-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

On 07/14/2011 12:05 PM, Suzana Matasic wrote:
> Ako "učitelj ne dodje" onda osoba nije spremna, vrijedna, dostojna
> učitelja.
> Iz takvog načina razmišljanja vrlo brzo slijedi da se pokušavaju
> "ispuniti uvjeti" za dolazak učitelja, dok istodobno ti uvjeti nisu
> nigdje jasno definirani, nego postoje kao skup misli u globalnom
> astralu.
> Iz frustracije dolazi osjećaj nevrijednosti, uzaludnosti i na kraju
> odustajanje.

Ma, to je kompletni bullshit, isto kao ono Felixovo o vjerovanju u Karmu
i Dharmu, a da zapravo nigdje nije definirao te dvije stvari. Svi bi
trebali pasti na dupe kad on veli "vjeruješ li u Karmu i Dharmu", a
zapravo je jednako mogao reći "vjeruješ li u Krumpir Salatu i Bečki
Odrezak?". U stvari, ono što prosječni slušatelj misli da to pitanje
znači je "vjeruješ li u sudbinsku predodređenost, u totalnu
predestinaciju upravljanu višim silama i zakonitostima?". Potvrdan
odgovor zvuči kao znak vjere u transcendentalno, znak djetinjeg
povjerenja u Boga Roditelja i to bi onda trebalo značiti da je osoba
koja tako odgovori Učenik na Putu. U stvarnosti, to je samo znak
tuposti, uspavanosti, samozadovoljstva i bahatosti.

Naime, vjerovanje u predestinaciju, odnosno u totalni karmički
fatalizam, znači marginalizaciju vlastitog utjecaja na stvarnost i
zbivanja. Isto tako, taj uspavljujući stav da je sve u apsolutnom smislu
dobro je ozbiljna varka. Dovoljno je da čovjek malo pogleda svijet i
vidjet će da praktički ništa nije dobro. Ništa nam ne jamči sigurnost.
Jedan dan se činilo da su Fukushima i Sendai uzor obilja i idealno
mjesto za život, a idući dan je to mjesto postalo kombinacija smetlišta
i Černobila. Sve na ovom svijetu danas jest, a sutra nije, i meni je
očito da pričice o kozmičkoj sigurnosti, pouzdanosti, trajnosti i
stabilnosti predstavljaju samo uspavanku, lijek za razjebani osjećaj
sigurnosti koji imaju ljudi koji nisu u stanju kontrolirati svoju
okolinu pa posežu za vrstom utjehe koju im donose bajke.

Drugi problem sa životom u lijepo uređenom svijetu bajki u kojem je "sve
u redu" nastaje zbog blesavih očekivanja o tome kako bi stvari trebale
funkcionirati. Felix recimo očekuje da kad je netko "na pravom putu", to
će se manifestirati tako što će praktički cijeli život hodati po
oblacima, da će se "sve samo sređivati", dakle kad mu treba lova, lova
sama dođe, sve se samo sređuje a on je čuđenje u svijetu, divljenje
svemoćnom Ocu na Nebu koji sve sređuje a on je tu samo putnik, predani
Učenik na Putu.

Takav stav je opasan, budući da je stvarnost daleko složenija. Čak i da
pretpostavimo da stvari doista tako funkcioniraju, za očekivati je da su
daleko složenije od jednostavnog modela koji si blesav čovjek poput
Felixa može zamisliti. Način na koji "netko odozgora" nešto "slaže" može
biti jako indirektan i praktički nemoguć za pronicanje osim unazad, u
retrospektivi. Dakle može se činiti da ti nešto funkcionira teško i da
imaš sto zapreka, ali zaključiti da to znači da si na krivom putu nije
dobra ideja. Isto tako, ako ti sve ide niz dlaku nije pametno zaključiti
da si na pravom putu. Planinar koji se penje na brdo neće se dobro
provesti ako to što ide nizbrdo tumači da je na pravom putu - u njegovom
slučaju, pravi put je onaj suprotan liniji manjeg otpora. Pravi put za
njega je onaj koji je taman toliko težak da je jedva savladiv, ali ne
toliko da postane smrtno opasan. Krivi put je onaj koji je lagan, onaj
nizbrdo, ali ne uvijek, budući da "uzbrdo" predstavlja rezultantu, ali
ta rezultanta uključuje i manje segmente puta koji vode nizbrdo. S druge
strane, nakon što se popeo na brdo, "pravi put" doista počne voditi
nizbrdo.

