-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Nato će zmija ženi: "Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad
budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi
koji razlučuju dobro i zlo."
(Postanak)


Kad se počne pričati o duhovnosti, ljudi imaju težnju pojednostavljivati
stvari preko mjere koju bih držao smislenom i korisnom. Ako bih tu
pojavu morao nekako opisati, rekao bih da se radi o vjerovanju u
singularnost duhovne stvarnosti.

Pojednostavljena verzija te teza bi glasila da s jedne strane postoji
fizički svijet, sa mnoštvom kompleksnih pojava koje ga sačinjavaju, a s
druge strane postoji Bog.

S jedne strane, može se reći da takva pozicija ima smisla. Doista, s one
strane relativnog postoji Apsolut, kojeg za sve praktične svrhe možemo
smatrati Bogom, ali relativni svijet se sastoji od bitno više slojeva i
pojava od ovog našeg, materijalnog svemira. Relativnu stvarnost
sačinjava specifična vrsta vektorskog prostora, gdje dimenzije tog
prostora nisu samo prostor i vrijeme, nego i apstraktniji aspekti poput
misli i suptilnih aspekata Božje naravi. Pojava rasta u složenosti kakvu
opažamo kroz povijest materijalnog svemira može se objasniti
"naslanjanjem" entiteta iz viših dimenzija relativne stvarnosti -
astralne, kauzalne ili kako god ih želite zvati - na entitete i
strukture u ovom našem materijalnom odsječku šire stvarnosti.
Pojednostavljeno, to znači da duhovne stvarnosti u bitnoj mjeri utječu
na intenzitet i smjer evolucije u materijalnom.

Religijske mitove o stvaranju treba dakako uzeti ne sa zrnom soli, nego
sa cijelom solanom. Ništa od toga nije doslovno istinito, ali u velikom
broju slučajeva ta vrsta bajki nastaje u pokušaju da netko prenese
duhovni koncept kojeg je shvatio ili koji mu je izronio unutar svijesti
u daršanu nekog višeg, duhovnog bića. Budući da takve stvari nije moguće
strogo znanstveno opisati i objasniti čak ni kad netko ima znanstveni
misaoni aparat, a kamo li u situaciji kad je primatelj takvog uvida
osoba bez ikakvog intelektualnog treninga, npr. poljoprivrednik iz
brončanog doba, jasno je da su bajke, mitovi i pjesničke slike najbolje
čemu se možemo nadati, ali kad pokušamo kroz taj medij dokučiti duhovnu
poruku, otvara se more nepouzdanih i vjerojatno pogrešnih tumačenja, u
kojem se ipak povremeno dade razlučiti i ponešto korisno. Dakako,
problem s takvim tekstovima je u tome da moraš znati odgovore na temelju
drugih izvora, kako bi ih mogao ispravno interpretirati, što ih čini za
sve praktične svrhe beskorisnima.

