-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Kako funkcionira reaktivnost karme u kontekstu duše kao karmičkog agregata?

U osnovi, Buda nije bitno odstupao od đainističkog nauka u tom smislu:
karma je specifična suptilna materija koja se nakuplja vezujućim
djelima, a troši se reakcijom koju karmička tvar oslobađa u djelatniku,
manifestirajući se kroz štetan događaj ili neugodno psihičko stanje.
Buda je naprosto rekao da karmičku reakciju ne proizvode samo nasilna
djela, nego sva djela počinjena iz žudnje, jer je žudnja ta koja veže.
Ostatak je sličan đainističkom nauku: kad se karma potroši, nastupa
stanje prosvjetljenja, s tim da je u budizmu osobnost definirana
negativno, kao skup vezanosti koje uzrokuju patnju, tako da
prosvjetljenje nije definirano kao boravak atmana u slobodnom stanju,
nego kao utrnuće osobnosti sačinjene od "patnjevine".

Ukoliko vas veliki dio ovoga gore podsjeća na Gitu, za to postoji jak
razlog: Gita je spis kasne vedante, koji je preuzeo veliki dio starog
budističkog nauka o karmi i inkorporirao ga u upanišadski nauk o brahmanu.

Buda je unio još zanimljivih inovacija. Primjerice, njegov koncept
reinkarnacije je vrlo sofisticiran, daleko sofisticiraniji od svega
prije viđenog. Naime, u teoriji duše kao agregata reinkarnacija ne
funkcionira kao u celularnoj teoriji duše. Teorija agregata veli da
"duša" načinjena od karmičke tvari doduše nadživljava smrt tijela, ali
ne nužno kao jedan entitet. Naime, ukoliko su kohezivne sile među
karmičkim segmentima koji čine agregat slabe, agregat će se nakon smrti
raspasti, i svaki od preostalih karmičkih blokova će se samostalno
reinkarnirati, odnosno vezat će se za oblik fizičke sudbine koji obećava
ostvarenje vezanosti koja je taj karmički segment kreirala. Dakle, karma
definitivno nadživljava fizičku smrt bića koje ju je kreiralo, ali
nastavak postojanja tog bića kao jednog entiteta nije nužnost. Kako bi
se objasnilo o čemu to ovisi, potrebno je iznijeti jedan aspekt teorije
koji je možda i radikalniji od teorije agregata, a to je akreciona
teorija evolucije.

Đainizam i starije filozofije karmu poznaju kao isključivo negativnu
tvar, dakle rezultate zlih djela koji prijanjaju uz djelatnika i vežu ga
uz plodove djelatnosti. Očišćenje od karme je u tom smislu cilj duhovnog
razvoja. Ali, budizam uvodi i postupno razvija nešto bitno značajnije:
sveukupnu teoriju duhovnog razvoja.

Naime, đainistička celularna teorija duše ima jedan bitan problem: nije
u stanju dati valjan odgovor na postojanje duša koje su očigledno
različite veličine. Ako imamo u vidu ogromnu raznolikost živih bića, u
rasponu od bakterije do čovjeka (ili od crva do čovjeka, ako ćemo se
zadržati na bićima poznatim u starom vijeku), a atman je kao celularni
entitet uvijek isti u svim bićima, to znači da bi karma trebala biti
onaj faktor koji određuje reinkarnacijsku sudbinu bića, i koji može
odrediti da se biće koje je nekad bilo čovjek mora roditi kao crv.
Dakle, biće koje ima samo atman i ništa karme rađa se kao savršeni
svetac ili božanstvo, dok se biće koje ima puno karme rađa kao niski
oblik života. To je, zapravo, vrlo često shvaćanje karme, i to ne samo
među zapadnjacima. Koncept karme kao prljavštine vrlo je čest u duhovnim
krugovima, ali tome je tako zbog nepoznavanja naprednijih aspekata
Budinog nauka o karmi i kasnijih razvoja teorije. Naime, Buda je
postulirao koncept polivalentnosti karme.

