-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

U prethodnim člancima sam pokazao opasnosti od pretjeranog rastezanja
pojma znanosti, i pokazao sam kako je pojam znanosti ne samo često, nego
u pravilu uži pojam od pojma istine, te da u fazama razvoja znanosti u
kojima ona tek počinje obrađivati neko područje postoji ne samo realna
mogućnost, nego praktički izvjesnost da će iskustveni podaci kojima
barata neznanstvena populacija biti kvalitetniji od onih kojima barata
znanost. Iz tog je razloga opasno shvaćati znanost preozbiljno, jer se
može desiti da tako uništimo stvarne i korisne proto-znanstvene istine i
znanstveno neobuhvaćene stvarne stvari i pojave, poput primjerice
meteora, znanja o vezi između hladnoće i prehlade, te veze između batina
i dobrog odgoja. Od praktične primjene loše ili nepotpune znanosti
prijete ozbiljne opasnosti - primjerice, na temelju znanosti su ljudi
koristili ogromne količine pesticida DDT[1], kojim su nanijeli veliku
štetu ekosustavu. Isto tako, na temelju znanosti su proizvodili i
trošili "lijekove" koji su uzrokovali teška fetalna oštećenja i zbog
kojih se tisuće djece rodilo s teškim deformacijama[2]. Na temelju
šarlatanskih "znanstvenih" ideja o odgoju djece proizvedene su
generacije neodgojene djece bez ikakvog čvrstog etičkog orijentira i
sustava vrijednosti u životu, kojima je ugoda jedini egzistencijalni
parametar, zato što su odgojena u svjetonazoru koji neugodu stavlja na
prvo mjesto liste kozmičkih zala. Scijentizam, kao svjetonazor koji
znanost stavlja na mjesto religije i eksperimentira s uklanjanjem iz
opticaja svih "zaostalih" stvari, poput meteora i religije, proizveo je
ogromnu količinu globalnih problema, koji su barem jednaki kao svi
problemi koje su kroz povijest proizvele sve religije zajedno, ali
scijentiste to nikad nije ograničavalo u njihovoj bahatosti, u kojoj se
oduvijek ponašaju kao da su sve shvatili, a nasuprot njima stoji ocean
praznovjerja, neznanja i primitivizma kojega treba ukrotiti svjetlom
znanja, koje dakako oni donose. Bahatog li svjetonazora! Nema nikakve
razlike između scijentista i talibana u tom smislu.

Sa znanošću je problem taj, što u većini razvojnih faza znanost obuhvaća
i uspješno tumači jako nizak postotak stvarnosti, a od početka se ponaša
kao da joj je sve jasno a opozicija su joj glupani. Mislim da je to
počelo s Galilejem. Taj je smatrao da su komete "lens flare", optički
efekt nastao odbljeskom sunčeve svjetlosti u zemljinoj atmosferi[3], i
Kepleru je govorio da je idiot zato što smatra da plimu i oseku uzrokuje
gravitacijski utjecaj Mjeseca[4], a heliocentrični model s kojim je
radio je davao lošija predviđanja od Ptolomejevog geocentričnog. Dakle
taj čovjek je bio u krivu u praktički polovici svih pitanja o kojima je
išta tvrdio; dapače, potpuno suprotno tvrdnjama "prosvjetitelja" koje
Galilea proglašavaju svojevrsvnim svecem zaštitnikom znanosti, taj
čovjek je zapravo kočio razvoj znanosti u svoje doba, i moderna
astronomija malo toga duguje Galileu. Linija razvoja vodi zapravo od
Brahea preko Keplera do Newtona, dok je Galileo u povijest ušao više
zbog toga što se sa svima posvadio i završio u zatvoru nego zbog nekih
bitnih doprinosa astronomiji[5].

Iz primjera Galilea, Lavoisiera i sličnih se dakle lako može vidjeti
obrazac ponašanja znanstvenih ideologa: znajući malo, nemaju nikakvih
problema tvrditi kako njihovo znanje obuhvaća sveukupnost stvarnosti, a
sve koji misle drugačije proglašavaju budalama, varalicama i luđacima.
Ukoliko i priznaju da ne znaju sve, znanstvenici uvijek podrazumijevaju
da će nova otkrića i razumijevanja predstavljati samo kvantitativnu
razradu postojećeg i da će raditi njima u korist i još pojačati njihov
"case".

