-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

U jučerašnjem članku sam se pozabavio pitanjem forsiranja smisla od
strane filozofije, odnosno nasilnom personifikacijom prirodnih sila i
pojava kako bi se Svemiru imputirao emocionalni odnos sa čovjekom.
Dakako, jednostavno je dokazati besmislenost i beskorisnost takvih
pokušaja, ali pitanja o smislu i razlozima nisu univerzalno besmislena;
ona i te kako imaju smisla ako ih primjenimo na ljude, odnosno općenito
na svjesna bića sa sposobnošću izbora i odlučivanja.

Kad se pitanje "zašto" primjeni na smjer primjene slobodne volje i
sposobnosti za odlučivanje, dolazimo do pitanja zašto učiniti nešto, a
ne nešto drugo, odnosno do pitanja dobra i zla, odnosno ispravnosti i
neispravnosti postupaka, što je područje kojim se bavi etika - jedno od
mutnijih i subjektivnijih područja filozofije, u svakom slučaju. Naime,
problem s etikom sastoji se u tome što praktički svatko koga pitate
misli da su pitanja dobra i zla posve jasna i da oko toga nema nikakve
sumnje ili rasprave, te da preostaje jedino raspravljati oko pitanja
implementacije tih principa u praksi, čemu bi rezultat imao biti idealni
svijet. Stvari su, dakako, daleko od jednostavnog, i bojim se da ću
mnoge sablazniti raskapajući temelje koncepata koje većina ljudi drži po
sebi razumljivima, štoviše prirodnim moralnim zakonom.

Ne namjeravam se ovdje baviti cjepidlačenjem oko definicija, dokazujući
na sedamsto stranica da je govno smeđe boje, što filozofi obožavaju
raditi. Siguran sam da postoji bezbroj radova čiji su autori na
beskrajno zamoran i dosadan način cjepidlačili oko razlika između
"dobrog", "korisnog" i "povoljnog", te "zlog", "štetnog" i
"nepovoljnog". Ulaskom u tu vrstu cjepidlačenja preuzeo bih nepotreban
rizik razvodnjavanja poante. Umjesto toga, poslužit ću se slikovitijim
ilustracijama kako bih brzo ukazao na problem.

Ljudi, naime, u svim svojim promišljanjima o etici polaze od temeljne
pretpostavke da su oni dobri, a da je ono što ih ugrožava zlo.
Fundamenti ljudske etike obojeni su ljudskom pozicijom. Ako smatrate da
nije tako, recimo ukazujući na religiju koja veli da je samo Bog dobar,
a ljudi su grešni, ukazat ću vam na propise iste religije u kojima se
veli da je grijeh ubiti čovjeka, da je grijeh ukrasti čovjekovu imovinu,
da je grijeh klevetati čovjeka - ukratko, zlo je čovjeku raditi stvari
koje su po njega nepovoljne. Postoje dakako iznimke, recimo pravila po
kojima treba ubiti ljude koji čine određene vrste grijeha, ali princip
je jasan. Čak i kad bogovi ljude kažnjavaju nepovoljnim događajima, nema
dvojbe oko toga da su ti događaji zlo, ali to zlo se tumači kao kazna za
zlo koje su činili ljudi i tako na sebe navukli pravedni gnjev bogova.
Kad se pak ljudima dešavaju povoljni događaji, religija ih poučava da se
trebaju zahvaliti bogovima na njihovim darovima, dakle ne mogu se
sjetiti upute po kojoj bi netko kome se desio povoljan događaj trebao
dovoditi u pitanje njegovu dobrotu; eventualno se tako pokušava
racionalizirati nepovoljne događaje, pokušavajući ih nekako prikazati
kao povoljne ili barem pravedne, ali kad se nekome desi nešto povoljno,
teško da će suznih očiju mahati stisnutom šakom prema nebu i pitati
"zašto, o zašto?"

