Autor: Danijel Turina
Datum: 2010-08-26 12:42:21
Grupe: hr.alt.magija,hr.soc.religija
Tema: Re: Testno ogledalo magijske motivacije
Linija: 98
Message-ID: i55goo$59t$1@tornado.tornevall.net

-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Rade Zerjavic wrote:
> "Danijel Turina"  wrote in message 
> news:i5469u$64l$1@tornado.tornevall.net...
> 
>  Dakle
>> osoba koja ti na anketi odgovori da je srdačna, pozitivna i altruistična
>> po svoj prilici je narcisoidni psihopat. S druge strane, kad ti netko
>> veli da je zla osoba sklona grijehu i da je u njegovoj prirodi mržnja
>> prema Bogu i svakoj vrlini, po svoj prilici imaš posla sa svecem koji
>> diže mrtve.
> 
> Moze li se to reci - ovisno o kvaliteti svijesti se razlikuju ili ne 
> razlikuju stanja svijesti. Ono sto je tu kontraintuitivno je da svetac 
> stalno pada u grijeh. 

Ma fora je uvijek u percepciji sebe, vlastitih kvaliteta i postupaka, i
to nema nikakve veze s objektivnim stanjem stvari. Svetac je praktički
uvijek u stanju svetosti s povremenim titrajima prema grešnom stanju, i
njegova cijela pažnja je usmjerena na to da takve stvari izbjegava ili
što brže ispravlja. Budući da mu je percepcija tako poštimana, on
percipira i najmanji grijeh kao veliki problem i stalno je u strahu od
njega. Kad njega anketiraš oko toga koliko je grijeha napravio, nabrojat
će ti za svaku minutu života barem pet komada. S druge strane kad
anketiraš totalnog mraka, on se obično ne može sjetiti nijednog svojeg
grijeha ili loše osobine, pa ako baš nije nikoga ubio smatra da nema
bitnijih grijeha. Karakteristika smrtnog grijeha je automatska
racionalizacija grijeha do točke u kojoj se on ne percipira kao grijeh,
dakle grešnik automatski smišlja razloge zašto je njegov grijeh dobra
stvar, dok je svetac u stalnom strahu od duhovnog pada i ništa si ne
vjeruje, budući da su mu poznati psihički mehanizmi duhovne propasti.

Naravno, jedno je percepcija vlastitog stanja a drugo je spremnost da se
o tome govori u javnosti, dakle to su odvojeni fenomeni koji pak opet
govore različite stvari. Netko tko u javnosti govori o svojim vrlinama
ili grijesima ima specifičnu strukturu osobnosti; dakako, to se može
tumačiti na više načina, recimo netko se može hvalisati zato što je
nesiguran pa želi da ga netko malo potapša po glavi (primjer: zec), može
se hvalisati zato što je narcisoidni psihopat koji živi od tuđeg
divljenja (čmareus i felix), a može tu biti i drugih uzroka, recimo moj
brat bi takve stvari mogao povremeno raditi radi mentalnog eksperimenta,
da vidi što se dešava s njim kad to proba i kako mu rade ego-mehanizmi u
kontekstu različite vrste stimulacije, a onda imaš nekakvog Isusa ili
Krišnu koji kad vele da su savršeni Bog, to nije hvalisanje niti ima
ikakvog ega koji bi mogao reagirati ovako ili onako, nego je to naprosto
istina koju oni percipiraju i to reći znači zatvoriti strujni krug,
dakle živjeti svoju temeljnu istinu. Da bi ispravno protumačio nešto što
netko veli moraš puno znati o toj osobi, njenoj psihi, načinu
razmišljanja, sustavu vrijednosti i sl., i tu ne pale jednostavna
generička pravila s kakvima se vole igrati nekakvi trasheri koji su
pročitali par tekstova o psihologiji pa misle da sve kuže. To je dakle
slično tumačenju snova: ne postoji tumačenje na temu da je netko sanjao
avion pa pogledaš u sanjaricu što znači kad sanjaš avion, nego moraš
prvo shvatiti što ovome znači avion, kakve asocijacije veže uz to, radi
li se tu o konceptu putovanja, o konceptu straha od visine, o osjećaju
gubitka kontrole i predavanja u vlast pilota, o osjećaju uzbuđenja kod
polijetanja velikom brzinom ili o osjećaju dosade zbog dugog
prekooceanskog leta. Postoje dakle neki generalni koncepti koji te vode
u analizi ali stvar mora biti jako individualna, moraš snimiti čovjeka i
vidjeti što njemu nešto znači - ne čak ni što on *veli* da mu znači,
nego što mu znači interno.

Dakle, kad sastavljaš anketu na temu "jeste li vi dobra osoba", moraš
problem napadati slojevito i pažljivo. Recimo, takvu anketu ne koristiš
da bi saznao tko je dobra osoba, jer to tako nećeš saznati, nego da bi
saznao što anketirana osoba želi da drugi misle o njoj. Kako ćeš saznati
je li netko dobra osoba? Jako teško; to su strašno relativne stvari.
Svaki put kad neki psihopat napravi sranje i pobije neke ljude javi se
par ljudi koji ga znaju i skroz su šokirani zato što je uvijek bio miran
i ljubazan. S druge strane, možeš imati lika koji je uvijek povučen,
mrzovoljan i nadrkan i onda pogine spašavajući susjedovo dijete iz
bunara, a na obdukciji mu nađu nekakav inoperabilni, užasno bolni oblik
raka zbog kojeg je bio mrzovoljan i nadrkan. Dakle ne samo da nečije
mišljenje o sebi nije relevantno, nego ni tuđe mišljenje o njemu nije
relevantno. Psihopatski manipulatori poput Price bez problema mogu
praktički sve ljude na neko vrijeme uvjeriti u bilo kakvu sliku o sebi.
To traje neko vrijeme a onda ih provale, ali eto ti njih u drugom
društvu, i uvijek s preventivnom pričom o zlim ljudima iz nekog
prijašnjeg društva. S druge strane, vjerojatnije je da će dobrog čovjeka
svi mrziti nego da će ga svi voljeti, naprosto zato što im svojim
postojanjem nabija na nos njihove mane, pa zbog iskompleksiranosti pizde
na njega.

Kad sve to zbrojiš, ispada da je jako teško nešto znati sa sigurnošću,
budući da je tu sve podložno perceptivnim iskrivljenjima, nepotpunosti
znanja i subjektivnosti.

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkx2RQ0ACgkQU8G6/NHezOfx+wCcDyk1UwZqPVIc8fZ8jLlLm46P
WJ4Ani3PMCx2ytaXP7iczyzCxf6g2RRE
=mrAE
-----END PGP SIGNATURE-----