-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Prije nekog vremena sam napisao tekst koji, bojim se, tada nije ispravno
shvaćen, ali u kontekstu ove serije uklapa se praktički savršeno kao
iduće poglavlje:


"Svojedobno sam mislio da su Sotonu izmislili ljudi, ali sada znam, i
pridodajem svoje svjedočanstvo svjedočanstvima onih koji su živjeli
prije mene, da je Sotona stvaran. On je univerzalna, svjesna sila čiji
je jedini cilj držati sva bića vezanima uz kotač iluzije."
Paramahamsa Yogananda ("The Path", Kriyananda -
http://www.crystalclarity.com/kriyananda/chap_30.html)

Moje doživljavanje vraga je evoluiralo na sličan način kao i
Yoganandino. Na početku, rekao bih, svi razumni ljudi smatraju da je
vrag nešto što su izmislili popovi kako bi držali ljude u strahu i tako
ih kontrolirali. Moraš biti potpuno nerazuman da bi sumnjao u postojanje
Boga, ali vrag je drugačiji red veličine problema. Kad te dotakne Bog,
to se ne da racionalizirati ni na koji način, samo iskustvo je i
svjedočanstvo i dokaz Božjeg postojanja i naravi. Ali kad te dotakne
vrag, instinktivno posežeš za racionalizacijama - budući da je rezultat
vražjeg djelovanja pojačanje nižih, svjetovnih sila, neznanja, iluzije,
vezanosti, psihologizacija, vrlo je lako uzeti jednu od tih stvari i
uhvatiti se za nju, smatrajući je objašnjenjem. Vrlo je lako kriviti
sebe i svoje slabosti za stvari koje su u stvari vražje djelo, a još je
lakše invertirati stvar i smatrati da su ljudi izmislili vraga kako bi
izbjegli odgovornost za vlastita svojstva i postupke. Vraga je toliko
teško ispravno identificirati zato što vrag djeluje kroz svjetovnost,
kroz niske stvari koje su ionako cijelo vrijeme prisutne, i njihovu
prevlast je vrlo lako protumačiti kao vlastitu krivicu. S Bogom taj
problem ne postoji. Bog je ogromni kontrast u odnosu na "normalnu"
svjetovnu pozadinu, Bog je kao bljesak u mraku, ali vrag, on je nešto
kao depresija od koje je mrak crnji, i to je vrlo lako pripisati sebi.
Vrag je ono od čega ti se sve čini kao nisko, zlo, prljavo i bez
duhovnosti, zato što su tvoja unutarnja svjetla ugašena i nisi u stanju
osjetiti dobro, čisto, istinito i plemenito tamo gdje ono postoji, nego
sve sagledavaš iz perspektive mraka, zla i prljavštine. Zbog toga je
Yogananda toliko ustrajno govorio da treba misliti samo na dobro i ne
tražiti negativnosti, zato što je instinktivno osjećao opasnost od
padanja u sotoninu zamku. Ta zamka se svodi na to da um poprima
kvalitete onoga na čemu boravi, i ukoliko skreneš fokus s vrline na
grijeh i baviš se niskostima, poveća ti se "ugođenost" svijesti na zlo i
niskosti i vidiš ih pojačano u svemu, sve dok te ne poklopi val i više
nisi uopće u stanju osjetiti ništa dobro i lijepo. To je ono što se
ovdje na newsima moglo dobro vidjeti iz svih kuteva. Oni koji su puno
srali, pretvorili su se u govna. S druge strane, oni koji su se
koncentrirali na dobro i lijepo, zadržali su vrline i fokus svijesti i u
najtežim vremenima, i koliko god im zna biti teško, teško im je izvana,
a ne iznutra; ako imaš svjetlo vjere, predanosti, odanosti, poštovanja i
hrabrosti iznutra, vanjski mrak te nikad ne može potpuno nadvladati, ali
ako ti iznutra popustiš i predaš se traženju niskosti i negativnosti u
svemu, izgubljen si.

