-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

U neohinduizmu, teozofiji, new age filozofijama i njihovim raznorodnim
ograncima postoji trend mistifikacije istočnjačkih termina i pozivanja
na drevno porijeklo filozofija koje izlažu. Stvarnost je bitno
drugačija, i mislim da je potrebno opisati povijesni kontekst nastanka
tih pojmova kako bi se uklonile mistifikacije i emocionalna muljanja.

Koncept karme (sanskrit. karman; djelatnost) kakav je razvijen iza 6.
stoljeća pr.n.e. nije poznat u starijim tekstovima. Naime, postojao je
koncept po kojem djelatnosti daju rezultate, i po kojem se svako zlo
djelo na kraju obije o glavu djelatniku, a zagrobni život pojedinca je
određen njegovim djelima za života. To ipak spada u klasično
moraliziranje prisutno u apsolutno svim kulturama. Ukoliko vedska
teorija govori o reinkarnaciji, ona misli prvenstveno na povremena
materijalna utjelovljenja bića iz duhovnog svijeta s nekim posebnim
ciljem, ili pak na rođenje kao posljedicu nečije kletve zadobivene radi
uvrede ili zlodjela. Vedska religija ne poznaje reinkarnaciju kao
centralni mehanizam duhovnog razvoja, i radi prvenstveno s konceptom
raja (svarga) i pakla (naraka), što je kasnije razrađeno kroz veći broj
nezemaljskih svjetova od kojih svaki ima svojeg vladara i specifična
svojstva koja odražavaju vladarevu narav, npr. svijet kojim vlada Brahma
je bitno drugačiji od svijeta kojim vlada Indra, ali ti svjetovi nisu
stratificirani, nego paralelni. Ne postoji teorija duhovnih strata
separiranih po kriteriju suptilnosti, energetske kvalitete ili
"frekvencije vibracije", kako bi se to zvalo u New Age krugovima. Vedska
religija je, dakle, posve slična religijama ostalih lovačko-ratničkih
naroda, u kojima hrabri i časni ratnici nakon smrti idu u Sto-Vo-Kor s
Kahlessom, gdje svaki dan love vepra, a navečer uz vatru pjevaju pjesme
o junačkim djelima. U toj religiji, dakle, postoji jak dojam da djela
određuju čovjekovu sudbinu, a također postoji koncept reinkarnacije, po
kojem se netko od bogova može roditi među smrtnicima, ili netko od
mudraca, ukoliko se uzoholio, može biti proklet da se rodi kao čovjek
ili životinja, ali iza svega toga ne postoji jasna teorija. Sve je to
još uvijek na razini emocija.

Drugi bitan koncept je dharma (sanskrt. dharma; dužnost, red, zakon). U
svojoj starijoj inačici, pojam dharme označava red koji je Stvoritelj
udahnuo u Svemir samim činom stvaranja, i po kojem sve stvari unutar tog
Svemira imaju svoje mjesto i svoju osobnu dharmu, koja je određena time
od kojeg dijela "kozmičkog čovjeka", puruše, taj dio potječe. U nekim
tekstovima se kao "kozmički čovjek" spominje Brahma. Primjerice,
brahmane su stvorene od njegove glave, kšatriye od ruku, vaišiye od
njegovih bedara a šudre od njegovih stopala. Po tome koliko je
"vrijedan" dio tijela od kojeg je netko stvoren, pripada mu vredniji
položaj u društvu. Taj koncept je dakle korišten prvenstveno u svrhu
racionalizacije društvenog poretka, kako bi stanje u društvu dobilo
"božansku sankciju".

Treći koncept je koncept atmana. Riječ izvorno znači "dah", i znači dah
života, ono po čemu je biće živo dok diše, a kad ispusti dah smatra se
da je s tim dahom otišla duša (što je riječ koja, BTW, u našem jeziku
doslovno znači "dah").

