-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Današnja fizika elementarnih čestica (koja funkcionira u uskoj sprezi s
modernom kozmologijom) nastala je kao logička ekstenzija Demokritove
atomističke teorije[1], prema kojoj je sva materija sačinjena od
elementarnih čestica koje su same nedjeljive (grčki "a-tomos",
nedjeljiv). Ta grana znanosti je, ako išta, postala žrtvom vlastitog
uspjeha. Naime, moderni akceleratori su toliko uspješni u cijepanju
materije na sve sitnije čestice, da su zapravo za sve praktične svrhe
potpuno oborili princip atomizma, odnosno uspjeli su proizvesti
praktički bilo kakvu česticu, koju je moguće teorijski zamisliti kao
postojeću[2]. Ukoliko sad iz dupeta izvadim hipotetsku česticu spina
1/2, negativnog naboja, životnog vijeka reda veličine 10E-13 i mase
mirovanja reda veličine 1-2 MeV/c^2, siguran sam da su takvo nešto ili
već otkrili, ili ju imaju na listi teorijski predviđenih čestica[3].
Bilo koja nakupina energije u stanju raspada ostavit će trag u
detekcijskoj komori akceleratora i netko će to nazvati elementarnom
česticom. Očekivano, broj takvih "elementarnih" čestica popeo se do
takvih vrijednosti da je i samim fizičarima postalo teško pratiti sve
to. U očajanju, prozvali su tu menažeriju "particle zoo"[4], zoološki
vrt čestica, i s dobrim razlogom.

Jedan od načina uvođenja reda u taj kaos je tzv. standardni model[5],
koji hrpu tih čestica reducira na aglomeracije manjeg broja
fundamentalnijih čestica, ali svejedno, standardni model je "prljava"
teorija bez matematičke ljepote. U tim stvarima se slažem s Einsteinom,
koji je smatrao da neka teorija ne može biti uistinu fundamentalna
ukoliko joj nedostaje jednostavnost i matematička elegancija, kakvu
imaju primjerice f=ma ili e=mc^2. U tom smislu, standardni model je
naprosto gadan i nitko me ne može uvjeriti da tako veliki broj
ne-elegantno posloženih čestica koje ni po čemu nisu elementarne budući
da je većina nestabilna u slobodnom stanju, predstavlja temeljne
građevne blokove svemira. Prije bih rekao da se tu radi o
manifestacijama dubljeg sloja materijalne stvarnosti, koji još nije
znanstveno prepoznat i shvaćen. U tom smislu, teorija superstruna[6] mi
se čak više sviđa unatoč njenoj ludosti. Naime, ta teorija je toliko
luđačka da bi mogla biti bitno bliže istini od standardnog modela.
Problem s tom teorijom je da nije eksperimentalno provjerljiva, i
predstavlja čistu hipotezu u istoj mjeri u kojoj je heliocentrični
sustav predstavljao nedokazivu hipotezu u doba Galileja, dok je
Ptolomejev geocentrični sustav, iako ružan i fundamentalno netočan,
davao bitno bolja predviđanja i bio je bitno bolje usklađen s
opažanjem[7]. Standardni model meni izgleda kao Ptolomejev sustav - to
je pokušaj da se opažanje nekako nagura u nekakvu teoriju, ali rezultat
nema elegancije, "prljav" je i ružan. Fizika, dakle, trenutno može
birati između standardnog modela kao ekvivalenta Ptolomejevih
epicikloida[8], i superstruna kao teorije koja daje dosta nagovještaja
da bi u tom generalnom smjeru trebalo tražiti odgovore, ali trenutno
niti je dokaziva, niti išta predviđa, i vjerojatno je isto smeće kao
heliocentrični sustav prije Newtona.

Ukratko, daleko od toga da je znanost "sve objasnila", ili da joj fali
"samo još jedna čestica" da sve objasni. Newtonovoj mehanici je falilo
"samo" tumačenje devijacije Merkurovog perihela da bi bila savršena[9],
a rezultat je bilo okretanje percepcije svijeta naglavačke: uvođenje
teorije opće relativnosti i delegiranje Newtonove skoro-pa-konačne
fizike na poziciju aproksimacije koja važi za ne-relativističke
inercijske sustave.