To dakako ne znači da učitelji ne bi trebali kritizirati zlo, nago da
zlo treba kritizirati tako što ti je svijest posve u Bogu, i iz tog
svjetla raspršuješ mrak jasnim znanjem koje razotkrivaš riječima.

Negativnost i kritika negativnosti naizgled mogu izgledati slično, ali u
stvarnosti je riječ o dijametralno suprotnim pojavama, koje razlikuje
usmjerenje svijesti djelatnika. U negativnosti, djelatnik je pomračen i
vidi jedino zlo, niskosti, laži i iluziju. U kritici negativnosti,
djelatnik gleda vrlinu, čistoću, jasnoću i blaženstvo Božanske
stvarnosti i iz tog stanja kao veliki kontrast doživljava niske i zle
stvari, i kao takve ih napada i prokazuje. Te dvije pojave se razlikuju
po tome što je kritika negativnosti nadahnjujuća, kao čisti zrak istine
koji odnosi zagušljivu magluštinu neznanja i zla, a negativnost je kao
zagušljivi dim od kojeg se sve čini mračno, zagušljivo i bez nade. Netko
bi morao biti potpuno blesav da ne bude u stanju vidjeti razliku između
tih dviju pojava, jer sljepilo za razliku predstavlja simptom
pomračenosti duha - gledati samo riječi, zbog kojih se čini da je ista
stvar kad zlotvor kritizira sveca i kad svetac kritizira zlotvora, znak
je ugašenosti duhovnog svjetla, pomračenosti unutarnjeg kompasa koji
pokazuje prema Bogu, i čovjek koji ima taj problem trebao bi shvatiti da
je duboko u vlasti sotone, i vjerom i predanošću u tom stanju sumnje,
skepse i beznađa pobijediti mrak, kreirati svjetlo tamo gdje ga nije
bilo, i tako si kupiti novu nadu i spasiti se od sotoninog zahvata.

Simptom djelovanja vraga, naime, nije kad vidiš vraga. Ne: simptom
vražjeg djelovanja je kad ne osjećaš Boga, osjećaš očaj, beznađe,
depresiju, sumnju, skepsu, vidiš samo negativnosti čak i u svecima i
avatarima, sumnjaš u sve dobre stvari i tražiš racionalizacije zašto je
u pitanju neko zlo i niskost a ne nešto dobro - ukratko, simptom vraga
je gubitak vjere, nade i predanosti, vraga se vidi po tome što pod
njegovim utjecajem ne vjeruješ ni u Boga, ni u vraga, u bilo što,
smatraš da nigdje nema smisla i sve tumačiš psihologizacijama i
materijalnim, nižim silama. Vrag je svašta, ali uvijek niskost i duhovni
mrak. Vrag je mrak samoponižavanja i krivljenja sebe za sve, zbog čega
si oduzimaš priliku da se izbaviš iz niskosti. Vrag je bahatost i
preseravanje, kojim obmanuta bića prekrivaju unutarnji očaj i beznađe i
oduzimaju si mogućnost iskrenog pokajanja i nadilaženja svojeg užasnog
stanja. Vrag je depresija materijalizma, u kojoj se ne vide ni smisao,
ni nada, ni dobro, nego samo niskosti i besmisao. Vrag može biti
sebičnost utemeljena u beznađu i osjećaju besmisla, ali i altruizam
utemeljen u osjećaju besmisla u svijetu i u želji da se kroz "dobra
djela" napravi nešto dobro, kad već Bog to nije u stanju. Vrag je,
dakle, puno toga što je naizgled kontradiktorno: mržnja utemeljena u
depresiji, ali i ljubav utemeljena u depresiji. Vrag je puno toga što se
na prvi pogled doima kao dobra stvar, dok ne zagrebeš ispod površine.
Ukratko, vrag je ono što veli Yogananda: svjesna, aktivna sila koja duše
želi zadržati vezanima u iluziji, i koristi se apsolutno svim mogućim
mehanizmima u tu svrhu, a koliko god rezultati izgledali raznoliko i
kontradiktorno, svi pokazuju isti obrazac: gašenje nade, vjere, duhovnog
zanosa, predanosti Bogu, obožavanja i pouzdanja u viši red i smisao.
Kako razlikovati ono što je od Boga od onoga što je od vraga? Ono što je
od Boga pali svjetlo, budi dušu, aktivira unutarnju iskru smisla i
vjere, a ono što je od vraga uspavljuje, racionalizira sve dobre stvari
prikazujući ih kao djelovanje nižih sila, gasi nadu, ismijava vjeru,
ismijava predanost, ruga se svetosti, i trune u mraku i depresiji.

