-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Djurdjica Crnogorac wrote:
> I ako se kojim slučajem ikad izvučeš, to ti zauvijek ostaje stigma zbog
> koje ne možeš naći posao, zbog koje te bilo tko može diskreditirati kad
> god želi. Nije da će netko uperiti prstom u čovjeka s pacemakerom i
> zgražati se. Ali dovoljno je da imaš težak period depresije i beznađa, i
> pokušaš se ubiti. Što se očito dogodilo u Danijelovom slučaju. Dakle
> nikakvi glasovi, nikakvi luđački simptomi, ništa. Suicidalna depresija
> bespomoćnog djeteta zbog nasilja i bezizlazne situacije.

Što je najveća fora, ja sam u to doba bio ista vrsta militantnog
scijentističkog ateista kao ti likovi koji su jučer čuli da Bog ne
uzrokuje gromove pa su si sad tak super da moraju doći na newse reći
svim "vjernicima" da su budale. Prije bi vjerovao u kakve god hoćeš
vanzemaljce nego u Boga; smatrao sam da moraš biti totalni debil da bi
bio vjernik, a tamo gdje klinci na zidu imaju gole ženske ja sam imao
kompjutore i svemirske letjelice. Dakle upravo suprotno priči koju razni
majmuni tu pokušavaju prodati po newsima, u ludnicu me nisu zatvorili
zato što mislim da sam Bog, zatvorili su me u ludnicu dok sam se furao
na fiziku i informatiku.

> Ali njegov je grijeh što se poslije takve krize išao baviti yogom, a još
> veći grijeh je što je u tome bio uspješan.

Nema ti tu nikakve uzročno-posljedične veze, ja sam se počeo baviti
yogom kad sam s fizikom došao u slijepu ulicu i vidio da u tom smjeru
nema one vrste odgovora koji mene zanimaju. Dakle ovo što si napisala je
formalno točno ali stvara lažni dojam. Moja reakcija na dugotrajnu
traumu je bila bijeg u svojevrsnu kombinaciju znanosti i znanstvene
fantastike, gdje sam si izgradio cijeli svijet fantazija na temu
vizualizacije pada fotona ispod horizonta događanja u pokušaju
vizualizacije njegovog eventualnog raspada na skalarnu i vektorsku
komponentu. Dakle s tim sam se ja "za vrijeme i poslije" bavio, a ne
yogom, barem ne u formalnom smislu. Stvari kojima sam se bavio su dobar
mentalni trening, ali u osnovi sam bio materijalističko govno vrlo
slično ovim trasherima. Vjera Lopina me je nakratko upoznala u toj fazi
na sastanku Mense, nisam bio zabavno društvo. Naravno, u retrospektivi
mi je jasno da su te moje brijačine bile svojevrsni eskapizam, pokušaj
stvaranja nekakve paralelne mentalne egzistencije sa što manje dodira sa
"stvarnošću" koja se svodila na šetanje između staraca koji bi me
mlatili doma i klinaca koji bi me mlatili u školi zato što su "nanjušili
krv". Kad "čahura" u koju sam se pokušao sakriti nije više bila u stanju
izdržati pritisak "stvarnosti", e to je ona točka u kojoj se ideš ubit.
Ono, probao sam svašta, nije funkcioniralo, pa-pa.

Nisam se yogom počeo baviti ni kao reakcijom na ludnicu i takve stvari.
Cijelo vrijeme sam brijao po fizici - davao ispite, maturirao s pet,
upisao fiziku na PMFu, i zapravo tek kad sam imao čistu situaciju, da
nisam više bio motiviran bijesom i nadrkanošću na različite majmune koji
mi rade o glavi, dakle kad sam mogao na miru revidirati svoje motive,
došao sam u egzistencijalnu krizu u kojoj sam vidio da ono što hoću nije
dohvatljivo kroz fiziku, ali ne znam kroz što *je* dohvatljivo, a i tu
sam bio u takvom raspoloženju da bi se prije išao napiti nego baviti
yogom. U "Mogućnosti novog" sam napisao kako sam došao do koncepta da bi
yoga uopće bila smisleni pravac. Dakle nisam se počeo baviti yogom iz
reakcije na nešto, kako tvoja izjava daje naslutiti, nego uslijed
prijeloma u doživljavanju temeljne stvarnosti.

Naravno, u yogi sam bio uspješan, ali vjerojatan razlog je taj što sam
bitno pametniji od profila ljudi koji se takvim stvarima inače bave,
imao sam vrlo dobro istreniran znanstveni način razmišljanja pa zato
nisam popušio stvari koje "vjernički" profil ljudi popuši pa zato ništa
ne naprave. Ja sam yogi pristupao eksperimentalno, kao bilo čemu u sferi
prirodnih znanosti. Probaš raditi neku tehniku i pratiš što se događa.
Variraš i vidiš što bolje djeluje. S takvim jednostavnim povratnim
spregama vrlo brzo postigneš rezultate. Na temelju rezultata revidiraš
teoriju i tako dalje.