U situaciji u kojoj znanost trenutno jest, i u kojoj 11-dimenzionalni
neopipiljivi i nedokazivi entiteti predstavljaju sasvim realističan
pokušaj rješenja paradoksa pred kojim se nalazi moderna fizika, mogući
su odgovori koji će potpuno na glavu postaviti današnje doživljavanje
svemira, i, štoviše, doživljavanje znanosti i dimenzija moguće stvarnosti.

Rješenje tih fundamentalnih paradoksa fizike moglo bi biti posve
revolucionarno. Onako kako je heliocentrični sustav razbio
antropocentrično poimanje svemira, onako kako je Darwinova teorija
razbila platonistički idealizam, onako kako je otkriće stvarne starosti
svemira razbilo mogućnost doslovnog shvaćanja kreacionističkih mitova,
tako bi model o materijalnom svemiru kao pukoj izvedenici nevidljive,
dublje i neopipljive stvarnosti (što je u osnovi i teorija superstruna)
moglo okrenuti naopačke materijalističko poimanje svijeta.

U mladosti, vagao sam u glavi dva osnovna modela svijeta. Prvi je
materijalistički, po kojem su sve duhovne pojave rezultat poznatih i
nepoznatih a spoznatljivih materijalnih sila, i drugi po kojem je
duhovno zapravo primarna razina stvarnosti, a materijalni svemir je
softver, potpuno proizvoljni sloj stvarnosti koji se "izvršava" na
dubljem sloju, koji u osnovi prožima sve materijalne pojave onako kako
računalo prožima softver, ili, u grubljoj metafori, onako kako kisik
prožima zrak. Nakon nekoliko godina razmišljanja o tome i vaganja
argumenata za jednu i drugu stranu, u jednom trenutku mi je "kliknulo"-
slušao sam jedno od dosadnih predavanja na fakultetu, mislim da je bila
u pitanju matematička analiza, i u trenutku odsutnosti sve nedoumice su
mi se razriješile i shvatio sam da svemir doista jest softver koji se
izvršava u duhovnom svijetu, a sve duhovne pojave koje se percipiraju u
materiji nisu artefakti materije, onako kako je brzina artefakt
automobila, nego prosijavanja višeg reda veličine stvarnosti kroz
stvarnost nižeg reda, kad ona poprimi dovoljan stupanj organizacije i
složenosti da takvo prosijavanje postane mogućim.

Nemojte misliti da me je ta promjena paradigme razveselila ili mi
ponudila utjehu. Upravo suprotno: rezultat je bio očaj i beznađe. Ja sam
studirao fiziku zato što sam vjerovao da se razumijevanjem materijalnog
svijeta i njegovih zakonitosti može shvatiti stvarnost, da se tako može
doći do njenih najdubljih slojeva. Po materijalističkoj paradigmi, imao
sam jasan put pred sobom, znao sam što treba raditi i u kojem smjeru
treba ići. Uspjeh doduše nije bio vjerojatan, ali to me nije previše
zamaralo; uspjeh ni u čemu bitnom nikad nije posebno vjerojatan, ali to
ne znači da se ne isplati truditi. Ali u novoj paradigmi, apsolutno
nisam znao kamo se okrenuti. Religije i duhovnost nisam proučavao jer
sam ih smatrao budalaštinama kojima se bave stare babe po crkvama;
nijedan Bog koji drži do sebe ne bi imao posla s takvima, mislio sam, i
ukoliko postoji krajnja istina, ona leži u smjeru stvari koje imaju
smisla, dakle fizike i ostalih znanosti, a ne u smjeru stvari koje su
već na prvi pogled besmislene. Našao sam se, dakle, u situaciji u kojoj
sam znao da proučavanje fizike ima jednakog smisla kakvog bi imalo
proučavanje "fizikalnih zakonitosti" unutar neke video-igre. Te
zakonitosti su proizvoljne i ne vode do odgovora. Odgovori bi ležali u
smjeru lociranja eventualnih prosijavanja dublje duhovne stvarnosti kroz
svijet, dakle u smjeru kojim se obično bavi religija, ali to očigledno
nema nikakvog smisla kad je religija vrhunac idiotizma koji sam odbacio
još u ranom djetinjstvu.