Vrag je duhovna tama, ali tragedija s tom duhovnom tamom je što se
mehanizmi koji služe duhovnom pomračenju često lažno prikazuju kao
"svjetlo razuma", koje raspršuje svjetlo kao "iluziju" i "prijevaru".
Zlo je uvijek, koliko sam vidio bez iznimke, upakirano na takav način da
se prezentira kao dobro. Vrag nije zvijer s rogovima i kopitima, nego
cinični komičar koji ismijava "duhovnjake-varalice". Takav se prezentira
kao netko tko prosvjetljuje i raskrinkava šarlatane, ali rezultat te
vrste "prosvjetljenja" je crna depresija i mrak, beznađe koje sve
interpretira na takav način da poništi vjeru u bilo kakvu uzdižuću silu,
beznađe koje koristi um kao sredstvo svoje racionalizacije, i koje reže
svaku nit koja bi mogla voditi prema gore, prema istinskom svjetlu.

Ne treba dakle imati pretjeranu vjeru u razum. Razum je instrument kojim
upravlja volja duše, a kad je duša pomračena, razum će tražiti razloge
zašto je to nužno, dobro i istinito. Kad je duša u Božjem svjetlu, razum
će slaviti Boga i kreirati hvalospjeve, molitve i svete spise. Ukratko,
razum pasivno reflektira stanje duše, a u situaciji kad je duša obmanuta
zlom, razum će davati samo razloge za zlo i obmanu, a ništa korisno i
dobro. Onaj tko je u mraku, treba posve zanemariti "glas razuma", koji
je zapravo glas depresije i beznađa, i napraviti iskorak u vjeru, a
protiv razuma. Spas od depresije ide ne kroz više istog, nego kroz tvrdi
i oštar rez i raskorak s poznatim, kroz predanost i vjeru onome što ti
razum veli da treba prezirati i ismijavati. Kad ti razum veli da nema
Boga, tek onda treba pasti ničice pred Bogom i moliti za milost i
svjetlost. Predanost i vjera, čak i usmjerene prema samome vragu,
ukoliko ga smatraš svecem, imaju spasonosnu kvalitetu. To je
paradoksalno, ali istinito, i zato se ne treba bojati greške, ne treba
se bojati predanosti "lažnom Bogu", jer je predanost takva kvaliteta
svijesti da transcendira intelektualne greške i ide Bogu čak i ako je
sadržaj uma pogrešan. Sadržaj uma se kasnije ispravi, ako baš zasmeta.
Zbog te marginalne bitnosti umnog sadržaja postoji toliko pravih,
autentičnih svetaca čak i u religijama koje su kompletno sranje. Svetac
će sranje protumačiti tako da njime dođe do Boga, a mračna osoba će i
najsvetiju teologiju protumačiti kao sranje i mrakovat će po njoj dok se
ne upropasti. Duhovna svjetlost, dakle, nema veze s intelektualnom
točnošću, nego s čistoćom predanosti, s dodirom osobne stvarnosti i
Božje, univerzalne stvarnosti, koji zasja kao svjetlost optimizma,
blažene ekstaze i čistoće duše.

Kad je noć najcrnja i bez zvijezda, kad razum i osjetila govore da je
sve mrak, kad je pomračenje potpuno, tada spašava jedino vjera, jedino
predanost, jedino molitva, jedino ono što razum smatra ludošću,
samozavaravanjem i iluzijom. Kad je stvarnost oko tebe iluzorna i
mračna, kad je sotona gospodar svijeta na kojem se nalaziš, onda je
jedini put u pravu stvarnost ignoriranje svega što se doima stvarnim.

