-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

U prethodnim člancima sam se pozabavio razlikom između hermetičkih i
disocijativnih filozofija, ali budući da imam dojam kako se tu radi o
ključnom pitanju, krenut ću u detaljniju razradu.

Hermetička filozofija u užem smislu navodi sljedeće temeljne principe:

1. Princip mentalnosti (svemir je u osnovi mentalan i nalazi se unutar uma)
2. Princip korespondencije (kako gore, tako dolje)
3. Princip vibracije (sve vibrira, sve je u pokretu)
4. Princip polarnosti (u svemu postoji dualizam)
5. Princip ritma (cikličnost i ritmičnost događaja)
6. Princip uzroka i posljedice (temeljni zakon svemira je inherentno
kauzalan)
7. Princip spolnosti (muški i ženski spol su univerzalne kozmičke
stvarnosti)

Hermetičke filozofije u širem smislu su filozofije koje dijele većinu
tih premisa i magijskog, antropomorfnog doživljavanja svemira.

Da se razumijemo, hermetičko doživljavanje je intuitivno i prirodno
čovjeku. Hermetizam je verbalizacija prve ideje o svemiru koju je prvi
majmunoid imao još prije nego što je sišao sa stabla. Hermetizam je
način na koji mala djeca doživljavaju svemir. Hermetizam crta aute,
vlakove, brodove i avione s osmjehom. Hermetizam ne razlikuje vlastite
duhovne stvarnosti od vanjskih objekata koji su povezani s tim
stvarnostima: hermetizam u svim vanjskim stvarima vidi simbole duhovnog
svijeta. Hermetizam materijalni svijet doživljava kao ekstenziju
vlastite duhovnosti, a cijeli svijet kao igralište bogova i duhova, koji
mu poručuju različite stvari događajima koje treba osluškivati i
dokučiti njihovu volju, koja ga vodi kroz život.

Hermetizam je od strane New Age filozofija toliko univerzalno prihvaćen
kao neupitna istina, da ga se naprosto aksiomatski podrazumijeva u svim
daljnjim razmatranjima, što ponekad stvara vrlo nakaradne rezultate, kad
se pokušava objediniti npr. hermetičke principe i budizam, što pak
prirodno slijedi iz New Age vjerovanja da su sve filozofije zapravo samo
dijelovi jedne istine. To je posve pogrešno. Postoje filozofije i
religije koje imaju toliko međusobnih sličnosti da ih se može smatrati
podvrstama iste temeljne filozofije, ali isto tako je istina da postoje
grupe filozofija, koje su međusobno potpuno nespojive jer o temeljnim
pitanjima imaju dijametralno različita mišljenja. Takav je slučaj s
hermetizmom i budizmom.

Hermetizam nije bio stran koncept civilizaciji u kojoj je nastao
budizam. Štoviše, vedska kultura je jedan od najboljih primjera
hermetičkog svjetonazora. Ipak, zaključci do kojih je Buda došao su na
fundamentalnoj razini suprotni hermetičkim principima.

Taj fundamentalni konflikt može promaknuti onome tko ne razmišlja o
svemu što slijedi iz četiriju plemenitih istina:

1. patnja je inherentna ljudskom iskustvu (sarvam dukkham, odnosno "sve
je patnja" ili "sve je bolno")
2. patnju uzrokuje žudnja (odnosno investicija vlastite duhovnosti u
svijet, čime se svjetovne objekte i njihova stanja proglašava
privlačnima ili odbojnima)
3. prestanak patnje je moguć, i postiže se razjedinjenjem vlastite
duhovnosti od svijeta, odnosno prestankom projekcija vlastitih duhovnih
stanja po svjetovnim objektima
4. put do prestanka patnje se sastoji u prakticiranju "plemenitog
osmerostrukog puta", koji se u osnovi svodi na ispravno sagledavanje
pojava, ne-stvaranje vezanosti, ne-stvaranje projekcija, te etičkih
principa utemeljenih na istini i dobru, što znači da je temeljna etika
utemeljena na principu da osjetilna bića pate u svijetu i da djelatnost
treba biti takva da tu patnju ne povećava nego ako je moguće smanjuje.