Biološka osnova takvog razmišljanja je jasna. Genetski gledano, nagon za
očuvanjem vrste nameće nam perspektivu po kojoj je očuvanje vrste na
prvom mjestu, a nakon toga dolazi očuvanje onih koji su nam najsličniji
po genima, te intelektualnom i duhovnom nasljeđu, što evolucijski
biolozi neopravdano zanemaruju. Naime, u slučaju ljudske vrste psihičko
nasljeđe je daleko opsežnije i bitnije nego fizičko, pa će pripadnici
ljudske vrste dati prednost ljudima koji dijele njihovo mišljenje i
vjerovanje u odnosu na one koji se od njih u tom smislu razlikuju, i to
posve nevezano za genetiku, što ne bi očekivali evolucijski biolozi koji
sve reduciraju na gene. Naime, pripadnik Al Kaide će kao "svojega"
doživljavati muslimanskog fanatika bez obzira na njegovu rasu i
nacionalnost, a kao neprijatelja će doživjeti i svoj najbliži rod,
ukoliko ima stavove suprotne militantnom islamu. To je jedna od
najbitnijih razlika između ljudi i životinja; kod životinja, genetska
sličnost je na prvom mjestu, ali kod ljudi, duhovno nasljeđe ima prednost.

Ljudska etika dakle ima temelj u narcisoidnosti: "Ja sam dobar, a zlo je
ono što me ugrožava. Također, oni koji su meni slični, dobri su, a oni
koji su od mene različiti su zli."
Zanimljivo je da ljudi mogu razmišljati nepristrano i distancirano o
stvarima koje ih se ne tiču direktno, recimo o izumiranju dinosaura.
Činjenica da je veliki meteor udario u Zemlju i izazvao niz učinaka koji
su doveli do izumiranja cijelih hranidbenih lanaca i ekološki kolaps
ljudima ne predstavlja etičko pitanje. Naprosto, to se doživljava kao
puka činjenica u Zemljinoj geološkoj i evolucijskoj povijesti, a ako se
o njoj na bilo koji način moralizira, to obično ide u smjeru da je to
bilo dobro zato što su se otvorili smjerovi evolucijskog razvoja koji su
doveli do pojave Čovjeka, a pojava Čovjeka je dobra, tako da ni
izumiranje dinosaura ne može biti loše. Dakle teško oštećenje planetarne
ekologije, izumiranje golemog broja vrsta, teško reduciranje
bioraznolikosti, te nesumnjivo goleme patnje životinja koje su umirale
od gladi u užasnim uvjetima smaka svijeta - to je sve u redu, to je sve
prirodni proces koji je doveo do pojave Čovjeka. Ukoliko vam se čini da
je taj stav makijavelistički, bit ćete u pravu: doista, ljudi smatraju
da cilj opravdava sredstva, ukoliko je rezultat koristan po njih. Uzmimo
drugi primjer: izumiranje neandertalskog čovjeka, biološke vrste koja je
desecima tisuća godina postojala paralelno s modernim čovjekom, koja je
imala veći mozak od modernog čovjeka, poznavala je čak i religijske
obrede, i u svakom slučaju je bila vrlo napredna, praktički
jednakovrijedna modernom čovjeku. Kad se govori o izumiranju
neandertalaca, moderni čovjek o tome govori praktički s olakšanjem -
nestali su oni, a ne mi. Mi smo preživjeli i idemo dalje. Taj proces je
dakle bio "pozitivan". Štoviše, uobičajeno se neandertalskog čovjeka
prikazuje kao primitivca niskog čela, priglupog, s toljagom ili
rudimentarnim oružjem, kako bi se modernog čovjeka u usporedbi prikazalo
kao nekoga tko je napredniji, tko je zapravo logična iduća stepenica u
evoluciji i prirodni kandidat za preživljavanje, dakle "bolji" čovjek.

