Autor: Danijel Turina Datum: 2010-08-17 14:44:30 Grupe: hr.soc.religija Tema: Smrt i ponovno raanje Linija: 335 Message-ID: i4e0e0$km6$1@tornado.tornevall.net |
-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE----- Hash: SHA512 Jedan od najčešćih prigovora budizmu je percepcija njegovog cilja, nirvane, kao negativnog stanja, dakle gašenja svijesti i svih pozitivnih aspekata iskustva, čime se doduše rješava pitanje patnje, ali na takav način da se skupa s prljavom vodom kroz prozor izbaci i dijete. Budizam se dakle percipira kao sustav koji teži stanju u kojem doduše nema patnje, ali nema ni duše, ni vječnosti, ni sreće, ni dobra. Ljudi koji razmišljaju na takav način obično odbacuju budizam kao filozofiju i svjetonazor i umjesto njega biraju slijediti neki sustav poput yoge ili vedante, koji sadrži manje-više sve budističke koncepte vezane uz karmu, ali prepoznaje atman/brahman kao pozitivni princip u ljudskom iskustvu, a cilj doživljava kroz konačno prepoznavanje brahmana kao vlastitog jedinog identiteta. Taj prigovor budizmu zapravo stoji. Većina praktikanata budizam doživljava upravo na negativni način koji mu prigovara Šankaraćarya, i iz te pozicije Šankaraćaryino insistiranje na brahmanu ima i te kakvog smisla. Vedanta i budizam su s filozofske razine toliko slični, da jednu pravu razliku između njih čini upravo nauk o brahmanu. Čak i nauk o reinkarnaciji im je identičan, jer i vedanta tvrdi da se reinkarnira karman a ne atman; atman je vječan i nerođen, to je drugi naziv za brahman, koji se niti rađa, niti umire, dakle ne reinkarnira se, ali njegova svjetlost prosijava kroz cjelokupnost relativnog iskustva, on prožima ljudsku egzistenciju onako kako maslac prožima mlijeko, i procesom diskriminacije, odnosno analitičkog filtriranja iskustva, čovjek može shvatiti da je njegovo jastvo zapravo taj brahman, a identifikacija s karmanom, odnosno relativnim iskustvima, stvara fenomen po imenu đivan, dakle relativno živo biće, za koje se u neznanju misli da je "ja", i misli se da je taj "ja" djelatnik i iskusitelj i da se ponovo rađa. Ono što ljudi obično zovu đivan zapravo je ono što budizam zove karmičkim agregatom - to je prolazna, efemerna pojava, koja danas je a sutra je nešto drugo. Đivan se rađa i umire, to je struktura koja je različita u djetinjstvu, zreloj dobi i starosti. Vedanta govori da je atman/brahman cijelom tom procesu tihi svjedok, njegova neuključena pozadina, zlatna ptica koja boravi na vrhu stabla života ne jedući s njega ni slatke ni gorke plodove, boraveći u zlatnom sjaju svoje vlastite prirode. Prije desetak godina bio sam se sklon posve složiti s Šankaraćaryom u njegovoj ocjeni budizma, pogotovo imajući u vidu da sam u iskustvu imao stanje brahmana, odnosno nirvikalpa samadhi, koje je naizgled posve potvrđivalo poziciju vedante, i negiralo ono što sam percipirao kao negativno definiran cilj budizma. Ipak, temeljem iskustva sklon sam revidirati svoju inicijalnu procjenu budizma i proglasiti raskorak između njega i vedante terminološkim, a ne filozofskim problemom. Čini mi se, naime, da je Buda znao naprosto previše toga da bi mu mogla promaknuti tako bitna stvar, i da je njegov nauk o anatmanu, te naizgled negativno definirana nirvana, zapravo namjerno stavljanje naglaska na karmički aspekt problema, i da je Buda dalekovidniji i mudriji nego sam mislio. Naime, Buda je iznosio nauk iz pozicije praktične korisnosti, a pogledajmo što slijedi iz koje perspektive. Iz perspektive