Iz pozicije budizma, hermetički principi su de facto ideologija
vezanosti i patnje, ideologija smišljena iz pozicije nerazlikovanja
vlastitih duhovnih elemenata od svijeta, iz pozicije vezanosti vlastite
duhovnosti za svjetovne pojave, i duhovnih reakcija koje su vođene
subjektivnim iščitavanjem svjetovnih stanja.

Primjerice, budistička analiza lijepog prizora u prirodi glasi da
određeno povoljno stanje svjetovnih elemenata i sila djeluje na
osjetilne inpute bića, koje te inpute sukladno svojoj fizičkoj prirodi
(genetika) i trenutnom stanju energija koje tvore um i osjećaje tumači
na određeni način. Pojavu koju bi jedno biće tumačilo na jedan način
drugo biće će tumačiti na možda posve suprotan. Dakle "povoljnost" ili
bilo kakva druga emotivna odrednica nije inherentna fizičkoj pojavi,
nego nastaje u umu promatrača. Konkretno, fotografija koju sam ja snimio
u prirodi nije fotografija aspekta prirode. Priroda je tu potpuno
sporedni element. Fotografija je zapravo smrznuti aspekt svijesti
fotografa koji ju je snimio. Fotograf je odabrao što će gledati, kako će
gledati, kakva duhovna stanja će pokušati "uhvatiti" i utkati u
fotografiju. Da ih nije vidio u pejsažu, vidio bi ih u prašini na podu.
Dakle sadržaj fotografije nema veze sa svijetom, sadržaj fotografije je
pogled u um fotografa.

Prekrasan zalaz sunca nakon dosadnog dana izaziva dramatične duhovne
reakcije. Isti taj prekrasan zalaz sunca na Antarktici, koji traje
mjesecima, postaje prvo uobičajen, pa dosadan, pa naporan i na kraju
bolan. Ljepota dakle nije u zalazu sunca, pa čak ne posve ni u "oku
promatrača". Stvar je kompleksni artefakt svijesti, i to je jedan od
bitnih elemenata nauka budizma: sva iskustva su sintetička. To znači da
su iskustva vektorske rezultante nekoliko sila, što je između ostalog
jako, jako na tragu znanstvenog doživljavanja pojava. Zemlja po kojoj
hodate zapravo ne postoji kao "zemlja", to je rezultanta ogromnog broja
sila, zemlja je ono što nastaje međudjelovanjem velikog broja atoma
različitih tvari od kojih nijedna nije "zemlja", i to na određenoj
temperaturi, pri određenoj gravitaciji, atmosferskom tlaku i sl., i sve
to je relativno u odnosu na skup osjetila s kojim raspolaže konkretna
životinjska vrsta po imenu "homo sapiens" koju doživljavate kao sebe.

Mislim da većina ljudi, osim možda par znanstvenika, uopće ne razumije
koliko je njihovo doživljavanje svijeta određeno njihovom ljudskom
prirodom, i nekako zdravo za gotovo podrazumijevaju objektivnost svoje
percepcije svijeta, iz čega pak u par koraka dolazimo do hermetičkog
svjetonazora, po kojem je čak i spol kozmička kategorija, a bogovi imaju
isti emotivni sklop kao ljudi, po principu "kako gore, tako dolje", što
je, dakako, zato što su Bogovi napravili ljude po svom liku, a ne obratno.

Nisam siguran kako bih najlakše ilustrirao poantu, jer ukoliko ostanem
na ovome, siguran sam da većina auditorija neće shvatiti "gravitas"
cijele stvari. Idem uzeti nešto iz pop literature, recimo Twilight sagu
od Stephanie Meyer. Ako već niste čitali budističku teoriju, to
vjerojatno jeste, pa ćete me lakše pratiti.

