-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA1

Klasični racional zašto novac nije dobar za duhovnost svodi se na to da
je neki "autoritet" to rekao pa mora da je tako, a ako se pokušava
smisliti "razloge", oni idu otprilike ovako:

Ako čovjek ima novaca, bit će za njih vezan, pokušavat će ih zadržati,
pokušavat će ih steći više, zbog toga će težiti biti ne-velikodušan i
iskorištavati druge, a takva osoba ima svojstva suprotna onima koja bi
zahtijevao nekakav duhovni iskorak, gdje bi čovjek morao biti
velikodušan, otvoren, pravedan i sl.

Isto tako, od doba Freuda tu se spominje i nekakav ego, u smislu da
novac jača taj famozni ego, pa onda osoba s novcima bude egoistična, što
kakti nije dobro.

Budisti su bili skloni reći da težiti svjetovnim stvarima uključujući
novac nije dobro zato što su prolazne, pa njihov gubitak izaziva
nesreću; u smislu, bolje nemati uopće nego imati pa nemati.

Na kraju se javljaju i teoretičari advaite s konceptima na temu da novac
stvara razlike među ljudima, a razlike su loše jer su svi brahman, pa
željeti imati više nego netko drugi nije u skladu s naravi brahmana i
percepcijom svega kao Jednog, nego s percepcijom sebe kao tijela i
utemeljenja u konceptima mamata i ahamkara.

Idem se pozabaviti tim argumentima.

Koncept neupitnog autoriteta je logička pogreška, naime ako nečije
tvrdnje ne propituješ, može ti promaći njegova pogreška, pa ćeš onda
cirkularno smatrati da je nepogrešiv zato što je autoritet.

Koncept vezanosti je non sequitur, budući da vezanost predstavlja
kvalitetu paralelnu posjedu. Posjed možeš imati ili nemati, i za njega
biti vezan ili ne, dakle to je u osnovi kvadratna matrica, gdje dakle
postoji i rješenje u kojem imaš a za to nisi vezan. Budući da postoji
puno primjera velikodušnih bogatih ljudi koji svoje obilje koriste kako
bi činili dobre stvari, kao i ljudi koji su imali ogromno bogatstvo u
rukama ali su ga odabrali pustiti iz nekog razloga (recimo Tesla), to
moguće rješenje matrice je i empirijski dokazano te se i ovaj argument
prokazuje kao logička pogreška. Dakle iako je moguće da neki bogati
ljudi odaberu biti sebičnim eksploatatorima, to nije izbor koji bi nužno
slijedio iz bogatstva, nego slijedi iz osobnog duhovnog ustroja
pojedinca i u velikoj mjeri spada u domenu slobode izbora i može se
mijenjati. Recimo, Bill Gates je dugo vremena radio na tome da zaradi
puno novaca i bio je na glasu škrtog čovjeka, a u nekoj točki ga je otac
nagovorio da sudjeluje u humanitarnim djelatnostima, što je on prihvatio
i sad je poznat kao najveći dobrotvor među bogatašima, i u tom je smjeru
nadahnuo i mnoge druge. Dakle u tom slučaju se čak ne čini da je on
prije bio škrt a kasnije je postao velikodušan, nego je naprosto
promijenio područje interesa, pa je vještine koje je prije koristio za
zarađivanje novaca usmjerio u dijeljenje novaca. To može biti vrlo
bitno, jer pokazuje da ocjenjivanje tuđe duhovnosti po kriteriju
velikodušnosti vrlo nezahvalno. Iz primjera Gatesa bi se prije dalo
zaključiti da je velikodušnost u duhovnom smislu jednako irelevantna kao
izbor odjeće.

