-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Ustanovili smo dakle da Bog nije stvar među stvarima, niti čarobnjak
koji povremeno maše čarobnim štapićem i gura se u razmake između
znanstveno shvaćenog i mogućeg[1]. Bog nije deda na oblaku, niti
općenito bilo koja stvar unutar materijalnog svemira. Istina je daleko
radikalnija: materijalni svemir je stvar unutar Boga.

Treba shvatiti da to nije novo shvaćanje, isto kao što ni padanje
predmeta nije novo shvaćanje, dok teorija gravitacije jest. Ljudi su od
najdrevnijih vremena shvaćali da postoji "nešto", i pokušavali to
"nešto" predočiti kroz hrpu religijskih mitova, koji su evoluirali u
složenosti i sofisticiranosti kako starije verzije nisu zadovoljavale
razvijenije razmišljanje i opažanje. Neki od tih ranih napora uopće nisu
niti naivni, niti blesavi, za razliku od općenitog dojma koji o tim
stvarima vlada[2]; dakako, ne smijete očekivati znanstveni pristup u toj
najranijoj fazi ljudske misli, budući da su ljudi tada razmišljali na
bitno drugačiji način, kroz svojevrsnu sinestetsku poeziju, ali
prepoznavanje Jednog u Mnoštvu je vrlo star koncept.

Znanstveni koncepti poput termodinamike, elektriciteta, evolucije,
fizike elementarnih čestica i moderne kozmologije potpuno su različiti
od svjetonazora tih drevnih ljudi, u čijem shvaćanju su zbivanja na nebu
odraz raspoloženja različitih božanskih bića - grmljavina je Indrina
borba sa zmajem Vritrom[3], vodama vlada Varuna, zemlja je božanstvo
Prthivi, zrakom vlada Vayu, a vatra je Agni, božanstvo koje posreduje
između svijeta bogova i svijeta ljudi, i prenosi bogovima žrtve. Sve to
je utemeljeno u Jednom, u brahmanu, iz kojeg izviru svi aspekti pojavnog
svijeta, bez jasne podjele na duhovni i materijalni aspekt, jer sve
materijalne stvari imaju duhovnu vrijednost, sve duhovno ima svoj aspekt
i "tijelo" u materijalnom.