Dakle, ukoliko uđemo u "svijet" njenih romana, kad ste čovjek morate
paziti kako ste odjeveni da se ne smrznete po hladnom vremenu. Morate
paziti kakvu obuću nosite da si ne ozlijedite stopala. Morate paziti da
ne idete u dijelove grada koji su opasni da vas netko ne opljačka i
ubije. Noću morate paziti da ne idete na jako mračna mjesta jer se
nećete moći orijentirati, a možda vas tamo nešto vreba. Najradije idete
nekamo po danu, a po noći morate spavati. Vašim dnevnim ciklusom
dominira potreba za noćnim odmorom. Određene stvari su vam privlačne kao
hrana i piće, dok su vam druge odbojne. Ljudska krv u vama izaziva
odbojnost, strah, užas i gađenje.

Ukoliko vas netko pretvori u vampira, vaša se slika svijeta kompletno
mijenja. Vašim ponašanjem dominira žeđ za ljudskom krvlju; prolivena
ljudska krv vam je nešto najslađe, najveće zadovoljstvo na svijetu.
Nemate potrebu za snom i odmorom. Fizička snaga i otpornost na fizički
napad su vam tolike, da se morate bojati jedino vatre, drugih vampira i
vukodlaka; ništa drugo vam ne može naškoditi.
Ono što ljudi smatraju hranom, vama je jednako nezanimljivo kao posuđe u
kojem je servirano. S druge strane, ljudi koji tu hranu jedu iznimno su
vam privlačni kao hrana, odnosno piće, i morate se iznimno kontrolirati
ako ih ne biste ubili i popili im krv do zadnje kapi. Budući da ste
fizički praktički neranjivi, ne morate brinuti oko zaštite tijela od
elemenata; odjeća i obuća vam služe isključivo za ukras i glumljenje
ljudske uloge. Možete se brzinom jurećeg vlaka zabiti u planinu, i
pritom će stradati jedino planina i vaša odjeća. Možete bez straha i
oružja šetati kroz najopasnije četvrti gradova, ali zato ćete
izbjegavati sunčano vrijeme budući da vas lom svjetla na kristalićima
vašeg oplošja, da ne velim kože, trenutno razotkriva kao neljudsko biće.
Osjetila su vam takva da čujete šapat na udaljenosti nekoliko
kilometara, možete osjetiti mirise koje ni pas tragač ne bi mogao
osjetiti, i vidite bolje od bilo koje ptice grabljivice. Vaše
doživljavanje "tvrdog", "hladnog", "vrućeg", "opasnog", "poželjnog" i
"neugodnog" potpuno je drugačije nego ljudsko. Doživljavate isti
materijalni svemir kao ljudi, ali ga doživljavate neljudskim tijelom s
neljudskim intelektom i osjetilima, zbog čega je vaše iskustvo
stvarnosti svijeta nešto sasvim drugo nego ljudima. Vrijeme je, također,
ljudima nešto sasvim drugo nego vama, jer vi za razliku od njih ne
starite. Šuma puna grabljivih zvjeri ljudima je mjesto straha i smrtne
opasnosti. Vama je to mirno, ugodno mjesto na koje idete ručati:
medvjede i pume, po mogućnosti. Kad se čovjek nađe oči u oči s čoporom
lavova, on razmišlja o svojoj smrti. Vi razmišljate o tome koliko lavova
da pojedete a da ne poremetite prirodnu ravnotežu mjesta, i o tome koji
će biti ukusniji.

