Inače, kad smo već kod toga, mislim da je red dotaći se ideje koja se
provlači kroz pisanje svih glasnogovornika stada, odnosno kolektivističkog
mentaliteta - oni se uvijek pozivaju na individualnost, na to kako je
potrebno biti samostalan pojedinac i sl.
Kad se pogleda kako oni funkcioniraju, očito je da to nema veze s njima.
Svi oni pate na socijalnu poziciju, na mjesto u stadu, i zbog toga se
toliko identificiraju s kolektivnim nesvjesnim stada da u cijelosti izgube
svaki aspekt individualnosti i naprosto kanaliziraju kolektivna mišljenja,
odnosno astral grupe. 
Koji je onda razlog zbog kojeg se toliko pozivaju na nešto što je njima
najmanje svojstveno? 
Kao primjer jednog od mogućih objašnjenja pada mi na pamet jedna grupica
"individualista" iz Splita o kojoj mi je pričao Božo, koji su bili po svemu
identični klonirani primjerci bez stava, mišljenja i identiteta, osim što
su kao simbol "individualnosti" imali nekakvu plišanu igračku na privjesku
za ključeve. Jedan je imao plišanog psa, drugi plišanu žirafu a treći
plišanu mačku, i u tome se očitovala njihova "individualnost". Sličan oblik
uniformiranja vidimo u odijevanju, gdje praktički cijeli grad nosi isti
odjevni predmet kad taj uđe u modu, a "individualne razlike" se svode na
+-5% varijacija unutar norme. Dakle radi se o tome da je ta vrsta
individualizma samo površinska glazura na kolaču praktički apsolutnog
socijalnog konformizma. Kad je netko totalno apsorbiran u stado i iz
konformizma stadu dobije afirmaciju osjećaja sigurnosti i vrijednosti, a
želi licemjerno prema sebi i drugima stvarati dojam da je osoba, onda se u
onih 5% glazure isfurava na nekakvu individualnost, koja je zapravo
objašnjiva kao narcisoidnost malih razlika.
Drugo tumačenje je da se ljudi takvim idejama bave kao metodom
kanaliziranja nesvijesne tjeskobe - strah od asimilacije u kolektiv možemo
pratiti u filmovima, od Tulse Dooma u Conanu, do Borga u Zvjezdanim
stazama. Princip je isti - pojedinac stapanjem u bezlični kolektiv postaje
pukim sredstvom i gubi sve značajke osobnosti i identiteta. Brijanje po
individualnosti tu možemo vidjeti kao oblik vrištanja nekoga tko na
nesvjesnoj razini shvaća da je izgubio osobni identitet i ta ga pomisao
užasava, ali se s njom nije u stanju direktno suočiti kao sa svojom
stvarnošću pa je eksternalizira.
Veliki problem u tome je globalizacija, koja ima funkciju defragmentacije
kolektivnog nesvjesnog. Ako se netko mogao nositi s astralom grupe od par
tisuća ili par milijuna ljudi, astral par milijardi ljudi koji funkcionira
kao koordinirani entitet koji se usklađuje pomoću masovnih medija i ostalih
sustava koji svim ljudima serviraju iste informacije i nameću im ista
gledišta, e to bi već mogao biti problem. 
Sažetak čitave stvari je da živimo u okruženju koje potiče individualnost,
ali samo onu koja ti ostaje kad sve popušiš. Kad su ti odredili kako smiješ
razmišljati, što kada smiješ osjećati, kako smiješ živjeti, kako smiješ
vrednovati pojave, praktički do razine kako se smiješ oblačiti, ostaje ti
izbor boje kravate koju ćeš nositi, s tim da moraš paziti da ne odudara
previše od prosjeka jer će te ljudi čudno gledati.

Koji je razlog zbog kojeg ljudi teže stapanju u grupe i kolektive?
Filozofski gledano, ja bih rekao da se tu radi o tome da individualni ego
nije u stanju izaći na kraj s lokalizacijom svijesti koja nastaje nakon što
se sveprisutna stvarnost Jastva reducira na ograničeni mali "ja" zatvoren u
jedno tijelo s njegovim osjetilima, i očigledni nadomjestak za kozmičku
svijest predstavlja spajanje s drugim malim "ja" u veliko "Mi", koje je tu
zamjena za kozmičko Ja, otprilike ona vrsta zamjene kakvu nude alkoholizam,
narkomanija ili gomilanje posjeda. Ako je netko već spreman sebe žrtvovati
za tu vrstu zakrpe za duhovnu izgubljenost i dezorijentaciju, onda nije ni
čudno zašto tako agresivno reagira na sve što ugrožava taj osjećaj
kolektivne ispravnosti i sigurnosti, do te mjere da čak i male razlike
između takvih grupa dovode do genocidnih ratova i najgorih oblika nasilja i
okrutnosti. Onaj isti razlog zbog kojeg se "ja" gubi u grupi dopušta
postojanje samo jedne grupe, ne dopušta disonantne glasove i mogućnost da
se možda može drugačije nego "mi" radimo.

-- 
http://www.danijel.org/