Ipak, ako bih u retrospektivi vlastitih iskustava i saznanja
interpretirao religijske mitove, onaj aspekt mitova koji mogu potvrditi
je upravo onaj kojeg ljudi obično vole ignorirati. Naime, koncept
pluralnosti duhovnog svijeta i konflikta različitih duhovnih sila
ljudima iz nekog razloga zvuči naivno i neuvjerljivo, vjerojatno zbog
implicitnog platonizma, zbog kojeg vjeruju u uređenost i sklad viših
svjetova, na kojima nema mjesta za kaos, nered i konflikte kakvi
prevladavaju u nesavršenom materijalnom svijetu. To stvara svojevrsnu
"religiju utjehe", koja smiruje i stvara dojam da će sve biti u redu,
samo ako u duhovnom smislu preživimo ovaj svijet i ovdje ne propadnemo.
Ja se slažem da je problem upravo u tome: duhovno preživjeti ovaj
svijet, ali aspekte ovog svijeta koji pokušavaju ugroziti naše duhovno
preživljavanje kreiraju između ostalog i pojave koje transcendiraju
fizičko, ali na fizičkom ostvaruju specifičnu vrstu pogubnog duhovnog
utjecaja. To su dakle sile koje imaju svoj izvor u relativnoj stvarnosti
koja nadilazi fizičku stvarnost, ali kreira određene aspekte ljudskog
iskustva koje znanstvena misao još nije obradila. Da se razumijemo, to
ne znači da baš sve mitove i legende treba shvatiti ozbiljno. Kad
pogledamo mitske priče koje su ljudi kroz povijest bili u stanju
izgraditi oko pojava koje je znanost u međuvremenu objasnila, potpuno je
očekivano da i svjedočanstvo duhovnih stvarnosti sadrži pretjerivanja,
iskrivljavanja i čiste ludosti u nekoj mjeri. Najkorisniji aspekt
znanosti je razbistravanje misaonog prostora. Ukoliko postoje velike
morske životinje poput kitova ili divovskih lignji, znanost će ih
klasificirati, izmjeriti, odrediti im svojstva i te životinje time ulaze
u domenu poznatog, čime znanost eliminira "morske zmije" i slična mitska
čudovišta. Dakle posve je realno da su priče o morskim nemanima imale
temelj u stvarnim bićima, ali neznanje spojeno s maštom i pretjerivanjem
stvara kaos protiv kojeg je jedini lijek znanost.

Ono što, dakle, mogu potvrditi iz svog iskustva nisu zmije koje govore,
nego postojanje duhovnih bića koja ostvaruju svoj utjecaj na fizičkom
planu, i koja su ponekad motivirana svojim konceptom ostvarenja duhovnih
ciljeva koji se u osnovi mogu klasificirati kao dobri. Primjerice, ako
manifestaciju prisutnosti brahmana na svijetu sagledavamo kao dobro,
ostaje otvoreno pitanje kako bi takva manifestacija brahmana imala
izgledati. Čini se da unutar duhovnog svijeta postoje razlike u
mišljenju glede toga. Naime, koliko god brahman bio datost, ostaje
pitanje kako bi točno izgledao očitovani brahman u određenim aspektima
relativne stvarnosti, npr. u materiji. Je li očitovani brahman stanje u
kojem unutar svijesti jednog bića dođe do potpunog proboja, savršene
samospoznaje brahmana? Ili je stanje očitovanja brahmana kad više bića
zajednički manifestira kvalitete brahmana, odnosno u svojim socijalnim
interakcijama nose kvalitete sat-ćit-ananda na takav način da je cijela
njihova kolektivna egzistencija manifestacija brahmana? Je li u pitanju
nešto treće, npr. "prosvjetljenje" svih bića, od prvog do zadnjeg? Kako
izgleda biće koje manifestira brahman, je li to jaki, fokusirani "ego"
pojedinca koji je živi Bog, ili je to rasplinuti, dezintegrirani ego
grupe pojedinaca koji manifestiraju brahman kao grupa, a ne kao pojedinci?

Odgovori na ta pitanja su jako bitni, jer određuju smjer evolucije, a
pogrešan odgovor koji se doima ispravnim može odvesti evoluciju ne samo
ljudske vrste, nego cijele biološke baze ili barem njenih velikih
segmenata u krivom pravcu, što onda zbog inercije fizičkih pojava nije
moguće popraviti drugačije nego nečime poput K-T eventa.

