-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Tomislav Portada wrote:
> "morljo"  wrote:
> 
>> sve lijepo receno
>>
> http://www.roditeljski.info/magazin/2010/08/drzava-mora-zastititi-djecu-od-indigo-terapije/
> 
> Jako dobar članak.

Iskreno, mene takve stvari užasavaju, podsjećaju me na nekakav lov na
vještice u kojem ne možeš koristiti nikakve suptilne argumente jer je na
drugoj strani rulja s kukama i motikama.

Da se razumijemo, "znanost" nema pojma što je uzrok poplave autističnih
poremećaja i poremećaja pažnje. Isto tako, ne postoji nikakav tretman
vrijedan spomena; sve se svodi na pokušaj "pozitivne stimulacije" koji
očekivano ne radi i onda se tu djecu zatvori u nekakvu ustanovu za
debile gdje ih deset puta više sjebu nego u startu. To je oficijelni
tretman. Nemoj mi samo pričati da nije zato što znam da je.

New age koncept "indigo djece" i "kristalne djece" uopće nije toliko
blesav koliko može izgledati. Naravno da tu postoje glupave stvari s
vanzemaljcima, atlantidama, reptilima, teorijama zavjere i čime sve ne,
ali idemo za početak ignorirati očite debilane i koncentrirati se na
osnovni koncept. Dakle, djeca koja imaju ADD bi kakti trebala biti
"indigo" a djeca koja imaju autistični poremećaj bi trebala biti
"kristalna". Zašto to nije blesavo? Zato što su te boje aure koje ti
ljudi vide zapravo jako korelirane s određenim psihičkim obrascima,
slično kao moždana aktivnost. Ja sam za te fore s bojama aure znao još
ranih devedesetih, doduše nije se pričalo o nikakvoj "indigo djeci", ali
u osnovi ženska koja je napisala knjigu s opisom tih boja aure (Barbara
Bowers) je imala asistenta koji nije vidio nikakve boje, ali na temelju
iskustva s njom već je mogao pogledati čovjeka i reći jako precizno koju
boju aure ima, zato što je to jako korelirano s karakterom. Ako sad
zanemarimo sto gluposti na temu channelinga vanzemaljaca i djece s
natprirodnim moćima, i ako ja te stvari pustim kroz svoje filtere,
indigo boja aure je nešto što bi očekivao kod sveca koji meditira, a
kristalnu boju aure imaju ljudi koji su "kameleoni", koji se emotivno
adaptiraju na okolinu do te mjere da totalno izgube sebe, totalno ih
definira okolina u koju ih staviš. E sad, ono što bi pod normalno
očekivao, po pitanju energetike, je da djeca na početku funkcioniraju
kao male živine, dakle da se bave kompletno fizičkim inputima i
funkcioniranjem, što bi ovi koji gledaju aure definirali kao crvenu,
narančastu, žutu i zelenu boju. Klinci dakle prvo prolaze fazu razvoja
onog dijela mozga koji je nužan za snalaženje i funkcioniranje u
fizičkom svijetu. Za klince dakle važi suprotno nego za odrasle ljude;
klinci moraju biti što više apsorbirani u fizičkom, da im se dobro
razvije motorika i senzorski aparat, da nauče socijalno interagirati,
definirati i komunicirati svoje misli i slično. Naravno, većina odraslih
ne nadiđe bitno tu fazu, ali već teenageri bi se trebali početi kretati
u višem spektru, s većim udjelom intelekta, apstraktnog doživljavanja i
sl., što bi se onda tumačilo kao veći udio viših frekvencija, od
tirkizne, plave, indigo, lavanda i ljubičaste. Što to znači? To su
uglavnom boje koje imaš kad se skroz iskopčaš iz fizičkog i apsorbiraš
se u nešto suptilno duhovno što pokušavaš pojmiti. Takva stanja su
nespojiva s klincima koji đipaju i kriče po igralištu, i kod njih bi
takvo stanje bilo ekstremno abnormalno; kod odraslih ne, jer oni već
imaju razvijeni mozak, ispravno ožičen za procesiranje svih materijalnih
inputa, i mogu se jednostavno prekopčati iz meditativnog stanja u
svakodnevno djelovanje, ali ono što je za odrasle dobro, za klince je
fatalno. Takvo meditativno stanje prebacuje fokus s fizičkih inputa na
duhovne, što je suprotno normalnom procesu inkarnacije, pa klinci
propuste vremenski "prozor" u kojem moraju brzo razviti dijelove mozga
koji procesiraju fizičke inpute, dok im mozak još ima visoki
plasticitet. Klinac koji prerano nauči meditirati završava kao autist s
teškom mentalnom retardacijom, zato što mu se mozak razvije otprilike
jednako loše kao onoj djeci koju su odgojile životinje u šumi. Dakle
ispravni proces inkarnacije je kad klinac prvo razvije sposobnost
procesiranja fizičkog svijeta, pa polako urasta u intelektualne
koncepte, i tek kad je to sve formirano, može početi integrirati duhovne
koncepte i viša stanja svijesti.

