doživljaja
NDE iskustva u velikoj mjeri podsjeća na opisano ovim stihovima - naime,
onaj tko je to iskusio, tome ne pada na pamet vraćati se fizičkoj
egzistenciji, koja je bijedno stanje, i iz te perspektive se bilo što
fizičko doista doima jednako loše - zlato, kamen, svejedno je, to je
samo materija, čija su jedina svojstva ograničenje duše i patnja. Isto
tako, odnosi poput "prijatelj" i "neprijatelj" rijetko su duhovno
definirani, i uglavnom se tu radi o sukobima oko materijalnih stvari,
koji se po napuštanju tijela opažaju kao trivijalnost i smiješna
zabluda. Na sličan način se obustavljaju neprijateljstva između
hrvatskih i srpskih Haaških zatvorenika koje su njihove države odbacile
i predale stranim silama radi političkih ustupaka - koliko god su
svojedobno bili spremni ratovati i raditi svašta radi koncepta domovine,
nakon što su ih njihove domovine odbacile kao svoje "sunarodnjake"
prepoznaju druge zatočenike, a ne one koji su ih bacili u tamnicu.
Ljudska neprijateljstva su, dakle, najčešće jako relativna i uvjetovana
materijalnim silama, odnosno "gunama". Ima tu, dakako, i
neprijateljstava koja su drugačije naravi, recimo kad yogina mrze zbog
njegove duhovne snage i svetosti, onako kako su Krišnu demoni mrzili i
pokušavali ubiti od djetinjstva. Ta mržnja pripada duhovnoj,
transcendentalnoj sferi, odnosno sukobu između bića svjetla i bića tame,
i nema nikakve veze s materijom i prolaznim stanjima. Onaj tko mrzi
utjelovljenog Boga, to čini zbog svoje instinktivne mržnje prema
neutjelovljenom, transcendentalnom Bogu, a utjelovljeni Bog mu služi kao
svojevrsni vidljivi aspekt nevidljivog predmeta mržnje, na kojemu može
iskaliti svoj bijes onako kako to na transcendentalnom Bogu ne može.
Mržnja demonskih duša prema Bogu dakle transcendira materijalnu sferu, i
to nam govori da činjenica da nešto transcendira materiju ne znači da je
bolje od nje, jer su najveća zla zapravo sišla u materiju iz
transcendentalnih područja. Vrag i demoni nisu materijalna nego duhovna
bića.

To sad otvara jedan posve novi pogled na fizičku egzistenciju. Naime,
daleko od toga da bi stvari koje se ovdje dešavaju bile svedive na
"blago koje izjedaju hrđa i moljci", dakle na zbir materijalnih nevolja
i lažnih vrijednosti koje sve gube važnost smrću: neke stvari koje se na
fizičkom planu odvijaju odraz su duhovne borbe kozmičkog dobra i
kozmičkog zla, sukoba dobrih i zlih duhovnih bića koja su pak
utjelovljenja dobrih i zlih duhovnih sila, koje se pak mogu svesti na
one koje manifestiraju brahman, koji je sat-ćit-ananda
(stvarnost-svijest-blaženstvo), i one koje manifestiraju različite
aspekte pomračenja svijesti, pomračenja istine i pomračenja sreće. Sad
ćete se pitati zašto bi se neko biće razvijalo u smjeru pomračenja
pozitivnih kvaliteta, a moj odgovor će glasiti da su razlog za tu pojavu
i njegovo razumijevanje nebitni. Činjenica je da takva bića postoje i u
to se svi mogu osvjedočiti budući da potpuno zlih bića na ovom svijetu
ima daleko više nego potpuno dobrih, i obično su moćnija (zato što se
ovaj svijet, po svojim temeljnim svojstavima, nalazi bliže potpunoj tami
nego potpunoj vrlini) pa mogu raditi veće zlo. Dakle razlog iz kojeg su
ta bića zla je posve nebitan, bitno je ne dati se duhovno poraziti od
takvih, a bilo bi ih dobro i istrijebiti ako je ikako moguće. Naime, ako
se takva bića nastave "reciklirati" procesom reinkarnacije, i u svakom
krugu naprave još neko veliko zlo ili barem spriječe neko dobro,
kumulativna štetnost takvih bića je ogromna i to je daleko ozbiljniji
problem od posve materijalnih sila poput poplava i potresa. Naime, jedna
od omiljenih preokupacija zlih duša je kreiranje obmanjujućih ideologija
koje povećavaju oslanjanje na materijalno a smanjuju participaciju
transcendentalnog u fizičkoj egzistenciji bića. U takvoj
"materijalizaciji", kao suprotnosti spiritualizaciji, velike mase ljudi
dovode se u stanje da više vjeruju različitim sofizmima i "dokazima"
unutar perceptivnog horizonta, nego svojem vlastitom duhovnom osjećaju
za ispravno i dobro. Rezultat su masovna grozna djela poput onih u
velikim ratovima, gdje se ljudi jedni prema drugima ponašaju gore od
zvjeri. Nadam se da je sad jasnija moja velika averzija prema misaonim
sustavima koji slabe vjeru u duhovno i koriste se nečime što izgleda kao
razum i logika, dok se u stvarnosti radi o sofisticiranoj prijevari za
čije razobličavanje većina ljudi naprosto nema potrebnu intelektualnu
izvježbanost. Naime, kad vas sustavno obmanjuje profesor s Oxforda koji
je istovremeno iznimno inteligentan, iznimno obrazovan i stručan u
logičkim smicalicama, vjerojatnost da shvatite gdje vas obmanjuje, zašto
to čini, i koji je odgovor na njegove argumente, teži nuli. Takvo nešto
može razobličiti stručni mislilac s velikim fondom pročitane literature
i vješt u govorništvu, ali takvih je malo. Naravno, druga strana medalje
su zlodusi koji koriste ljudsku sklonost ka transcendentalnom kako bi ih
obmanuli lažnim religijskim učenjima, koja vode prije svega u duhovnu tamu.