Prva stvar koju sam napravio jest da sam napustio faks i otišao se
napiti do besvijesti. To nije pomoglo, i kad sam se otrijeznio zaključio
sam da ću morati na potpuno drugačiji način filtrirati podatke nego do
sada, kako bih otkrio što mi je promaklo u mojem prijašnjem
razmišljanju. Nisam imao jasne ideje o tome što bih pokušao, što je
očekivani problem kad ne znaš što ne znaš, odnosno kad nemaš nikakvog
pojma o tome što bi se moglo nalaziti izvan granica tvojeg znanja, pa
sam pristupio problemu na razmjerno kaotičan način: otišao sam u
biblioteku, došao do police s filozofijom i religijom, uzimao knjigu po
knjigu, pročitao tamo desetak stranica i pokušavao naći nešto što bi
bilo zanimljivo, u smislu da nije "već viđeno" ili evidentna
budalaština. Za početak sam posve zanemario sve što ima veze s
kršćanstvom i zapadnim filozofijama; smatrao sam da se te filozofije
daju svesti na antiku, koja je u osnovi blesava i nadiđena, kršćanstvo
koje poznam dovoljno da znam da me ne zanima jer je to religija za
idiote, islam koji je tu negdje s kršćanstvom samo drugačiji derivat
iste stvari, i komunjare, tako da sam se koncentrirao na stvari o kojima
sam imao najmanje pojma, misleći da je najvjerojatnije da ću ono što
tražim naći među stvarima u koje sam najmanje upućen, do te mjere da se
ne bih sjetio što tražiti. Knjige o parapsihologiji sam ignorirao budući
da sam ih već nekoliko pročitao i sve su bile na temu "nešto postoji ali
pojma nemamo što je i odakle je". Toliko sam i ja uspio shvatiti bez
njihove pomoći. Preostale su mi istočnjačke filozofije, prema kojima sam
imao izvornu averziju stvorenu promatranjem hare krišni koji plešu po
gradu i izgledaju blesavije od bilo čega drugog što sam igdje vidio, ali
na temelju udžbenika iz filozofije za gimnaziju znao sam da tu postoji
dosta religija osim hinduizma. Zbog toga sam htio pogledati nešto u
smjeru budizma, ali baš i nije bilo knjiga na tu temu, pa mi je pogled
privukla mala knjižica s naslovom "Yoga Upanišad" od Šri Upanišad
Brahmayogina[10]. Koncept yoge mi nije bio posebno interesantan budući
da sam na temelju Plečkovih TV emisija stekao dojam da je najveće
postignuće u yogi kad netko meditira dvadeset godina s rezultatom da
može u nekoj mjeri utjecati na umove ljudi u prostoriji, u smislu da
počnu plesati nekakve indijske plesove i slične gluposti. Zaključio sam
da ako je to vrhunsko postignuće, onda je cijelu stvar najbolje
izbjegavati kao kolosalni gubitak vremena, ali svejedno sam posudio tu
knjižicu, zato što ničega zanimljivijeg nije bilo. Bilo je ili to, ili
Hare Krišne, Hegel i Fromm. U toj konkurenciji, bilo je "daj ovo
indijsko ali bez plešućih pedera".