Što se tiče ega, novac doista može jačati oholost i napuhanost, što se
obično misli pod egom, ali postoje primjeri ljudi kod kojih je
siromaštvo jačalo oholost, napuhanost i duhovno pozerstvo, poput "majke
Tereze", koja je fantastičan primjer iznimno egoistične, tvrde i ohole
osobe koja svima soli pamet i proisuje im kako bi trebali živjeti, i
koja koristi siromaštvo kao argument da je zbog toga bolja od onih koji
nisu siromašni. To je tipičan primjer ega koji želi dominirati pomoću
novca, ali suprotan klasičnom očekivanju, i time pokazuje da se ego može
hraniti bilo kakvom brijačinom sve dok se ona kreće unutar paradigme
koju osoba prihvaća. Dakle osoba koja prihvaća paradigmu po kojoj je
siromaštvo znak veće vrijednosti ega može si hraniti ego time što je
siromašnija od svih i zato bolja, "bliža Isusu". Osoba koja prihvaća
paradigmu po kojoj je bogatstvo znak većeg uspjeha, a uspjeh je znak
veće vrijednosti, hranit će si ego posjedovanjem puno novaca. Netko si
na sličan način može hraniti ego time što je odmantrao puno krugova na
đapamali pa je zato bolji i čišći bhakta.

Argument po kojem novac nije dobar zato što ćeš biti nesretan ako ga
izgubiš je logički grozan, budući da se u osnovi priznaje da je novac
dobar i da bi njegovo posjedovanje bilo uzrok sreće, a njegov gubitak
uzrok nesreće, ali se smatra da je bolje ne težiti dobru koje možeš
izgubiti zato što će ti gubitak uzrokovati uznemirenje. To je dakle
argument čiste komocije, koji se svodi na to da nije dobro posijati urod
jer može udariti tuča ili suša, pa možeš ostati bez njega a onda ćeš
biti nesretan. To je valjda najgori argument koji sam čuo u korist bilo
čega, jer zapravo afirmira apatiju i depresiju kao poželjna duhovna
stanja, a materijalno gledano njegove konsekvence bi bile opća glad i
propast. Osim toga, isti argument se može primjeniti na duhovna stanja -
u tom smislu, bolje je ne težiti postizanju duhovnog iskustva samadhija,
jer ako u njega uđeš jednom, a onda ti to ne uspije ponoviti dugo
vremena, bit ćeš zbog toga nesretan, pa je bolje baviti se nečim
nebitnim jer tako nećeš biti nesretan.

Što se tiče teoretičara advaite i njihovog argumenta o jednakosti, on
zvuči dovoljno pametno za salonska preseravanja, ali u praksi je vrlo
loš. Naime, argument nedualne naravi atmana je potpuno neprimjenjiv za
bilo što u sferi relativnog a pogotovo za pitanja jednakosti među
ljudima, zato što atman nije samo u ljudima, nego u svim bićima i u
neživoj tvari. Zbog percepcije univerzalne prisutnosti atmana i velike
razlike u sposobnosti fizičkih nositelja za manifestaciju svojstava
atmana, koji je sat-ćit-ananda, ima više smisla zagovarati potrebu za
diferencijacijom bića u smjeru veće manifestacije vlastitog jastva u
smjeru postizanja i manifestiranja veće stvarnosti, svijesti i
blaženstva, nego u smjeru "uravnilovke", koja je potpuno besmislena
imajući u vidu da je nemoguće izjednačiti čovjeka i morskog ježa. Ako
nema smisla težiti jednakosti čovjeka i morskog ježa, onda nema smisla
ni težiti jednakosti među ljudima. To što je u svima atman doduše jest
razlog da se prema svima ponaša na način koji uvažava tu činjenicu i
pokušava afirmirati duhovne trendove koji promiču manifestaciju
svojstava atmana, ali to je sve. Nikakva jednakost u relativnom nije ni
dobra, ni poželjna. Poželjno je da svaki pojedinac u okvirima osobne
dharme teži savršenstvu, odnosno djeluje na način da mu savršenstvo nije
cilj, nego put.

Ukratko, apsolutno svi argumenti koji govore o duhovnoj štetnosti novca
su oboreni, i ne samo to, nego je jasno kako se radi o oblicima
demagogije i različitim racionalizacijama, što su duhovno jako štetne
stvari, pa ispada da je u duhovnom smislu bolje imati novaca nego se
baviti objašnjavanjem zašto novac nije dobar.