Jesam li ja jedini koga taj proces podsjeća na nacističko portretiranje
Židova kao karikature pogrbljenog podlaca s velikim nosom, koji
neodoljivo podsjeća na štakora kojeg treba istrijebiti iz higijenskih
razloga? Isto tako, jesam li jedini kojega makijavelističko opravdanje
sredstva dobrim ciljem podsjeća na nacističku ideologiju koja je
istrebljenje "nižih rasa" pravdalo "boljom budućnošću"? Etika koja
grozne stvari prihvaća kao dobre zato što su po nas imale dobre
rezultate ima posljedice koje se ljudima ne bi pretjerano dopale kad bi
ih se verbaliziralo. Što da je kojim slučajem 3. reich dobio drugi
svjetski rat? Bismo li sada smatrali da je holokaust bio pročišćujuće
iskustvo ljudske vrste, koja se oslobodila nižih rasa i genetskog
otpada, s ilustracijama u udžbenicima koje bi bile slične današnjim
ilustracijama neandertalskog čovjeka kao primitivca s toljagom? Sve je
to bilo opravdano i dobro zato što je proizvelo nas, modernu, čistu rasu?

Jasno mi je da gornji paragraf kod većine izaziva osjećaj duboke
pogrešnosti, a to mu je i namjera. Naime, ono što želim pokazati jest da
je ljudska vrsta fundamentalno neetična, odnosno da je njena etika ona
apsolutne narcisoidnosti i bezuvjetnog opravdanja sredstva ciljem. Sve
dok nešto proizvodi nas, kao najveće dobro i idealni (ili barem najbolji
od svih mogućih) rezultat evolucije, to je opravdano, to je dobro, to je
ispravno, to je prirodno, to je od Boga. Ali da sad nastane vrsta koja
je u odnosu na modernog čovjeka različita kao on u odnosu na
neandertalca, pa ga naprosto istrijebi kao štetočinu i smetnju, što bi
to bilo? Pitajte se jeste li u stanju shvatiti dobro kao koncept koji
uključuje vaše izumiranje? Naime, lako je opravdati nestanak dinosaura i
neandertalaca kao nečega što otvara put za nešto bolje, gdje je ljudska
vrsta to bolje, ali kako stojite s konceptom po kojem je ljudska vrsta
zlo koje je pobijedilo, s konceptom po kojem je neandertalac bio duhovno
napredniji, manje nasilan, manje brutalan, manje krvožedan, manje surov,
nešto poput dobroćudnog sjevernoameričkog Indijanca koji živi od lova u
skladu s prirodom, meditira o prirodnim duhovima i duboko je apsorbiran
u transcendentalno doživljavanje, pa su ga naprosto iskorijenili
divljaci s boljim oružjem čiji je predsjednik nudio nagradu po donesenom
skalpu "indijanskog divljaka"? Istinita priča, Indijanci su naime sve o
skalpiranju naučili od bijelaca, a ne obratno. Što kažete na logiku po
kojoj nismo potomci boljih, nego potomci okrutnijih, pokvarenijih,
licemjernijih, lažljivijih, samodopadnijih i općenito gorih, koji su
pobijedili zato što nisu imali problema s ubijanjem nevinih radi čiste
pljačke, "čišćenja terena od domorodaca"? Jeste li razmišljali o
mogućnosti da ste potomci smeća koje je istrijebilo bolje, duhovnije i
svetije ljude?
Kako sad stojite s konceptom "opravdanosti"?

Idemo pogledati drugu perspektivu. Recimo da na Zemlju slete vanzemaljci
koji naprave procjenu da je ljudska vrsta naprosto smeće, da se radi o
nekoj vrsti planetarnog karcinoma, bolesti koja se namnožila izvan svake
kontrole, koja nema ni etike ni mudrosti ni pameti ni ljubavi prema
istini ni požrtvovnosti ni dobrote. Recimo da smo najgora vrsta u
poznatom Svemiru, da u sto tisuća kubnih parseka nisu vidjeli gore smeće
i bagru zlotvora od nas. Recimo da odluče napraviti rez i naprosto počnu
istrebljivati ljude, čupati ih kao korov kako bi zatrli krivi smjer
kojim je krenula evolucija, onako kako je asteroid zaustavio dinosaure u
trenutku njihove apsolutne dominacije. Recimo još da imate znanje o tome
da je ono što vanzemaljci rade utemeljeno u potpunoj istini, svetosti i
plemenitosti, da se radi o vrsti koja je za sve praktične svrhe Božja
ruka, da znate da jedini pravi Bog posve opravdava njihove postupke.
Jeste li spremni prihvatiti etiku koja vas osuđuje kao zle? Koja sve
vaše ljubavi, čežnje i nastojanja doživljava kao stravično, sebično zlo,
kao najveću nakaznost koja se igdje izrodila?