Polivalentnost karme znači da karma nije samo oblik moralne prljavštine,
duhovnog zagađenja. Karma nije samo rezultat zlih djela, nego i rezultat
žudnje, ljubavi, milosrđa sa strastvenom željom za činjenjem dobra,
karma može biti rezultat želje za mudrošću. Sve te stvari vezuju i
određuju sudbinu bića, ali Budin bitan doprinos cijelom konceptu je
polivalentnost, koncept po kojem se karmička tvar sastoji od više
aspekata. Jedan aspekt je vezanost koja uzrokuje patnju, ali drugi
aspekt je veličina duše, u smislu zrelosti i broja iskustava. Buda kaže,
i to je strašna inovacija, da su se sva bića rađala ogroman broj puta,
možda milijunima puta u kratkovječnim oblicima života, i postupno
sazrijevala akrecijom karme, onako kako gruda snijega u crtićima
akrecijom naraste do lavine. Tamo gdje je karma imala niski stupanj
unutarnje kohezije, akrecija je slabije funkcionirala i agregat se nije
držao zajedno zbog slabog "veziva", pa je došlo do raspada na više nižih
bića. Ali određene vrste karme su stvarale veću koheziju od drugih te
tako olakšavale i ubrzavale proces akrecije, čime su duše narasle
dovoljno da mogu okupirati više oblike života. Pojam "mahatme", odnosno
velike duše, ovdje po prvi puta u teoriji karme ima smisla i javlja se
kao pozitivan koncept, jer bi u celularnoj teoriji sve duše bile iste
veličine, a razlika bi bila jedino u količini karme, i to po principu
"što više, to gore". U budističkoj teoriji akrecijske evolucije
karmičkih agregata, veličina duše znači više "pozitivnih" elemenata,
koji stvaraju veću koheziju. Karmički elementi koji imaju kvalitetu
plemenitosti i vrline stvaraju stabilne agregate, dok karmički elementi
koji sadrže kvalitetu kaosa i zla stvaraju nestabilne agregate, koji se
razilaze nakon smrti bića. Ta teorija je briljantna, i jako je slična
teoriji neuronskih mreža, koja funkcionira po principu da je svejedno
kako su neuroni točno složeni na hrpu, sve dok ih ima jako puno. Veliki
broj neurona omogućuje stvaranje kompleksnijih struktura. Budistička
teorija karme dakle tvrdi da karmički agregat prolazi dugotrajni proces
sazrijevanja dok ne naraste dovoljno da može zaslužiti ljudsku
inkarnaciju, i da izbor oblika života nije slučajan, nego ovisi o
veličini karmičkog agregata, i da nije moguće da se ogromni karmički
agregat prikladan inkarnaciji u ljudsko tijelo samo tako inkarnira u
tijelu crva. Naime, kompleksnost karmičkog agregata je rezultat porasta
u sofisticiranosti i kompleksnosti duhovne aktivnosti, odnosno želja.
Određene želje projiciraju svoje ostvarenje kroz životne oblike i
okolnosti određene kompleksnosti, i veliki karmički agregat naprosto po
prirodi stvari neće projicirati želje koje su ostvarive kroz niži oblik
života. Želja za proučavanjem visoke filozofije nije ostvariva u tijelu
crva. Želja za doživljavanjem ljepote sumraka kroz ljudska osjetila i um
naprosto nije ostvariva u tijelu ribe. Dakako, ukoliko biće akrecijom
usvoji lošu karmičku komponentu (pojednostavljeno, ukoliko napravi nešto
loše), može se desiti nekoliko stvari: biće se može destabilizirati
uslijed generaliziranja loše karmičke tvari, dakle može se desiti da
činjenje grijeha katalizira proces u kojem se cijela osobnost posveti
racionalizaciji i opravdavanju tog grijeha, pri čemu cijeli karmički
agregat poprimi nestabilni oblik i nakon završetka trenutne inkarnacije,
koja svojom inercijom održava karmičke agregate na okupu, može doći do
raspada agregata pri čemu se komponente razlete svaka u svom smjeru,
inkarnirajući se kroz veliki broj nižih oblika života. Druga mogućnost
je da duša "ispljune", izolira grijeh, ne integrira ga u svoju glavnu
masu, pa se on nakon smrti inkarnira neovisno o njoj. Treća mogućnost je
da duša prihvati grijeh kao svoj i zbog njega se kaje, čime duša
"naraste" za veličinu grijeha, kao cjelina odradi njegove posljedice i
tako promijeni "frekvenciju", ali u konačnici je uslijed tog iskustva
veća i "kvalitetnija".