Četvrti bitni koncept je brahman. Taj koncept je izvorno razvijen kako
bi se označilo "ono nešto" što daje svetost i bitnost vedskim žrtvenim
obredima i himnama. Brahman je ono nešto što se dotiče žrtvenim obredom
i daje mu transcendentalnost.

Iz navedenog je vidljivo kako su svi ti termini imali primitivne
početke, i kako je filozofska suptilnost koja se uz njih veže razvijena
s vremenom, i nije postojala od početka. Koncept drevne vedske religije
u kojoj je sažeta sva mudrost naprosto je bajka, zadovoljavanje
emocionalne potrebe za sigurnošću koja dolazi od starosti i božanske
utemeljenosti vlastitog vjerovanja. Kao i sve ostale stvari, indijska
filozofija evoluirala je od primitivnih početaka do sofisticiranih
vrhunaca. "Drevna vedska mudrost" je po svemu usporediva s nordijskom
mitologijom; samo se imena bogova razlikuju.

Dakako, kako to obično biva, kad je neki pojam uveden u opticaj odmah su
počele polemike oko njegovog značenja i smisla. Takve polemike su bile
najživlje u tradiciji lutajućih pustinjaka, šramana.

Da bi se razumjelo koncept šramana, potrebno je shvatiti povijesni
kontekst. Naime, "sveti ljudi" onog doba dijelili su se na kastu
brahmana koja je vršila vedske obrede za novac, dakle najamne svećenike
koji su živjeli na jaslama bogate vedske civilizacije kao debela lijena
krava, i one koji su smatrali da to nije ono što bi oni intuitivno
prepoznali kao put duhovnog uzdizanja, kako god on bio definiran, i koji
bi otišli u šumu ili pećinu baviti se isposništvom, birajući život na
marginama civilizacije. Takav život je bio moguć prije svega zato što su
šramane u vedskoj civilizaciji bili cijenjeni kao mudraci i sveci, i
postojala je praktički institucija prošenja hrane, gdje bi lutajući
pustinjaci obilazili sela i gradove moleći hranu, a kućedomaćini bi im
je ritualno davali smatrajući to svojom dužnošću, a šramane bi im se
odužili propovjedima i poukom. Tako se, u osnovi, kasta duhovnih ljudi
podijelila na dva bitna ogranka: na debele ugojene recitatore vedskih
himni koji su živjeli u gradovima i selima, i na mršave
isposnike-prosjake koji su živjeli na marginama svega toga, baveći se
prije svega promišljanjem o filozofiji i osobnom duhovnom praksom. Tako
je vedski teološki opus podijeljen na dio kojim su se bavili gradski
svećenici i koji je prozvan "karma kanda", i na dio kojim su se bavili
lutajući isposnici i koji je prozvan "jnana kanda". Karma kanda se
sastoji od vedskih himni i obreda, a jnana kanda od upanišada i sutri.
Negdje na sredini su purane i epovi, koji sadrže elemente obaju
tradicija. Primjerice, Mahabharata je u osnovi zbirka priča koje su se
pričale u neformalnoj fazi nakon izvršenja formalnih vedskih obreda,
dakle postoji u karma kanda kontekstu, ali često su njene dijelove
pričali lutajući pustinjaci, šramane, koji su svako toliko u fabulu
umetali poučne elemente upanišadske strukture. Tako je, primjerice,
nastala Bhagavad-gita, kao šramanska interpolacija u Mahabharatu.

Paralelno postojanje formalno obredne i osobno praktične duhovnosti,
dakle, predstavlja temelj bez čijeg razumijevanja je nemoguće shvatiti
povijesni kontekst razvoja indijske filozofije.

