-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Je li moguće da je sve istinito? Jahve, Isus, Alah, Buda, Krišna,
hodanje po vodi, uskrsnuće mrtvih, zagovor svetaca, reinkarnacija, raj,
pakao, sva čuda, sve teologije i filozofije? Je li moguće da sve to ima
temelj u brahmanu, da su sve religijske strukture zapravo samo različite
posude u kojima boravi ista istina, da su sve to samo formalno različiti
zdenci iz kojih izvire ista voda?

To je valjda prva stvar koja prođe kroz glavu svakome tko promijeni
paradigmu na način na koji se to meni desilo. Obraćenje te vrste je
buran događaj, pogotovo kad je, kao u mom slučaju, popraćen brzim
uzastopnim slijedom jakih mističnih iskustava. Ono što se meni desilo
uslijed svega toga je najbliže opisivo kao Pascalova psihoza.

Blaise Pascal[1] je bio vjerojatno najveći mislilac svoga doba i dao je
nevjerojatno velik doprinos znanosti za samo jednu osobu, a onda je
doživio religijsko obraćenje. U toj točki je okrenuo cijeli svoj život
naopačke, sve je revidirao, sve što je prije radio proglasio je grešnom
svjetovnom ohološću, počeo se baviti religijskim sitničarenjem i
pizdarijama na temu kako bi ugodio Bogu, i tako je potratio ostatak
života na gluposti.

Uglavnom, to je točka na kojoj bi trebalo pisati ista stvar kao na
javnom WC-u: "ovdje su se i najhrabriji usrali". Točka obraćenja, u
kojoj je čovjek prisiljen radikalno promijeniti svjetonazor zato što ga
je stvarnost opalila po glavi pa u svjetlu novih saznanja naprosto nije
u stanju održati svoja prethodna uvjerenja, i prisiljen je prihvatiti
kao istinu stvari koje je prije toga ismijavao kao vrhunske budalaštine,
možda je najopasnija točka u cijelom spektru duhovnosti, i tu sam skoro
nastradao. Naime, spoznaja da je najbedastiji vjernik bio bliže istini o
Bogu, barem u formalnom smislu, djelovala je na mene poražavajuće, i tu
sam doveo u pitanje cijelu svoju osobnost prije te točke - manje-više
sve sam proglasio grešnim, oholim, bezbožnim, i što već religiozni ljudi
smišljaju kako bi se omalovažavali, i tu sam spoznao punu dubinu
duhovnog ponora kojeg "duhovni ljudi" toliko uzdižu u visine: skromnosti
i poniznosti. Desilo mi se to, da sam na nekoliko mjeseci zaglavio u
razdoblju u kojem sam bio duhovan za posrat se; svi sveci bi bili
ponosni na mene, osim što sam potpuno izgubio kontakt s onom iskrom
brahmana koju sam bez ikakvih problema održavao u svijesti u svojem
"grešnom i svjetovnom" stanju, a u svojem "duhovnom i čistom"
karma-vegetarijanstvo-reinkarnacija-celibat stanju nisam tome mogao ni
blizu, bio sam duhovno prazan kao bilo koji od onih hare krišna idiota
koji su me prije sablažnjavali.

Na svu sreću, ja sam ipak malo bolje od njih gledao znakove u sebi i oko
sebe i shvatio kamo to sve skupa vodi, i da to nije yoga ni vedanta nego
upravo ona isprazna religioznost koja me je nekada toliko sablažnjavala
i radi koje sam izbjegavao religiju i držao se znanosti. Nakon par
mjeseci religijskog mraka, shvatio sam bitnu lekciju: nije sve na čemu
piše "Bog" i "duhovnost" od vrijednosti, i brahman ne prosijava kroz
svijet na mjestima koja bi "pobožni" ljudi najviše očekivali, dakle kroz
duhovne ljude, svete spise, crkve i slično. Naprotiv, te stvari su
uglavnom duhovno sterilne i prazne; na početku su mi se činile bez
vrijednosti, a nakon nekog vremena sam napravio puni krug i ustanovio da
mi se dobro činilo. Duhovnost koja je prosijavanje brahmana je tamo gdje
je briljantnost, inovativni prodor, nova misao, živa radost - jesam li
rekao briljantnost? Briljantnost. To je esencija onoga što bi se moglo
nazvati "životnošću", onoga što je suprotno suhoći koju praktički uvijek
pokazuju religiozni ljudi, pogotovo oni koji žive u celibatu, i koji
često izgledaju krhko od te suhoće, kao da će se slomiti. Pobožnost je
velika i moćna sila koja iz čovjeka uklanja svaki dodir sa stvarnim i
živim Bogom, i tamo gdje je bio život, stvara budnu smrt.