Očekujem da većina auditorija na te koncepte reagira u najmanjoj mjeri
konfuzijom, ako ne i burnije. Naime, ne bi li sve u duhovnom svijetu
trebalo biti hijerarhijski organizirano, uređeno i smisleno, pa da se
taj smisao samo prenosi do našeg svijeta? Bojim se da je to
pojednostavljenje bez osnove. Ukoliko pogledate kako izgleda povijest
svijeta, i to ne samo ljudskih civilizacija nego i šire, dakle biološku
evoluciju, ono što opažamo kao porast složenosti i porast reda daleko je
od linearnog i jednoznačnog mehanizma. Vrlo su česte pojave
zastranjenja, dugotrajnog razvoja u nekom smjeru, koji onda bude zbrisan
nečime što je došlo iz drugog smjera. Recimo, reptili su svojedobno
vladali svijetom, a onda su praktički zbrisani i primat preuzimaju
sisavci. Neandertalac se svojedobno razvio u Europi i premoćno vladao, a
onda se iz Afrike pojavio drugi val naseljavanja, u kojem je nova vrsta,
moderni homo sapiens, kolonizirala ostatak svijeta i neandertalac je
izumro. Ukratko, evolucija ne funkcionira baš po platonističkim
principima; upravo suprotno. Umjesto fino uređenog a->b->c razvoja, ono
što određuje dominantne linije evolucije je konflikt različitih
pristupa, i pobjeda uspješnijeg. Rekao bih da je to odraz činjenice da
unutar duhovnog svijeta postoje podijeljena mišljenja oko toga kako bi
stvari na fizičkom planu uopće trebale izgledati u svojoj konačnoj
formi, i, štoviše, oko toga je li fizički plan uopće dobra ideja.

Koncept lokalnog rasta fizičke organizacije u određenom smjeru kao
rezultat "naslanjanja" duhovnog utjecaja iz viših dimenzija relativne
stvarnosti vrlo je važan teorijski model koji objašnjava puno toga.
Između ostalog, objašnjava i neke aspekte mojeg iskustva, i neke
"bajke", odnosno religijske mitove.

Kako sam u svojem osobnom duhovnom istraživanju radio sa sve dubljim
aspektima relativne stvarnosti, otkrivao sam različite "energetske
slojeve", odnosno stvarnosti većeg dimenzionalnog broja - stvarnosti
bitno iznad astralnog plana. Kako sam išao progresivno dublje u to,
otkrivao sam smisao u različitim religijskim pričama i simbolima, koji
se iz te perspektive sagledavaju kao metafore određenih duhovnih razina,
dubljih dimenzija relativne stvarnosti. Bitan aspekt toga su "vađre",
kojima se dosta bave hinduizam i budizam. To su razine relativnog
svijeta iznad astrala, iznad klasičnih koncepata definiranih formama,
emocijama i idejama, koje su tako silovite da je taj intenzitet, snagu i
dubinu praktički nemoguće pretočiti u misaono sklopovlje. Ipak, osnovni
koncepti s tog vektora prožimaju mitologiju koja naizgled izgleda
kaotično ili primitivno, ali kad dešifrirate simboliku, stvari postanu
jasnije. Primjerice, "Šiva plesač"[1] je simbol jedne od tih "dimenzija"
odnosno "relativnih tvari višeg reda"; bitno je poznavati ostatak
mitologije kako bi se dešifrirao simbol, jer Šiva nije netko tko pleše i
zabavlja se; Šiva je statični, meditativni koncept, Bog transcendencije,
napuštanja svijeta, nešto kao hinduistički Buda. Ali taj statični,
nepokretni Šiva prikazan je u plesu, okružen obručem vatre, silovite
dinamike stvaranja i razaranja. To je simbol za najdublju, najsuptilniju
razinu Prakrti, "relativne Prirode", u koju ulazi Puruša, "relativno
Božansko". Prva točka ulaska Puruše u Prakrti je ta vrsta dvosmjerne
staze, strelice koja pokazuje prema gore i strelice koja pokazuje prema
dolje. Konflikt Šive plesača sadržan je u istodobnoj meditaciji i
nepokretnosti koja zadržava sve aspekte transcendencije, te silovitoj
energičnosti duhovnog prodora koji oživljava inače pasivnu Prakrti,
unoseći u nju duhovnu energiju koja istovremeno stvara i rastvara pojave
i bića, pokrećući proces izranjanja duhovnih principa kroz materiju.
Šiva je dakle paradoks: ostajući u svojem transcendentalnom stanju,
nepokretan i u savršenoj meditaciji na brahman, on stvara cjelokupnu
dinamiku stvaranja u Prirodi.