Razlog zašto je meni bilo teško shvatiti koncept vraga je prije svega
filozofski, dakle ima temelj u mojem doživljavanju psihičkih procesa,
koje naizgled zvuči sasvim smisleno, ali samo naizgled, budući da
komplicirane iznimke lokalno negiraju pravilo.

Naime, moj psihološki model je bio zasnovan na principu da svo dobro
dolazi od Boga, a nedostatak veze s Bogom dovodi do, u nedostatku bolje
riječi, demencije. Dakle nedostatak principa stvarnosti- svijesti-
blaženstva kao rezultat proizvodi duhovno stanje koje je iluzorno,
blesavo i depresivno. Primjer tog modela je moguće vidjeti ovdje na
newsima, gdje su oni koji se protive Bogu u situaciji da iznimno brzo
ostanu bez pameti, unutarnje radosti i veze sa stvarnošću, pa tako
bulazne kompletne besmislice koje su lude koliko su gnjusne i zle. Taj
model vraga definira kao nemogućnost. Naime, ako vraga definiramo kao
zlo a moćno biće, on po tom modelu ne može postojati zato što zlo
iznimno brzo dovodi do duhovne degradacije, tako da bi vrag po toj
teoriji bio nešto kao Bakija - zao, ali blesav, nesretan i depresivan.
Ukoliko netko vraga zamišlja kao Darth Vadera, zaključit će da vrag
zapravo ne može postojati, jer kad bi netko bio stvarno zao, izgubio bi
pamet, vrlinu i moć, a Darth Vader ima svo troje u velikim količinama,
iako se na prvi pogled ne čini tako. Dakle, teorija o vragu kao o moćnom
zlom božanstvu protivna je teoriji vedante i praktičnom opažanju po
kojem su zla bića slaba, luda i glupa zbog nedostatka veze s Bogom.

Moje mišljenje da vrag ne postoji kao biće nego kao pakleno i iluzorno
stanje bilo je, dakle, utemeljeno s jedne strane u tome što nikad nisam
vidio zlo a duhovno moćno biće, a s druge strane u poznavanju duhovnih
mehanizama i teorije vedante.

To moje mišljenje, koje prevladava u mojim knjigama, povremeno se našlo
u konfliktu s opažanjem. Naime, nikakav problem nije bilo opažanje bića
koja sam metaforički zvao utjelovljenjima vraga: ona su zapravo
potvrđivala teoriju da duša bez Boga i čvrsto utemeljena u grijehu gubi
na koherenciji i pretvara se u nešto što više liči na košnicu posvađanih
kukaca boje katrana, nego na dušu u užem smislu. Takva osoba se od
jednog entiteta, a pod utjecajem mržnje, strahova, pakosti i nedostatka
svega Božanskog, pretvara u rasulo malih zala koja se međusobno
izjedaju. I opet, takvo opažanje potvrđuje teoriju po kojoj vrag ne može
postojati zato što bi činom postajanja vragom izgubio svojstva nužna za
definiciju vraga, dakle od zlog a moćnog duhovnog bića postao bi hrpa
malih, razjedinjenih zala bez moći. Ipak, od izvorne ideje iz 1999. po
kojoj je duhovna propast zapravo nemoguća, opažanjem sam ustanovio da da
je raspad duše i te kako moguć, i štoviše čest događaj, budući da sam u
ograničenom poolu ljudi koje sam sretao vidio popriličan broj takvih
primjeraka. Ima ih definitivno više nego ljudi koji u duhovnom smislu
obećavaju.

