-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Razmišljao sam malo o nečemu što se stalno provlači tu po newsima kad
netko želi opravdati neko svoje sociopatsko ili psihotično ponašanje.

Naime, izlika koju takvi koriste je da oni internet ne shvaćaju
ozbiljno, da je njima to zajebancija.

To me podsjeća na ljude koji ne mogu shvatiti kako se netko ufura u
film, kad su to samo glumci. Isto tako, podsjeća me na bilo koji oblik
sadističke psihopatske racionalizacije - grupa x i osoba y, pripadnik
grupe x, nisu ljudi, i za njih ne važe pravila koja važe za ljude. Da su
ljudi, to bi bilo jedno, ali oni su x, a s x se smije što hoćeš ako si
ne-x, proglasitelj x.

Internet, u ovom slučaju tekstualni komunikacijski forum, zapravo je
interface pomoću kojeg ljudi komuniciraju javnim pismima. To je mjesto
koje omogućuje predočavanje vlastitih ideja, konfrontaciju ideja,
razradu intelektualnih koncepata i sl. To je isto tako mjesto na kojem
se luđak može dvjesto puta dnevno u dvjesto poruka beljiti, kao ovaj
zec. Što će od toga netko napraviti, stvar je njegovog osobnog ukusa i
preferencija, ali u svakom slučaju je to odraz njegove osobnosti i
karaktera. Ako netko uđe u restoran, popne se na stol, skine gaće,
naprči guzicu i sve zaštrca proljevom smijući se kao luđak, to je jedan
od mogućih načina korištenja restorana, ali netko tko restoran odabere
koristiti na takav način je u najmanju ruku gadna svinja, a po svoj
prilici je ozbiljno mentalno poremećen.

U osnovi, internet je samo ekstenzija duhovnog prostora, i nema nikakve
bitne razlike između djela počinjenih preko interneta i djela počinjenih
u živo, osim što distanca između poruke na monitoru i osobe s druge
strane kod određene vrste psihopata stvara dojam nedodirljivosti, zbog
kojeg se usuđuju reći stvari koje se uživo ne bi usudili. Ta distanca
također omogućuje specifičnu vrstu ludosti, recimo netko poput Felixa
uživo ne bi ni pod razno mogao lagati ni pola stvari koje može preko
interneta, naprosto zato što njegova fizička pojava direktno negira
većinu stvari koje govori. S druge strane, postoji problem interpolacije
zbog kojeg ljudi riječima pripisuju značenje kojeg tamo nema. Postoji i
problem nagađanja o osobi s druge strane, što često dodaje sloj
interpretacije koji nema nikakve veze sa stvarnošću. Mogao bih navesti i
desetke drugih problema, ali postoji i mnoštvo prednosti - recimo, osoba
visokih intelektualnih kapaciteta može ovdje napisati bitno više i
kvalitetnijih misli negoli uživo, pred bilo kojim auditorijem. Naprosto,
živi auditorij ima jaka intelektualna ograničenja zbog kojih nije u
stanju pratiti živo izlaganje velike koncentracije, tako da su živi
govori nužno ograničeni, dok je u pisanom mediju moguće napisati jako
koncentrirani tekst kojeg će publika polako žvakati - možda danima, a
možda i mjesecima, bez pritiska realnog vremena. Medij dakle postavlja
ozbiljna ograničenja, ali isto tako otvara velike mogućnosti.

Glavna mogućnost jest izražavanje i razrada vlastitih ideja. Kako bi se
tu mogućnost do kraja iskoristilo, potrebno je vježbati uobličavanje
vlastitih misli u suvislo izlaganje, te obranu vlastitih ideja u
polemici, dakle potrebno je vježbati retoriku nemoderiranog pisanog
medija. To nije mačji kašalj, i onaj tko takvu vještinu ostvari u
ovakvom mediju, imat će naprosto u reflekse upisane sve sposobnosti
potrebne za vođenje vrlo kvalitetne žive rasprave, što je sposobnost
koja nedostaje ne samo većini običnih ljudi, nego i većini
profesionalnih govornika, poput političara, novinara i sl. Način
analitičkog razbijanja pitanja, formuliranja implikacija, te analitičkog
odgovora na implikacije prije zatvaranja kruga odgovorom na pitanje, uz
eventualno plasiranje protuudara, i to sve bez ikakvog oklijevanja - to
su vještine koje je moguće razviti ukoliko se kapacitet ovakvog medija
posve iskoristi.