Čitao sam par članaka koje su pisali psiholozi koji koriste paradigmu
boja aura i sl., i ti tekstovi imaju smisla. Jako dobro su opisani
potencijalni problemi, recimo dijete s kristalnom bojom aure najčešće
završava s autističnim poremećajem zato što naprosto nije u stanju izaći
na kraj s inputima, ima svojevrsni "pakao za kameleone" u kojem kameleon
pokušava promijeniti boju deset puta u minuti, i na kraju se od šoka
zavuče pod kamen i pravi se mrtav. Takvi klinci se zavuku u nekakve
repetitivne obrasce da se ne bi morali suočiti s fizičkim inputima.
Rješenje za to postoji, ali bojim se da se neće dopasti mimozastim
ljudima. Naime, rješenje je bol, input koji može nadvladati sve ostale
po intenzitetu, kojeg ne možeš ignorirati, i koji može unijeti red u
mentalni kaos. Pozitivna motivacija je apsolutno beskorisna, naprosto
nema snagu koja je potrebna u takvim slučajevima, i koja može nadvladati
kaos inputa. Sad će opet vrisnuti sto zlonamjernih kretena na temu "jao
on bi mučio jadnu autističnu djecu", ali to funkcionira, samo mora
raditi netko tko jako dobro zna što radi, dakle ne sadist nego pažljivi
stručnjak. Naravno da treba razlikovati djecu kod koje će to
funkcionirati od onih koji već imaju takvo oštećenje mozga da tu više
nema pomoći.

Dakle "kristalna" aura je iznimni problem budući da klinac ima preveliki
broj inputa na koji pokušava reagirati i onda ga to sve preplavi, a
jedini "coping mechanism" mu je povlačenje i zatvaranje. Rješenje je
pojednostavljenje senzorskog inputa, njegovo fokusiranje, a jedina stvar
koja bi radila je jednim jakim inputom od kojeg se ne može sakriti
zagušiti sve ostalo, tako da se stvori jednostavna, čista slika s kojom
onda može izaći na kraj. Bol kao takva monokromatska nota će sigurno
bedacima zvučati grozno, ali da ohlade malo svoje emocije shvatili bi da
je toj djeci kaos inputa nešto daleko groznije, toliko grozno da bježe u
autizam i potpuno se zatvaraju prema svijetu i svim inputima. Bol je
olakšanje u usporedbi s tim. Bol uvodi red. Bol donosi fokus. To naravno
ne smije biti bol od one vrste koja te kompletno zgazi i isključi, nego
nešto kao nagli bljesak, nešto fokusirano i kontrolirano, jasno i britko.

Problem indigo aura je svojevrsni poremećaj u ritmu inkarnacije duše u
tijelo. Ako duša preskoči neke faze inkarnacije, nije dobro, kao što sam
prije opisao. Problem je s takvima da imaju iskustvo duhovnog
meditativnog stanja, u usporedbi s kojim im materija izgleda dosadno i
glupo. E, to je sasvim OK za nekoga tko je završio sve formativne
procese i bavi se yogom, ali nije ok za klinca koji još nije naučio ni
čitati. Takvi imaju *subjektivni* dojam da im je sve u materiji sporo,
dosadno i glupo, ali objektivno gledano postižu loše rezultate zato što
odustanu kad negdje odmah ne postignu rezultate i kad su suočeni s
frustrirajućim neuspjesima. Dakle indigo djeca su u osnovi ona koja
odustaju kad je teško, i odlaze nekamo u svoj svijet po tangenti. To
naravno nije dobro, i ne treba ih u tome ohrabrivati, nego im objasniti
da je priroda fizičkog svijeta takva da je u njemu jako teško ideju
pretočiti u realizaciju, da se fizički svijet u tom smislu ponaša bitno
drugačije od onoga na što su oni navikli, i da je ovdje samo kroz hrpu
pokušaja i neuspjeha moguće na kraju doći do uspjeha.