Činjenica je, dakle, da smo samom inkarnacijom na fizičkom planu
izloženi velikom broju raznolikih duhovnih opasnosti.

Prva, temeljna opasnost proizlazi iz same pomračujuće naravi inkarnacije
u životinjsko tijelo vođeno nagonima i osjetilima, suženog perceptivnog
horizonta, oganičenog spoznajnog aparata, i blokiranog pristupa
sjećanjima na oblik postojanja koji je prethodio fizičkoj inkarnaciji,
te blokiranih sposobnosti za "natprirodno" rješavanje fizičkih problema.

Druga opasnost proizlazi iz drugih bića koja koriste tu situaciju kako
bi obmanutim bićima "prodali foru" i "logikom" ih naveli na postupke
protivne njihovim vlastitim dugoročnim duhovnim interesima.

Treća opasnost su vlastite inherentne duhovne slabosti i sklonosti ka lošem.

Tu sad dolazimo do potrebe za objašnjenjem moje tvrdnje s početka
teksta, da je umjetni problem po imenu "ego" uveden je u priče o
duhovnosti zato što je stvarni problem s jedne strane jednostavniji za
razumijevanje, s druge strane rješiv, a s treće neupotrebljiv za
sektaško poziranje i manipulaciju. Stvarni problem je činjenica da
iskustvo fizičke inkarnacije vrši ogroman ograničavajući pritisak na
dušu, s potencijalno fatalnim učincima, ukoliko duša na pritisak reagira
loše i okrene se zlu, i na takav način promijeni svojstva vlastitog
duhovnog vektora. Dodatni problem s tim je što učinci takve
transformacije nisu posebno jasno vidljivi za trajanja fizičke
inkarnacije, tako da je moguće u duhovnom se smislu posve upropastiti a
da vam se čini da vam se nije desilo ništa bitno. Zbog takve iluzije
koja navodi na potcjenjivanje stvarnih učinaka kapitalnih duhovnih
izbora moguće je maskiranje problema sve do točke gdje nikakva pomoć
više nije moguća - analogija bi bila neka vrsta raka koja nema nikakvih
simptoma sve do terminalne faze bolesti, dakle kad osjetite prve
simptome znači da vam je tijelo već toliko uništeno da imate tri tjedna
života.

