-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Razmišljao sam ovih dana o tome kolike su ljudi ovce, koliko su skloni
bez propitivanja usvajati koncepte koje ne razumiju, ali koji su im
prezentirani kao autoritativni.

U ovom konkretnom slučaju radi se o konceptu ega.

Svi vjerojatno znate o čemu se radi: ego je veliko zlo iz kojeg
proizlaze posjed, sebičnost, ljubomora, mržnja, nasilje, ratovi i slične
grozne stvari, ego je neka vrsta zlog malog ružnog gnoma koji stoji
između duše i prosvjetljenja, i ako se oslobodite ega spoznat ćete da je
Sve Jedno. Tu obično dolazi citat autoritativnih istočnjačkih tekstova
kojim se to dokazuje, i stvar je naprosto neupitna, svi 'duhovnjaci' s
njom rade kao s apsolutnom činjenicom.

Što je u svemu tome istina? Ego kao koncept je nastao u 19. stoljeću u
Europi, a u istočnjačke filozifije je uguran na razini nasilnih
komentara i prijevoda načinjenih u 19. stoljeću, u doba kad je većina
takvih tekstova nastajala, pa su prevodioci i komentatori bili pod jaki
utjecajem filozofija koje su u Europi tog doba prevladavale, a tu prije
svega mislim na scijentistički svjetonazor po kojem je nešto ili
znanstveno ili nije istinito, a tadašnja 'znanost' o psihičkim pojavama
je bila pod ogromnim, da ne velim totalnim utjecajem Freuda i njegove
psihoanalize. Dakle koncept ega u istočnjačku filozofiju nisu uveli ni
Buda ni Šankara, nego Freud i Jung.

Vjerojatno ćete primjetiti da u izvornim istočnjačkim tekstovima poput
Bhagavad-gite postoji spomen ega kao nečega što stoji na putu spoznaje,
i da se to nešto zove mamata i ahamkara. To je istina, ali te riječi ne
znače 'ego', nego 'sebičnost' i 'bahatost'. Mamata naime znači
'svojatanje', 'posjedništvo', u smislu 'ovo je moje, to sam ja stekao,
na to ja imam pravo', a ahamkara znači doslovno 'ja činim', odnosno stav
'ja sam gospodar svoje sudbine, ja sam ovo napravio, ja odlučujem što će
s ovim biti'. To je, ukratko, stav bahate seljačine s terencem, koja se
šepuri po gradu i ponaša se kao veliki 'bajo'. Svima je, dakako, jasno
da je takav stav nespojiv sa sofisticiranom duhovnošću, i upravo to je
ono što istočnjački tekstovi žele reći. Stvar je jasna kao dan, ali nema
nikakve veze s 'egom'.

Ego, kao frojdovski koncept, u istočnjačkoj filozofiji uopće ne postoji,
a kamo li da bi se savjetovala borba protiv njega. Dapače, temeljni
koncepti na koje se zapadnjački koncept ega oslanja u istočnjačkoj su
misli posve drugačije shvaćeni i stoga je prenošenje te vrste konceptata
i pojmova koji ih imaju označavati nemoguće.

'Ego' na latinskom znači doslovno 'ja', to je koncept 'sebstva', odnosno
'jastva'. To je daleko bliže onome što Patanđali zove 'asmita', odnosno
'tvar jastvenosti' prepoznata u živom biću (đivan). Taj koncept nema
nikakve veze s konceptom mamata i ahamkara, i daleko je bliži konceptu
atmana, kojeg Šankaraćarya preporučuje tražiti upravo počevši od
osjećaja jastvenosti, odnosno 'ega', postavljanjem pitanja 'tko' sam
zapravo 'ja', odnosno što nisam. On se tu bavi detaljnim raščlanjivanjem
koncepata krive identifikacije s nametnutim ograničenjima i iluzijama,
radi kojih se Jastvo identificira s 'posudom' u kojoj se nalazi;
upanišadi tu često spominju refleksiju Mjeseca u posudi s vodom, ili
mlijeko pomiješano s vodom, koje znalac (uspoređen s labudom, za kojeg
se mislilo da ima sposobnost razdvajanja mlijeka od vode) zna
filtrirati, odnosno razlikovati stvarnost Jastva od iluzije ograničenog
i smrtnog bića.