Ne morate se truditi odgovoriti, sve znam. Doživjeli biste te
vanzemaljce kao zlo, portretirali biste ih kao sotonske skakavce,
najezdu demona, a sebe kao Božje skromne ovčice, zaklane zbog ljubavi,
predanosti i dobra. Sve mi je jasno.

Isto tako, pogledajte slike s neke stočne farme, na kojoj se životinje
uzgajaju u užasnim uvjetima, žive u užasnim uvijetima, umiru na užasan
način, i cijeli prizor je općenito vrhunac strave. Vaše instinktivno
opravdanje? "To su samo životinje", "to je potrebno da bismo mi
živjeli". Po čemu se to razlikuje od racionalizacija koje su Nijemci za
vrijeme drugog svjetskog rata smišljali za Aušvic? "To su samo niže rase
i zlotvori", "to je potrebno da bismo imali bolju budućnost". Ljudi su u
stanju apsolutno bilo što izracionalizirati, u stanju su opravdati
apsolutno bilo koji svoj postupak, budući da je temeljna instinktivna
reakcija čovjeka smatrati sebe dobrim. "Ja sam dobar, ono što mi koristi
je dobro, ono što mi šteti je zlo". To je, kad skinemo veo licemjerja,
summa sve ljudske etike, a po čistoj teoriji, kako biste vi opisali
vrstu koja je spremna napraviti apsolutno bilo kakvo djelo ako joj je
korisno, koja je u stanju opravdati apsolutno bilo kakvo zlo koje čini
kao dobro i potrebno? Kako biste kategorizirali onoga tko gazi po
leševima i svoje žrtve prikazuje kao niža bića koja je trebalo
"počistiti" da bi se otvorio "životni prostor za nas dobre i ispravne"?
Ne morate odgovoriti, znam kako se u politički korektnim krugovima
govori o nacistima. Sve mi je jasno.

Znam da niste uvjereni; siguran sam da mislite da možete navesti iznimke
kojima biste pokazali nevaljanost moje analize i zaključaka, ali imam ja
još toga za vas, ne žurite. Idemo polako, idemo analizirati ljudski
koncept "dobra", idemo razmotriti ono što se smatra najboljim, najčišćim
i najvrednijim u ljudskoj vrsti. Idemo pogledati ljubav, nježnost,
dobrotu, blagost i slične stvari koje odmah generiraju pozitivni
emotivni odaziv. Jeste li si vizualizirali? E sad si zamislite da je vaš
seksualni partner nježan, dobar, blag i pun ljubavi s drugom osobom, s
vašom seksualnom konkurencijom. Bol u području prsa? Nesreća? Žalost?
Patnja? Osjećaj izdanosti? Odlično. To vam je u yogijskoj terminologiji
anahata čakra, energetski centar koji upravlja spektrom "ljubavi". Stvar
je jako puna ljubavi kad vam je sve fino, a kad vam nije sve fino, onda
je generator patnje, nesreće, žalosti i depresije. Isti energetski
centar, malo različito modulirana energija, dakle i euforiju i depresiju
generira isti organ, ovisno o mentalnoj stimulaciji.

Ok, sad si zamislite da vas najdivnija osoba na svijetu voli, vas i samo
vas, jedine na svijetu, da ste joj posebni, dragocjeni, nezamjenjivi i
jedini. Anahata vam se otvara. Osjetite ljubav, pustite je da zrači
cijelim vašim tijelom, pustite je da zrači u cijeli svijet, okupajte sve
ljude, sva bića bezuvjetnom, zračećom ljubavi, podijelite sa svima njima
radost svojeg postojanja u tom stanju. Jel vam super?

Je? Odlično.