Kad sam došao doma i počeo čitati, prva reakcija je bila "koji je pak
sad ovo vrag?", u smislu da je cijeli tekst nešto toliko neočekivano,
nepoznato i strano da mi je trebalo neko vrijeme da apsorbiram kulturni
šok. Za početak, tekstovi su komplicirani i kriptični, a osim toga su
ispunjeni originalnom sanskritskom terminologijom, zbog minimalističkog
prijevoda. Druga reakcija mi je bila potpuna interna revizija svih
koncepata vezanih uz hinduizam: tekst koji sam imao u ruci izgledao je
kao ono što mi se dopadalo u budizmu, s tim da je izgledalo kao nadskup
budizma, nešto što se bavi spoznajom transcendentalnog, pozitivnog
duhovnog principa po imenu brahman koji prožima fizičku stvarnost. To je
bilo točno ono što sam tražio, i tu mi je sjevnulo da nisam to te knjige
došao slučajno, nego sam bio vođen. Da, već prije sam imao osjećaj da
"to nešto" nepoznato, svjesno i veliko upravlja mojim životom u nekom
smjeru o kojem ja nemam pojma, ali "to nešto" nikako nije mogao biti
Bog, jer je Bog idiotski koncept, djetinjasti antropomorfizam, i zbog
tog shvaćanja mi ne bi palo na pamet tumačiti iskustvo na bilo kakav
način koji bi imao ikakve veze s religijom. Odgovore bih prije tražio u
science fiction tekstovima nego u religijskim spisima, jer mi se SF
činio pametnijim. Dakle, ja sam u to vrijeme bio vrlo čudna vrsta
ateista koji s jedne strane prakticira autogeni trening i ima određene
parapsihološke sposobnosti zbog kojih ne može vjerovati u posve
materijalistički svjetonazor, ali ima duboku averziju prema religijskim
budalaštinama. Znao sam da postoji "nešto", zato što sam "nešto"
osjećao, ali taj osjećaj nije nosio dovoljno informacija da bih sa bilo
kojim stupnjem sigurnosti mogao odrediti smjer u kojem bi trebalo
tražiti tumačenje; da se ne radi o duhovnom entitetu definiranom unutar
materijalnog svemira, nešto poput Davida Bowmana iz "Odiseje 2001"
shvatio sam sa visokim stupnjem sigurnosti tek nedavno, kad sam
promijenio paradigmu. Dakle mora se raditi o višem redu veličine
stvarnosti unutar koje je definiran materijalni svemir, s tim da ta
duhovna stvarnost višeg reda mjestimično probija kroz privid
materijalnog integriteta. Najočekivanija točka proboja, po mojoj
teoriji, bi bila ljudska svijest visoke razine sofisticiranosti, kao
najvjerojatnija točka podudarnosti s aspektima dubljeg, duhovnog
svijeta, ali malo je reći da mi je teorija tada bila nerazrađena. Imao
sam razlikovanje stvari koje mi rezoniraju s tim unutarnjim osjećajem i
prisutnošću, i stvari koje u kontekstu te prisutnosti izgledaju kao
plitko laprdanje. Knjiga Yoga Upanišad je izgledala kao daleko
sofisticiranija, zrelija verzija svjetonazora kojeg sam tek počeo
formulirati, i praktički sam je progutao. Hrpu kriptičnih termina i
formulacija koje se oslanjaju na druge tekstove naravno nisam shvatio,
ali osnovni princip je bio jasan. Yoga, kako je shvaćaju autori
upanišada, predstavlja proces samospoznaje temeljne stvarnosti kroz
čovjeka, gdje on u sebi kao osobi vidi točku proboja dublje stvarnosti,
identificira je analitičkim procesom (to se u tim krugovima zove
diskriminacija ili viveka), i fokusira se na nju dok ne dođe do, jako
labavo definiranog, procesa ekspanzije tog točkastog proboja u nekoj
vrsti kozmičke svijesti, gdje ta sitna točkica duhovnog svjetla koja
prosijava kroz fizičku materiju u čovjekovoj svijesti- duša ili atman-
gubi svoja prividno lokalizirana svojstva i spoznaje se kao aspekt
brahmana, temeljne stvarnosti.

To sve skupa je bilo sto puta pametnije od bilo čega što sam očekivao
naći. Očekivao sam hrpu primitivnih obrednih gluposti, nešto na temu
zazivanja Čunga Lunga božanstva koje će vas prokleti sa sedam godina
nejebice ako mu ne žrtvujete kozu, ili oblačenja u indijske haljine i
plesanja. Ono što sam našao ne samo da nije bilo blesavo i primitivno,
nego je izgledalo kao da je netko prije pet tisuća godina napravio isti
iskorak u kreiranju modela stvarnosti kakav sam ja na osnovi poznavanja
moderne fizike i osobnog iskustva stvarnosti kreirao nedavno, i onda je
idućih par tisuća godina oko toga kreirao psihičku tehnologiju i
racionalni sustav.

Ono što je predstavljalo zanimljivi iskorak u mojem razmišljanju jest da
u toj točki više nisam mogao nijednu vrstu duhovne prakse a priori
eliminirati kao budalaštinu. Ono što je izgledalo blesavo na prvi
pogled, dakle molitve antropomorfnim božanstvima, u svjetlu upanišadskog
modela stvarnosti izgledalo je kao posve racionalni oblik psihičke
tehnologije. Naime, ukoliko želiš identificirati i fokusirati svoj
unutarnji aspekt brahmana, najbolji način za to je izolirati i
"osvijetliti" neuronske mreže koje drže najbliži ekvivalent, dakle
stvari koje najbliže asociraš uz transcendenciju, i emotivno se
usmjeriti na to na pozitivan način. Koncept molitve i predanosti Bogu u
tom kontekstu izgleda kao sasvim smislena stvar, a sva kičurija koju
religije grade oko toga izgleda kao svojevrsni cargo cult nastao
degeneracijom izvornog fenomena, ili, u boljem slučaju, kao neka vrsta
pomagala za koncentraciju. Koncept pomagala za koncentraciju mi je bio
poznat; ja sam za to koristio glazbu, tako da mi je bilo jasno kako bi
to nekom drugom moglo funkcionirati preko religijskih slika i sličnih
koncepata.