Tako na koncept jastvenosti gledaju yoga i vedanta. Budizam, pak, ima
naizgled oprečno viđenje problematike - on smatra da 'jastvo' uopće ne
postoji, odnosno da je ono što se smatra 'stvarnim Ja' jednako fiktivno
kao flogiston i impetus, te da sam koncept vječne i savršene komponente
prisutne u ljudskoj stvarnosti predstavlja iluziju koja zapravo vezuje i
obmanjuje. Naizgled, budizam naučava da je ljudsko jastvo, odnosno ego,
samo funkcija sinteze sastavnih komponenata uma, isto kao što je brzina
samo funkcija međudjelovanja sastavnih dijelova automobila, ali nije
moguće raščlaniti automobil i izolirati brzinu kao komponentu. Velim,
'naizgled', budući da veliki učitelji budizma, poput Milarepe, naučavaju
upravo spoznaju stvarnog Jastva, što zvuči kao nauk po svemu identičan
vedanti a suprotan budizmu kakvim ga se obično shvaća. Dugo sam
razmišljao o tome i došao sam do vrlo zanimljivog zaključka. Naime, Budu
izgleda uopće nije zanimalo opisivanje cilja duhovne prakse. On je
smatrao da bilo što opisano naprosto kreira još jednu sliku u umu
slušatelja, a ta slika će biti nužno iluzorna i vjerojatno vezujuća. On
se stoga koncentrirao na objašnjavanje puta, a ne cilja, dakle na ono
što treba činiti i način na koji se treba postaviti prema stvarima.
Dakle poanta je u ispravnom stavu koji za posljedicu ima duhovnu
transformaciju. Uslijed duhovne transformacije praktikant stječe
spoznaje, kakve nije mogao steći tako što bi mu netko nešto naprosto
opisao. Sfera religije upravo vrvi dogmama i slikama koje religijski
sustavi pokušavaju ucijepiti u umove sljedbenika, koji onda s tim
misaonim konstrukcijama rade kao sa stvarnostima, a zapravo se radi o
pukom umišljanju, o entitetima poput jednoroga i hobbita, koji postoje
kao bića iz bajke, koja si je moguće zamisliti i s njima raditi kao sa
stvarnima, ali svejedno ona postoje samo u umu. Tamo gdje religija kaže
'zamislite vatru', tamo budizam kaže 'uzmite povećalo, fokusirajte
sunčevu svjetlost na papir i opažajte fenomen koji nastaje'. Rezultat
ovog drugog je stvarna vatra, a ne zamišljanje.

U slučaju vatre radi se o pojavi koja pripada sferi opće poznatog i svi
je imaju u iskustvu, tako da riječ 'vatra' invocira iskustvo zbiljske
vatre, a ne umišljanje, ali zamislite da netko nema nikakvo iskustvo
vatre i nema ni najmanju ideju o čemu bi se moglo raditi; primjerice,
kad biste pokušavali nekom inteligentnom delfinu prenijeti taj pojam. Ne
možete se oslanjati na riječ 'vatra', niti možete usporedbom sa sličnim
pojavama izazvati korektnu ideju, budući da delfinu naprosto nedostaje
iskustava pomoću kojih bi mogao ispravno shvatiti ono o čemu mu
govorite, budući da je cijeli život proveo u vodi, okruženju u kojem je
vatra nemoguća pojava. Jedino što možete je pozvati ga da izađe izvan
vode, tamo zapaliti vatru i reći mu 'evo, gledaj, to je vatra'.

Budizam dakle polazi od tog principa, da je govoriti o transcendenciji
beskorisno, i da je jedina smislena stvar naprosto dati upute za njeno
postizanje. Govor o transcendenciji je ionako besmisleno budući da
riječi pokazuju na objekte unutar uma, koji pak mogu pokazivati na
transcendentalno samo ukoliko osoba već ima takvo iskustvo, ali
podrazumijevati postojanje transcendentalnog iskustva nije korisno u
slučaju kad ga ciljani auditorij nema.