Da s tog primjera prijeđemo na manje fiktivni, recimo da imate pištolj u
ruci i okruženi ste bijesnim psima lutalicama. Imate vrlo zdrav dojam
kontrole situacije, nanišanite najbližeg, povučete obarač i čujete
"klik" - pištolj se zaglavio. E taj osjećaj promjene u doživljavanju
situacije - to je srž budističkog nauka. To je odlična demonstracija
sintetičnosti iskustva, i njegove inherentne subjektivnosti. To je točka
koju je shvatio Buda, to je točka u kojem je hermetički svjetonazor
otpisao kao narcisoidnu iluziju, vrlo sličnu geocentričnom sustavu,
astrologiji i alekemiji, koje sve svemiru pristupaju na način koji
implicitno podrazumijeva glatkoću prijelaza između unutarnjeg i vanjskog
svijeta, ne razlikujući subjektivne uloge vanjskih stvari u našem
subjektivnom, psihičkom svijetu od tih vanjskih stvari kao takvih,
smatrajući da ta dva svijeta čine cjelinu, da nas sunce voli zato što
nam je fino kad nas obasja, i da je šuma strašna zato što se bojimo u
nju ući kad je mrak.

Hermetički svjetonazor je neizmjerno intuitivan, isto kao što je
geocentrizam neizmjerno intuitivan. Svo naše iskustvo govori da zemlja
miruje a nebeska tijela se kreću. Svako dijete razumije da se sunce
kreće po nebu. Ali u stvari se Zemlja kreće, oko vlastite osi i oko
Sunca. Geocentrizam je iluzija. Hermetizam je iluzija. Hermetizam je
iluzija koja nastaje uslijed prožetosti fizičke percepcije našom
subjektivnošću; hermetizam nema sposobnost objektivne analize, on je
prvenstveno filozofija subjektivnog osjećaja. Ono po čemu je budizam
radikalan je tvrdnja da je cjelokupno naše iskustvo svijeta sintetičko.
Sintetička narav iskustva znači da naše iskustvo svijeta ne mora imati
nikakve veze sa svijetom kao takvim. Naše iskustvo definira genetika
biološke vrste kojoj pripadamo, osjetila kojima raspolažemo, te
interakcija tih osjetila s tvari svijeta. Je li svijet Božje tijelo,
Božji san, ili video igra nekog astralnog bića, to vi ne možete znati
sve dok imate hermetičku sliku svijeta.

Za razliku od hermetizma, temeljne istine budizma uopće nisu intuitivne;
štoviše, većina ljudi ih smatra pesimističnima ili čak depresivnima.
Temeljna istina budizma, da je sve patnja, zvuči suludo, budući da svi
doživljavamo pomiješana ugodna i neugodna iskustva i naizgled se čini da
ugodnih iskustava ima dovoljno da tvore sasvim solidnu protutežu
neugodnima. Instinktivna reakcija na "sarvam dukkham" je dijametralno
suprotna od instinktivne anahatične reakcije na hermetičke principe. Ali
budizam je na daleko boljem tragu, daleko je bliži istini.

"Sarvam dukkham" je jako na tragu yogijske maksime "yogaś ćitta vrtti
nirodhah" - yoga je umirenje duhovne supstancije. Naime, implicitno toj
maksimi yoge je znanje da apsolutno sve fluktuacije umne supstancije
projiciraju patnju (dukkha) na atman/brahman. Kad se duhovna supstancija
smiri, osjećamo blaženstvo, koje dolazi od brahmana, koji je s druge
strane svega toga. Zbog iluzije, smatrate da je blaženstvu uzrok
interakcija osjetila s povoljnim objektima, ali nije tako. Blaženstvu je
uzrok poniranje duha od osjetila prema sebi samome. U seksu, blaženstvo
ne dolazi od stimuliranja spolnog organa. Blaženstvo dolazi kad uslijed
stimuliranja spolnog organa okrenete svijest prema sebi samoj, kad vam
Kundalini krene kroz sušumnu prema gore. Tada doživljavate orgazam, kad
vam se energetski sustav preustroji na takav način da umjesto osjetila
percipira nešto od unutarnje naravi svijesti. To je još uvijek
percepcija svijesti kroz jako debeli filter tjelesnosti i ograničenja,
ali u osnovi, orgazam je najbliži yogijskom iskustvu od svih standardnih
svjetovnih stanja - onaj dio orgazma kad "puknete", kad više niste u
stanju održavati kontinuitet misli ili osjetilne percepcije i počnete
svršavati, i ništa drugo za vas ne postoji. Koliko god orgazam bio
drastično iskustvo, to iskustvo je u osnovi prekid normalne moždane
aktivnosti. "Normalna" veza svijeta, osjetila i svijesti u orgazmu je
poremećena, i zato je orgazam blaženo iskustvo. Ako pokušate zadržati
svijest i osjetila za vrijeme orgazma, ili nećete svršiti ili će orgazam
biti bijedno iskustvo u usporedbi s pravom stvari.

