-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Budistička teorija agregata, odnosno struktura načinjenih od psihičke
energije, koja stvara prividni entitet po imenu "duša", predstavlja tako
radikalnu inovaciju u području teologije da o njoj apsolutno moram više
pisati.

Stara hinduistička teorija duše (atman) je u osnovi ono što bi ljudima
bilo intuitivno kad se govori o duši, i jako je slično semitskim
konceptima. Postoje raj (svarga) i pakao (naraka), u raju borave pitri
(preci, praoci) koje na njihovom položaju održavaju žrtve koje prinose
njihovi potomci u svijetu ljudi. Kad žrtve prestanu, primjerice zato što
se obiteljska loza ugasila, pitri padaju sa svojeg uzvišenog položaja,
po svoj prilici u pakao. Koncept reinkarnacije u današnjem smislu je
nepoznat; poznat je koncept silaska duša u svijet s nekim posebnim
zadatkom (kao u slučaju Mahabharate), poznat je silazak u svijet uslijed
kletve (priča o Indri kao svinji, Nahuši kao zmiji i sl.), poznat je
koncept avatara kao tijela, uglavnom privremenog i strogo namjenskog,
koje neki od bogova može preuzeti kako bi obavio neki posao u svijetu
ljudi, npr. Šiva u Mahabharati preuzme oblik lovca kako bi iskušao je li
Arđuna dostojan da mu bogovi daju svoja oružja. Krišna preuzima oblik
lovca iz niže kaste kako bi iskušao je li Uttanka dostojan nektara
besmrtnosti. Nara i Narayana se inkarniraju kao Arđuna i Krišna. Dakle
koncept inkarnacije se ne koristi u svakodnevnom značenju nego prije u
smislu kakav bi se danas podrazumijevao za slučaj avatara. Stara
hinduistička teorija duše dakle nije posebno dobro razrađena i uglavnom
koncept grijeha i vrline rješava boravkom u paklu ili raju, duljine
proporcionalne zaslugama. Štoviše, među teolozima tog doba bilo je
sporno imaju li šudre atman ili je to slučaj samo s tri plemenitije
kaste. Nakon duljih rasprava je zaključeno da vjerojatno imaju atman.

U kasnije doba, 900-600 pr.n.e., razvija se koncept po kojem ne samo da
svi ljudi imaju atman nego općenito sva bića. Isto tako se razvija
koncept po kojem je nasilje primarni oblik grijeha, i da dharma,
kozmički zakon, određuje da se svaki grijeh počinjen protiv drugih bića
mora otplatiti i da su sva bića jednako vrijedna. Ti stavovi su ili
razvijeni, ili posebno naglašeni unutar đainizma, gdje je temeljna
maksima "ahimsa paramo dharmah", odnosno "nenasilje je najviši zakon".
Taj koncept je pozitivan korak u razvoju teorije duše i karme, ali zbog
ekstremnosti nikad nije šire prihvaćen. Naime, za razliku od vedskih
sustava, koji razlikuju djela po okolnostima, subjektu i objektu, i u
tom smislu imaju detaljnu razradu problematike po kastama i sličnim
podjelama, đainizam kompletno ukida koncept kvantitete, proglašava atman
celularnim entitetom koji je jednak u svim bićima i djela tretira samo u
relaciji direktne ekvivalencije akcije i reakcije, bez ikakvih drugih
razmatranja. Život komarca je po tome jednako svet kao život čovjeka i
dharma kažnjava ubojstvo komarca jednako kao ubojstvo čovjeka.