Ukratko, religije su bitno manje blesava stvar nego se to "racionalnim"
ateistima čini. Heterogenost religijske ikonografije ne implicira
heterogenost predmeta duhovnog iskustva, nego heterogenost psihičkih
struktura formiranih odgojem i civilizacijskim kontekstom u kojem se
osoba formirala, tako da su strukture unutar ljudske svijesti pomoću
koje čovjek može dotaknuti transcendentalno heterogene i individualne.
Kad sam shvatio taj simbolički ključ za tumačenje sfere religijskog
iskustva, krenulo mi je. Ne želim se sad upuštati u opisivanje dimenzija
mojeg osobnog duhovnog iskustva budući da je većina toga intimna i
neprenosiva, ali recimo samo da mogu potvrditi kako teorija vedante nije
"teorija" onako kako to američki kreacionisti vele o evoluciji, nego
teorija u smislu skupa znanstveno obrađenih, sigurnih i potvrđenih
znanja. To nije nikakva hipoteza, to je jednako znanost koliko je
moderna fizika znanost, i treba je shvatiti na najozbiljniji mogući
način budući da je sve što govori iskustvom potvrđena istina. Temelj
stvarnosti je doista brahman a ne materija, i taj brahman postoji unutar
ljudskog iskustva kao atman, osobno jastvo, što je tiha i prigušena
iskra veće stvarnosti, koje ne samo da je po dimenzijama kozmička, nego
je pojam "kozmičkog" daleko uži od toga, jer je u kontekstu brahmana
cijeli materijalni svemir nešto kao san, iluzija superponirana na
stvarnost, nešto kao jedna od aplikacija koje se vrte na računalu
brahmana. Kad ljudi imaju koncept Boga koji stave kao logičku ovojnicu
oko osjećaja Prisutnosti koja ih prati kroz život, oni zapravo drže
svoje duhovno oko usmjerenim na aspekt vječnosti koji dotiče njihovu
prolaznost.

Što ja tu zapravo želim reći? Želim reći da ljudi cijelo vrijeme
posjeduju beskrajno vrijedni dragulj, a "znanost" (odnosno ljudi koji
vjeruju u 11-dimenzionalne nevidljive entitete čije postojanje se ne
može dokazati) ih cijelo vrijeme uvjerava da je taj dragulj zapravo
običan bezvrijedni kamen, onako kako su Lavoisier i njegovi
pametnjakovići uvjerili kustose muzeja da ne postoji kamenje koje pada s
neba jer na nebu nema kamenja, pa su ovi pobacali dragocjene uzorke
meteorita. Znanost je samo glupa i primitivna i još nije prepoznala
fundamentalni sloj svega što postoji, isto kao što kroz povijest puno
puta nije prepoznavala stvarne i postojeće stvari, i prema svemu što
njoj nije jasno se ponašala kao prema nepostojećem, primitivnom i
iluzornom.

=====
[1] http://en.wikipedia.org/wiki/Democritus
[2] http://en.wikipedia.org/wiki/Elementary_particle
[3] Pogledao sam na listu "elementarnih" čestica i takva stvar postoji:
zove se Tauon. http://en.wikipedia.org/wiki/Tauon
[4] http://en.wikipedia.org/wiki/Particle_zoo
[5] http://en.wikipedia.org/wiki/Standard_Model
[6] http://en.wikipedia.org/wiki/Superstrings
[7] http://en.wikipedia.org/wiki/Geocentric_model#Copernican_system
[8] http://en.wikipedia.org/wiki/Geocentric_model
[9]
http://en.wikipedia.org/wiki/Tests_of_general_relativity#Perihelion_precession_of_Mercury
[10] http://www.aukcije.hr/item.php?id=555856

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkvsEbkACgkQU8G6/NHezOeiwgCfXOLNW3IIsXMyd7G8JLemrewl
jloAoPMLfoMJn3ndR1pKTYlhuXRdyKwN
=QXRm
-----END PGP SIGNATURE-----