Osim toga, argumenti koje se koristi za obrazlaganje duhovne štetnosti
novca toliko su generički i utemeljeni u obmanama i demagogiji, da se
umjesto novca u njih može uvrstiti bilo što drugo. Može se reći da seks
smeta u duhovnom razvoju, i da je celibat svojstvo duhovno naprednih. To
mnogi čak i čine, pa se ne čini toliko apsurdnim, ali neki, npr. Katari,
smatrali su isto i za hranu, tako da su oni među njima koji su željeli
postati savršenima prestali uzimati hranu i pomrli su od gladi.

Ako čak i to nije dovoljno apsurdno, možemo umjesto novca, seksa i hrane
uvrstiti recimo zdrave zube ili zdrave bubrege. Onaj tko ima zdrave zube
može se uzoholiti zbog toga i smatrati da je bolji od onih koji ih
nemaju. Onaj tko ima zdrave zube bit će nesretan ako ostane bez njih, a
to je vezanost. Onaj tko ima zdrave zube neće ih htjeti dati drugima,
što je loša duhovna osobina škrtosti. Onaj tko ima zdrave zube neće biti
sklon prepoznati da je u njemu isti atman kao i u onome tko ima trule
zube, pa će tako duhovno zastraniti od spoznaje advaite.

Ukratko, cijela priča je totalno idiotska i nema veze s mozgom. Zašto su
onda recimo Isus i Buda zagovarali siromaštvo?

Većina toga je obična politika i stjecaj okolnosti. Kao prvo, Isus je
težio skandaloznim izjavama i ponašanju zato što je bio gladan pažnje,
pa je cijelo vrijeme govorio stvari koje su suprotne zdravoj pameti kako
bi izazvao dovoljno sablazni da se okupi rulja pa da može nekome
propovijedati. Kao drugo, ako hoćeš postati popularan s nekom novom
ideologijom, najzahvalnije je propovijedati nezadovoljnoj svjetini, i
ako im veliš nešto što njih prikazuje u dobrom svjetlu a njihove
gospodare u lošem, imat ćeš njihovu nepodijeljenu pažnju.

Što se Bude tiče, on je zbog svog osobnog puta zaključio da se
prosvijetlio kao prosjak a ne kao princ pa je valjda prosjaštvo bolje.
Netko tko se prosvijetlio nakon što se obogatio zaključio bi suprotno.
Osim toga, siromaštvo je derivat isposništva, a ako mu isposništvo nije
ništa koristilo u duhovnom smislu i samo ga je odvelo na rub smrti, od
slabe je vjerojatnosti tvrdnja da mu je i siromaštvo u tom smislu išta
koristilo. Koristilo mu je usmjerenje duha određene vrste, a ono je
neovisno o vanjskim stvarima poput bogatstva. U vedama se navodi primjer
kralja Đanake koji je imao ispravnu usmjerenost te vrste, a bio je
kralj. Prema tome stvar je logička pogreška s Budine strane,
generalizacija specifičnog slučaja i prepoznavanje kauzalne relacije u
stvarima koje su paralelne. Na isti način je netko ćelav tko se
prosvijetlio mogao zaključiti da od viška kose dolaze duhovne vezanosti
a od ćelavosti prosvjetljenje. Postoji tu i politički dio, jer je
budizam postao popularan među indijskim kraljevima upravo zbog zavjeta
siromaštva kod redovnika, za razliku od brahmanskih svećenika koji su
bili ozbiljni socijalni paraziti koji su uzimali puno novaca za
religijske obrede koji su se morali vršiti za sve i svašta, i to je
toliko uznapredovalo da je bilo jednaki teret za državnu blagajnu kao
katolička crkva u feudalnoj Europi.

Da zaključim, cijela priča o duhovnom siromaštvu, duhovnom celibatu i
duhovnom luzeraju općenito je luk i voda.

- -- 
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (Darwin)

iEYEARECAAYFAk3GP0cACgkQU8G6/NHezOeXjACgzhQ0qvoTtlx/rwBrTV0T3YrD
qrEAnjJR1aHBrGFwmQYRmtq9gfgrobWx
=jLA+
-----END PGP SIGNATURE-----