To je, dakako, od svih razumnih ljudi intuitivno prepoznato kao
ekstreman i po svoj prilici pogrešan stav, i ta vrsta apsolutnog
egalitarizma bića je korisna jedino za izazivanje besmislene grižnje
savjesti. Ipak, koncepti univerzalnosti atmana i velikog problema s
nasiljem i patnjom kolali su u filozofskim krugovima onog doba. Naime,
pozicija u kojoj samo neki ljudi imaju atman nije bila filozofski
održiva. Pozicija u kojoj svi ljudi imaju atman a životinje i druga bića
nemaju vrlo je brzo prepoznata kao ista vrsta argumenta, također
neodrživa. Iskristalizirao se zaključak po kojem sva živa bića moraju
imati atman, a to je sa sobom nosilo radikalne posljedice. Upanišadski
odgovor je bio da je atman zapravo identičan brahmanu, da je to
sveprisutna stvarnost Apsoluta, a da su živa bića, "đive", samo
fragmentirani pogled na stvarnost brahmana, onako kako se Mjesec
reflektira u mnogim posudama s vodom a zapravo je samo jedan. Takva
perspektiva istovremeno održava vedske koncepte kao važeće za relativnu
sferu djelovanja, i uvodi nove filozofske koncepte na višoj razini
apstrakcije. Đainizam ovdje unosi koncept karme kao oblika suptilne
materije, nečega nalik momentu sile, koji se razmjenjuje djelovanjem.
Sukladno tom konceptu, duše se zamišljaju kao celularni entiteti koji
nakupljaju na sebe "karmičku tvar" koja ih veže za svijet i koja ima
težnju iz latentnog, neaktivnog stanja "proklijati" u posljedice i tako
se utrošiti, a te posljedice pak obično izazivaju reakciju u duši koja
stvara nove naslage karmičke tvari. Primjerice, ukoliko biće počini
uvredu drugom biću, ono na sebe nakupi karmu; kad se ta karma
manifestira kao posljedica, duša na sebi otrpi udar, npr. dobije šamar
kao rezultat uvrede. Ukoliko duša otrpi šamar i shvati ga kao zasluženu
posljedicu uvrede, ne stvara se nova karma. Ali ukoliko duša kao
posljedicu šamara osjeti bijes i uzvrati na šamar udarcem, za taj udarac
i bijes nakuplja dodatnu karmu, i tako se ciklus perpetuira. Tu đainizam
uvodi koncept oceana rađanja i umiranja, iz kojeg se moguće spasiti
jedino čišćenjem stare karme i nestvaranjem nove. Očišćenje od karme ima
za rezultat oslobođenje od ciklusa rađanja i umiranja, praćeno prirodnim
stanjem velikog duhovnog mira.

To su koncepti koji su očito u velikoj mjeri usvojeni u vedanti, budizmu
i post-vedskim hinduističkim školama, gdje se ne može dovoljno naglasiti
eklektičnost filozofija indijskog potkontinenta. Kad bi se pojavio netko
s idejom koja je prepoznata kao dobra, ostali bi je usvojili i s njom
radili dalje. Nakon nekog vremena, nastao bi jako veliki broj ogranaka i
hibrida različitih filozofija, gdje se često dešavalo da netko uzme
jedan koncept ali iz njega izvuče potpuno različite zaključke i ugradi
ga u posve drugačiji kontekst.

Đainistički koncept karme sadrži određenu dozu intrinzičkih problema
koji ga čine nepraktičnim. Unatoč elegantnom mehanicizmu načina na koji
đainizam definira karmu, ostaje problem definicije nenasilja. Naime,
biće nešto može protumačiti kao nasilje, dok ono to u stvarnosti nije.
Stvara li karmu stvarno ili percipirano nasilje? Ukoliko se nađu sadist
i mazohist, sadist može s uživanjem nanositi bol mazohistu, koji u tome
uživa. Stvara li nasilje u tom kontekstu karmu? Đainistički model je
previše simplicistički i materijalistički da bi mogao izaći na kraj s
tom vrstom paradoksa. Đainizmu je nasilje uvijek nasilje, isto kao
glupim babama u njihovim udrugama. Svatko razuman zna da nasilje postoji
u puno vrsta i gradacija, i da je često nasilje način izbjegavanja većih
zala, i da nije svako nasilje isto. Ograničeno nasilje počinjeno u
obrani protiv agresora ne samo da nije "manje zlo" nego je
nekvalificirano dobro. Isto tako, cijepljenje protiv bolesti se može
protumačiti kao nasilje, jer mi tu doslovno oštrom metalnom iglom
probijamo kožu živog bića i u njega ubrizgavamo štetne organizme,
nanoseći mu pritom bol i nelagodu. Ali to činimo kako bismo njegov
organizam izložili štetnicima u kontroliranim uvjetima, kako bi stvorio
imunitet i ne bi obolio od potencijalno smrtonosne bolesti. Je li takav
oblik nasilja zlo? Bi li bilo bolje ne cijepiti nekoga protiv bjesnoće
nakon što ga je ugrizla bijesna lisica, i to s racionalom da je nasilje
nasilje, i ako je lisica već počinila zlo grizući ga, ne moramo mi
počiniti još jedno zlo bodući ga iglom. "Nasilje ne rješava nasilje",
umuju takvi, i posljedica takvog idiotizma je smrt od bjesnoće. Ali
takav barem može imati mirnu savjest jer nije počinio nikakvo nasilje.