Budizam, dakle, koristi posve zaobilaznu metodu pristupa problematici:
on vam govori da je manje-više sve u vašem iskustvu jedna ogromna
zapetljancija, načinjena od iluzorne percepcije, projekcija vječnog i
bitnog u prolazno i nebitno, te vezanosti koje slijede iz pokušaja da
uhvatite neku od tih fatamorgana i posjedujete je, gdje pak opet
dolazimo do koncepata posjedništva i iluzije kontrole nad vlastitom
sudbinom, dakle mamata i ahamkara. Ono što budizam savjetuje nije 'borba
protiv ega', nego prije svega 'hlađenje', odnosno stvaranja distance u
odnosu na sve percipirane i željene stvari, kako bismo se od njih
raspetljali i vidjeli da se tu zapravo nikad ne radi o samim stvarima,
nego o zamišljenom značenju tih stvari za našu psihu, dakle počinje se
sa shvaćanjem da mi zapravo ne radimo sa samim stvarima nego sa
značenjem koje te stvari imaju za nas, dakle sa slikama, otiscima koje
su te stvari ostavile u našem umu. Budizam savjetuje divesticiju,
odnosno prestanak investiranja vlastite osobnosti, te projiciranja sreće
i ispunjenja u stvari koje opažamo. Što će se desiti kad otpustimo sve
takve stvari i posve uklonimo investicije sebe, te projekcije svojeg -
to je nešto što je nemoguće objasniti zato što se radi o transformaciji,
o promjeni oblika postojanja i bivanja, koju nije moguće objasniti na
takav način da objašnjenje u umu postigne koristan i konstruktivan
učinak, ali je moguće proći kroz taj transformacijski proces i osjetiti
njegove progresivne učinke i tako steći vrlo konkretnu predodžbu. Ako
vam to zvuči prekomplicirano, sjetite se samo da u iskustvu imate stvari
koje nikako ne biste mogli shvatiti iz pukog opisa, ali kad ih iskusite,
one mijenjaju vašu stvarnost. Jedno takvo iskustvo je orgazam - nikakva
količina slikovitih opisa zapravo ne može objasniti to iskustvo, a u
stvari slikovitost opisa može stvoriti krivi dojam o naravi iskustva,
stvarajući predodžbu da se tu mora raditi o tko zna čemu. Na sličan
način je nemoguće nekome objasniti doživljaj koji stvara osjetilo kojim
od rođenja ne raspolaže.

Ukratko, cijela stvar je bitno, bitno kompliciranija nego si ljudi
obično misle, i sve što ste ikad čuli o tome vjerojatno je
pojednostavljenje do točke posve promašenog i netočnog. Unatoč tome,
razni 'duhovni učitelji' vam kao maloj djeci na svojim 'duhovnim
predavanjima' objašnjavaju 'osnovne koncepte' poput borbe protiv zlog
ega koji stoji na putu spoznaji stvarnog Jastva, i jedini rezultat svega
toga su umišljanje, sektaštvo i umišljenost lažne duhovnosti koja stoji
na putu stvarnom spoznavanju bilo kakve stvarnosti.

Ego nije smetnja. Naprotiv, kako Šankaraćaya naučava, ego je početna
točka od koje apsolutno morate krenuti u spoznaji atmana, koji je
istovjetan brahmanu. Da nema ega, bili biste anatmičko biće, poput
računala, i za vas spoznaja brahmana ne bi bila moguća. Samo kroz ego,
koji je zapravo točka proboja atmana kroz tijelo i um, u obliku
samosvjesti, moguće je izoliranje fenomena i potraga za njegovim izvorom
i stvarnom prirodom.

Budizam naizgled naučava suprotno, ali zapitajte se: što je ono prazno
duhovno platno koje budistička praksa nastoji postići? Tko je promatrač
koji promatra povlačenje iz svijeta, iz osjetila, iz mentalnih slika, te
projekcija i želja? Tko je taj koji opaža rastvaranje svih tih stvari?
Ako je nirvana blaženstvo, to blaženstvo mora postojati kao iskustvo, a
iskustva nema bez iskusitelja. Očito je dakle da se radi o nekoj vrsti
pozitivnog, nadljudskog oblika postojanja lišenog ograničenja i
vezanosti, ali koje je u tolikoj mjeri neljudsko i nespojivo s ljudskim
svakodnevnim iskustvom, da je Buda namjerno odrezao svaku mogućnost
poistovjećenja tog stanja s bilo čime iz sfere ljudima poznatog, kako bi
onemogućio fantaziranje i zabrijavanje.

Stvari su, očito, daleko kompliciranije nego bi vas razni 'autoriteti'
željeli uvjeriti.

Možda zato što nikakvi 'autoriteti', u smislu u kojem se ta riječ obično
misli, zapravo ne postoje? Jedini autoritet, u tom smislu, jest
neposredno iskustvo i transformacija vlastite psihe, vlastitog bivanja i
stvarnosti. Sve drugo, kako bi vam rekao Buda, bez vrijednosti je.

- -- 
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----

iEYEAREKAAYFAk7EJiAACgkQU8G6/NHezOewMwCcC1a/W+/XvnPJfMp78q0feje9
WboAoLg1JJswpFNClhvEM4l/lfNTxJ0k
=qMEh
-----END PGP SIGNATURE-----