Element koji najviše razlikuje "gradske" od "šumskih" duhovnjaka je
isposništvo. Isposništvo je dio svih primitivnih religija, i svodi se na
koncept po kojem će čovjek napraviti neki oblik teškog odricanja, čime
će zadužiti bogove koji će mu onda ispuniti želju. Valjda najstariji
zapis o isposništvu te vrste nalazi se u epu o Gilgamešu, gdje Gilgameš
pokušava stajati na jednoj nozi cijeli dan ne bi li mu bogovi dali
besmrtnost. Potraga za besmrtnošću, posebnim moćima i ugledom među
drugim isposnicima i bogovima prožima priče o starim šramanama od samih
početaka; čini se da njihovi motivi na početku nisu bili ni posebno
plemeniti, ni posebno sofisticirani, ni posebno transcendentalni.

Za isposništvo postoje dva stara termina: tapasya i yoga. Tapasya
izvorno znači "toplina", a yoga izvorno znači "jaram", i vrlo je
vjerojatno da su izvorno te dvije riječi označavale oblike samomučenja
kojima su se izlagali isposnici kako bi privoljeli bogove da im daju
besmrtnost i moći. Postoji više mjesta na kojima se spominje izlaganje
vatri po velikoj vrućini, npr. pancaagni upasana, što se kasnije
interpretiralo metaforički, ali izvorno bi isposnik zapalio četiri vatre
na četiri strane svijeta, a peta vatra bi bila podnevno sunce, i on bi
se usred tih vatri pekao na vrućini. Dan danas postoje isposnici koji
rade takve stvari: stoje danima na jednoj nozi, režu se noževima i
slično, a povremeno se netko živ spali, tako da ne želim čuti ništa o
tome da je to metafora koja označava neki duhovni fenomen i koju samo
odabrani i inicirani mogu ispravno shvatiti. Koncept samomučenja u
kontekstu isposništva ima beskrajno opsežnu potvrdu u najstarijim
tekstovima i postoje žive tradicije takve prakse koje su se održale do
današnjih dana. Dakle, tapas je izvorno značio samomučenje vrućinom,
yoga je izvorno značila ujarmljivanje tijela u mučne i bolne položaje
kroz dugo vrijeme, a sve skupa je bilo začinjeno mučnim postom, odnosno
gladovanjem praktički do smrti. Tako je izgledalo vedsko isposništvo.
Tek kasnije su se pojavile struje koje su takve stvari pokušale
objasniti metaforički, a doslovnu praksu opisati kao zastranjenje i
plitko shvaćanje, ali sudeći po svim raspoloživim dokazima bilo je
suprotno. Izvorno su ljudi prakticirali najgrublje oblike samomučenja, a
kasnije se iz toga svega ponegdje izrodilo ponešto korisno. Stvarne,
funkcionalne yogijske tehnike su dakle nastale u kontekstu u kojem
isposnici nisu imali nikakvog problema eksperimentirati s različitim
oblicima samomučenja, i u takvom eksperimentalnom okruženju sklonom
ekstremima uočene su korelacije između određenih praksi i određenih
pozitivnih duhovnih pojava. Imajući u vidu ekstremnost praksi, iskustva
kliničke smrti, odvajanja duše od tijela, ekstremnih podizanja Kundalini
i autentičnih duhovnih vizija u kontekstu takvih ekstremnih stanja,
pogotovo spojenih sa stalnim ponavljanjem mantri, odnosno koncentriranih
molitvi, uopće nisu nikakvo iznenađenje. Dakako, ni oštećenje mozga,
invaliditet i smrt nisu bili nikakvo iznenađenje, a vjerojatno su bili
daleko češći od duhovnog iskustva.

Drevno indijsko isposništvo je dakle po život i zdravlje opasna praksa u
kojoj se smrt uslijed muka smatrala uspjehom, a odustajanje od
isposništva duhovnim padom.

U takav kontekst je uletio Buda nakon što mu je došlo do dupeta da je
udobni svjetovni život iluzija i da je stvarnost svijeta patnja, bolest,
starost i smrt. Iskrao se iz kuće usred noći i pridružio se grupi
lutajućih isposnika koji su se bavili takvim ekstremnim praksama. Jesu
li pripadnici te grupe bili Jaini, kako to smatra Čedomil Veljačić, ili
naprosto generički šramane, za sve je praktične svrhe nebitno.