Problem su, dakako, psihopati. Psihopat je čovjek koji samo traži
priliku za disocijaciju od odgovornosti, koji obožava iza maske
anonimnosti i iz sigurnosti vlastite sobe raditi stvari koje bi u
normalnim situacijama bile posve neprihvatljive i koje bi za sobom
povlačile sankcije. Također, ovo je medij koji omogućuje potpune ludosti
- - recimo, puno puta sam vidio situaciju da osoba direktno laže o
fizičkom događaju, recimo dođe s kave s nekom osobom i napiše potpuno
lažni izvještaj. Auditorij se tada nalazi podijeljen na one koji znaju i
one koji vjeruju, a oni koji znaju su podijeljeni na one koji govore
istinu, na one koji šute i na one koji otvoreno lažu. Takva situacija
apsolutno mora proizvesti tešku konfrontaciju, i takvo nešto se ni u kom
slučaju ne može otpisati pokretom ruke i prezrivim stavom "ah, to je
samo internet". Istina je istina. Laž je laž. Osoba na internetu je samo
ekstenzija osobe za tastaturom. Internet nije odvojena egzistencija.
Znalo mi se desiti da mi netko veli da sam uživo bitno manje "opasan"
nego na internetu. Moj odgovor je bio "Da, ali to je zato što se nitko
uživo ne usudi razgovarati onako bezobrazno kao na internetu. Da mi se
netko uživo obrati tako bezobrazno, tekla bi krv". Koncept "to je samo
internet" uopće nije daleko od koncepta kojim se "to je samo x"
opravdava apsolutno bilo kakva gadost. Takav koncept disocijacije je
proizvod teške psihopatologije - naime, svakom s imalo pameti jasno je
da naizgled virtualne persone nisu nimalo virtualne, da su to konkretni
ljudi s imenom i prezimenom koji tipkaju po kompjutoru. Nažalost, neki
se ponašaju kao u zvjerinjaku, kao da uklanjanjem fizičke prisutnosti i
mogućnosti identifikacije prestaju važiti sva etička pravila koja inače
važe, i tu se zapravo pokazuje koliko je "moral" šuplja stvar, i koliko
se ljudi rado hvataju za bilo kakvu distinkciju koja im daje mogućnost
opravdati aberantno ponašanje.

Jedna od omiljenih doskočica sadističkih psihopata je "zajebancija". Kad
sadistički psihopat želi nekoga mučiti, vrijeđati ili se na njemu na
neki drugi način iživljavati, on to obično napravi u kontekstu "humora",
iz zajebancije. Klinci koji prepile mačku na pola to uvijek naprave iz
zajebancije. Klinci koji maltretiraju drugog klinca, i to rutinski svaki
dan, to uvijek rade "iz zajebancije". To nikad nije "ozbiljno". Oni
znaju da bi netko tko takve stvari radi "ozbiljno" bio teški psihopat,
pa se zato smiju dok ga cipelare. Time to postaje humor. Internet samo
eliminira fizičku komponentu, pa se ovdje sadisti domišljaju drugim
sredstvima izraza - laž, kleveta, izrugivanje - i najgore od svega,
misle da će takvo ponašanje ostati razdvojeno od njihove fizičke
osobnosti, da fizička osobnost neće snositi posljedice. Vjerojatno neće.
Duhovna osobnost hoće, ona ista koja djeluje i kroz fizičku i virtualnu,
na internetu. Ta osobnost uvijek snosi posljedice za svoja djela, budući
da je djela definiraju, određuju kvalitete iza kojih je stala i koje,
dakle, smatra bitnima. Ono što netko pokaže na internetu, u anonimnosti,
bez straha od sankcija, ono je što možda najviše od svega definira
njegovu osobnost.