Doznajete da vam se ta osoba za koju ste mislili da vas voli zapravo
smije, da vas je zajebavala za okladu s vašim neprijateljima hoće li od
vas uspjeti napraviti budalu. Svi se smiju na vaš račun, a ta osoba je
zapravo dugogodišnji seksualni partner osobe koju najviše prezirete,
osobe koja vam je napravila puno zla u životu. Cijeli vaš svijet
kolabira u depresiji, žalosti, povrijeđenosti, tuzi i emocionalnoj
patnji. Mrzite sve koji su vam to napravili, mrzite tu osobu koja vas je
obmanula, mrzite one koji su vam to namjestili, mrzite Boga koji je
dopustio da vam se to desi, mrzite cijeli svijet zato što nikoga nije
briga za vas.

A sad saznate da je to sve bila iluzija, laž koju su proširili vaši
neprijatelji da vam pokvare savršenu vezu. Ništa od toga nije bila
istina. Ta osoba vas doista voli, vaši neprijatelji su vam zavidni i
mrze vas, ne mogu vjerovati da vam se desilo nešto tako dobro. Doznali
ste dubinu njihovog očaja zbog vaše sreće. Voljena osoba je zauvijek
vaša i ničija druga, vaši neprijatelji pucaju od bespomoćnog bijesa i
zavisti, Bog je providio vašu sreću i otvorio vam vrata raja.

Eto, to vam je anahata. Anahata vam je stanje u kojem ćete zahvaljivati
Bogu zato što su strijeljali osobu do vas, a vas su postavili za
nadglednika koncentracionog logora. Anahata je spektar energije koji ne
poznaje mudrost, koji ne poznaje istinu, koji ne poznaje pravednost.
Anahata je sposobna za blještavo zračenje ljubavi zbog tuđe propasti i
nesreće, anahata je sebična, anahata je samoljubiva, anahata je
prevrtljiva i izdajnička, ona je ljubav koja se trenutno pretvara u
depresiju, depresija koja se manifestira kao mržnja, čežnja koja
opravdava sva zla, ljubav koja ne vidi ništa loše u genocidu sve dok ste
voljeni, paženi, posebni i jedini. Anahata voli život, užasava se smrti.

Anahata, to vam je sotonin osobni, posebni dar, samo za vas. To vam je
etički kompas koji uvijek pokazuje na vas, u kojem su istina i dobro
uvijek ono od čega vam je fino. Anahata je težišnica ljudske vrste, samo
srce ljudskosti, u praktički doslovnom smislu. Anahata je stjecište svih
nagonski percipiranih osjećaja za ugodno i dobro, to je ono što
pozitivno reagira na slatke krznene životinjice s velikim slatkim očima,
na mekano krzno, miris fine hrane, seksualno privlačnu osobu, ispunjenje
zato što su vaši mladunci zdravi i sretni, ispunjenje zato što vam vaši
neprijatelji zavide i boje vas se, prijatelji vas vole i poštuju, a svi
vas smatraju mudrim, dobrim, moćnim i poštenim. Anahata se otvara kad
ste na visokoj poziciji u socijalnoj hijerarhiji, a gasi se kad ste na
niskoj poziciji. Kad ste na niskoj poziciji, ona uzrokuje depresiju i
bolesti koje okončavaju vaš evolucijski bezvrijedni život, a kad ste na
visokoj poziciji uzrokuje zračeći osjećaj sreće i zdravlja. Anahata
uzrokuje da osjetite poštovanje i odanost prema protivniku koji vas je
porazio u borbi, da ga doživite kao brata i prijatelja kojemu ćete biti
vjerni i odani. Ako ste žena, anahata je sklop koji uzrokuje da se
zaljubite u lika koji vam je ubio muža i djecu i odveo vas sebi da vas
siluje. Anahata je sklop zbog kojeg ćete sagledati njegovu poziciju,
opravdati njegove postupke i biti mu vjerna, zaljubljena žena. Anahata
je sklop zbog kojeg ćete mladunce koji su bez ikakvih vrlina i
sposobnosti gledati kao najdragocjenije blago, kao nešto prekrasno i
najbolje na svijetu, a sve što im prijeti kao najveće zlo.

Ljubav? To je samo drugo ime za životinjsko u čovjeku, za onaj
instinktivni dio osobnosti koji slijedi etiku evolucijskih nužnosti, i
koristi intelekt kao mehanizam racionalizacije svojih emocionalnih stanja.

