-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Iz Budinog je razmišljanja vidljivo kako je njegov interes za
hipotetičke stvari i isprazno filozofiranje bio iznimno ograničen. On se
bavio konkretnim i egzaktnim područjima. Postavio je dijagnozu ljudskog
stanja, propisao terapiju, davao intelektualno jasne odgovore i
raspršivao tlapnje kakvima je obilovao tadašnji misaoni prostor.
Postavlja se logično pitanje: je li Buda smatrao da se do prosvjetljenja
može doći samo intelektualnim sredstvima, ili je u svoj nauk i praksu
integrirao i nešto od praktičnih znanja yoge i meditacije do kojih je
morao doći u svojim isposničkim godinama?

Odgovor na to pitanje je, kao i obično, dvojak. S jedne strane,
Šakyamuni je ustanovio granice isposničkih praksi i prave rezultate je
postigao tek kad je napravio radikalni iskorak iz tog mentalnog sklopa.
S druge strane, raskidom s isposničkom praksom on nije posve odustao od
isposničkih principa, i nastavio je živjeti životom redovnika-prosjaka.
Jednako tako, ukoliko bi ga pitali je li moguće isposništvom i yogom
postići prosvjetljenje, on bi odgovorio niječno, odbacujući tako prakse
koje su u njegovo vrijeme bile uobičajene i korištene u svrhu duhovnog
napretka. Istodobno, utemeljio je novu duhovnu praksu budnog i
distanciranog promatranja mehanizama kreiranja, diskreiranja i ponovnog
kreiranja umnih struktura, poznatu pod imenom vipassana.

Vipassana se od Patanđalijeve yogijske teorije razlikuje otprilike kao
Maxwellova teorija korpuskularnosti fotona i fotoelektričnog efekta od
Newtonove teorije svjetlosti kao valnog fenomena. Patanđali svijest
definira kao zbroj valnih funkcija, titranja (vrtti) koja tvore
uznemirenje mentalne supstancije (ćitta), a sve pojave u svijesti
definira na onakav način na koji moderna akustička teorija definira
zvuk, dakle glazbu i govor definira kao valne forme nastale zbrajanjem
vibracija različitih frekvencija, primjer čega možete vidjeti ukoliko u
nekom glazbenom editoru otvorite .wav datoteku i pogledate kako izgleda
vizualni prikaz valne forme koja, pretvorena u električni signal, a
putem njega u magnetizam i vibraciju membrane zvučnika, proizvodi
vibraciju sredstva koju doživljavamo kao zvuk. Zvuk je dakle sintetička
pojava, sačinjena od elemenata različitih frekvencija, glasnoće i
trajanja. Patanđali na isti način sagledava pojave u svijesti, kao
sintetičku valnu strukturu, koja definira prozirnost duha za atman/brahman.

Buda sa svojom vipassanom sagledava pojave korpuskularno, čestično. Tamo
gdje Patanđali vidi valne funkcije, Buda vidi čestice fundamentalne
materije, koje imaju iznimno kratko trajanje, ali čija energija se u
cijelosti utroši u kreiranje drugih čestica. Takva čestica, po imenu
kalapa, svojom smrću dakle rađa druge čestice, pridržavajući se zakona o
održanju energije. Takav mehanizam perpetuira momente unutar svijesti i
unutar tvarnog svijeta podjednako, i stvara složene fenomene, odnosno
agregate. Model koji iznosi Buda ne treba shvaćati na površnoj razini
atoma i molekula, nego prije na razini matematičkog modela kvantnog
vakuuma[1].

Za razliku od moderne fizike, koja strogo dijeli kvantne fenomene od
fenomena poput ljudske svijesti, koje opaža na bitno višoj razini
apstrakcije u odnosu na fundamentalne materijalne fenomene, dakle ne na
kvantnoj razini nego na razini elektrokemije, Buda postulira ono što ja
iz perspektive današnje fizike prepoznajem kao kvantnu teoriju svijesti,
odnosno teoriju koja objedinjuje ponašanje materije i svijesti po
zajedničkom modelu kalapa, odnosno fizikalnih fundamenata, koje u
nedostatku boljeg termina možete zvati bozonima, a koji kreiraju privid
čitave materijalne i duhovne stvarnosti svojim neprekidnim nastajanjem,
iniciranjem drugih pojava i nestajanjem, dakle ulaženjem i izlaženjem iz
postojanja u infinitenzimalno malim jedinicama vremena.