Da bismo razumjeli kako su takve grupe lutajućih isposnika
funkcionirale, bitno je shvatiti da njihovo razmišljanje nije imalo
previše zajedničkog s našim današnjim, koje je u velikoj mjeri pod
utjecajem znanosti i znanstvenog načina razmišljanja, po kojem prvo
treba na temelju iskustva napraviti hipotezu, onda tu hipotezu
provjeriti pokusom, i na temelju rezultata revidirati hipotezu i od
svega toga skupa stvoriti teoriju, odnosno intelektualni sustav unutar
kojeg se tumače opažanja.

Njihov način razmišljanja s tim nije imao veze, on je bio magijski,
hermetički. Oni su prvo krenuli raditi isposništvo a onda su po putu
smišljali teoriju po kojoj bi to uopće imalo raditi, ako su uopće došli
do toga. Teorija iza isposništva je hermetička, to je teorija kozmičkog
jedinstva, teorija o tome da manjak na jednom mjestu mora dovesti višak
s druge strane, da nezasluženu patnju isposnika svemir mora nagraditi
ispunjavajući mu želje. Kako to točno radi i zašto, oni se nikad nisu
potrudili formulirati. Bilo je dovoljno da im se to svima čini
intuitivno točnim, na razini emocija, a osim toga, uvijek su se mogli
pozvati na drevnu tradiciju isposništva još od Gilgameša; ako to svi
rade, onda je valjda dobro. Dakle iza isposništva nije postojala nikakva
suvisla intelektualna teorija, isto kao ni iza većine stvari koje su
ljudi radili u drevno doba. Nije postojala teorija astrologije, koja bi
objašnjavala zašto zvijezde djeluju na ljude. Naprosto se emotivno
osjećalo da moraju djelovati, zato što se nije opažala razlika između
vlastite emocionalnosti i vanjskog svijeta. Kako gore, tako dolje - ono
što je na nebu mora se odražavati na događaje na zemlji, a ono što je na
zemlji mora imati neki pandan na nebu, svoj kozmički prauzor. Kad se
isposnik peče na vatri, on ima dojam da i svi svjetovi bogova gore skupa
s njim, da gore i nebo i zemlja, i bogovi će sigurno morati nešto
poduzeti da to prestane. Ispunit će mu želju, samo da ugasi vatru kojom
pali sva tri svijeta. Eto, tako su drevni Indijci razmišljali. Ipak,
očito je da je takva ekstremna praksa povremeno proizvodila djelovanja
na psihu koja daleko iskaču iz sfere normalnog, i zbog toga imamo
filozofiju upanišada i Bhagavad-gitu, koja je nastala upravo u doba kad
je isposništvo iz nekog razloga bilo iznimno popularno, i koja očito
potječe iz jnana kanda tradicije, i predstavlja usavršeniju verziju
nauka i stila vidljivog u starijim tekstovima poput Katha upanišada.
Veza između isposništva i takve uzvišene filozofije po svoj prilici
nalikuje vezi između alkemije i kemije, te astrologije i astronomije.
Izvorno magijska i emocionalna praksa pokušaja djelovanja na stvari
pomoću iluzornih hermetičkih principa povremeno može uroditi
neočekivanim otkrićima i plodovima, koji onda nastave samostalni život
na tangenti izvorne discipline. Tradicije yoge (kakva je kasnije
poznata) i vedante nastale su dakle u kontekstu isposništva i
odbacivanja svijeta, kao tangenta ionako marginalne discipline surovog
isposništva. Ipak, i isposnici različitih vrsta i filozofi rane vedante
slagali su se oko jednog: spasenje je nemoguće vedskim obredima. Vedski
obredi su smatrani korisnima za postizanje svjetovnih ciljeva, poput
kiše, dobrog uroda, sreće u životu, zdrave djece i sličnog, ali za
postizanje transcendentalnih ciljeva su beskorisni.