Ono u čemu osporavatelji scijentista griješe jest pokušaj da ih
osporavaju u onom području koje je znanost već obradila i u kojem daje
vrlo dobre modele stvarnosti. To scijentistima olakšava posao u
diskreditiranju valjanih prigovora - samo kao primjere religijske misli
navedu američke protestante i muslimanske fanatike, i publika misli da
joj je sve poznato. Kad netko tvrdi da su dinosauri živjeli prije 3000
godina i portretira ih sa sedlom na kojem su navodno jahali praljudi, to
stvara upravo onu vrstu sablažnjenosti religijom koja navodi vodu na
scijentistički mlin, i scijentisti tada pitaju normalne vjernike kako
mogu vjerovati u takve gluposti. Činjenica je da normalni vjernici ne
vjeruju u takve gluposti, ali je isto tako činjenica da normalni
vjernici nisu izvježbani filozofi i govornici, dok scijentistički
apologeti jesu. Iz tog razloga ih je moguće dovesti u neugodnu situaciju
pred kamerama tamo gdje bi, primjerice, izvježbani katolički apologet
poput Roberta Barrona[6] oprao pod s Dawkinsom.

Paradoks veze između ateizma i znanosti je u tome što bi situacija u
kojoj se ateizam oslanja na znanost kao na svoj instrument i oružje
mogla pokazati kao jako prolazna faza u povijesti znanosti.

Od ateista ćete se do mile volje naslušati priča o tome kako je znanost
malo po malo razmontirala religijske koncepte i kako su religije
prisiljene na uzmak sa svojih stoljetnih dogmatskih pozicija. To je
istina, jer znanstvena otkrića doista čine neka religijska uvjerenja
posve neuvjerljivima i nemogućima; ukoliko je netko, primjerice,
vjerovao da je Zemlja stara 6000 godina i da su kreacijski mitovi
doslovno točni, takvo uvjerenje je u svjetlu moderne znanosti nemoguće
održati. Ukoliko je netko vjerovao da Bog stanuje na oblaku, to
uvjerenje je također postalo neodrživim.

Ono o čemu se manje priča jest da je ideologija vulgarnog materijalizma,
prisutna od Demokrita, na jednak način naletjela na tvrdo. Klasični
materijalistički ateizam je vrhunac svoje egzistencije doživljavao u 19.
stoljeću i dijelu 20-tog. Prema svemu što je do tada otkriveno i što je
znanost do tada pokazala, činilo se da će rezultat znanstvenog
istraživanja biti apsolutni trijumf materijalizma i potpuni nestanak
religije kao "predznanstvenog praznovjerja".

Da vidimo što se dešavalo u to doba[7].
Robert Stephenson je izmislio lokomotivu i počeo izgradnju željeznice.
Alessandro Volta je izmislio električnu bateriju.
Hans Christian Oersted je otkrio vezu elektriciteta i magnetizma.
Samuel Morse i još nekoliko znanstvenika simultano su izmislili telegafiju.
Alexander Graham Bell je izmislio telefon.
Nikola Tesla i Thomas Edison su izumili manje-više sve što danas imamo
vezano uz elektricitet, osim poluvodiča i supravodiča - proizvodnju i
prijenos el. energije, elektrifikaciju i motorizaciju.
Tesla i Roentgen su simultano izmislili X-zrake i roentgensku fotografiju.
Tesla, Marconi i još nekoliko znanstvenika simultano su izmislili radio.
Ernest Rutherford je postulirao planetarni model atoma, i činilo se da
je otkrivena simetrija makro i mikro svijeta, gdje je struktura atoma
analogna strukturi sunčevog sustava, samo što električni naboj igra
ulogu gravitacije.
Charles Darwin je formirao teoriju evolucije bioloških vrsta prirodnom
selekcijom, čime je uklonio potrebu za vjerovanjem u Božji stvaralački
čin i na jednostavni način je objasnio ogromnu većinu svih problema
vezanih uz život.
Louis Pasteur je otkrio mikrobiološke uzročnike bolesti i cijepljenje.
Sigmund Freud je napravio model analize ljudskih psiholoških momenata.
Karl Benz je izmislio automobil.
Niepce je izmislio fotografiju, braća Lumiere film.
Industrijska revolucija, željeznice i urbanizacija promijenili su sliku
svijeta.
Najutjecajnija filozofija tog doba je dijalektički materijalizam,
odnosno pozitivizam, a najutjecajniji filozof je Karl Marx (sad će
Hegelijanci vrisnuti, ali tako je). Imajući u vidu sve nabrojano,
razumjet ćete ako sam izostavio desetak epohalnih otkrića, poput npr.
periodnog sustava elemenata, bitnih napredaka u astronomiji, ili svega
što su izmislili Davy, Faraday i Maxwell.