Kalape su beskrajno sitne čestice, kvantnih dimenzija, i unatoč tome što
sam čuo da ih nazivaju "atomima", smatram da se tu mora raditi o
bozonima, budući da se definicije podudaraju. Buda smatra da kalape
postoje u nekoliko osnovnih tipova, podijeljenih prema elementima i
njihovim tendencijama. Kalape tvore agregate, ali na način koji je
srodniji načinu na koji kvantne fluktuacije vakuuma po nekim teorijama
kreiraju dugoročno iznimno stabilne čestice poput protona, nego načinu
na koji bi si ljudi takve stvari zamišljali, direktnim lijepljenjem
čestica u veće strukture. Recimo samo ovako: Buda je imao jako dobru
ideju o tome kako takve stvari rade, ali točna matematička formulacija
fenomena nadilazila je njegove dosege, a ni ja po tom pitanju ne stojim
ništa bolje pa ću slijediti njegov primjer i zadržati se na
pojednostavljenoj i slikovitoj teoriji.

Teorija kalapa naslanja se na koncept četiri elementa, koji su prema
Budi temeljne sastavnice materije. Dakako, ta četiri elementa nisu ni
približno onako blesava stvar kako se to većini ljudi sa znanstvenim
obrazovanjem može činiti na prvi pogled. Četiri elementa su zemlja,
voda, vatra i zrak.

Da ovdje odmah zaustavim očekivanu reakciju čitatelja: te riječi su
slikovita metafora, i nisu mišljene doslovno. Čovjek koji je prije 2500
godina postulirao teoriju materije koja se ne razlikuje bitno od teorije
kvantnih fluktuacija vakuuma nije bio toliko blesav da misli da je vatra
element. On je znao da je vatra složeni proces međudjelovanja različitih
tvari, a ne element. Kad se misli na vatru kao element, misli se na
nešto sasvim drugo, što objedinjuje pojave na kvantnoj razini
materijalnog svemira, te duhovne fenomene i stanja određenog tipa.

Zemlja kao element je stanje "tvarnosti", inercije postojanja,
kontinuiteta, tangibilnosti. "Zemlja" kao element bi prije bio Higgsov
bozon; kad nekoliko iznimno kratkotrajnih čestica formira stabilno
stanje po imenu proton, koje može nastaviti postojati u tom obliku kroz
vremenski red veličine 1035 godina. Imajući u vidu da je trenutna
starost svemira reda veličine 1010 godina, to vam nešto govori. Dakle
taj faktor stabilnosti čestica i pojava je zemlja.

Voda kao element je opisiv kao "interaktivnost" ili "kohezija". Voda bi
bile interakcije - jaka i slaba nuklearna interakcija, elektromagnetska
interakcija i gravitacija.

Vatra kao element je energija, radijantnost, zračenje. Svi oblici
zračenja su vatra, npr. reklo bi se da zvijezde funkcioniraju tako što
od elementa "vode", dakle interaktivnosti koja inicira nuklearnu fuziju,
proizvode element "vatre", dakle zračenje.

Zrak je možda najteže opisati, budući da ga uspijevam opaziti prije
svega kao psihički fenomen širine prostora i ekspanzivnosti, i ukoliko
bih ga morao mapirati na neki fundamentalni fizikalni fenomen, onda bi
to bila kozmološka konstanta[2], odnosno inherentna prostorno-vremenska
ekspanzivnost Svemira.

Ta četiri elementa se može opažati i na makroskopskoj i na mikroskopskoj
razini svijeta, dakle "vatru" se može opažati i u nuklearnim reakcijama
i u oksidacijskim procesima, a "zemlju" u trajnosti protona i u čvrstoći
kamena, ali jednako tako ih se može opažati u duhovnim procesima, koji
su u osnovi stvoreni od istih elemenata kao fizički svemir i u kojima se
odražavaju isti principi. Budino opažanje je da unutar fluktuacija
vlastitog duha možemo opažati istu onu fluktuaciju kalapa koja čitavo
vrijeme stvara, razgrađuje i ponovo stvara materijalni svemir, jer je
fundamentalna gradivna tvar svijeta i uma ista.