Po onome što sam ja tu vidio, ovi koji pričaju o indigo i kristalnoj
djeci prepoznali su sindrome koji neuropsihijatrima promiču zato što
imaju krivu paradigmu. Koncept procesa inkarnacije duše u tijelo je onaj
dio paradigme koji im fali, i bez kojeg nisu u stanju pomoći djeci. S
druge strane, u cijelu priču se upleo veliki broj šarlatana koji tu
lupetaju o atlantidi i vanzemaljcima, i zbog čega će cijelo područje
biti diskreditirano. Ipak, bojim se da znanstveni pristup trenutno nema
apsolutno nikakve vrijednosti i potpuno je beskoristan - uopće nije u
stanju shvatiti problem ni modelirati rješenje. Prava stvar bi bilo na
znanstveni način raditi iz paradigme o inkarnaciji i koristiti se
osnovnim konceptima koje su uveli vidovnjaci, dakle fokusirati djecu u
tijelo i voditi ih kroz fizička iskustva, tako da im se energetika dobro
"usadi" u tijelo.

Koji su uzroci poplave tih poremećaja, ne znam. Moguće je da se radi o
elektromagnetskom zračenju, hormonima ili kemijskim aditivima u hrani.
Pojma nemam. Moguće je da se radi o permisivnom odgoju koji je
eliminirao batine, pa djeci nedostaje bol kao faktor fokusiranja,
umjesto čega odrasli pokušavaju s premalom djecom razgovarati i
koristiti inpute koji su preslabi da bi ih djeca polovila kao bitne, pa
u kiši slabih inputa naprosto ostanu u unutarnjem svijetu i ne uspiju se
"probuditi" u materiji. Rekao bih da je ovo zadnje najvjerojatnije.
Demoniziranje svega neugodnog dovelo je do uklanjanja svih stvarno
učinkovitih instrumenata za formiranje dječje psihe. Klinci naprosto ne
reagiraju na način koji odrasli projiciraju po njima, izjednačavajući
svoje emotivne reakcije na djecu sa dječjim stanjem svijesti. Ja imam
kontinuitet sjećanja do par mjeseci prije rođenja i znam kako izgleda
dječja svijest. To nema apsolutno nikakve veze s onim kako odrasli
doživljavaju djecu. Odraslima se zapale anahatične emocije kad vide
slatke klince i dalje od toga ne vide, i nisu u stanju adekvatno
reagirati na dječje potrebe kad se pojavi neki ozbiljniji problem poput
kaosa na inputima. Blage emocije i razvodnjeni inputi kakve odrasli
plasiraju zapravo samo povećavaju kaos, naprosto im nedostaje intenzitet
potreban da urežu stazu jasnoće koja reže kroz kaos.

Vidovnjaci imaju pravo kad vele da su ta djeca osjetljivija na
telepatiju, ali treba shvatiti što klincu znači takvo nešto. To je noćna
mora iz pakla, kaos u kojem nisi u stanju razlikovati vlastite misli od
tuđih, gdje imaš tuđe emocije s kojima ne znaš što bi, i to od hrpe
ljudi istovremeno. Odvedeš takvog klinca u shopping centar i on je nakon
toga u takvom šoku da uopće ne zna tko je i što je. Već jedan takav
event je dovoljan da ga baci u autizam. Dakle klinci s telepatskim
sposobnostima su tako psihički ranjivi da je to strašno. Odrasli s
telepatskim sposobnostima su ranjivi, ali oni na temelju svojeg iskustva
uglavnom mogu razlikovati sebe od drugih, uspijevaju razbistriti stvar.
Djeca nemaju šanse, njima je telepatija najgora stvar koja im se može
desiti.

Kad se govori o telepatiji, ljudi si zamišljaju "čitanje misli". Ne, to
nije to. Telepatija je uglavnom kaos, jer to je ono što ljudi imaju u
glavi, a ne misli. Većini ljudi kroz glavu prolaze kaotična, nesređena
sranja, koja se povremeno iskristaliziraju kad hoće nešto reći, ili
staviš pred njih konkretni problem, ali većinu vremena im kroz glavu
prolaze svakakva sranja. Telepatija u praksi znači da ti svijest
preplavi emotivni i mentalni kaos kakav ljudi imaju u glavi. Ne riječi
ili sređene misli, kako si to ljudi naivno zamišljaju, nego kaos,
otprilike ovakvog tipa: "jučer je šef srao i opet će danas...dobre sise
ima ova ženska...hamburger, fuj, jedem to govno svaki dan, hoću škampe
na buzaru...buka autobusa...fuj kako smrdi ova stara baba, jel se to
ikad pere...kredit će me ubit, i opet sam u nedopuštenom minusu, uzet će
mi kartice...isuse kakve noge ima ova cura i kako joj dobro stoji
minica, kurac mi se digo...pa daj pazi kako voziš pička ti
materina...prokleti zetovci".