Stav tadašnjih isposnika o vedama i obredima nije se bitno razlikovao od
stava ranih protestanata o Crkvi. Svi su se slagali oko toga da Crkva ne
valja, ali kad bi ih bilo što drugo pitao, posvadili bi se. Tako su
jedni lutajući pustinjaci smatrali da je jedino u isposništvu vrlina.
Drugi su smatrali da je krajnja vrlina istina, odnosno govorenje istine
i pravedan život, što će uroditi magijskim usklađivanjem praktikanta s
istinom kao temeljnim kozmičkim principom, i dati mu besmrtnost i moći.
Odatle potječe vedsko vjerovanje da onaj tko uvijek govori istinu
posjeduje magijsku moć pomoću koje se njegove riječi uvijek ostvaruju,
dakle kad on nešto kaže, svemir je magijski primoran to dovesti u
stvarnost. Treća grupa isposnika smatrala je da je znanje krajnja
vrlina, da se jedino znanjem postiže prosvjetljenje, i to znanjem
brahmana, onoga što je esencija pravednosti, vrline i svetosti u svim
žrtvenim obredima i dobrim djelima. To je grupa koja je proizvela
upanišade, grupa koja se bavila postizanjem kozmičke svijesti, spoznajom
jednog sveprožimajućeg, univerzalnog principa. Unutar te grupe postojala
su različite podgrupe s različitim idejama o tome kako postići spoznaju
brahmana - do koje se, po svoj prilici, na početku dolazilo posve
slučajno, uslijed što skladnog života, što dubokog razmišljanja, a što
ekstremnog isposništva. Neki su zato smatrali da do spoznaje brahmana
dolazi zbog usklađivanja s istinom i kozmičkim principima vrline, drugi
su smatrali da do toga dolazi zbog pročišćenja tijela i duha praksom
yoge (koja tada više nije bila samo nasumično surovo isposništvo nego
poluznanost u kojoj se već ustanovilo koje stvari daju bolje rezultate
od drugih, pa je praksa fokusirana u tom smjeru), a treći su smatrali da
ništa osim intelektualne analize i promišljanja o bitnom i sporednom ne
može postići prosvjetljenje. Ako je suditi po ljudskoj prirodi,
vjerojatno je svatko rezultat pripisao praksi koju je provodio prije
toga, a što je stvarni uzrok, sam Bog zna, a najvjerojatnije sama težnja
prema savršenstvu u kombinaciji s fokusom svijesti.

Kad je dakle mladi i nadobudni Siddharta Gauthama zbrisao od kuće i
odlučio poduzeti nešto da se spasi od patnje, bolesti, smrti i sličnih
divnih aspekata svjetovnih života, logično je bilo da se pridružio
lutajućim isposnicima i dobio isposničko ime Šakyamuni. Tamo je naučio
prakse koje su ovi prakticirali i višegodišnjim samomučenjem i
izgladnjivanjem se doveo na rub smrti.