Drugi simbol za to stanje potječe iz budizma: zlatni kip Bude u
meditaciji[2]. Taj simbol je prividno različit od simbola Plesača, ali
za yogina, koji ima u iskustvu duhovnu razinu koju ti simboli pokušavaju
prikazati, radi se o istoj stvari. Naime, statični, meditativni Buda,
posve apsorbiran u transcendenciji, istovremeno manifestira pojavnu
formu u relativnom, "zlatnu" duhovnu svjetlost (kako sam ja to stanje
doista iskustveno doživio, dakle zlatna boja je daleko više od puke
metafore), koja je zapravo Šivin "ples", nešto što u sebi sadrži
istovremeno potencijal totaliteta dinamike Prirode, i totaliteta
transcendencije svega Prirodnog - istovremeno, sve u svijetu
manifestacija je tog potencijala, a njega u svijetu ima taman dovoljno
da se vidi tko sa svijeta odlazi.

Koncept dvosmjerne kreacije je iznimno značajan, i on objašnjava neke od
koncepata koji su nejasni zapadnoj, platonističkoj misli, koja kreaciju
doživljava kao jednosmjernu cestu, dakle manifestaciju savršenih
pra-počela iz svijeta ideja, zbog čega se takav sustav naziva
"idealizmom". Prema onome što sam ja uspio shvatiti, stvaranje
funkcionira dvosmjerno: ne samo da duhovni pritisci na materiju stvaraju
materijalne forme, nego i strukture manifestirane kroz materiju stvaraju
duhovne forme. Dakle, recimo da duhovno polje nekog višeg bića svojim
pritiskom na materiju kreira ljudsku vrstu. To je onaj aspekt stvaranja
koji bi platonistima - ili teozofima - bio prepoznatljiv. Ali,
osvještena materija, dakle samosvjesno ljudsko biće, svojim originalnim
mislima, emocijama i sličnim oblicima duhovnog postojanja kreira duhovne
forme koje prije njega nisu postojale, dajući tako autentični,
originalni doprinos duhovnom svijetu. Štoviše, veliki yogin koji u
svojem duhovnom razvoju nadinicira sve razine Prakrti i postigne
prosvjetljenje, zapravo postaje novi, originalni Puruša, novo vječno
duhovno biće, novi Bog. Ne samo, dakle, da Bogovi stvaraju ljude i
ostala bića, nego stvar funkcionira u drugom smjeru: materija stvara
nove Bogove, i to u sasvim doslovnom smislu: čovjek je zapravo biće
koje, probijajući se iz materije koja ga ograničava, i ukoliko ostvari
svoj puni potencijal, ostvaruje tako radikalan duhovni proboj da postaje
novim, do tada nepostojećim Božanskim bićem koje je za sve praktične
svrhe relativni pogled na brahman, bez ikakvih udjela iluzije i
nestvarnosti.

Taj koncept je posebno naglašen u hinduizmu i budizmu - u hinduizmu,
neka od najvećih Božanskih bića, rišiji poput Vyase ili Narade, nisu
oduvijek zauzimali takav status, nego su se razvili od običnih ljudi;
štoviše, od ljudi iz niže kaste, kao npr. Narada koji je sin sluškinje.
U budizmu, bude nisu "inkarnacije nekog božanstva", nego bića
novopostignutog statusa, dakle netko tko se uzdigao vlastitim trudom.
Daleko od fatalističkih sustava u kojima zapravo prosvjetljenje
predstavlja igru bića koja su već u startu Božanska, evolucijski koncept
uvodi novu kategoriju: svijet kao instrument proizvodnje novih Bogova.

=====
[1] http://www.fritjofcapra.net/shiva_statue.jpg
[2] http://www.meditationcenter.com/newimages/goldenbuddha.jpg

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkvyqPcACgkQU8G6/NHezOdXrwCg3fXYdTAHT+9a8NHu230ra/4r
r9sAoKZ5yOxHu2zxCqq1HbO1Ld9QohiZ
=Ck+M
-----END PGP SIGNATURE-----