Ukoliko apstrahiramo neznanstvene elemente i prevedemo stvar na modernu
terminologiju, srž filozofije vedskih ljudi je "emergence", koncept
izranjanja pluralnosti očitovanog svijeta iz potencijala, rađanje
Mnoštva iz Jednog, na sličan način na koji moderna znanost opaža
nastanak, ekspanziju i evoluciju materijalnog svijeta, gdje se različite
svemirske pojave može percipirati kao mehanizme koje svemir koristi kako
bi proizveo sve složenije oblike. Zvijezde treće populacije[4] nastaju
od vodika nastalog u Velikom Prasku - velike su, nestabilne zbog manjka
težih elemenata, i brzo sagorijevaju svoje gorivo i silovito
eksplodiraju nakon samo par milijuna godina, razbacujući svoju tvar u
međuzvjezdani prostor gdje se ona miješa s međuzvjezdanim vodikom, koji
se pod utjecajem gravitacije polako sažima i stvara zvijezde druge
populacije[5], bogatije metalima koji su nastali ne toliko fuzijom,
koliko u silovitoj eksploziji supernova zvijezda treće populacije.
Zvijezde druge populacije su dugovječnije, stabilnije - mnoge od njih
sjaju i danas, milijarde godina nakon njihovog nastanka, a mnoge su već
potrošile svoje gorivo i eksplodirale kao supernove druge populacije,
stvarajući u procesu eksplozije elemente teže od željeza (koje je zadnji
element koji se može proizvesti fuzijom) i razbacujući cijeli periodni
sustav elemenata po međuzvjezdanom prostoru, gdje se ti laki i teški
elementi miješaju s međuzvjezdanim vodikom, iz čega se formiraju ne samo
zvijezde prve populacije[6], nego i protoplanetarni disk[7] unutar kojeg
se formiraju planete sunčevog sustava. Zanimljiva karakteristika
zvijezda prve populacije je njihova nevjerojatna stabilnost i
dugovječnost. Ne samo da ne mijenjaju intenzitet radijacije, nego uz sve
to i iznimno dugo traju. Nekad su astronomi, u svojem Kopernikanskom
raspoloženju, bili skloni Sunce predstavljati kao beznačajnu, nebitnu
zvijezdu na periferiji svake kozmičke bitnosti, ali danas znamo da nije
tako. Sunce je nevjerojatna zvijezda, rezultat milijardi godina
evolucije fizičke tvari. Sunčev sustav sadrži praktički sve moguće
elemente iz periodnog sustava, što je zapanjujuća činjenica, imajući u
vidu da je svemir počeo s vodikom i nešto helija, a da je sve teže od
toga proizvedeno u zvijezdama - što fuzijom, što u eksplozijama
supernove, i da je za proizvodnju svega što u sunčevom sustavu postoji
potrebno ni manje ni više nego dvije generacije zvijezda koje su prošle
kroz cijeli svoj životni ciklus da bi proizvele elemente poput olova,
zlata, urana ili torija. Uslijed tog bogatstva elemenata, moguć je
razvoj nevjerojatnog broja kemijskih spojeva, uključujući život. Ono što
je najfascinantnije u svemu jest da složenost svemira nikad zapravo ne
opada. Čak i u najvećim kozmičkim katastrofama koje su zadesile Zemlju i
uzrokovale velika izumiranja, rezultat nakon katastrofa nije pad
složenosti i vraćanje sata evolucije unazad, kako bi se to moglo
očekivati, nego upravo suprotno, stupanj složenosti nikad ne pada, nego
uvijek samo raste, a katastrofe naprosto "počiste" postojeće biološke
niše, što otvara put razvoju novih organizama. Cijela stvar je upravo
nevjerojatna. Kad gledate svemir onako kako to čine znanstvenici, dakle
kad ga nasjeckate na male komade i svaki gledate zasebno, sve to vam
može izgledati kao slučaj, ali kad pogledate cjelinu, izgleda da svemir
koristi različite mehanizme kako bi proizveo veću složenost struktura, i
to nije nikakav slučaj nego obrazac kojeg se može pratiti od Big Banga
do čovjeka. Zvijezde su način na koji svemir proizvodi kemijske
elemente, planete su način na koji proizvodi kompleksne molekule, život
je način na koji proizvodi daleko kompleksnije višemolekularne
strukture, i tko zna, možda su svjesni organski organizmi način na koji
svemir pokušava proizvesti inteligentne kompjutore, koji pak mogu biti
način na koji će svemir proizvesti bestjelesnu inteligenciju koja će
biti prava kruna stvaranja. Obrazac koji se opaža u svemiru je dakle
"emergence", izranjanje kompleksnosti iz potencijala i praizvora, a
obrazac po kojem se to događa je jaka indicija za hipotezu usmjerenog
razvoja, s tim da razvoj nije nužno usmjeren prema ovom ili onom
konkretnom obliku, nego naprosto rađa progresivno veću kompleksnost
sustava, a čini se da i uništava slijepe ulice, točke u kojima razvoj
stagnira.

Sjećam se da sam kao klinac čitao članak o religijama u enciklopeciji
"Svijet oko nas", koja je izvanredan primjer materijalističke ideologije
kakva se agresivno nametala u komunističkim državama. Taj članak je
izlagao koncept jako sličan Dawkinsovom: religija je primitivna verzija
ljudske misli, koja prirodne pojave predstavlja kao silnu menažeriju
bogova i duhova, a u moderno doba je nastala znanost i u sve to uvela
red, tako da sada više nema potrebe za bogovima, a znanstveni stav o
bogovima se zove ateizam.

To sve skupa ima smisla ako znaš vrlo malo o stvarnom sadržaju religija,
i u jako ranoj razvojnoj fazi znanosti. Kako su fizikalne teorije
divergirale od grubo materijalističkih teorija 19. stoljeća kakve
odražava komunistička ideologija koja se u tim državama nametala kao
službena dogma, tako su i stavovi znanstvenika o religiji evoluirali[8].
U širim okvirima, znanost je dala odgovore na samo jedan aspekt kojim su
se ljudi bavili od davnina, na odgovor o načinu na koji svijet izranja u
postojanje. Odgovor o bitnoj naravi svijeta, kao i odgovor o smislu
svijeta, ostaje potpuno unutar domene religije i religijski odgovori se
mogu pokazati sasvim valjanima. Drevna vedska religija na svoj
simbolički način govori o izranjanju mnoštva iz Jednog, a o istoj stvari
govori i znanost, s tim da je znanost dala jako puno odgovora o
mehanizmima tog procesa, tako da sada možemo slobodno odbaciti aspekt
kreacionističkih mitova koji se bavi samim procesom nastanka svijeta
kojeg opažamo. S druge strane, aspekt kreacionističkih mitova koji se
bavi smislom stvaranja uopće ne mora biti toliko naivan, i ukoliko
ogolimo metaforički i pjesnički sloj, stvarna poruka drevnih tekstova
može biti valjana čak i u kontekstu svih modernih saznanja. Ono što se
po putu izgubilo, jest mogućnost doslovnog shvaćanja tekstova koji nikad
nisu doslovno mišljeni, izgubio se sloj religijskog "cargo culta", koji
stvara sve moguće vrste religioznih idiota. Znanost dakle nije "ubila
Boga", znanost je ubila glupe verzije religijske misli, i prisilila
religiju da se vrati temeljnim konceptima.