Devetnaesto stoljeće je obilježeno istitravanjima francuske revolucije i
američke deklaracije nezavisnosti, ekstremnim napretkom znanosti i
tehnologije, što je sve zajedno izrodilo ideologiju modernizma, i
ukoliko pogledate popis otkrića 19. stoljeća, nastalih *nakon* što se
zapadna civilizacija u osnovi obračunala s crkvom i uspostavila koncept
demokratske sekularne države poput Sjedinjenih Država, postat će jasno
zašto su svi percipirani vektori konvergirali prema točki totalne
spoznaje svih prirodnih pojava, potpunog ovladavanja svijetom, i potpune
demistifikacije svih pojava koje su od antičkih vremena ljude ostavljale
bez odgovora, čineći religiju nužnim pribježištem i jedinom racionalnom
opcijom. Rezultat takvog razmišljanja je modernizam[8], koji smatra da
je došlo vrijeme da se potpuno obračunamo sa svim zaostacima starih,
primitivnih sustava mišljenja: treba iskorijeniti religije, između
ostalog, ali i niže rase, kako bi se pročistio genetski pool
čovječanstva i otvorio put u bolju budućnost. Modernizam je, u tom
smislu, zbirna oznaka za filozofije "velikog spremanja", vremena u kojem
se treba konačno riješiti zaostataka iz prošlosti kako bi se krenulo
dalje, u bolju budućnost. Modernizam kao filozofiju najbolje odražava
Nietzscheova izjava "Bog je mrtav", a milijuni mrtvih u različitim
koncentracionim logorima i poljima smrti dvadesetog stoljeća, jednako
kao i pod giljotinom francuske revolucije prije toga, rezultat su
koncepta "čistke", potrebe da se svijet očisti od "starog", koje "koči
napredak" i predstavlja "kontrarevolucionarnu" silu. Devetnaesto
stoljeće je dakle stoljeće otkrića, a dvadeseto stoljeće je stoljeće
velikih pokolja koji su rezultat ideje da je došlo vrijeme da se novo
obračuna sa starim. "Obračunajmo se s religijom, i za par godina ćemo
imati kolonije na Marsu". To je, u osnovi, poruka modernizma, iako
vjerujem da nigdje nije baš tako formulirana. Povik modernizma glasi:
"napravimo novi svijet!". Modernizam smatra da je došlo vrijeme da
čovjek preuzme svoju sudbinu i sudbinu svijeta u svoje ruke, jer je
prošlo vrijeme bogova; čovječanstvo je odraslo, postalo je punoljetno i
nad njim više nema starih autoriteta.

Iz retrospektive, vidimo da stvari nisu funkcionirale baš onako kako su
oni to tada zamislili, ali njima se činilo da su sve shvatili, sve je
jasno, sve je shvaćeno, znanost je sve objasnila - od atoma, prirode
života i svemira, do ljudskog uma. Ono što znanost nije objasnila, to je
stvar dana ili godine - nova i epohalna otkrića se rađaju svakodnevno, i
ono što najviše obilježava svjetonazor tog doba jest prividni trijumf
determinističkog svemira, u kojem jasne i čvrste zakonitosti opisuju sve
pojave, i u kojem nema mjesta za Boga.

Buđenje iz modernističkog sna nije bilo naglo, nije se tu radilo o
jednoj stvari i događaju. Ni krvavi ratovi dvadesetog stoljeća nisu bili
dovoljni, ali prekretnica možda nije bila u katastrofama i pogreškama,
koliko u trijumfima. Mislim da je modernizam svoju kritičnu točku
doživio u slijetanju Apolla 12 na Mjesec.

Slijetanje Apolla 11 je bio vrhunac tehnološke civilizacije i kruna
ljudskog postignuća. Milijarde ljudi su pozorno pratile slijetanje
modula "Orao", svjesni da je došlo novo doba za čovječanstvo.

I što dalje? Gdje vodi "više istog"? Apollo 11 je bio kruna jedne ere,
ali ceremonija krunisanja je jako skupa i gubi smisao kad se radi svaki
mjesec. Apolo 12 je doživljen kao nova zrakoplovna linija, preskupa za
kapacitet i red vožnje.

Isto tako, ljudi su očekivali linearni nastavak svega onoga na što ih je
naviklo 19. stoljeće, ali umjesto toga došlo je do "ispuhivanja balona".
Nova otkrića nisu potvrdila modernistička očekivanja, štoviše okrenula
su naopačke modernistički koncept determinističkog svemira u kojem je
sve moguće izmjeriti, predvidjeti i objasniti, i u kojem nema mjesta za
Boga. Ateizam je imao svojih pet minuta, kad se činilo da ga je znanost
iz pozicije marginalne filozofije uzdigla na pijedestal službene istine,
ali nakon tih pet minuta, došlo je do triježnjenja.