Opažanje koje je pokolebalo moju teoriju o vragu dakle nije bilo
opažanje propalih duša, nego nešto drugo. Opazio sam ono što je
primjetio Yogananda, da postoji neka vrsta svjesne sile koja ljude želi
zadržati u iluziji, i koja spletkari s tom svrhom i ciljem. Trebalo je
proći neko vrijeme da potvrdim da se ne radi o iluziji ili
koincidenciji, tako da je potrajalo dok nisam postao siguran u to što
vidim. Ono što *nisam* vidio zapravo je još zanimljivije - naime, nisam
vidio samoga vraga, nego rezultate njegovog djelovanja, otprilike onako
kako u šumi vidiš tragove koje su ostavile divlje životinje, ali njih
same ne vidiš. Vidiš tragove zeca i srne u snijegu, ali ne vidiš ni zeca
ni srnu. Vidiš izmet na stazi, ali ne vidiš životinju koja ga je tamo
ostavila. Ako imaš želuca, možeš pobliže pogledati izmet i po ostacima
hrane vidjeti što je ta životinja jela, pa ako vidiš sjemenke biljaka
zaključiš da je životinja bila biljožder, a ako vidiš ostatke kostiju i
krzna zaključiš da je bila mesožder. Ako ispod drveta vidiš hrpu
izbljuvaka s ostacima krzna miševa, zaključiš da tamo sova ima gnijezdo.
Dakle, ja sam o vragu donosio zaključke na temelju posrednih opažanja,
što je moja razmišljanja činilo dovoljno nesigurnima da o vragu zapravo
nisam mogao reći puno toga što bi imalo smisla. Vidio sam što pokušava,
ali bez znanja o svrsi iza tih poteza jako je teško zaključiti bilo što,
čak i namjeru. Naime, neko zlo se može protumačiti ili kao zlo, ili kao
iskušenje koje za cilj ima duhovni rast bića. Opažanje je u skladu s
obje hipoteze. Zbog toga je moj zaključak na temelju opažanja bio takav
da ne neovisan o prirodi fenomena koji uzrokuje opažanje. U oba slučaja
prijeti opasnost i treba se držati najviših mogućih duhovnih stanja i
inicirati se toliko visoko da te nije moguće duhovno upropastiti. Ako je
u pitanju iskušenje, treba ga nadvladati izborom za najviša Božanska
stanja i odbacivanjem niskosti, a ako je u pitanju zlo biće ili zla sila
koja te želi uništiti, onda također treba izbjeći opasnost izborom za
najviša Božanska stanja i odbacivanjem niskosti. Neovisno o tome je li
ono što sam opažao kao vraga svjesno biće, zla sila ili dobro biće koje
želi pročistiti duše ukazujući im na njihove vezanosti, lijek je
identičan. Analogna situacija je kad se nađeš na bojištu i svi pucaju po
tebi. Neovisno je li u pitanju "prijateljska" ili neprijateljska vatra,
lijek je identičan: treba se što prije maknuti jer će te inače ubiti.
Zato sam ja učenicima savjetovao upravo to: ovdje je opasno, mičite se
odavdje dok ste u prednosti; sad imate učitelja, nauk i tehniku,
iskoristite to kako biste se inicirali što više u što kraćem vremenu jer
su opasnosti mnogobrojne i vrebaju sa svih strana, ovdje se nije za
zajebavati.