Neke stvari koje su se nekad činile besmislenima sada to više nisu.
Recimo, iz pozicije znanosti 19. stoljeća, vjerovanje u osobnog Boga
koji ispunjava molitve i brine o sudbini svakog pojedinca činilo se
djetinjastim i besmislenim - u kontekstu golemih kozmičkih prostranstava
koja je otkrila znanost, kakvog smisla bi imalo vjerovanje da se Bog
bavi pojedinačnim ljudima, koji su tek čestice prašine na bezveznoj
planeti koja orbitira oko bezvezne zvijezde u bezveznoj galaksiji?
Vjerovanje u takvog Boga činilo se suludim, zbog čega je Marx, kao
prominentni filozof tog doba, religiju usporedio s uspavankom i
mentalnom anestezijom koju su smislili eksploatatori kako bi uspavali
mase kojima je onda lakše manipulirati. To nije nužno netočno, ali je
daleko od sveukupnosti istine. Naime, fizika 19. stoljeća nije znala ono
što mi danas znamo o subatomskoj fizici. Fizika 19. stoljeća je
vjerovala u čvrste, nedjeljive atome koji su temelj cijelog Svemira,
atome koji se ponašaju po mehanicističkim, determinističkim
zakonitostima u kojima nema mjesta za Boga. Danas znamo da je to sve luk
i voda, da nema nikakvih nedjeljivih atoma, da su fundamenti fizičke
stvarnosti čestice koje su prije matematički koncepti nego čestice, da
elektron može proći kroz dva proreza istovremeno i interferirati sam sa
sobom, da se čestica može podijeliti na dva dijela i koja postoje na
dvije odvojene lokacije u prostoru ali se ponašaju kao jedan matematički
entitet, pa djelovanjem na jednu mijenjamo drugu, neovisno o
nepostojanju fizičke veze. To su stvari od kojih ti pamet stane, tu se i
sam Einstein hvatao za glavu i rekao da to ne može postojati, ali
eksperimenti su pokazali da može. Zbog toga u kvantnoj fizici važi
maksima "začepi i računaj", u smislu: "nije bitno ima li ti to
intuitivnog smisla, bitno je je li točno".

Iz pozicije teorije superstruna koja pokušava objediniti kvantnu fiziku
i opću relativnost, koncept rezonancije kojom informacija izranja kroz
prividni kaos fizičkog svijeta uopće nije ni blesava ni naivna. Također,
iz pozicije vedante, koja obuhvaća dublji sloj stvarnosti, brahman nije
"samo" velik, u smislu da obuhvaća i nadilazi fizički svemir. Brahman je
isto tako "mali", on je manji od najmanjeg, jer sve kvantne pojave
izranjaju iz brahmana, na mikro-razini brahman je temeljni uvijet
mogućnosti svih pojava, tako da iz toga izranja shvaćanje da brahman
predstavlja stvarnost koja je naijintimnije prisutna u apsolutno svim
razinama iskustva, ali neprepoznata. Ako iz te pozicije pogledamo
teoriju o izranjanju smisla, o izranjanju složenosti kroz povijest
svemira, onda počinje imati smisla filozofski i religijski koncept
Logosa, smisla koji se probija kroz svijet i izranja kroz svijet, smisla
koji se rađa. Religijski tekstovi, čitani na taj način, naglo više ne
izgledaju kao primitivna razglabanja o menažeriji besmislenih bogova
smišljenih kako bi se objasnilo prirodne pojave. Pročitajmo samo uvod
evanđelja po Ivanu:
"U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona
bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i
svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze."