Dakle, čak i na ovako pojednostavljenom primjeru postaje jasno da u bilo
kojoj točki života perspektiva može biti toliko kolorirana lokalnim,
odnosno kratkoročnim opažanjem, da se stvara privid smisla i reda, ali
nauštrb točnosti dugoročne perspektive. Isto tako, očekivanje načina na
koji bi "ovi gore" imali upravljati zbivanjima na fizičkom planu obično
je jako kolorirano ljudskim shvaćanjima, koja nemaju nužno veze s bilo
čim stvarnim. Između ostalog, takva očekivanja jako koloriraju ljudsko
doživljavanje duhovno naprednih bića, koja doživljavaju kao projekcije
onoga što si oni zamišljaju kao dobro i poželjno, a koja pak ne moraju
imati nikakve veze sa stvarnošću. Zbog toga su ljudi poslovično
nepouzdani u prepoznavanju duhovno jakih osoba; kao takve obično
prepoznaju razne smješkaste ljigavce.

Primjer kritike takvog plitkog, lokalnog razmišljanja našao sam na
neočekivanom mjestu, u jednom od Marvelovih stripova. Naime, u jednoj od
kompliciranih radnji, kroz stripovsku simboliku definirano je kozmičko
biće po imenu Galactus, koje ima jedinstvenu ulogu u održanju
stabilnosti svemira, a koje ograničena bića smatraju zlim zato što se
između ostalog bavi proždiranjem planeta na kojima postoji život. Kad se
Galactus našao u nekoj nevolji, neki lik mu je pomogao, pa su ga onda
nekakvi drugi likovi izveli pred sud zato što je pomogao "zločincu" koji
je "počinio genocid nad milijardama bića" umjesto da njegovi "zločini"
budu zaustavljeni. U procesu se pokazalo da su planete na kojima postoji
život zapravo razvojna forma nekog oblika života koji, kad se razmaše,
mijenja kozmološki tip svemira iz otvorenog, vječno-širećeg, u
zatvoreni, u kojem gravitacija nadvlada kozmološku konstantu i Svemir
završi velikim sažimanjem u singularitet. Galactus dakle održava
ravnotežu svemira i predstavlja treću bitnu silu, uz gravitaciju i
kozmološku konstantu. Dakle ono što se ljudima čini kao dobro i zlo
zapravo je jako ograničena stvar i na tom živom pijesku nije pametno
graditi kuću.

Da se ovdje osvrnem na možda najopasniju glupost koju sam ikad čuo, a
koja glasi ovako: "Ako ne u ovoj inkarnaciji, onda u idućoj".