Neka tumačenja budizma vele da to znači da je duh svediv na materiju,
dok druga tumačenja govore da je materija svediva na stanje duha. Buda
na takva pitanja odgovara šutnjom[3]. Naime, oba odgovora sadrže
implikacije koje su krive i tako se na taj tip pitanja ne može
odgovoriti. Ako vas netko pita je li avion podvrsta automobila ili
podvrsta podmornice, što ćete mu odgovoriti? Buda iznosi nauk o kalapama
i nepostojanosti agregata, i taj nauk je potrebno shvatiti, a njegovim
shvaćanjem dolazi do spoznaje da su naše prvotne ideje o materiji i duhu
bile pogrešne i da se na njima nije moglo graditi znanje. Budin nauk o
kalapama nije puka teorija. Njega prati praktična disciplina po imenu
vipassana, koju ću sada ukratko opisati.

Osnovna tehnika vipassane se može svoditi na mirno sjedenje, duboko
osjećanje vlastitog tijela na razini sličnoj autogenom treningu, te
opažanje mentalnih procesa u njihovoj prolaznosti i međusobnoj
uvjetovanosti. To znači da promatrate emocije i misli kako dolaze,
odlaze i u procesu stvaraju nove osjećaje i misli. To se prepoznaje kao
manifestacija istog temeljnog principa koji stvara i rastvara sve ostale
agregate. U svemu tome, opaža se kako nijedna od misli i emocija koje
dolaze, odlaze i ponovo dolaze nije "ja", da jastvenost nije data u tim
pojavama. Promatranjem tih procesa iz pozicije svjedoka, postiže se
napredak u duhovnim kvalitetama (parami), primjerice postiže se distanca
u odnosu na strasti i želje, i što je najbitnije, troši se karmički
reaktivni materijal inherentan agregatima koje promatramo, budući da
stav distanciranog promatrača koji osjeća ali ne reagira istovremeno
stvara napredak u kvaliteti kšanti, te kroz patnju koju doživljava
praktikant promatrajući traumatična, stresna iskustva iz svoje
podsvijesti kako se odvijaju u njegovom duhu, troši traumatični
kohezivni materijal takvih karmičkih agregata i tako ih transformira,
prerađujući vlastito duhovno tijelo iz stanja vrtložnih, dramatičnih
zbivanja ispunjenih strastima i patnjom u mirni, sabrani ocean duha,
kako se vrtlozi u njemu utroše bez uzvraćaja koji energiju vrtloga ulaže
u kreiranje novog vrtloga, po principu samsare. Odvajanjem koncepta "ja"
od kalapa, otvara se mogućnost na djelovanje na njih kao na bilo koju
drugu tvar. Tamo gdje nešto smatramo sobom, tamo se toga čvrsto držimo u
strahu za kontinuitet vlastitog postojanja. Budistička praksa
nevezanosti i distance omogućuje apstrakciju jastvenosti od prolaznih
fenomena, te u konačnici i postizanje oslobođenja kao krajnjeg cilja.

Takva budistička verzija yoge proizvodi u osnovi slične rezultate kao
Patanđalijeva - troši se i prazni energija vrtloga unutar svijesti koji
proizvode samopropagirajuće tenzije, i tako se smiruje i homogenizira
duhovna supstancija. Sa razine teorije i prakse, dakle, ukazuje se da se
Patanđalijeva i Budina yoga razlikuju više po perspektivi i pogledu na
iste fenomene, dok na razini prakse među njima nema bitnije razlike.
Najkorisnija pouka koju se može izvesti iz razlika tih dvaju pristupa
jest trodimenzionalnost slike koja se stvara o anatomiji duhovne tvari.
Yogin koji sagleda vlastitu svijest iz obje pozicije ima veću šansu
ispravno shvatiti problematiku i postići rezultate nego netko tko to sve
gleda samo iz jedne pozicije i možda potpuno krivo shvati stvar, misleći
da se radi o metafori ili o pukom misaonom eksperimentu. Upravo
suprotno: radi se o transformacijskoj tehnici, metodi koja, karikirano,
uzme zapetljano i prljavo runo svježe sastriženo sa ovce, i transformira
ga u čisto, pravilno predivo.