Koliki doprinos toj teoriji je dao sam Buda, a koliki kasniji mislioci,
nije mi poznato; neki aspekti doktrine razvijani su u rasponu od preko
tisuću godina, ali je iz mnogo aspekata Budinog nauka jasno kako je on
te stvari morao znati; ako ne ovako intelektualno jasno, onda na razini
općeg razumijevanja principa. Njegove upute, dakle njegovanje
nevezanosti, gašenje duhovnih investicija iz svijeta i razvoj vrlina,
imaju za rezultat stabilizaciju karmičkog tijela, dakle trošenje i
nenakupljanje "grešne karme" koja se manifestira kroz inkoherencije u
karmičkom tijelu, dakle unutarnje duhovne tenzije koje proizvode emocije
poput grižnje savjesti, mržnje, bijesa, pohlepe i sličnih grešnih
strasti. Buda savjetuje njegovanje deset savršenstava (parami), koje su,
poimence, na paliju i sanskritu:

- - dana (dana); velikodušnost, davanje sebe
- - sila (śila); vrlina, dobro vladanje, moralnost i disciplina
- - nekkhamma (naiškamya); odsustvo žudnje
- - panna (prajna); mudrosni uvid, diskriminacija i kognitivna jasnoća
- - viriya (virya); muževnost, odlučnost, energičnost
- - khanti (kšanti); strpljivost, tolerantnost i sklonost oprostu
- - sacca (satya); istina
- - adhitthana (adhišthana); odlučnost, čvrstoća
- - metta (maitri); ljubaznost, dobrohotnost
- - upekkha (upekša); emocionalna stabilnost i sabranost, nevezanost

Njegovanje parami dovodi do stanja paramita, posjedovanja tih
savršenstava u punini. Iz pozicije tantričke energetike razvijene u
sjevernoj Indiji i na Tibetu, a u kontekstu budističkog nauka o
karmičkim agregatima odnosno "energetskim tijelima", savršenstvo u
spomenutim vrlinama manifestira se kao maksimalna homogenizacija
energetskih komponenti unutar karmičkog tijela. To znači da se sve
silnice unutar karmičke mase orijentiraju u istom smjeru, i eliminiraju
se vrtlozi, konfliktne struje koje uzrokuju uznemirenja, što
nekoherentno duhovno stanje transformira u nešto analogno koherentnoj
laserskoj svjetlosti, usmjerenoj i frekvencijski ograničenoj. Iz
pozicije klasične yoge po Patanđaliju, to se tumači kao umirenje
mentalnih vrtloga (vrtti) u duhovnoj supstanciji (ćitta). Iz pozicije
tantričke upanišadske yoge i njene anatomije čakri i nadija, rezultat je
povlačenje energetskih struja iz ida i pingala nadija, njihovo sažimanje
u sušumni, te stabilnu, koherentnu energetsku vibraciju svih čakri u
njihovom čistom, savršenom stanju. To je, u osnovi, praksa koja ima za
cilj očišćenje i harmoniziranje energetskog sustava na "noti" vršne
anahate. Iz pozicije napredne yogijske prakse, kakva je bila poznata
indijskim i tibetanskim tantrikama, jasno je da je cilj Budinog nauka
inicijacija u vađru, odnosno harmonizacija nižih elemenata do točke
njihove spontane sublimacije u višoj duhovnoj supstanciji. Taj koncept
vađre razvijen je u himalajskim tantričkim školama, a prvenstveno u
tibetanskoj školi Vađrayana budizma. Koncept vađre je toliko stran
običnom ljudskom iskustvu, da predstavlja internu tantričku "tajnu",
gdje svi pojmovi postaju trenutno jasni yoginu iniciranom u vađru, dok
obični neinicirani ljudi uopće nisu u stanju shvatiti o čemu se tu radi,
budući da nisu iskusitelji te posebne, nove kvalitete svijesti koja se
razvija praksom. Primjerice, prosvjetljeni tantrički učitelj se u
tekstovima naziva "vađraćarya", što je intuitivno razumljivo
iniciranima, budući da označava osobu čija je duša načinjena od vađre i
čiji nauk manifestira to stanje, ali onima kojima to stanje nije poznato
termin je potpuno nejasan i proizvoljan. Isto važi i za termine poput
vađrasattva, vađrapani i padmasambhava. Vađra je simbolički prikazana
kao praznina (sunyata) iz koje emaniraju dva lotosova cvijeta s osam
latica. Jedan predstavlja nirvanu, a drugi samsaru. Vađra je, dakle,
stanje relativnog Apsoluta, nirvane u samsari. Vađra (doslovno "grom"
ili "dijamant") je dragulj u lotosu (simbolu Bude): "mani padme".
Om, Mani Padme, Hum. Iz Apsoluta vađra u relativnom, Buda u tijelu.

Cilj tantričkog budizma je dakle inicijacija u vađru.

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkxieYwACgkQU8G6/NHezOcf1QCg/a2PMdLQGHYMeWf0BwZIWZVy
0E4AoPJmzZxrLuplJcSPTJIo+UgajClg
=/3VM
-----END PGP SIGNATURE-----