Dakle, daleko od toga da je problem ljudske egzistencije moguće
formulirati u par trivijalnih rečenica na temu "ego ne valja, kad ga
pobijedite bit ćete prosvijetljeni". Stvar je upravo suprotna - ono što
se percipira kao "jaki" ego, dakle bahatost, preseravanje, bezobzirnost
prema drugima i spremnost za žrtvovanje bilo čega radi vlastitog dupeta,
zapravo su simptomi slabog ega, dakle slabog prodora višeg duhovnog
principa i njegove infuzije u i kroz animalne instinkte i mehanizme. Taj
"ego" je zapravo instinktivna životinja, ono što bi Freud okrstio pojmom
"id". Ta životinja želi biti fizički sigurna, želi se razmnožavati, želi
dominirati, želi imati, želi biti društveno ugledna i prihvaćena. U
nedostatku spiritualizacije tih animalnih instinktivnih mehanizama
dobivamo ono što "duhovnjaci" nazivaju egom, dakle životinjsku seljačinu
s velikim terencem, zlatnim lancem od pola kile oko vrata, koja se ceri
na temu "ima se para, ima se za pičke". Ironija u tome je što većina
"duhovnjaka" prakticira te iste animalne mehanizme, samo zakamuflirane u
drugačiji žargon i primjenjene na sferu sekti i "ugleda u duhovnim
krugovima", gdje su celibat i vegetarijanstvo ekvivalent terenca, rolexa
i sisate ženke, dakle simboli uspjeha kojim se iskompleksirana
životinjica razmeće pred drugima unutar svojeg socijalnog kruga, što
naravno prate duhovnjački žargon i glumatanje po kojima se "pravi"
duhovnjaci međusobno prepoznaju na isti način na koji se "pravi baje"
prepoznaju po marki terenca, modelu rolexa i cijeni odjeće na ženki.

Paradoks "duhovnjačkih" sljedbi je dakle u tome da njihovi sljedbenici
troše ogromnu količinu vremena i truda na emuliranje spiritualizacije
animalnih mehanizama poradi ostvarenja istih onih temeljnih ciljeva koje
seljo-beljo ostvaruje preprodajom krumpira i lubenica uz veliku
proviziju, dakle za stjecanje bolje socijalne pozicije. Ta vrsta
"duhovnosti" je, dakle, da parafraziram Von Clausewitza, ostvarenje
životinjskih ciljeva drugim sredstvima, i očito je da tu nikakve
istinske spiritualizacije zapravo nema, i da u tom "egu" ima najmanje
jastvenosti, odnosno emancipacije Jastva, a najviše neosviještene
instinktivne animalnosti koja upravlja postupcima, dok je Jastvo u svemu
tome samo bespomoćni, pasivni putnik i svjedok sablazni koje se čine u
njegovo ime.

Iz navedenoga slijedi da se prisustvo ega, odnosno jastva u animalnoj
egzistenciji očituje prije svega u sposobnosti da se kaže "stop", da se
"id" zaustavi i kaže mu se "e nećeš, ne u moje ime". Ta distanca u
odnosu na vlastitu animalnost predstavlja znak buđenja duše u tijelu,
znak sposobnosti za nametanje vlastitog autoriteta i kontrole tjelesnom.
Kad duša postane dovoljno svjesna vlastite uzvišene pozicije i
dostojanstva, i kad odbije ponižavati se djelima protiv kojih animalni
aspekt čovjeka ne bi imao ništa protiv, tek tada možemo govoriti o
spiritualizaciji animalnog, jer je duša nametnula svoju kontrolu i
utjecaj, svojom silom je prožela animalni mehanizam i podvrgnula ga
svojoj vlasti.