vedante po Šankaraćaryi, jedina bitna stvar je spoznaja brahmana. Brahman je transcendentalan karmi, i spoznaja njega kao vlastitog stvarnog identiteta lomi veze koje tvore privid po imenu đivan. Bez asocijacije brahmana s karmom koja tvori efemerni Đivan, karmu ništa ne drži na okupu i reinkarnirajući entitet koji se smatra dušom rasprši se poput oblaka na podnevnom suncu. Tako u spoznaji brahmana nastupa oslobođenje. U teoriji, to je sve divno i krasno, ali Šankaraćarya griješi, i to fundamentalno, i fatalno griješi. Brahman je naime uvijek transcendentalan karmanu i vječito slobodan. U stanju brahmana, brahman se opaža kao vlastita stvarna priroda, a đivan se opaža kao iluzija. Ali stanje brahmana je simultano postojeće sa stanjem karmana. Prepoznavanje sebe kao brahmana nema apsolutno nikakvog učinka na karman, i to je ono što Šankaraćarya ne zna. Daleko od toga da će znanje brahmana imati učinak raspršivanja karme: ono neće imati apsolutno nikakav učinak na njega, budući da je brahman transcendentalan karmanu. Isto kao što mač koji siječe tijelo i ubija čovjeka nema nikakav učinak na atman/brahman, tako ni spoznaja brahmana nema apsolutno nikakav učinak na karman, budući da mu je transcendentalna. Spoznaja brahmana je dakle karmički ništavan događaj - niti stvara, niti razlaže karmu. Nakon ulaska u stanje brahmana, yogin se uvijek mora vratiti u stanje đivana, gdje sva karma nastavlja gdje je stala. Upravo suprotno Šankaraćaryinom nauku, vedanta zapravo nema nikakvih instrumenata za postizanje oslobođenja od ciklusa rađanja i umiranja, budući da su svi njeni napori usmjereni prema cilju koji nema nikakav učinak na sferu karme. Zbog toga sam ja prije dosta godina, još 1997., zaključio da postoje dva temeljna nauka, o relativnom i apsolutnom, gdje je nauk o apsolutnom koristan za ulazak u samadhi, a nauk o relativnom je koristan za profinjenje relativnih energetskih tijela i postizanje oslobođenja. Ipak, iz nekog razloga sam naprosto formirao vlastiti nauk o relativnom i u razmišljanju se nisam uopće bavio budizmom, sve do nedavno, kad sam ga zbog posve desetih razloga ponovo pogledao i ustanovio dramatičnu sličnost između stvarnog nauka budizma i mojih koncepata profinjavanja relativne egzistencije. Na temelju toga mi je sinulo da je Buda morao znati ono što sam ja shvatio prije mnogo godina, još prije nego sam napisao svoju prvu knjigu: da je nauk o brahmanu istinit, ali u konačnici može biti veća distrakcija nego korist. U pokušaju spoznavanja brahmana, koji je ionako uvijek ovdje, prolazi vrijeme koje treba bolje iskoristiti za transformaciju karmana, jer to je faktor koji u najvećoj mjeri određuje našu budućnost. Ne rađa se, naime, brahman, nego karman; a on se rađa posve neovisno o spoznaji brahmana, budući da je ona iskorak u transcendenciju a ne čin transformacije. Karma, nedirnuta iskustvom brahmana, vezuje i uvjetuje. Bez transformacije karmana nema oslobođenja, a iskustvo brahmana je u tom smislu samo ugodna i utješna distrakcija. Je li moguće da je Buda i te kako znao za vječni i transcendentalni brahman, ali je znao i bitno više od Šankaraćarye, pa je nauk formulirao tako da fokus usmjeri prema problemu, koji uvjetuje ponovno rođenje. Rješavanjem tog problema postiže se oslobođenje, a u oslobođenju, dakako da će yogin spoznati brahman, njegovu narav, vječnost i transcendentalnost, ali budući da je po putu do tog cilja već raspetljao sve karmičke čvorove i vipassanom transformirao