Đainizam dakle ima neke jako dobre i inovativne koncepte, ali sirovost i
filozofska nerafiniranost tih koncepata čini ih vrlo opasnima u praksi,
i neprikladnima za normalno funkcioniranje. Đainizam unatoč svom svojem
moraliziranju o nenasilju nije upotrebljiva životna filozofija.

Budizam je očito gradio na tim temeljima, jer se u njemu jasno vide
aspekti đainske filozofije, ali budizam primarni problem ne vidi u
nasilju. Naime, bića u svijetu pate i bez nasilja. Starost, primjerice,
nije rezultat nasilja a svejedno uzrokuje patnju. Mnoštvo bolesti nema
uzrok u nasilju, a uzrokuje patnju (Buda nije znao za bakterije i viruse
kao uzročnike bolesti, a da i je, mogao bi navesti primjer bolesti
uzrokovanih avitaminozama, koje mogu biti stravične, npr. skorbut,
beriberi, rahitis, pelagra, spina bifida i sl., a nemaju nikakvog drugog
uzročnika osim nekvalitetne prehrane). Nasilje može biti uzrok patnje i
to često jest, ali ono nije jedini uzrok patnje. Kad bi se iz svijeta
posve eliminiralo nasilje, ostaje činjenica da sama narav svijeta i
ljudske egzistencije u kombinaciji tvore patnju. Nasilje je dakle
sporedni problem, kojim se budizam doduše bavi, ali ga stavlja u kontekst.

Točka u kojoj budizam postaje radikalan jest opažanje da je glavni uzrok
problema u hermetičkim očekivanjima. Ljudi intuitivno očekuju da
materijalni predmeti predstavljaju odraz nekakvih savršenijih, duhovnih
predmeta, koji im uslijed svojstava materijalnog svijeta neprestano
izmiču, ali ih vrijedi pokušavati tražiti jer je potraga za tim
materijalnim refleksijama duhovnih principa zapravo manifestacija želje
za tim duhovnim principima, što vodi većem savršenstvu.

Buda veli da je to posve pogrešan pristup. Naime, svima je jasno da je
jabuka u svojem zrelom, čistom i zdravom stanju primamljiva kao hrana za
ljude, i taj osjećaj se projicira po duhovnom svijetu u kojem se
zamišljaju savršene jabuke koje su uvijek takve, vječno u savršenom i
nepropadljivom stanju. Platon bi rekao da u svijetu ideja postoji
savršena jabuka, koje je materijalna jabuka tek nesavršena manifestacija.

Buda veli da je takvo razmišljanje uzrok patnje i da s njim treba trajno
raskrstiti. Naime, ne samo da ne postoji savršena jabuka, nego ne
postoji "jabuka" kao ideja. Postoji samo interakcija sila i čestica od
kojih nijedna nije jabuka; jabuku se može dijeliti na mnoštvo različitih
dijelova od kojih nijedan nije jabuka. Ne postoji arhetipska ideja ili
čestica jabuke; jabuka je iluzija, efemeralna pojava. Primjer tog
temeljnog nauka budizma je priča o lijepoj budistici koju je opsjedao
čovjek koji je želio seks s njom i neprestano hvalio njenu ljepotu.
Nakon što joj je tako neko vrijeme dodijavao, djevojka mu je odlučila
dati lekciju i rekla mu da dođe za dva tjedna, koliko joj treba da
proizvede ekstrakt svoje ljepote, pa ga onda mogu zajedno uživati.
Glupan se oduševio ponudom i obećao da će doći za dva tjedna. Djevojka
je tada uzela sredstvo za povraćanje i proljev, te izmet spremala u
jednu posudu a bljuvotinu u drugu. Od tog sredstva je sva pozelenjela,
dobila podočnjake, lice joj je upalo i ličila je na sablast, ali je zato
sakupila zavidnu količinu govana i bljuvotine. Nakon dva tjedna, onaj
glupan je došao na zakazano mjesto, i isprva je nije prepoznao, bio je
užasnut njenim izgledom bolesnog kostura. Ona mu je rekla: "to sam ja,
doista; nego, pođi sa mnom do ove šupe, tamo sam pospremila ekstrakt
svoje ljepote - evo, u ovoj prvoj posudi ti je prva komponenta, a u
drugoj posudi druga, a ukoliko želiš možemo sad popiti tu esenciju moje
ljepote i seksati se". Lik je užasnut pobjegao glavom bez obzira.