Što to u praksi znači? Očito je da je animalne mehanizme nemoguće
blokirati jer će to dovesti ili do tjelesne smrti ili do ozbiljnog
poremećaja u tjelesnim funkcijama. Jasno je da nije pametno blokirati
disanje, uzimanje vode i hrane, govor, izlučivanje i seksualne funkcije,
ali ih je moguće podvrgnuti vlasti duše, dakle odbiti ponašati se
nedostojanstveno i životinjski u svemu što radimo, recimo odbiti napiti
se kao svinja i izgubiti kontrolu nad tjelesnim funkcijama, odbiti
seksualne odnose s krivim ljudima, odbiti stjecanje novca i imovine
neetičnim sredstvima koja dovode do duhovne degradacije, i općenito, to
znači konformiranje fizičke egzistencije vlastitim duhovnim idealima,
umjesto da ideale progresivno napuštamo pod pritiskom nekontrolirane
animalnosti. Dakako, nije sve u odbijanju - treba znati i prihvatiti
stvari koje prepoznajemo kao ostvarenje vlastitih duhovnih ciljeva, a ne
samo odbijati. Treba znati što prihvatiti, a što odbiti; cijela stvar je
umjetnost održavanja ravnoteže. Ponekad je emancipacija duše u
odbijanju, a ponekad u prihvaćanju, dakle treba znati gdje reći "ne", a
gdje "da". Pojednostavljene fore na temu da je sve materijalno zapravo
prljavo i da je najbolje sve blokirati, od seksa do uzimanja hrane (da,
postoje ljudi koji se ponose time što ne uzimaju hranu i žive od prane,
barem dok ne umru) zapravo su odraz brijačine i nesposobnosti za finese.
Naprosto, potpuno odbijanje svega povezanog s fizičkom egzistencijom
prije je odraz očajne slabosti i panike duše uslijed nemogućnosti
izlaženja na kraj s materijom, nego superiorne duhovnosti koja dominira
nad materijom. Duhovna emancipacija u materiji nalazi se u smjeru
kvalitetnih izbora koji odražavaju narav duše. Ta emancipacija duše i
ovladavanje animalnim, "id" aspektom čovjekove egzistencije za rezultat
ima jaki, formirani ego, koji je zapravo sjemenka prosvijetljenog ega
koji manifestira totalitet Božanske stvarnosti kroz fizičko tijelo,
dakle ne samo da je podvrgao animalne aspekte svoje egzistencije
svjesnoj kontroli, nego je te animalne aspekte pretvorio u "dragulje", u
aspekte Božanske stvarnosti, svetinje kroz koje je moguće gledati u
Božansko, gledati u brahman.

Ono što "duhovnjaci" savjetuju, dakle borba protiv ega, služi dakle
jedino poziranju i time je nemoguće ostvariti nijedan duhovni cilj
vrijedan spomena. Svi koji su se bavili pokušajem "borbe protiv ega"
zapravo su se ukopali na mjestu i desetljećima u duhovnom smislu ne
postižu ništa, a istovremeno postaju žrtvama iste one animalnosti protiv
koje se deklarativno bore, pa tako nema gorih opačina od onih koje se
vrše u religijskim sljedbama - malima i velikima podjednako.

S druge strane, jednostavna metoda obuzdavanja neumjerenosti,
propitivanja vlastitih postupaka i želja u kontekstu naših duhovnih
težnji i ciljeva, i jednostavan kriterij ocjene ispravnosti postupaka po
tome osjećate li se više ili manje "kao vi" dok nešto činite, dakle po
kriteriju uvećavanja ili umanjivanja vlastite osobnosti, gdje uvijek
birate ono što vas čini većima, boljima, slobodnijima,
dostojanstvenijima - ta metoda odmah daje rezultate, koristi sve aspekte
osobne stvarnosti, zdravog razuma, savjesti i ostalih duhovnih aspekata
s kojima ostvarujete dodir, i potpuno je imuna na zabrijavanje,
poziranje i manipulaciju. Naime, ako vam je primarni kriterij osobno
dostojanstvo i veličina, a ne tuđe odobravanje, time ste automatski
nadvladali jedan od jačih mehanizama kojima animalna priroda kontrolira
dušu, i to obično na vrlo podmukle, prikrivene načine. Primjerice,
skromnost se često prezentira kao bitna kvaliteta "duhovnog tragaoca", a
zapravo se radi o animalnom socijalnom mehanizmu kojim se pojedinac
potčinjava zajednici i njenom sudu, te prepušta drugima da odrede
njegovu vrijednost, na što zajednica instinktivno pozitivno reagira, a
sve prate energetske razmjene u području anahata čakre. Radi se dakle o
vrlo perfidnom animalnom mehanizmu kojeg se obično ne prepoznaje kao
animalnost, dok se s druge strane u seksu u pravilu vidi čistu
animalnost, a u stvarnosti se radi o potencijalno iznimno vrijednom i
moćnom instrumentu duhovnog spajanja i razmjene, koji ima više veze s
duhovnim od bilo kakvog religijskog obreda.

- -- 
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----

iEYEAREKAAYFAk7FJWIACgkQU8G6/NHezOft9wCg7STF+enPUtqfZaIY0rBDnqtW
U6kAoOOA6P7upwan3wNdIa3MzHGjYTA3
=3dSl
-----END PGP SIGNATURE-----