Ono što se meni u trenutku obraćenja činilo, jest da je spoznaja da
postoji Bog kao temeljna stvarnost predstavlja pobjedu religije. Ne.
Spoznaja da postoji Bog kao temeljna stvar je *poraz* religije. Religije
su jednako prazne od Boga kao najgori ateizam ili sotonizam. To je sve
skupa smeće - ne, religije nisu različite posude u kojima boravi Bog,
nego različite posude u kojima se luđaci sakrivaju od Boga, koji je
temeljna stvarnost, izvor svega onoga što bi se moglo nazvati duhovnim
pozitivnim kvalitetama: svjesnost, inteligencija, blaženstvo,
ekstatičnost, radost, osjećaj života i stvarnosti. Religije su mentalne
tamnice u koje se ljudi sakrivaju da do njih ne bi došla veličina
stvarnosti, u kojoj je Bog - živi, stvarni, briljantni Bog, a ne
papirnati ljigavac i sroljo kakvome se oni mole.

Kad se to sve skupa stavi na jedno mjesto, izgleda kao nešto
jednostavno, ali do toga sam se probijao dosta dugo - neke od tih stvari
sam shvatio odmah, a nekih oblika mentalnih okova koje religija nameće
svijesti oslobađao sam se godinama, polaganim i postupnim razumijevanjem
principa.

Spoznaja Boga nije pobjeda religije nad ateizmom, kako to bahato sebi
umišljaju vjernici, sljedbenici suhih praznovjerja koja proizvode
zlotvore i pretvaraju ljude u gore grešnike nego su zatekli. Spoznaja
Boga je pobjeda stvarnosti nad iluzijom, istine nad lažima, radosti nad
patnjom, spoznaje nad duhovnom tamom. Ovisno o tome na kojoj se strani
čovjek našao kao osoba, neovisno o tome je li "vjernik", "agnostik",
"ateist" ili kakvu već naljepnicu odabere staviti na svoj svjetonazor,
bitno je na kojoj strani je u odnosu na stvarnost, na istinu,
blaženstvo, svjesnost, hrabrost, na eksploziju sreće koja nastaje u
spoznaji istine. Ovisno na kojoj je strani u odnosu na to, spoznaja Boga
bit će njegova pobjeda ili njegov poraz. Vjernici su često bitno gori
idioti od ateista, i ukoliko si takvi idioti umišljaju da je Apsolut,
ono što je temelj stvarnosti, ono što čini da plešu elektroni i
galaksije, nešto što će validirati njihov idiotizam i pustiti ih u
nekakav "raj", tada zaluđuju sebe besmislicama. Ukoliko je netko
vjerovao u ludosti a borio se protiv istine, tada je živi, pravi Bog
njegov neprijatelj, koliko god on sebe zvao vjernikom. Vedanta nije
pobjeda religije, vedanta je nešto sasvim deseto. Vedanta je kraj
religije isto kao što je kraj bilo kojeg drugog oblika neznanja,
praznovjerja, ludosti i duhovne tame. Vedanta je prije pobjeda znanosti,
one znanosti koja istražuje svijet i u njemu prepoznaje obrasce tamo
gdje religijski mrak tisućljećima nije vidio ništa osim potvrde njihovih
blesavih dogmi, u kojima su mislili da služe Bogu ako puno puta vele da
je Bog velik. Govorili su da je Bog velik, a istovremeno su o njemu
mislili i ponašali se kao da je provincijalni tiranin i idiot. Religija
je velika uvreda stvarnom, pravom Bogu. U većini slučajeva je veća
uvreda Bogu biti vjernik nego ateist. U neke ideje o Bogu može vjerovati
samo osoba koja se posve pozdravila s vrlinom i razumom.

Bog vedante je, naime, temeljna stvarnost, ali Bog većine vjernika je
prije temeljna iluzija, kako to veli Dawkins. Većini ljudi, Bog je vreća
koju si stave na glavu i idu okolo kao slijepe budale, kako ne bi morali
postavljati nikakva pitanja o svijetu, a da svejedno mogu imati instant
odgovor kojeg razmute u malo vode i spreman je u svim okolnostima. Bog
kakvog propovijedaju religije je oblik duhovne anestezije, i Marx je
doista imao pravo kad ga je usporedio s opijatima.

Dolazimo, dakle, do početka ove moje serije tekstova. Ne slažem se s
ateističkim apologetima poput Dawkinsa u puno stvari, ali moram bez
ograda ustvrditi kako su njihovi protivnici često takvi prokleti idioti,
da je Dawkins bič Božji za takve, netko tko ih je konačno došao šutnuti
u guzicu da se trgnu iz sna i tuposti u kojoj vegetiraju kao debele
krave na jaslama. Zbog toga ne znam što bih počeo s Dawkinsom - bih li s
njim polemizirao, ili bih mu platio piće.

=======
[1] http://en.wikipedia.org/wiki/Blaise_Pascal

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkvscnsACgkQU8G6/NHezOeN4gCgoOmN9ApW4Ep7MByU7SPSZW/a
A04An08XSHacT46BTLYmhA0B+wonilmO
=C2m1
-----END PGP SIGNATURE-----