Dakle, u usporedbi s načinom na koji sam ja razmišljao, različite
"pametne" teorije mojih kritičara su totalni promašaj. Oni uvijek
podrazumijevaju nekakve emocije kao temeljni motivacijski mehanizam, a
ja uopće nisam tako funkcionirao. Ja sam imao svojevrsnu "težnju prema
zvijezdama", kako bi se to pjesnički reklo. Stvari koje su mi pravile
sranje izvana, npr. starci, samo bi me jače fokusirale prema "tom
nečemu", pokušavao sam se probiti prema tome, i nalijetao na zid. Točka
u kojoj se ideš ubiti je ona u kojoj više ne vidiš načina da dosegneš to
čemu težiš, a sve osim toga je mrak. U toj točki sam, gledano u
retrospektivi, imao tako jaki stupanj traumatskog stresa da apsolutno
ništa od toga svega ne bi uspio verbalizirati; da me itko išta pitao,
pričao bi mu o svojim razmišljanjima o fizici i Danikenu, ali vjerovala
ili ne uopće mi ne bi palo na pamet da ikome velim da me starci zadnjih
deset godina mlate ko idiota - to je naprosto bilo pokopano ispod
percepcije, a svijest sam apsorbirao u fiziku. Kasnije sam skužio da je
to zapravo poprilično česti oblik psihičke samoobrane, način na koji se
psiha štiti od lomova, ali onda nisam imao pojma o tome. Svi bi mi
radili sranja a ja bi pokušao modelirati raspad fotona i izolirati
njegovu vektorsku komponentu. Lud? Definitivno. Ali paradoksalno,
ludnica mi je koristila jer sam se maknuo od staraca dovoljno da mi se
neke stvari počnu vraćati u normalno stanje, da mi se psiha počne
oporavljati od njih. Ne znam možeš li si zamisliti kakvo je sranje
ludnica - apsolutno grozno mjesto, nešto kao konclogor - ali ako mi je
to mjesto bilo mjesto oporavka od staraca, onda ti je sve jasno kako mi
je bilo s njima.

Jedna od stvari koje seronje s newsa uvijek promaše je Dominik; oni nisu
u stanju shvatiti u kakvom odnosu smo bili nas dvojica. To ti je
funkcioniralo tako da bi se nas dvojica skroz ufurali u nekakvu
brijačinu, do točke da uopće ne percipiramo ova dva mraka. Doslovno smo
napravili nekakvu svoju terminologiju i skraćenu komunikaciju zbog koje
na kraju kurca nismo bili u stanju objasniti nikome izvan te brijačine -
praktički smo si čitali misli cijelo vrijeme i razgovarali u mnemoničkim
kraticama. Da nije bilo te mogućnosti "ludovanja u dvoje", vjerojatno
bih zaozbiljno poludio. Ovako, uspijevali smo nekako napraviti dovoljno
konzistentnu brijačinu da kompletno potisne na stranu očaj stvarne
situacije u kojoj smo se nalazili, i to je čisto dobro funkcioniralo,
ali kako su starci postajali luđi i brutalniji, kako su se sve češće
prijetili da će nas "dati u dom", tako se češće dešavalo da se Dominik i
ja pogledamo po sistemu "this is not going to work".

Ne znam kako si razni tomeki zamišljaju Dominika, ali to je lik kojega
su starci odveli u dućan da si odabere igračku kad je imao pet godina, a
on je odabrao produžni kabel. Taj je radio s lemilicom prije nego većina
klinaca nauči drkati. Kad je bildao, sam si je pravio anaboličke
steroide doma. Natprosječno pametna osoba sa završenim faksom u
usporedbi s njim izgleda kao debil. Dok sam imao onu hrpu smotanih i
umišljenih učenika oko sebe, jedino Dominik i Romana su bili u stanju
čitati moje tekstove i stvarno *razumjeti* što piše i postavljati
pitanja iz pozicije razumijevanja. Jedno od zabavnijih sjećanja mi je
kako je Dominik ispreskakao Felixa u Zapruđu; priceless. :) Problem s
Dominikom ti je da taj lik ima takve oscilacije u karakteru i ponašanju
da ti zlo dođe. Zamisli si nekoga tko naživo eksperimentira sa
svjetonazorima i karakternim svojstvima, pa ga vidiš jedan dan i zvuči
kao Milarepa, vidiš ga drugi dan zvuči kao Tomek, vidiš ga treći dan
zvuči kao nedojebani prištavac, vidiš ga za dva tjedna zvuči kao
kamiondžija, vidiš ga za pet dana i izgleda kao Buda. U jednoj njegovoj
posebno iritantnoj fazi (vježbao je sranje svima po glavi) sam zaključio
da mi se vrti u glavi od njega i rekao mu da se goni u kurac. Biljana ga
je nedavno vidjela - njen komentar je bio da je Dominik jedina osoba
koju je vidjela, osim nas i "dečki gore", da je u stanju komunicirati
brzim sekvencama mentalnih objekata. Ono, pogleda ga, pita se "jel to
Dominik", lik ju ispreskače s fontanom mentalnih objekata velike brzine,
njen zaključak "da, to je Dominik". :)

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkwZG3sACgkQU8G6/NHezOd8zACfbcVBdFxtzRaOzxjtqoqBTQjz
YbQAoLFZMKI49RszcpGtve29jZtmq7qJ
=ivEl
-----END PGP SIGNATURE-----