Ono što je iznimno bitno u vipassana meditacji jest opažanje inherentne
bolnosti iskustava. Praktički sve što vam prođe kroz svijest sadrži
patnju, traumatičnost i duhovnu nelagodu koju je potrebno mirno utrošiti
i otpatiti. Ta krotkost u patnji je mehanizam kojim akceleriramo
"odrađivanje karme", jer simultano s utroškom patnje dolaze novi uvidi
koji postaju mogućima tek kad se zapetljano karmičko runo raspetlja i
pročisti. "Odrađivanje karme" vipassana metodom nije dakle samo trošenje
nekakvog smeća, kako bi to doživljavao đainizam ili new age, nego
otvaranje prema iskustvu i znanju koje je spojeno s boli, i ukoliko
krotko podnesemo i otrpimo bol, ne uzvraćajući udarac, otkriva se da je
druga strana bolnosti karmičkog raspetljavanja mudrost, znanje koje se
tako otkriva. Znao sam čovjeka koji je za sebe govorio da korača putem
bodhisattve tako što preuzima od drugih ljudi bolnu karmu koju oni sami
ne žele odraditi, smatrajući je velikom neugodnošću. On takve karmičke
blokove preuzme na sebe, i tehnika yoge mu se svodi na to da sjedi i
pati, proživljavajući duhovnu traumu koja se oslobađa iz takvih
karmičkih blokova, a rezultat je integracija kalapa iz takvih karmičkih
blokova u njegovo karmičko tijelo, čime njegov "ego" raste i poprima sve
veću složenost i sposobnost nošenja duhovnih istina i stvarnosti.
Vježbom u takvoj disciplini yogin razvija mnoge sposobnosti koje nikad
ne bi razvio da je odabrao ugodniju stazu. Primjerice, razvija
izdržljivost prema neugodnim i traumatičnim iskustvima, te sposobnost za
podnošenje teških duhovnih udaraca, koji ne ginu naprednom praktikantu.
Isto tako, razvija se sposobnost za neposredno doživljavanje duhovne
energetike, što je iznimno rijetka stvar, budući da većina takve stvari
doživljava simbolički i s bitno veće distance, a sagledavanje duhovnih
struktura direktno s razine kalapa, odnosno vrtti, ulazi u domenu s
kojom samo nekolicina vrhunskih yogina zna raditi, zato što je iskustvo
bolno, kaotično, i destruktivno po načine na koje ljudi doživljavaju
stvarnost i svoju osobnost.

Razgovarao sam s tim budističkim yoginom prije desetak godina (negdje
1998.) kako bismo usporedili tehnike, i uvidom u moju tehniku unutarnjeg
prostora i up-stream kriye zaključio je da se radi o istom principu
kojeg on koristi u transformaciji karme, samo što se tehnička
realizacija principa neznatno razlikuje, budući da ja koristim
Kundalini-vrtloge za akceleraciju raspada agregata, dok on koristi
suosjećanje pomoću kojeg se identificira s karmom i otvara se prema
patnji koju ona sadrži. Budući da je otvaranje i integracija te vrste
sastavni dio moje tehnike, koja radi posve istu stvar do točke u kojoj
se aktivira kriya u predanosti višoj svijesti, zaključujem da je
vipassana, ukoliko je prakticira stručni i vješti praktikant poput mojeg
ondašnjeg sugovornika, principijelno ekvivalentna tehnika onoj koju sam
ja razvio iskustvom i praksom. Moja tehnika sadrži sve aspekte
vipassane, ali spojene s Kundalini-energetikom koja smanjuje izravnost
kontakta traumatičnog sadržaja sa sviješću, i akcelerira razlaganje
štetnih sadržaja fokusom energije višeg reda. Ali i koncept energetike
višeg i nižeg reda te stratifikacije duhovnih tijela također je bio
poznat mojem sugovorniku, tako da zaključujem da kod stvarno
djelotvornih tehnika nema previše razlika. U konačnici, djelatna i
učinkovita tehnika yoge je nešto što spontano razvije svaki iskreni
tragalac za oslobođenjem, budući da se sredstva sama iskristaliziraju iz
usmjerenja duha, onako kako se dijamanti iskristaliziraju u grafitu
izloženom visokom tlaku. Tehnika yoge je dakle plod duhovnog
stremljenja, a ne njegov uvjet.

 ======
[1]
http://www.newscientist.com/article/dn16095-its-confirmed-matter-is-merely-vacuum-fluctuations.html
    http://en.wikipedia.org/wiki/Vacuum_state
[2] http://en.wikipedia.org/wiki/Cosmological_constant
[3] http://en.wikipedia.org/wiki/14_unanswerable_questions

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkxpY8MACgkQU8G6/NHezOdjMQCfVV4pR0Fs5aGqJ0EtOVprXp6n
+W4AmQFHvwt5tnbAeUciFJGwUSKfR6zf
=9FuF
-----END PGP SIGNATURE-----