Fora je u tome da to nisu riječi, stvar je bitno brža, sa stotinama
prešaltavanja, brzim promjenama fokusa pažnje, nekoliko mentalnih
kolosjeka koji simultano rade, i s pojačanim signalom kad više ljudi
istovremeno reagira na isti input, recimo autobus naglo zakoči i svi
putnici imaju istu reakciju. To je u većini slučajeva ocean kaosa, luda
košnica puna kaotičnih, plitkih i glupih misli koje neizvježbani telepat
nije u stanju razlikovati od vlastitih misli i stanja i zbog toga svega
se nalazi u stanju konstantnog stresa i patnje. Ovdje govorim iz osobnog
iskustva. Telepatija zna biti tako mučna stvar da popizdiš, pogotovo kad
ne znaš što je, kad ne znaš da je telepatija, kad misliš da je to sve
tvoje zato što sve te stvari percipiraš kao svoje misli. U tome je fora
s telepatijom, nigdje ne piše "ovo je sad telepatija, sad percipiraš
tuđu svijest". Sve je tvoja svijest, cijeli taj kaos percipiraš
subjektivno kao svoj. To ide do te točke da recimo u osnovnoj školi
nisam bio u stanju napraviti dobar tehnički crtež, jer su ostali klinci
stvarali toliku mentalnu buku da naprosto nisam bio u stanju postojati
kao ja i proizveo bih nešto što je odraz njih a ne mene; doma bih
nacrtao toliko precizno da je učiteljica mislila da mi je to tata
nacrtao, tolika je bila razlika u odnosu na ono što bih napravio na
nastavi. Zamisli si konstantni kaos do bijelog šuma zamuljanih kaotičnih
misli i emocija velikog broja ljudi, koji imaš u svijesti kao pozadinu
kad god si među ljudima, a tek kad se skroz makneš se stvar ugasi. Eto,
to u glavi imaju djeca s telepatskim sposobnostima, a da nisu naučila
što su njihove misli, što su njihovi osjećaji i što su njihove
percepcije. To je užas. Ljudi si telepatiju zamišljaju kao kul stvar,
ono, možeš vidjeti što drugi misle. Možeš, ali ne samo jednu stvar, nego
sve istovremeno, od svih ljudi u autobusu, od svih učenika u školi. To
ne funkcionira tako da možeš nekome iz glave pročitati odgovor na
zadatak koji ne znaš, nego tako da osjećaš sve njegove reakcije na
stvari koje doživljava, reakcije nepovezane s tvojim osjetilnim
inputima, reakcije koje ne znaš protumačiti, ne znaš što su, odakle su i
zašto su. Većina takve djece to psihički ne preživi i tako dobiješ
autistični poremećaj. Dakle djeca s telepatijom, za razliku od dojma
koji se stječe iz new age krugova, nisu posebno privilegirana; to su
djeca koja nemaju psihičku zaštitu koju ostala djeca imaju. Takvo
mentalno osjetilo je super kad njime raspolaže odrasla, formirana osoba
s iskustvom i znanjem potrebnim za filtriranje inputa. Ali dijete, koje
još uči koji inputi su od materije a koji su samo njemu u glavi... to je
nešto strašno. Ja svoju telepatsku osjetljivost smatram maltene oblikom
invaliditeta, toliko mi otežava život. Stalno osjećati "pankretenium"
koji ljudi imaju u glavi, to je nešto užasno.

Ukratko, zagovornici "znanosti" nemaju pojma o svemu tome i zbog toga je
ovdje new age, paradoksalno, znanstveniji od oficijelne znanosti, zato
što radi sa stvarnošću koja postoji i može se opažati, postoji model s
kojim se tumači percepcija, na temelju tog modela se nešto radi i
rezultat je daleko bolji od onoga što ima službena medicina. Prema tome
ne želim čuti nikakva ugrožena sranja iz znanstvenih krugova sve dok
nisu u stanju demonstrirati bolje rezultate s tom djecom od psihologa
koji rade s duhovnjačkom paradigmom. Ovo sad je na temu "mi nemamo pojma
što bi počeli ali ne daj Bože da netko drugi nešto radi".

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkx3jokACgkQU8G6/NHezOfBWgCgrJPM4AZJiZyAnCW+rGZfN1b6
tHgAn24YIxGy9Klt5lakqtktFDHFS3ay
=mD+L
-----END PGP SIGNATURE-----