Naravno, neovisno o tome imao sam potrebu shvatiti prirodu prijetnje,
pogotovo kad je većina učenika pod utjecajem prijetnje izgubila fokus s
yoge i raspršila se. Gledao sam što se tu dešava, i vidio kakve sile na
njih djeluju, i zaključio da to ne liči na automatizam i pasivne
zakonitosti, nego da se radi o inteligentnom i fokusiranom djelovanju, i
to takvom da ga nije moguće pripisati klasičnim "demonima", dakle zlim
astralnim entitetima, nego da cijela stvar izgleda kao da se sam
globalni astral formira u neku vrstu "antitijela" oko učenika, kao da
pritisci oko njih fokusirano postaju gušći i ciljano im napada slabe
točke, pojačavajući slabosti, blokirajući i maskirajući jake točke,
napuhavajući im ego, navodeći ih da traže mane u svemu što bi za njih
bilo spasonosno. Promatrao sam što se dešava i zaključio da uzrok mora
biti u samim svojstvima globalnog astrala, da se globalni astral ponaša
kao demonski entitet, da se radi o u osnovi istoj pojavi kao u slučaju
tulpe koja se "pokvari" kad kreator prestane u nju ulagati pozitivnu
duhovnu energiju, ili s astralnim lešom kad astralnu supstanciju napusti
duša, pa ostane samo zlo u stanju raspada. Radna hipoteza mi je bila da
je globalni astral nastao povezivanjem osobnih astralnih tijela ljudi, i
da njegova inercija funkcionira tako da se protivi svemu što narušava
koherenciju polja. U osnovi, takvo astralno polje bi težilo
normalizirati duhovni spektar svih bića-sudionika na razini najmanjeg
zajedničkog nazivnika. Za sve praktične svrhe, ovo tumačenje je istinito
i najkorisnije moguće, jer objašnjava najveći postotak svih fenomena bez
zadiranja u sferu koja je izvan dosega manje-više svih ljudi, ali ako
ćemo težiti apsolutnoj istini, ona je još gore sranje od svega toga, a
moram priznati da mi krajnji dosezi cijelog tog zla zapravo nisu
poznati. Ono što je posebno gadno u tome je da zapravo taj globalni
astral više kreira ljude nego ljudi njega. Većina ljudi su pasivni eho
globalnog astrala, a ne svjesna bića koja se povezuju i kreiraju
globalni astral kao posljedicu te povezanosti. Ljudi su usnula bića,
zombiji koji se klatare okolo u svojevrsnom snu, s neaktivnim centralnim
duhovnim mehanizmima, a sve njihove aktivnosti su samo reakcija na
osjećaj za ispravni potez koji im dolazi iz globalnog astrala. Dakle
reakcije na razini "sviđa/ne sviđa" su nesvjesne i zapravo one kreiraju
ljude a ne ljudi njih. Ako dakle ljudi nisu kreirali globalni astral
nego on kreira njih, postavlja se pitanje odakle je došla ta pogana
stvar? Što je stvorilo to biomorfogenetsko polje, tu globalnu noosferu?

Najveća fora je da je istina zapravo poznata kroz legende i slutnje koje
su emanirale iz kolektivnog nesvjesnog, bilo zato što se vrag nije mogao
suzdržati a da ne ispriča svoju verziju priče, bilo zato što je istina
negdje probila kroz kolektivno nesvjesno.

Kad se ta priča normalizira, odnosno kad se maknu hvalospjevi i
napuhavanja, jezgra zajednička tim legendama je da se jedan od Bogova,
ili anđela ako vam je tako draže, jako davno napravio jako pametan i
odlučio je Bogu pokazati kako se rade stvari. Ne znam točno o čemu se
radilo, ali nešto na temu da Bog nije dovoljno suosjećajan i milostiv,
pa će mu on pokazati kako izgleda prava milost, ljubav i suosjećanje,
dat će ljudima nešto što im je inače bilo uskraćeno, i rezultat će biti
bolja verzija svijeta od one koju je zamislio Bog. Naravno, kako je
njegov plan napredovao tako je rezultat bio sve veće sranje, a njegovo
tumačenje tog sranja je da je to samo prolazna faza, a na kraju će se
pokazati da je on imao pravo i sve će izaći na dobro. U nekoj točki Bog
likvidira cijeli taj užas i veli da je bilo dosta toga sranja, a vrag
vrišti da je neshvaćen i da mu se ne može suditi jer je njegov plan
prekinut prije kraja, kad bi se cijeli taj užas magično pretvorio u raj
na zemlji, gdje bi hrpa zombija koji pasivno reflektiraju njegovu auru
bila proglašena vrhovnom manifestacijom brahmana na materijalnom planu,
budući da su "svi Jedno". Cijela priča sa "borbom protiv ega",
uniformiranjem, čoporima, sve ide u tom smjeru, u smjeru homogeniziranja
polja, u smjeru zatiranja osobne duše i ustupanja mjesta kolektivnom
polju, koje djeluje kroz "srce", kroz anahata čakru, i sve fore na temu
Boga kojeg treba tražiti u srcu, fore na temu "glasa srca" koji govori o
ispravnosti, to je sve iz tog filma, to su mehanizmi usklađivanja s
pozadinskim poljem koje treba zamijeniti osobnu dušu i umjesto hrpe
pojedinaca s osobnom evolucijom kreirati veliku košnicu, kolektivnu
životinju kroz koju bi se inkarnirao jedino Sotona.