Kad sam prvi put od Felixa čuo to sranje, naježila mi se koža od strave.
Naime cijela teorija karme ide iz principa velike neizvjesnosti: nikad
ne znaš što će biti u idućoj inkarnaciji, nikad ne znaš kako će se sile
složiti, i ako si sada dobio priliku nastojati na prosvjetljenju, moraš
je trenutno iskoristiti jer je budućnost neizvjesna. U idućoj
inkarnaciji možda nećeš imati pristup Učenju, možda nećeš imati
okolnosti koje će te dovesti do linije razmišljanja u kojoj zaključuješ
da je prosvjetljenje bitan cilj. Možda Sunce na svojoj orbiti oko centra
galaksije naleti na nekakvo sranje od plina koje će poremetiti njegovu
emisiju, pa mu se zračenje pojača ili smanji do razine da cijela planeta
bude ili kuhana ili zarobljena u ledu, a ljudska vrsta izumre, pa
potraje još nekoliko milijuna, možda stotina milijuna godina dok se ne
razvije vrsta u koju se možeš inkarnirati a koja je sposobna za
transcendentalne dosege. Ništa nije izvjesno, ono što je danas na korak
do savršenstva, sutra može biti prah, i prema tome yogin mora živjeti
kao da ne postoji sutra, kao da nema budućnosti: sada treba nastojati
svom snagom. Povjerenje u budućnost, karmu i dharmu luksuz je koji
pripada budalama. Yogin svoju sudbinu drži u svojim rukama i nastoji
apsolutno svom snagom, onako kako je Milarepa nastojao na prosvjetljenju
svom snagom, jer nema izvjesne budućnosti, ne živi on u svijetu snova i
utjehe kao Felix, pa da bi se mogao zajebavati po birtijama umjesto da
vježba yogu svom snagom, zato što "uvijek postoji druga inkarnacija" i
"dobri Nebeski Otac brine o njemu roditeljskom ljubavlju". To su užasna
sranja, a opasna su prije svega zato što su ugodno uspavljujuća, to su
sotonske uspavanke, pjesma Sirena koja zapravo odvraća yogine s pravog
puta i uči ih opasnim krivovjerjima. I Hinduizam i Budizam se slažu oko
toga, to je nešto oko čega nema spora: budućnost je neizvjesna, karma je
opasna sila, i treba u ovom životu maksimalnom snagom nastojati na
oslobođenju, jer tko ne uspije, ako ga ponovo zahvati kotač karme, u
idućoj inkarnaciji gubi znanje i sve kreće ponovo, svaki je uspjeh
neizvjestan. Utješni Krišnin odgovor Arđuni u Giti 6.40 često se citira
u prilog teorijama o blagonaklonoj naravi karmičkog zakona i njegovoj
afirmaciji pozitivnih nastojanja, ali to je jako varljivo tumačenje, i
predstavlja toliku iznimku u kontekstu upozorenja o suprotnom da je
jedino razumno zaključiti da se tu govori o zaštićenosti onih koji su
radili *punom snagom*, koji su svom silom nastojali na dobru, koji se
nisu zajebavali po birtijama po "lako ćemo" principu, koji nisu
"vjerovali u Karmu i Dharmu", nego su poput Milarepe meditirali po
cijele dane i konstantno radili na postizanju proboja u viša stanja
svijesti, a u tom nastojanju im se desio nesretan slučaj, kakav se i
jednom Milarepi mogao desiti - recimo da je umro od gladi, ili da su ga
ubili oni razbojnici koji su ga bacali kao vreću kostiju u njegovoj
pećini. O takvima govori Krišna da "nikad ne propadaju oni koji nastoje
na dobru; oni se rađaju u obitelji yogina ili mudrih i dobrih ljudi,
okruženi poticajima da nastave u smjeru u kojem su se kretali kad ih je
nepredviđeni događaj prekinuo". Vjera u "karmu i dharmu", vjera u
predestinaciju, vjera u iduću inkarnaciju u kojoj će sve biti dobro, to
su možda najštetnija i najopasnija krivovjerja budizma i hinduizma.
Ortodoksno vjerovanje glasi da treba zgrabiti priliku, da treba
nastojati svom snagom ostvariti oslobođenje, da se takve prilike
javljaju rijetko, da su neuobičajene, i kad ti se ukaže jedna, po svoj
prilici je posljednja. Ne čeka Učitelj da učenik bude spreman. Učitelj
se pojavi i ode, a ako je učenik bio nespreman, takvu priliku više nikad
neće imati, jer to su tako rijetke stvari da se nikad ponovo ne javljaju
ni u sličnom, a kamo li istom obliku. Ako si promašio Budu, možda
sretneš nekog manjeg sveca, ali to nije isto; možda sretneš nekog sufija
s filozofijom mističnog islama, koja ti ne odgovara i s kojom ne možeš
napraviti ništa. Možda sretneš nekog Isusa, koji jaše na histeriji
mesijanstva, kojeg slijediš i od toga ne bude ništa. Možda sretneš
Danijela, nisi spreman, ne shvatiš o čemu se radi, nešto nesuvislo
prčkaš, puno filozofiraš, on ode i nakon dvadeset godina shvatiš da je
to bila prava stvar, ali više je nema, a za tebe nikad više; možda za
nekog drugog, negdje drugdje, ali karma ne ponavlja lekcije, pogotovo
onima koji potraće jedinstvene prilike na gluposti.

Ako ne u ovoj inkarnaciji, onda nikad. Jebo karmu i dharmu, jebo oca
nebeskog. Tko ima priliku u ovom životu a potraći je, drugu neće dobiti.

Karma raspolaže s bitno više potencijalnih učenika nego pravih učitelja.
Tko je jednu priliku prokockao, ide na začelje reda od stotina milijuna
duša, i svim tim dušama će se prije pružiti prilika nego njemu ponovo.

- -- 
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----

iEYEAREKAAYFAk4ezskACgkQU8G6/NHezOdbIACfd/lF8ufs5dq1zcmu4SqYhVt0
lKQAoIJWSKpywkrUngYKB2vqUFp8mGMM
=zub8
-----END PGP SIGNATURE-----