agregate kalapa u koherentnu formu koja više nije karmički reaktivna, dakle ne uvjetuje ponovno rođenje "ja" strukture koja ju je kreirala, budističko oslobođenje je pravo oslobođenje, u smislu da ne preostaje karma koja bi uvjetovala povratak iz stanja savršenstva, dok je oslobođenje vedante samo izlet, posjeta cilju koja traje i prođe, i nakon koje se moramo vratiti u svijet patnje, jer tamo praksom nauka vedante nismo napravili ništa što bi uzrokovalo oslobođenje. Čak i ukoliko ulazak u samadhi smatramo karmički relevantnim činom iz pozicije đivana, ta nova karma se samo pribraja postojećoj, a ne razlaže je. Zbog toga Buda spominje aspekte brahmana jedino u kontekstu nirvane, dok s druge strane iznimno izbjegava koncepte ondašnjeg hinduizma i đainizma, po kojima bića posjeduju atman, kao vječnu i neprolaznu komponentu. Naime, apsolutno je izvjesno da će svi pod "atmanom" misliti "đivan". Smatranjem bilo kojeg aspekta vječnim nositeljem vlastite stvarnosti i osobnosti znači nemogućnost transformacije karme koja definira đivan, što postaje potpuno jasno praksom vipassane ili tehnike unutarnjeg prostora, gdje je moguće razložiti i počistiti jedino onaj energetski sklop iz kojeg smo izvukli svoju svijest, koji ne doživljavamo kao "sebe". Tvrdnjom da *ništa* od toga svega nije vječno i nepromjenjivo Buda stvara filozofski okvir za mogućnost raspetljavanja definicije sebe od karme. Tvrdnjom da ništa od ovoga nije atman, oslobađa se atman od potrebe da bude bilo što od ovoga, te od straha za vlastitu opstojnost u slučaju rastvaranja bilo koje energetske strukture. Tamo gdje Šankaraćarya atmanu čini uslugu riječima hvalospjeva, tamo ga Buda oslobađa reaktivnih efekata karme. Tamo, dakle, gdje Patanđali koherenciju, a potom i potpuno umirenje valnih funkcija koji tvore uznemirenje mentalne aktivnosti vidi kao stanje u kojem brahman boravi u vlastitoj naravi i opaža se kao takav, tamo Buda govori o koherenciji i rastvaranju karmičkih agregata, čime nastupa stanje nirvane. Nemoguće je stanje pozitivnog postojanja nakon raspršivanja gradivnih komponenti duše u svijetu u kojem ne postoji sveprožimajući pozitivni princip koji se ukazuje nakon raspršivanja iluzornog. Dakle, iz same definicije nirvane kao dobrog stanja i poželjnog cilja jasno je da postoji nešto, što se ukazuje raspršivanjem iluzorne osobnosti, a što tvori puninu stvarne, slobodne i neuvjetovane egzistencije. Budući da je Buda jako pazio da nigdje ne poveže vječnost s ljudskošću, sve to ostaje na razini nagađanja, ali ukoliko pogledamo kako izgleda tibetanski opis procesa umiranja i ponovnog rođenja, jasno je da to nagađanje ima i te kakvog temelja u stvarnosti. Također, način na koji Milarepa opisuje svoje postignuće potpuno je u skladu s naukom vedante. Budistički nauk o nirvani, dakle, možemo shvatiti kao stanje brahmana bez preostale karme. Pogledajmo samo ovaj citat iz Padmasambhavinog teksta Bardo Thödol, poznatijeg pod imenom "tibetanska knjiga mrtvih". Radi se o uputama umirućoj osobi, kojoj se pokušava davati savjete kako bi postigla najbolje moguće ponovno rođenje: "O, ti plemenita roda (tako i tako po imenu), slušaj. Sad doživljavaš Zračenje Jasnog Svjetla čiste Stvarnosti. Prepoznaj ga. O, ti plemenita roda, tvoj prisutni intelekt[1], u istinskoj naravi praznina, koji nije oblikovan ni u što, što se tiče odlika ili boje, prirodno prazan, baš je sama Stvarnost, Sve-Dobri. Tvoja vlastita svijest, koja nije oblikovana ni u što, u biti - praznina, te intelekt, sjajan i pun blaženstva - ova dva - neodvojivi su. Jedinstvo njihovo je Dharmakaya, stanje Savršenog Prosvjetljenja. Tvoja vlastita svijest, sijajuća, prazna i neodvojiva od velikog Tijela Zračenja, nema rođenja, niti smrti, i Nepromjenjivo je Svjetlo - Buda Amitabha. Znati ovo je dovoljno. Prepoznajući prazninu vlastitog intelekta kao Budastvo i promatrajući ga kao vlastitu svijest, znači održati sebe u stanju božanskog uma Bude." Ne znam za vas, ali to meni ne liči na način na koji se nirvanu obično doživljava, kao negativno stanje prestanka postojanja u ništavilu, odnosno kao neku vrstu trajne i prave smrti, kakvu si zamišljaju materijalisti. Vi sad možete reći da je to neki tibetanski ogranak budizma koji ima više zajedničkog sa Šankaraćaryinom vedantom (čiji je suvremenik) nego s izvodnim Budinim naukom, ali što onda reći na to da Buda u djelu Dhammapada, koje spada u najstariji Theravada kanon, za nirvanu kaže da je "najveća sreća"? Klasično tumačenje[2] glasi da je ta sreća trajna, transcendentalna radost koja je svojstvena miru postignutom prosvjetljenjem (bodhi). Daleko od toga da je tibetansko viđenje nirvane kao vrhovne i esencijalne, apsolutne stvarnosti, neko kasnije krivovjerje: to je najortodoksniji nauk izvornog budizma[3]. Uostalom, jedino sam od zapadnjaka uvjetovanih materijalizmom imao prilike čuti interpretaciju nirvane kao smrti duše ili negativne praznine; kod istočnjačkih praktikanata budizma čuo sam jedino tumačenje kakvo iznosi Padmasambhava. Koncept budizma kao "produhovljene verzije ateizma" isključivo je, dakle, zapadnjačko krivovjerje, nastalo površnim shvaćanjem budističkih koncepata. Razlika između vedante i budizma je dakle prvenstveno u tome što budizam ustraje u tvrdnji da je nirvana stanje koje nema apsolutno nikakve veze s ljudskim poimanjem jastva, nego prava stvarnost koja se otkriva kad se sve ljudsko rastvori i razobliči. Pitanje koje iz toga slijedi jest što onda točno umire, što se reinkarnira i što se ponovo rađa? Za vrijeme ljudskog života opažamo kako se "ja" identificira sa različitim stanjima i oblicima postojanja. Postoji kontinuitet osobnosti i sjećanja, ali stanje koje doživljavamo kao "ja" podložno je stalnoj promjeni. Što se dešava sa "ja" smrću ljudskog tijela? Najbolje će biti da prepričam sadržaj tibetanske knjige mrtvih, koja opisuje upravo taj proces. Nakon smrti tijela, čovjek se u prvoj fazi nalazi u suptilnom ("astralnom") tijelu ali u fizičkom prostoru, i može vidjeti i čuti ljude i vidjeti svoje mrtvo tijelo. Nakon te faze, nastupa ono što obično zovem "top-down sieve", dakle proces prosijavanja biserja nizom sita s progresivno sve sitnijim rupama kako se ide prema dolje, gdje se najkrupnije biserje zaustavi na vrhu, a bezvrijedni pijesak izlazi na dnu. Bardo Thödol opisuje proces na sljedeći način: Biće je na početku izloženo stanju nirvane. Dovoljno je da odluči "ovo je moja stvarna priroda", i bit će tako: zauvijek će pripasti sve-blaženom stanju čiste svijesti, te apsolutne radosti i savršenstva vrhovne stvarnosti. Ali, većini bića je takav izbor nemoguć. Naime, izložena čistoj svjetlosti nirvane, bića osjećaju strah, bol, patnju i užas. Zašto je tome tako? Svaki poznavalac vipassane odmah će shvatiti razlog. Naime, karmički agregati se uslijed djelovanja tako visokog reda veličine stvarnosti počnu naprezati i raspadati, oslobađajući pritom užasnu, koncentriranu količinu patnje. To je patnja koju osjeća grešnik kad se