To je temeljna razlika između hermetičkog idealizma i budizma. Prije
europske znanosti, budizam je bio prva filozofija koja je pojave i
entitete tretirala analitički, umjesto magijski, i to je možda
najgenijalniji intelektualni iskorak starog vijeka. Budizam prepoznaje
prividnu, efemernu narav pojava koje su se od početaka ljudske misli
smatrale odrazima božanskih, vječnih principa. Budizam je igla koja buši
balon iluzije.

Budizam stvar okreće naglavačke u odnosu na Đainizam. Tamo gdje đainizam
veli da je glavni problem nasilje koje uzrokuje karmu, budizam veli da
je glavni problem patnja. Patnja može imati nasilje kao uzrok, ali
uglavnom to nije slučaj. Glavni uzrok patnje je žudnja. Većina nasilja
ima za svoj uzrok žudnju u nekoj od inačica, pa je tako i nasilje koje
đainizam vidi kao centralni problem Buda reducirao na manifestaciju
fundamentalnijeg problema. Ali što je problem sa žudnjom? Problem je u
tome što žudnja predstavlja investiciju duhovne sile u svijet. Ta
investicija duhovne sile je ono što veže, a ne djela i njihove
posljedice. Vezujući aspekt djelatnosti samo je privid, jer je vezujuća
djelatnost uvijek praćena žudnjom, a žudnja je ta koja investira čovjeka
u djelatnost na vezujući način. To na takav način opisuje i
Bhagavad-gita, a rekao bih da je autor Gite te koncepte "posudio" iz
budizma, budući da se oni u hinduizmu javljaju u gotovoj formi, a samo u
liniji đainizam-budizam se vidi evolucija koncepata. Gita je, dakle,
materijal koji odražava reformu fundamentalnih hinduističkih koncepata u
svjetlu budističke teorije agregata, koja predstavlja tako inovativnu
ideju da je otvorila cijeli horizont ubrzanog razvoja filozofije u novom
smjeru.

U praksi, to znači da budizam kompletno odbacuje đainistički atman kao
celularni entitet, kao "atomsku dušu", koju, kako to Hare Krišne
formuliraju "sva bića imaju u srcu", pretpostavljam i ona koja nemaju
srce. Tamo gdje je đainizam živo biće doživljavao kao atman okružen
karmičkom tvari, budizam revolucionarno tvrdi da u toj jezgri ne postoji
nikakav atman, nikakva arhetipska neuništiva jezgra bića, i da je
osobnost bića zajedno sa svim njegovim svojstvima naprosto agregat
karmičke tvari. Zbog toga ja to zovem teorijom agregata, kako bih
naglasio temeljni aspekt koji je čini revolucionarnim i jedinstvenim,
nikad prije viđenim iskorakom.

Definicija bića kao karmičkog agregata na fundamentalnoj razini negira
idealističku filozofiju, koja govori kako svi materijalni predmeti
nastaju spuštanjem savršenih arhetipa iz svijeta ideja u nesavršenu tvar
svijeta fizičke tvari, koja to savršenstvo ne uspijeva ispravno odraziti
i zadržati, ali u duhovnom svijetu postoje savršene pra-ideje, sva
savršenstva i ljepote kojima bića teže na materijalnom planu, ali lišena
propadljivosti i ograničenja. Tamo gdje u materiji postoji krava, u
duhovnom svijetu postoji kamadhenu. Gdje u materiji postoji drvo koje
nosi plodove, u duhovnom svijetu postoji kalpataru. Gdje u materiji
postoje muškarac i žena, u duhovnom svijetu postoje Šiva i Šakti, ili
Krišna i Radha, njihovi savršeni pra-uzori.

Buda revolucionarno tvrdi kako je taj koncept od početka do kraja
iluzoran; i ne samo to, nego kako vjerovanje u tu vrstu savršenstva
perpetuira projekcije, koje pak proizvode žudnju, koja proizvodi
vezanost, a rezultat toga svega je patnja, uvijek i ponovo, u pokušaju
da se u pustinji svijeta slijedi fatamorgane.

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkxhjJ4ACgkQU8G6/NHezOfvFgCfcyi+kvZTpgiDeE2lyhXBFMfE
XHoAoL/h6eGdHoGl0LSHlFtB9Li9y9QN
=31wX
-----END PGP SIGNATURE-----