To je bila točka u kojoj je morao pomisliti nešto na temu: "Pobjegao sam
iz svijeta u kojem postoje patnja, bolest, starost i smrt, i otišao
prakticirati isposništvo kojim sam se izlagao patnji i bolesti i doveo
se na rub smrti. Ovo izgleda kao samo drugi oblik istog problema, i u
tome nema rješenja". Tada je napustio isposnike, koji su svi zaključili
da je duhovno propao i vratio se grešnom životu. On se pak sjetio stanja
mira u koje je ušao u djetinjstvu sjedeći pod stablom jabuke, i
zaključio da je to imalo više veze sa stanjem pravog duhovnog mira nego
svo isposništvo. Našao je neko drvo, sjeo pod njega, reproducirao stanje
iz djetinjstva i zakleo se da se neće maknuti dok se ne prosvijetli.
Naravno, većina toga su budističke legende ali vjerojatno tu postoji
jezgra istine: Šakyamuni je odustao od magijskih, hermetičkih metoda
postizanja ciljeva, i otkrio je put disocijacije, razdvajanja svijesti
od svijeta. Otkrio je stanje dhyane, meditacije. Koliko je duboko
prosvjetljenje koje je postigao teško je znati, ali ono do čega je on
ovdje došao je tako radikalno novo, da prije njega nisam našao nijedan
presedan u povijesti čovječanstva da je nekom drugom uspjelo nešto
slično. Buda je raskrstio s magijskom, hermetičkom slikom svijeta, i tu
sliku je zamijenio analitičkom i disocijativnom. To je praktički na
razini Newtonove teorije gravitacije i Einsteinove teorije relativiteta
po svojoj revolucionarnosti i radikalnosti. Buda je zaključio nešto
radikalno: da svemir nije briga za nikoga, da unutarnje i vanjsko nemaju
nikakve veze, da je isposništvo kao metoda prisiljavanja svemira
beskorisno, da su molitve bogovima beskorisne, i da je najbitnije od
svega divestirati vlastitu duhovnost iz svijeta, da je bitno povući
vlastitu duhovnu silu iz svijeta, prestati se investirati u svijet i
djelovanje i dopustiti da svijest boravi u vlastitoj prirodi, potpuno
transcendentalna svijetu i nedirnuta svijetom onako kako lotosov cvijet
boravi iznad močvare.

Buda nije izmislio baš sve aspekte nauka koji je izložio. U njegovo
vrijeme bilo je poznato dosta toga što je on samo spojio u smislenu
cjelinu. Teorija karme i reinkarnacije u njegovo doba je bitno
uznapredovala u odnosu na vedsku; smatralo se da grijeh proizvodi
vezanost za loše plodove a vrlina proizvodi vezanost za dobre plodove.
Smatralo se da je svakom djelu trenutno pridružena reakcija. Smatralo se
da neproklijale sjemenke prošlih djela privlače dušu u ponovno rođenje,
što je stvorilo prvu smislenu teoriju reinkarnacije. Postojale su razne
teorije o tome koje vrste djelatnosti nisu vezujuće i koje neće
uzrokovati ponovno rođenje. Postojalo je rudimentarno znanje o
stratifikaciji duhovnog svijeta.

Ali Buda je u sve to unio smisao koji je jako nalik Isaacu Newtonu koji
je unio smisao u nepotpune i netočne heliocentrične modele sunčevog
sustava. Buda je iz cijele jednadžbe uklonio magiju, i unio egzaktnost,
maltene duhovni mehanicizam. Pojave koje su se prije sagledavale kao
cjelina sad se analiziraju do sastavnih dijelova - rajčica se rastavlja
na sastojke od kojih nijedan nije "rajčica" ili Paradajzium. Ljepota se
analizira na sastavne dijelove od kojih nijedan nije lijep. Stvari koje
su prije smatrane odrazom kozmičkih hermetičkih principa sad se opažaju
kao iluzija, kao sintetički fenomen koji nastaje infuzijom duhovnih
elemenata u materijalni predmet ili stanje koji je ili iluzoran ili
prolazan, što rađa patnju.