Ne postoje virtualne osobnosti; to je možda najveća laž interneta. Čak i
kompjutorska umjetna inteligencija ne bi bila virtualna, nego fizička.
Kad te netko nazove na mobitel, to nije virtualna osoba samo zato što je
njen glas prošao kroz jako puno kompjutora u digitalnom obliku i
analogiziran je na prijemniku. Nitko se prema osobi na mobitelu ne
ponaša kao prema virtualnoj. Ali iz nekog čudnog razloga, kad takva
osoba napiše tekst na ekranu umjesto da ga izgovori u mikrofon na
džepnom radio uređaju, to postaje "virtualno". Bilo kakav grijeh jest
grijeh zbog kombinacije voljne, svjesne namjere duhovnog bića provedene
u djelo, a usmjerene protiv drugog duhovnog bića - protiv njegovog
života, imovine, dostojanstva i opće dobrobiti. Dakle ako potres ubije
ljude, rezultat je patnja a bez grijeha. Nikakav grijeh nije počinjen a
ljudi su mrtvi. Isto tako, ako netko puca po likovima u igrici i sve ih
pobije, nikakav grijeh nije počinjen, zato što ti likovi nisu stvarne
osobe nego botovi. Ali, već ukoliko tim likovima upravljaju stvarni
ljudi umreženi preko game servera, važe određena pravila ponašanja i
pristojnosti. Postoje ne-fer stvari koje se ne smije raditi. Postoje
načini da se nekoga psihički povrijedi, recimo vješti igrač namjerno
skida snajperom početnika svaki put kad se ovaj respawna, i šalje mu
uvredljive poruke na temu "die noob". Paradoksalnost takve situacije je
u tome da netko tko se uključi u mrežnu pucačinu očekuje da po njemu
pucaju, ali ne očekuje gadan i bahati stav suigrača. Ne bih previše znao
o tome budući da ne igram mrežne igrice, ali dosta sam čitao o tome i
ljudi stvarno znaju biti svinje.

U fizičkom društvu postoje određena pravila ponašanja koja imaju jako
konkretne razloge. Recimo, u svim društvima postoji imperativ da se
prema gostu u kući ponaša ljubazno, i da se gost u tuđoj kući mora
ponašati ljubazno. Pravilo je da se izbjegava iritirati druge ljude, da
ih se ne vrijeđa i ne dovodi u neugodne situacije. Kršenje tih pravila
se kroz povijest vrlo brutalno rješavalo, i ta pravila su tu gdje jesu
da ne bi padale glave. Ljudi su zaboravili što znači pristojnost.
Pristojnost nije kad izbjegavaš koristiti "proste riječi", pristojnost
je kad ljude ne stavljaš u neugodne situacije, kad im ne radiš probleme,
kad ih tretiraš s poštovanjem. Depersonalizacija je možda najgori oblik
nepoštovanja. Depersonalizacija je kad nekome dođeš u kuću, pljuneš na
pod i veliš mu ženi da je debela kurva, i onda veliš da si se samo
zajebavao, a da je to ok zato što oni nisu ljudi, nego kategorija x. Ne
bi ti tako s ljudima.

U živo, takav oblik psihopatologije najčešće dolazi do izražaja u
ratovima i izvanrednim situacijama, kad se ljudi usude raditi stvari
koje se inače ne bi, ali na internetu je takvo ponašanje svakodnevna
pojava. Ljudi ovdje rade ono što bi radili u stvarnom životu da je rat
ili elementarna nepogoda. Postoji hrpa raznih Felixa, Krivokuća i
Stanojevića koji su se i u ratu "dobro zabavljali", a njihova ideja o
"zajebanciji" uključivala je vrlo brutalna i sadistička sranja nad
zarobljenim vojnicima, civilima i općenito bilo kim koga im je bilo
"zabavno" depersonalizirati. Nemam nikakvih iluzija da su takve stvari
radili samo četnici; kad vidim Glavaša, Merčepa i slične bahate šupke,
sve mi je jasno, a mogu si samo misliti kako se jedan Felix u ratu
"zabavljao" nakon što sam vidio kako je lako u stanju racionalizirati
najgore gadosti protiv svojih nekadašnjih prijatelja - "vi niste iste
osobe, sad ste kategorija x, čik ne važi".

Ukratko, ista duša upravlja fizičkim tijelom i njegovom manifestacijom
na internetu. Ovo je naprosto jedna verzija Stanfordskog eksperimenta;
odgovor na pitanje što ljudi rade kad misle da neće odgovarati.

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkysuTYACgkQU8G6/NHezOfOCQCfW3p+9CiMtZauHwARYb7oslN3
vvYAoKrFqILKmj4PskI9UTx6KXzxC9TK
=M4N+
-----END PGP SIGNATURE-----