mora suočiti s krajnjom istinom i posljedicama svojih grijeha, jer se u savršenoj istini nirvane nije moguće sakriti u laž, neznanje i mrak, kamo se uvijek sakrivaju grešnici, pokušavajući prikriti ili krivo prikazati svoja djela, izmišljajući lažna objašnjenja koja ih ocrtavaju kao dobre osobe. U stanju nirvane, netko tko je prevario, izdao, ukrao, slagao, ubio i sl. odmah vidi konačnu istinu tih djela, i ukoliko želi sebe sagledavati kao dobru osobu, to mu je nemoguće. On bi morao priznati da je ono što vidi u svjetlosti nirvane istina, morao bi priznati da je zla osoba, i otrpjeti ogromnu bol koja slijedi iz takve spoznaje. Kad bi krotko i stoički otrpio tu bol, postigao bi očišćenje i svjetlost nirvane bi tada reflektirala njegovu unutarnju čistoću, ne mogavši naći nikakvo zlo ili manjkavost, otkrivajući samo stanje sklada i duhovnog mira. Nirvana bi tada bila sagledana kao ista iznutra i izvana, i biće bi je prepoznalo kao svoju pravu narav i ostvarenje svih svojih težnji. Grešnik, pak, u nirvani ne vidi svjetlost, nego samo pojačani vlastiti unutarnji mrak. On vidi da ga obasipaju užasi iz njegove nutrine, vidi traumu vlastite grešnosti, suočen je sa svim svojim lažima, suočen je sa vrlinom žrtvi svojih zlodjela, s posljedicama tih zlodjela, s patnjom koju je prouzročio i sa vlastitom zlom naravi. Budući da negira svoja zlodjela i svoju zlu narav, on se ne može osloboditi tih svojstava i prepoznaje zlo u nirvani, sagledavajući je kao pakao pun najgorih užasa, poroka i zlodjela. Tako zlikovci i grešnici pobjegnu od nirvane glavom bez obzira. Čak i ono što bismo mogli nazvati običnim ljudima ima svojstva duhovnog tijela koja su po "frekvenciji vibracije", odnosno energetskom redu veličine daleko ispod tog stanja, i zbog ogromne količine vezanosti uz iluzije fizičkog i astralnog plana nemoguće im je prepoznati nirvanu kao ostvarenje vlastitih težnji - upravo suprotno, budući da u nirvani nema ni posjeda, ni seksa, ni kontrole, ni sličnih stvari, oni nirvanu opažaju kao loše mjesto i negaciju vlastite naravi, želja i koncepta dobra. Nakon što je glavom bez obzira u užasu pobjegla od prizora nirvane, duša je izložena blijedo-bijelom svjetlu svijeta Deva. Ukoliko osjeti privlačnost prema obliku postojanja koji rezonira s tim planom, čežnja za ostvarenjem tog postojanja dovest će do njegovog rođenja na tom mjestu. Ali većina ljudskih duša nije u stanju osjetiti privlačnost ni prema ovom obliku egzistencije. Naime, život na svijetu bogova je život u istini i vrlini, na kojem su svi grijesi odmah vidljivi i ne mogu se sakriti, na kojem je nemoguće lagati jer se komunicira direktnim uvidom u duh druge osobe, i većina stvari s kojima ljudi poistovjećuju sreću tamo ne postoji. Zbog toga bi se grešna duša u svjetlu bogova osjećala razotkriveno, svi njeni grijesi i loše namjere bili bi svima vidljivi i očigledni te bi je prezirali i izbjegavali. Isto tako, zbog očiglednosti svih njenih niskih i grešnih misli ne bi joj bilo moguće lagati drugima, obmanjivati ih i iskorištavati, kako je to navikla činiti na fizičkom svijetu. Takva rajska egzistencija bi grešnu dušu užasnula, te bi ona i od tog svijeta pobjegla glavom bez obzira, a objašnjenje za takvo ponašanje je identično onom u slučaju nirvane - duša ne želi otpustiti identifikacije s niskim i grešnim strukturama, te pokušaj njihovog rastvaranja u blagotvornoj energiji božanskog svijeta doživljava kao prijetnju vlastitoj duhovnoj egzistenciji i njenu