To u osnovi znači da je cijelo iskustvo tijela i svijeta zapravo patnja
koja prekriva unutarnje blaženstvo atmana, i kad se ta patnja na
trenutke prekine doživljavamo nešto malo od blaženstva, i zbog iluzije
smatramo da je svijet uzrok tom blaženstvu, i kao budale još jače
prionemo uz svijet tražeći još, a rezultat je neminovno razočaranje i
bol. To je shvatio Buda: svijet je totalno, apsolutno sranje bez ikakvih
otkupljujućih kvaliteta radi kojih bi imalo smisla prijanjati uz njega.
Svijet je mjesto koje smo ispravno shvatili jedino posve ga napuštajući.
Njegova priroda je apsolutno, bezuvjetno negativna. Utrnućem svih
vezanosti, svih psihizama investiranih u svijet, nastupa sloboda koja je
apsolutno, krajnje blaženstvo.

Spoznaja prirode svijeta dovodi do spoznaje da je duša u ovom svijetu
stranac; suvišni i tuđinski element, nešto kao vanzemaljac. Nama ovdje
nije mjesto. Svijet ima svoje zakonitosti po kojima se ponaša neovisno o
nama, i mi smo tu nešto poput svjedoka obmanutih da igraju nekakav bitni
dio kozmičke igre, a u stvarnosti su privezani uz iluziju koja sama sebe
propagira i hrani energijom njihove vezanosti. To je centralni nauk
Gite: da je obmanut onaj tko misli "ja sam djelatnik, ja djelujem". U
stvarnosti, "gune", svojstva svijeta, vrše sva djela. Atman je samo
svjedok na kojeg se projiciraju iskustva svijeta. Onaj tko zna tu
istinu, on se ne poistovjećuje s tim cirkusom i ne prijanja ni uz grijeh
ni uz zaslugu:

"Gospod ne stvara djela i njihove plodove,
niti potiče bića na djelovanje,
niti je on odgovoran za vezu
između djelatnika i plodova djela.
To čini Priroda.

Svevišnji ne prihvaća ničiji grijeh,
pa čak ni zaslugu.
Mudrost je prekrivena plaštem neznanja.
Zbog toga su bića u zabludi.

Ali u onima,
koji su neznanje uništili znanjem,
znanje poput sunca na izlasku
otkriva Svevišnjeg.

Umom utemeljenim u Tome,
duše utemeljene u Njemu,
usmjereni na Njega,
posve predani Njemu,
mudrošću posve očišćeni,
postižu konačno savršenstvo."

(Bhagavad-gita 5, 14-17)

Pouka Gite je, u osnovi, identična pouci budizma: ako si već ovdje
zaglavio, prakticiraj ispravno djelovanje, ono iz nevezanosti i koje
raspršuje iluziju. Ali radi na tome da se ovdje više ne vraćaš, jer ovo
nije dobro mjesto. Daleko je ovaj svemir od toga da bi bio "Božje
tijelo". To je prije Božja noćna mora, ispunjena svim vrstama zala. Sve
težnje trebaju biti usmjerene prema transcendenciji svijeta, a nikako
valjanju u svojstvima svijeta.

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkxcXbIACgkQU8G6/NHezOdv1QCg6d6G3OwzUCkgZRSk4zWjRA1E
0+0An2CpYwfHMzrw03pwGS9s9w+VlLqf
=AhdY
-----END PGP SIGNATURE-----