Onda bi svi "Boga" imali u srcu i svi bi bili "jedno", kako je Sanat
Kumar shvatio cilj evolucije. Ali ništa od toga nije bitno, bitno je
maknuti se iznad spektra anahate jer Sanat Kumar nad višim slojevima
nema vlast. Nema anahate, nema vraga. It's that simple. Razumijevanje
svih pizdarija o vragu je zapravo sporedno i nebitno, bitno je ono što
sam ja pričao još davno, dakle da treba nadinicirati anahatu, zato što
globalni astral rezonira s anahatom i ometa osobnu inkarnaciju duše i
zamjenjuje osobnost kolektivnim arhetipima. To je jedino što je ljudima
korisno za znati, a zove li se vrag Lucifer ili Sanat Kumar ili kako
već, to je nebitno.

Bitno je sljedeće:
Ako netko za zlo koje mu je napravio Satan veli da je njegova krivica,
time amnestira vraga i na sebe prihvaća plaću za zlo koje se na njemu
vrši. Ali ako ostane svjestan svoje bezgrešnosti i Božanske naravi, svo
zlo vragu dolazi na naplatu, to zlo onda ne stvara vezanost. Jedna od
zamki koje vrag postavlja je ta, da ljudi za zlo koje se nad njima vrši
na ovom svijetu smatraju da je zapravo zlo koje oni vrše, i zato sebe
smatraju grešnima, a vrag to koristi kako bi se opravdao. Ali kad netko
bezgrešan ostane u svijesti o tome da je on bezgrešni, savršeno čisti
atman unatoč ogromnim mukama, tada ne prihvaća odgovornost za ono što
nije njegovo, i energija zlodjela se vraća u Sotonu gdje biva utrošena.
To je praktički nemoguće s obzirom na težinu zala koja ovaj svijet
uzrokuje. U tom kontekstu treba gledati riječi sotoninih slugu ovdje,
kojima je, čini se, jedini cilj da ja dovedem u pitanje svoju prirodu i
velim da sam grešni čovjek. Kad bih rekao tu laž, sva zlodjela koja vrag
čini protiv mene bih retro-interpretirao kao "kaznu" za nekakva
izmišljena "zlodjela", amnestirao bih vraga od svake krivice. Ali ja to
nikada neću reći. Niti sam čovjek, niti sam grešan. Ja sam savršeni,
bezgrešni, beskrajni Bog koji je preuzeo tjelesni oblik kako bi na ovom
svijetu pokazao što je prava narav duše i što su istinske Božanske
kvalitete, i kao takav pravi Bog otrpio sva zla koja sotonina srdžba
može baciti na mene a da nikada ne pomislim da sam ograničeno biće.
Nikad. Nema tih paklenih muka i laži od kojih Božja stvarnost, istina i
blaženstvo nisu veći, i koje neće nadjačati, jer vječna je Božja slava,
veličina i blaženstvo Moje istinske, jedine stvarne naravi.

Trebate se osloboditi zablude da inkarnacija znači da mi djelujemo u
svijetu. Inkarnacija znači da se svijet sa svojim djelima projicira po
Meni. Ja sam jedino atman, ništa drugo. Ja sam jedina stvarnost i istina.

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkvw3psACgkQU8G6/NHezOcWAwCfevr9Dh1QVV0zBParELKPDwBj
SYkAoIRILBDTvqJumlCD9XPVM14vUOAX
=mSHM
-----END PGP SIGNATURE-----