Možda najveći doprinos budističke teorije je teorija duhovnih agregata,
koja kao jedan od najbitnijih korolara daje koncept anatmana,
nepostojanja vječne individualne duše. To je možda najsporniji aspekt
budizma. Naime, teorija duhovnih agregata govori da ono što ljudi
percipiraju kao sebe nastaje kao zbir duhovnih tvari, nastalih kao
rezultat karme. U osnovi, za razliku od klasične yoge koja karmičke
sjemenke opaža kao aditivne komponente, dakle dodatke na atman koje
treba ukloniti, budizam atman percipira kao iluzornu tvorevinu nastalu
od karmašaya, odnosno tvrdi da ne postoji duša, nego samo "karma". To je
zapravo točka u kojoj se riječ "karma" počinje koristiti u značenju
bliskom današnjem. Karma u tom značenju predstavlja hrpu duhovnih
struktura, i tu po prvi put koncept "čišćenja karme" ima nekakvog
smisla. Ako bismo htjeli ilustrirati taj koncept, možda je najbolje da
se poslužimo bojama kao ekvivalentima emocija koje stoje u pozadini
djela i investirane su kroz djela, i kao takve stvaraju "definicije"
osobnosti na toj razini djelovanja. Dakle recimo da sebičnost kao
emocija postoji kao astralna tvar smeđe boje. Sebično djelo znači da smo
kreirali sebičnost kao stanje svijesti, dakle sebičnu mrlju na astralu,
i djelatnošću je "zapečatili", jer djelatnost potvrđuje izbor. Naša
"duša" sad sadrži smeđu mrlju. Ukoliko osjetimo pohlepu i potvrdimo je
krađom, na sličan način dodajemo na svoju "dušu" još i prljavo crvenu
mrlju. Na takav način sakupljamo "lošu karmu", u smislu da nam se duša
sastoji od sve više prljavih i niskih stvari. Ukoliko umremo definirani
različitim vrstama grijeha, dešava se nešto specifično, što budizam prvi
definira kao moguće. U budističkoj teoriji karme, naime, kohezija karme,
odnosno tih energetskih mrlja, postoji samo kao inženjerski privid,
stvoren kontinuitetom tjelesnog postojanja. Kad se makne tijelo koje
kontinuitetom sjećanja i osjetilnih inputa stvara kontinuitet postojanja
osobe, ovisno o stupnju kohezije između karmičkih elemenata postoji
mogućnost da se oni raziđu i da se svaki "reinkarnira" na svojoj strani,
u drugu fizičku strukturu kojoj je privučen svojom specifičnom
"vibratornom strukturom", odnosno energetskim stanjem. Taj proces
podsjeća na stratifikaciju materijala u fizici, recimo kad pomiješamo
ulje i vodu mehaničkim putem a bez emulgatora, pa se oni postupno
razdvoje. Zajedničko fizičko tijelo stvara dojam prividne cjeline i
djeluje kao emulgator, ali njegovim nestankom moguća je disocijacija
karmičkih elemenata. Zbog toga u teoriji budizma postoje koncepti karme
i reinkarnacije koji se potpuno razlikuju od hinduističkog koncepta
reinkarnacije atmana, individualne duše, koja može biti zaprljana ili
očišćena ali ne može se dijeliti ili spajati s drugim dušama u veće
cjeline. Ali vedanta se ne razlikuje bitno od budizma; u nekom smislu,
vedanta također napušta koncept atmana kao celularne duše, i preuzima
sve budističke koncepte, osim što stanje nirvane tumači na daleko
kvalitetniji način od budizma: tumači ga stanjem sat-ćit-ananda koje je
intrinzička narav brahmana lišenog karme. Dakle i u zreloj vedanti i u
budizmu ono što se obično smatra dušom, zapravo je karma, odnosno
karmički agregat. Individualna duša u vedanti je ono što nastaje kad se
kroz karmu doživljava jedan aspekt brahmana po imenu asmita, jastvenost.
Povezivanje asmite s karmom stvara vezanost za svijet i propagira
koncept samsare, vječnog ponovnog rađanja u svijetu. Opažanje asmite kao
vlastite prave naravi bez ikakve veze s karmom omogućuje se povlačenje
asmite iz karme i disoluciju, rastvaranje karme na elemente materijalnog
svijeta, a asmita u samospoznaji brahmana postiže oslobođenje od svega
svjetovnog i tako boravi u vlastitoj pravoj prirodi.