Naglo ima smisla? "Logos", "Riječ", "Smisao" na početku je bio samo u
Bogu, u brahmanu s one strane imena i oblika. Proces stvaranja jest
izranjanja smisla kroz relativni svijet mnoštva, proces izranjanja
informacije, Logosa, kroz progresivno veću složenost stvarnosti, kroz
složenije atome, molekule, višemolekularne entitete, sve složenije
oblike života, svjesni život i razum, početke apstraktne i
transcendentalne misli, sve dok u "punini vremena" Logos nije izronio u
punini, u obliku Bogočovjeka, "Avatara", svjesne strukture unutar
relativnog svijeta koja potpuno odražava transcendentalni Logos iz kojeg
je izronio svijet, i koji se u svijetu pojavio u svojoj smislenoj
punini, tako zatvarajući krug: svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

"Sve Stvorenje slavi Gospodina". Vjerojatno ste to puno puta čuli? To
nije puka fraza, nije hrpa praznih riječi. Svrha izranjanja smisla u
procesu stvaranja jest upravo to: slavljenje Gospodina, izranjanje
samosvjesnog Boga u relativnom, emergentnom svijetu, koji je rođen, ne
stvoren, iz Gospodina.

Kako bi lijepo bilo da glupavi popovi koji izgovaraju te riječi shvaćaju
što to zapravo govore, koje je značenje formulacija koje su im dali
sveci i mistici, a koje oni ponavljaju bez razumijevanja kao papige,
mlateći praznu slamu. Problem s religijom je u tome što zbog njene
neegzaktnosti i neznanstvenosti postoji ogroman raskorak između biti i
forme. Sveci misle jedno, ali čitajući njihove riječi sljedbenici
shvaćaju nešto posve drugo, i religija je zbog toga iznimno podložna
degeneraciji informacije, a jedini lijek protiv toga koji ja vidim jest
znanost. Znanost je u svojoj izvornoj formi iznimno primitivna, blesava
djelatnost, ali ima to dobro svojstvo da je egzaktna. U znanosti znaš
što radiš i zašto. Razumiješ malo, ali to što razumiješ, razumiješ
potpuno, i drugi mogu na egzaktan način reproducirati isto razumijevanje
na temelju jasnog, definiranog procesa. Paradoksalno, jedini način da
religija spozna unutarnju, istinsku kvalitetu svijesti i misli svojih
svetaca-osnivača jest da znanost postupnim napretkom dođe do te točke
punog razumijevanja fundamentalnih principa, kako više ne bi bilo
potrebe za religijom, kao kombinacijom isprazne dogmatike i poezije koju
bez razumijevanja ponavljaju oni koji ne uspijevaju u duhovnom smislu
reproducirati razumijevanje i duhovne dosege izvornih mislilaca. Isto
kao što je znanost pregazila astrologiju i alkemiju, tako će pregaziti i
religiju, što je proces koji je jamačno bio neugodan astrolozima i
alkemičarima i nema razloga za vjerovanje da će se religioznim ljudima
išta više dopasti, ali paradoks je u tome da će taj proces biti
ostvarenje težnji izvornih tvoraca religije, svetaca i mistika čiji će
uvidi konačno dobiti egzaktnu potvrdu, bitno kvalitetniju i čvršću od
krhkog instrumenta metafore i poezije kojim su se kroz povijest morali
služiti kako bi opisali Boga.

======
[1] http://en.wikipedia.org/wiki/God_of_the_gaps
[2]
http://www.stephen-knapp.com/vedic_culture_hinduism_a_short_introduction.htm
[3] http://en.wikipedia.org/wiki/Vritra
[4] http://www.statemaster.com/encyclopedia/Population-III-stars
[5] http://www.statemaster.com/encyclopedia/Population-II-stars
[6] http://en.wikipedia.org/wiki/Population_III_stars#Population_I_stars
[7] http://en.wikipedia.org/wiki/Protoplanetary_disk
[8]
http://www.scienceandreligiontoday.com/2010/04/12/how-scientists-really-feel-about-religion/
http://en.wikipedia.org/wiki/Relationship_between_religion_and_science#The_attitudes_of_scientists_towards_religion
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkvuc7MACgkQU8G6/NHezOcFgwCfaQcLf2/nWX2wsB8MnBRZS+I6
5UEAnRPTad4C1e9B/aALyWcEqgcGQsUE
=CgtE
-----END PGP SIGNATURE-----