Shvaćate li dimenzije problema? Sve što se obično smatra "dobrim", sve
što vam "osjećaji u srcu" govore da je dobro i istinito, zapravo je skup
animalnih instinkata koji služi tome da kao vrsta preživite, istrijebite
konkurenciju, parite se s najboljim mogućim partnerom, proizvedete dobre
mladunce, imate visoki položaj u socijalnoj hijerarhiji i osigurate da
vaši geni i intelektualno nasljeđe baštine svijet. Prijanjat ćete uz
život pod svaku cijenu, borit ćete se protiv smrti pod svaku cijenu,
stvarat ćete ideologije života i protivit ćete se ideologijama smrti,
gledajući smrt kao mrak i užas, a život kao sreću i dobro, unatoč tome
što je smrt svjetlost, oslobođenje tjelesnih okova i što vas iz nje
gleda Bog, unatoč tome što je ovaj svijet dolina suza, najmračnija
zamisliva rupa ispunjena svim vrstama muka, koja prijeti duhovnom
propašću koja nadilazi i samu smrt.

Shvaćate li sada što mislim pod opasnostima koje prijete od iluzije, i o
zamkama kojima je vrag prožeo ovu paklenu rupetinu? Tko ovdje zaglavi,
taj ima ozbiljan problem, budući da mu svi instinkti govore da je dobro
po njega ono što je duhovno pogubno i vezujuće, a da propast vreba iz
smjera u kojem zapravo leži spas? Možda najveća opasnost dolazi od toga
što ljudska egzistencija po duši projicira ne samo osjetilne dojmove,
nego i lažnu etiku utemeljenu na biološkim nagonima, koja dušu navodi na
zaključak da je opravdana u svojim postupcima, pa zato imamo
paradoksalnu situaciju da svi zlotvori sebe smatraju dobrim osobama, a
tek nekolicina svetaca razumije zlo koje je inherentno ljudskoj naravi,
i strahuje od njega. Taj osjećaj ispravnosti koji dolazi od
narcisoidnosti ljudske nagonske prirode sposoban je beskrajno
upropastiti dušu, navesti je da se potpuno uništi ustrajući u najgorim
vrstama grijeha, a sve zato što je činila ono što bi vam svi duhovnjaci
preporučili kao spasonosno: slijedila je "unutrašnji glas ispravnosti",
slijedila je "glas srca koji govori u tišini". Grozote koje je duša u
stanju počiniti slušajući svoje srce koje joj govori da je dobra,
voljena i prihvaćena, da je Bog uvijek na njenoj strani, upravo su užasne.

Buda i Patanđali su znali o čemu pričaju, nisu njihove upute ni naivne
ni glupe. Koncept spoznaje kroz postupno gašenje ljudske prirode, kroz
stabilizaciju anahate u stanju blagonaklonosti prema svim bićima, dakle
bez uzleta strasti i ponora depresije, nego stabilizaciju u mirnoj
blagosti, želji da bićima bude dobro, bez vlastite participacije, bez
posjedništva nad osobama, stanjima i stvarima, puštajući stvari da
dolaze i odlaze, puštajući misli i želje da dolaze i odlaze,
rastvarajući se u moru potencijalne duhovne energije, dopuštajući da se
duhovni valovi smire, da se voda razbistri, i da se ukaže istina.

Koja istina? Ona koju ne možete spoznati ako ne umirite fluktuacije
duha, ako ne dopustite složenim strukturama da se rastvore u prazninu.
To je istina koju nije moguće reći, ali ju je moguće biti. Tada, tek
tada, moguća je transcendencija ljudskog, nadilaženje ludosti koja
sačinjava ljudsku egzistenciju, i doživljavanje istinske stvarnosti koja
se u smrti ljudskog otkriva poput izlazećeg sunca.

- -- 
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----

iEYEAREKAAYFAk6GFvoACgkQU8G6/NHezOf+0ACffxrhWeGoz/TXFhioyDTzBRaV
+OwAoMDVAMLQaRhUgHrUMnvMqZUq1ucU
=Si2s
-----END PGP SIGNATURE-----