Razlika između budizma i zrele vedante dakle nije toliko u tome da bi
budizam bio filozofija koja negira dušu i vječnost, jer je očito nešto
dobro moralo biti faktor Budinog prosvjetljenja, dakle mora postojati
univerzalni pozitivni princip, jedino što budizam jako radikalno tvrdi
da vječnost nije čovjekova, vječnost ne pripada nikakvom arhetipski
ljudskom duhovnom entitetu, nego da je ljudskost u svim njenim aspektima
prolazna, a da je jedina vječnost u savršenom duhovnom miru i blaženstvu
nirvane, koja nije nikakav antrpopmorfni raj nego negacija svega ljudskog.

Budući da su veliki budistički učitelji poput Milarepe govorili o
prosvjetljenju kao o stanju samospoznaje, nije daleko od pameti da je
razlika između budizma i zrele vedante zapravo semantička, i po svoj
prilici je uvedena zato što je Budi bio pun kurac antropomorfizama i
hermetizama, te magijskog doživljavanja svemira, bogova koji ispunjavaju
željice onima koji izvrše propisne obrede i raja koji izgleda točno kao
ljudski svijet samo bez nedostataka. On je uzeo veliku metlu i sve to je
pomeo u smeće. Šankaraćarya je iz budizma preuzeo manje-više sve
filozofske i teološke koncepte, od kompozitnosti fenomena preko
stratifikacije duhovnih stanja, bezvrijednosti obreda i isposništva za
prosvjetljenje, ključne vrijednosti znanja do apsolutne
transcendentalnosti cilja, a jedina stvar koju je zapravo modificirao je
uvođenje transcendentalnog koncepta jastvenosti koji se u bićima opaža
kao atman a u stvari je brahman. Dakle metode i ciljevi vedante i
budizma se u osnovi ne razlikuju, razlikuje se samo rječnik kojim se
definira poželjno stanje, s tim da mu se u oba slučaja pripisuju ista
svojstva: blaženo stanje savršenog mira i spoznaje.

Dakle, tamo gdje New Age filozofije "karmu" definiraju u osnovi kao
"sranja u čovjeku", tamo budizam čovjeka definira kao karmu. Karma je u
budizmu riječ koja opisuje ono što se obično smatra dušom. Tamo gdje se
"dharma" kolokvijalno definira kao "duhovni put" ili "duhovni zakon", u
budizmu dharma znači doslovno "budizam". Tamo gdje New Age definira
reinkarnaciju kao ponovno rođenje duše s ciljem učenja i stjecanja novih
iskustava, budizam reinkarnaciju doživljava kao oslobađanje potencijalne
energije iz karmičkog agregata koji se kolokvijalno naziva dušom, gdje
se ti dijelovi u teoriji mogu razletjeti svaki na svoju stranu, kao
dijelovi automobila koji je velikom brzinom udario u zid. Svaki od tih
dijelova ima svoju energiju koju oslobađa, a nastavak postojanja tog
agregata kao cjeline je više stvar slučajnosti nego pravila. Kako mi je
jedna budistica objasnila, kad se vrč razbije na krhotine, budizam bi
rekao da se vrč reinkarnirao. To je ortodoksno budističko viđenje
reinkarnacije karme: postojanje nastavljaju posljedice djela, odnosno
energetske strukture stvorene vezanošću, a ne "duša". Duša je prividni
entitet, isto kao što je jabuka prividni entitet nastao privremenim
postojanjem atoma i molekula u nekom određenom stanju.

To sve skupa zvuči jako "neduhovno" ljudima odrasli na religijama široke
potrošnje, smišljenima da utječu na emocije i uspavljuju intelekt, ali o
takvim stvarima je korisno razmišljati jer razmišljanje o njima dovodi
do buđenja iz sna.

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkxdUWIACgkQU8G6/NHezOctIACfYAzgrx/4dVEpgvNwYEV/v9AY
l70An1hBd8oNpMhw16EiaDezgeGqFh2J
=PFQi
-----END PGP SIGNATURE-----