negaciju. Zbog toga svako dobro doživljava kao zlo, kao mračnu prijetnju svojem obliku postojanja, te se bori protiv njega ako može, a ako ne može bježi. Pobjegavši od prizora rajskih svjetova, duša vidi mutno-plavičastu svjetlost Zemlje. Većina ljudskih duša uslijed svojstava svog duha osjeti privlačnost prema tom mjestu, jer karmički obrasci koji ih uvjetuju na tom mjestu nalaze na mjesto svojeg prirodnog ostvarenja. Primjerice, ovdje je moguće lagati, ukrasti, mrakovati, ovdje postoje seks, posjed, uživanje u onome što drugi nemaju, te gruba osjetilna iskustva s kojima se primitivne i nerazvijene duše jako identificiraju i koja doživljavaju kao jedini punovrijedan oblik postojanja. Doživljavajući vizije snažno privlačnog seksualnog čina muškarca i žene, duša je privučena time i tako dolazi do začeća i inkarnacije. Postoje, dakako, bića kojima je čak i ovaj mračni svijet neugodan jer je duhovna vibracija i na njemu previsoka, pa je doživljavaju kao nešto što ugrožava njihove duhovne strukture. To su bića čistog grijeha, kojima je svaka svjetlost istine u bilo kojoj formi bolna, i koja žele pobjeći u potpuni mrak, i privučena su mutnom sivom svjetlošću pakla, kojeg doživljavaju kao mjesto na kojem ih nikakva istina i vrlina nikad neće doseći i nanositi im bol. Ali u paklu borave i druga bića slična njima, koja su čisti grijeh, i jedino zadovoljstvo vide u ponižavanju drugih, u ismijavanju vrline i istine, negiranju svake svetosti, te u nanošenju bola drugima s ciljem zatiranja svakog oblika duhovnog postojanja i povećanja patnje. Takvi demoni muče jedni druge i čine si egzistenciju neizmjerno bolnom, ali u usporedbi s boli koju osjećaju u prisustvu više stvarnosti i svijesti te svetih i dobrih bića, njima je subjektivno njihova bol podnošljivija. Očito je, dakle, da smrću tijela ne prestaje smisleni oblik osobne egzistencije, i da svojstva koja je biće steklo za života određuju njegov karakter i sudbinu u nastavku egzistencije. Jako površnim shvaćanjem moglo bi se zaključiti da budizam naučava kako će se dovoljnom količinom kaotičnih zlodjela duša raspasti na fragmente, i tako postići istu onu vrstu raspada kakva se postiže u nirvani, ali takvo shvaćanje je moguće samo onima koji su potpuno krivo shvatili temeljne pojmove, i koji nemaju iskustvo s uvidom koji se postiže praksom vipassane. Naime, fragmentarnost karme ne isključuje osobnost patnje - ona samo isključuje kompleksnost duše potrebnu za izbavljenje. To znači da je posljedica raspada duše uslijed grijeha pad u niže oblike života, i svaki od njih je isti onaj "ja", samo u egzistenciji koja je u bitno većoj mjeri ispunjena patnjom, a bez sabranosti i široke kvalitete svijesti potrebne za razumijevanje svojeg položaja i izbavljenje. Naime, "ja" nije rezultat agregacije karmana. To je nauk budizma. Ne postoji "ja" te vrste. Karman se rađa, a "ja" je obično puko doživljavanje patnje, koje nema sjedište na jednom mjestu, da bi moglo nestati fragmentacijom karme. Prosvjetljenjem dolazi do spoznaje da je "ja" nirvana. ======== [1] http://en.wikipedia.org/wiki/Rigpa [2] http://en.wikipedia.org/wiki/Nirvana#Nirvana_in_Buddhism [3] "Oslobođeni um (citta) koji više ne prijanja jest Nibbana" (Majjhima Nikaya 2- 4.68) - -- http://www.danijel.org/ -----BEGIN PGP SIGNATURE----- Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux) iEYEAREKAAYFAkxqhC4ACgkQU8G6/NHezOf3MgCcDN+wzit6lhSiWZDRxkCDVIzi NYYAoLip1NEe1ECr5LvhMynleyUc0/kO =Nu+b -----END PGP SIGNATURE----- |