-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

On 07/22/2011 01:44 PM, Suzana Matasic wrote:
> On Fri, 22 Jul 2011 13:36:58 +0200, Danijel Turina 
> wrote:
>> Ma imaju oni ozbiljniji problem od toga: ignorirali su moja upozorenja.
>> Budale misle da ako se histerično smiju nečemu, da to postaje glupo.
> 
> Meni je fora što su njegovi spin tektovi rezultirali prikazom koliko
> je plitak i zao, opet.
> S druge strane, Ti si napisao nekoliko wow tekstova, opet. 
> 
> Sve u svemu, čitam i guštam. 
> :)

Razmišljam je li mi što promaklo, hoću napraviti totalnu rekapitulaciju
cijelog tog razdoblja.

Recimo, bitna informacija je da sam ja tada daleko više sagledavao
stvari iz svoje perspektive, naprosto sam toliko bio apsorbiran u
yogijskim tehnikama koje sam prakticirao da mi je sposobnost
percipiranja tuđih stanja koja bitno odudaraju od moje tadašnje
energetike bila bitno reducirana. Najbolja ilustracija tog stanja je
jedna priča, iz pančatantre ili Mahabharate, ne sjećam se točno, o
isposniku koji je živio u šumi i tamo odgojio sina. Sin nije imao
nikakvo iskustvo s ljudima koji nisu isposnici, pa kad su u šumu došle
nekakve prostitutke, smatrao je da su one neka vrsta isposnika. Naime,
što bi drugo netko uopće mogao biti i raditi?

Tako sam i ja svaku budalu bio spreman smatrati yoginom, ako posjeduje
makar slabu sličnost s traženim svojstvima. To je teško zamisliti iz
moje današnje pozicije, gdje gledam stvari kakve jesu bez projekcije
svojih psihizama, ali tada sam funkcionirao drugačije.

Isto tako, moj motivacijski sklop je bio specifičan - naime, primarni i
zapravo jedini motiv koji sam ja ikad imao je maknuti se odavdje, dakle
završiti inkarnaciju i više se ne vraćati ni u kom obliku. To je meni
"prime directive", sve ostalo mi je sporedno. Zbog toga sam bio spreman
na bilo što, samo da me ovi gore puste odavdje. To je bitno za
razumijevanje mojih pobuda. Ako sam smatrao da se od mene očekuje da
tucam kamen deset godina pa će me onda pustiti, tucao bih kamen deset
godina. Da sam smatrao da se očekuje da pojedem govno svaki dan, pojeo
bih govno svaki dan. Budući da sam smatrao da se očekuje da nešto radim
s nekim ljudima, makar će to imati loše posljedice po mene, odmah sam
počeo raditi s njima tako da to sve obavim, pa kad bude gotovo da me
puste van. Moji učenici su pod Felixovim utjecajem vjerovali da ja njih
podučavam valjda radi nekakvog oblika moje duhovne evolucije, ali gola
činjenica je da sam ja samo htio prekrižiti kućicu na formularu kraj
koje piše "podučavaj ljude onome što znaš". Da sam imao dojam da treba
prekrižiti kućicu kraj "penji se na bukvu svaki dan", penjao bih se na
bukvu svaki dan. Što se tiče podučavanja, rad s učenicima mi je bio
otprilike jednako ugodan i zabavan kao jebanje dikobraza. Nikakve
koristi od toga nisam imao, napravilo mi je strašna oštećenja sistema,
trošilo mi je svu energiju, izlagalo me je bijedi, poniženju i uvredama,
ukratko, od toga sam imao koristi koliko bih imao da sam se svaki dan
bacio niz škrape na glavu. Naravno, nisam ti ja to tako mogao priznati
učenicima, pa sam im lagao da je meni fino raditi s njima, da su mi
prijatelji i slična sranja, zato što bi se inače deprimirali i time
neutralizirali pozitivnu energetiku kojoj sam ih učio, ali meni je sve
to bilo na razini zimovanja u nudističkom kampu u Sibiru. Dakle svi moji
motivi za rad s ljudima se svode na to da su mi 1994. odozgora rekli da
se to očekuje a ja nisam htio iznevjeriti to očekivanje u nadi da će me
pustiti van i da nikad više neću morati vidjeti ovo mjesto i idiote koji
tu žive. Ima tu naravno još detalja, recimo imao sam još par "proročkih
vizija" s kojima cijelo vrijeme kompariram stvari zato što su mi
pokazane neke stvari koje se trebaju desiti, recimo vidio sam par stvari
koje sam protumačio u smislu da ću imati hrpu love, pa sam cijeli život
bio jako "naivan" u smislu očekivanja odakle bi ta lova trebala doći,
bio bih sklon popušti stvari koje nitko moje pameti ne bi popušio, a
zato što sam vidio da bi moj život trebao biti na toj liniji. Recimo kao
klinac u prvom srednje sam imao jak osjećaj da ću imati dvije žene, što
sam racionalizirao i odbacio kao "nemoguće". Valjda glavni razlog zašto
sam se probao ubiti godinu dana nakon toga je bio apsolutni, totalni
raskorak između tih "sjećanja na budućnost" i oblika koji je imao moj
tadašnji život. Imao sam dojam da sam beznadno zaglavio u situaciji koja
nikad neće dovesti do onoga zbog čega sam se rodio i da je cijeli moj
život promašaj ispunjen svakodnevnim mučenjem od strane totalnih idiota.
Dakle za tumačenje mojih postupaka je bitno znati da ja imam određenu
sliku onoga što trebam napraviti u životu i pokušavam te stvari
identificirati i napraviti, s tim da je ta slika jako nepotpuna i
fragmentarna tako da obično sa sigurnošću znam što sam tražio tek kad to
nađem. Te stvari znaju biti vrlo konfuzne, recimo kad sam bio u ludnici
razmišljao sam da se naprosto odem objesiti, zato što nisam vidio kako
bi se ta situacija ikad mogla popraviti jer je sve išlo iz zla u gore, i
samo mi je netko odozgora kratko rekao da će moj život biti
materijalizacija savršenstva u svakom smislu, pokazao mi je par
slika-osjećaja-simbola, i puff, ode. Ne mogu ti uopće objasniti koliko
to nije imalo veze s načinom na koji sam ja doživljavao svoju tadašnju
situaciju - tretirali su me kao nešto između psa i kriminalca, imao sam
dojam da me je "Bog" totalno ostavio i zajebao i da u njegovim očima
ništa ne vrijedim jer inače ne bi dopustio da mi se sve to desi,
praktički svi ljudi koje sam znao su mi radili sranje, i sva vrata prema
bilo čemu dobrom su izgledala zatvorena. Ono, totalni očaj, mogao sam se
u budućnosti zamisliti jedino kao neku vrstu klošara ili sužnja, i onda
mi recimo netko pokaže par slika iz mojeg sadašnjeg stanja ili iz bliske
budućnosti u odnosu na sada: kristalna jasnoća svijesti, nevjerojatno
samopouzdanje prekaljeno rješavanjem mnoštva problema, okružen obitelji
i ljudima koji me obožavaju, predmet divljenja dobrih i mudrih, i uz sve
to bogatstvo i obilje. Bio sam jako sklon zaključiti da taj koji mi je
to pokazao ima sadistički smisao za humor, osim što je stvar izgledala
kao vrlo autentični pokušaj da mi veli neka se strpim jer su stvari radi
kojih sam došao ovdje ispod horizonta i trenutno se ne vide, pa mi je
dao do znanja da je unatoč tome sve na pravoj liniji. To je bilo jedino
što je mene ikad zanimalo: biti na pravoj liniji, napraviti sve radi
čega sam došao, da mogu van i da se više ne moram vraćati. Koji su
stvarni razlozi radi kojih sam neke stvari trebao obaviti, to je još
uvijek "ispod horizonta", ali imam dojam, a i Romanine i Biljanine
vizije to potvrđuju, da sam sve napravio savršeno, tako da sam što se
toga tiče potpuno zadovoljan. Naravno, još uvijek sam u "ima li još
puno, Papa Štrumpf?" modu. :)

- -- 
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----

iEYEAREKAAYFAk4ph7MACgkQU8G6/NHezOcn7QCbBnA3grWmP1gDlWtR2lWg1Co7
7N4An0Qwe9gpIWHb2PxncFhkQvyNRx8q
=RU3q
-----END PGP SIGNATURE-----