Jedan od najvećih udaraca materijalizmu došao je iz posve neočekivanog
smjera: naime, znanost 20. stoljeća oborila je ono što se u 19. stoljeću
činilo trijumfom materijalizma. Znanost je, naime, oborila atomističku
teoriju, koja je od Demokrita pa na dalje temelj ateističke misli.
Znanost je pokazala da ne postoje elementarne, nedjeljive čestice od
kojih je sve sazdano. Atomi su djeljivi na nukleone. Nukleoni su
djeljivi na beskrajnu menažeriju čestica, kojih ima toliko da ih se
uopće ne može smatrati elementarnima. Pokušalo se cijelu stvar
sistematizirati u tzv. standardni model, ali taj standardni model ima
takvih problema da veliki broj znanstvenika ozbiljno razmišlja o tome da
bi cijelu stvar najbolje bilo baciti i napraviti nešto sasvim drugačije,
poput teorije superstruna, za koje pak ne postoji ni trunčica praktičnog
dokaza, ali koje pak pružaju najvjerojatniji izlaz iz nevolja u koje je
fizika upala zbog nespojivosti kvantne fizike koja objašnjava
mikro-svijet, i teorije gravitacije koja objašnjava makro-svijet.
Kvantna teorija gravitacije je dugo sveti gral fizike, ali problem sa
svetim gralom je što po svoj prilici ne postoji. Na makro-razini fizika
također ima ogromnih problema. U svemiru naprosto ima premalo mase da bi
se objasnilo njegovo ponašanje. Trenutna teorija koja objašnjava
galaksije podrazumijeva tamnu materiju u ogromnim količinama, a za tu
tamnu materiju pak nema nikakvih dokaza, cijela stvar je nagađanje.
Nitko zapravo nema pojma kako cijela stvar radi, a što više toga se
otkrije, tim više pitanja se otvara. Ne samo da je pala naivna fizika
19. stoljeća, nego ni fizika 20. stoljeća nije prošla ništa bolje. Nova
otkrića idu više u smjeru množenja upitnika nego u smjeru davanja
konačnih odgovora. Znanstvenici zadnjih 20. godina govore da im fali
samo još jedna čestica da bi dokazali standardni model i onda imaju sve.
Prvo je to bio top kvark. Sad je to Higgsov bozon. U stvarnosti, cijela
stvar je slijepa ulica. Ono što se iz sve te menažerije čestica da
zaključiti jest da nije otkriven fundamentalni sloj stvarnosti, nego da
fizika trenutno prekapa po jednom od plićih slojeva. Teorija
superstruna, koliko god zvučala suludo i nedokazano, zapravo ide više u
smjeru davanja konačnih odgovora od standardnog modela, ali ono što meni
čini kao doista revolucionarni model jest Wolframova teorija celularnih
automata[9] odnosno svemira kao softvera, u kombinaciji s Teilhard de
Chardinovim konceptom omega točke, svojevrsnog atraktora smještenog u
budućnosti, kao ciljne točke u koju vodi progresivno usložnjavanje
struktura unutar svemira.

Ništa od toga nije dokazano, ali kako trenutno stvari stoje, nijedan
model u fizici zapravo nije dokazan u konačnom smislu. Umjesto finog,
uređenog, determinističkog svemira 19. stoljeća, imamo zanimljivi
problem: možda najperspektivnije teorije koje bi mogle objasniti svemir
su s jedne strane 11-dimenzionalni nevidljivi entiteti koje nije moguće
eksperimentalno dokazati, i teorija po kojoj je svemir zapravo softver
koji se vrti na nepoznatom hardveru, a taj softver funkcionira po
principu neke vrste celularnih automata, jednostavnih konstrukcija koje
proizvode kompleksne pojave. Kad u to sve skupa dodamo opažanje koje
nedvojbeno pokazuje tendenciju prema porastu kompleksnosti sustava
prisutnih u svemiru prolaskom vremena i svojevrsnim "hlađenjem", čini se
da i klasična fizika i darwinistička teorija evolucije sagledavaju samo
lokalne fenomene a ne širu sliku: na atomističkoj i molekularnoj razini,
svemir na različite načine proizvodi porast složenosti: od atoma vodika
do teških metala, od jednostavnih molekula do nukleinskih kiselina, a
život se u tom kontekstu čini samo nastavak iste politike drugim
sredstvima, da parafraziram Von Clausewitza. Paradoksalno, čini se da je
De Chardin pogodio jako blizu sa svojom teorijom rasta kompleksnosti
života i svijesti kroz vrijeme, trenutno mi najviše smisla ima teorija
po kojoj je stvarni cilj svemira već proizveden i nalazi se u nekoj
točki u budućnosti, a ovo što mi percipiramo kao stvarnost samo je
kreiranje nužnih preduvjeta, unazad kroz vrijeme, koji su potrebni da bi
se u vremenu i prostoru, u relativnom svijetu, kreirala "točka Omega".

Uspjeh medicine u reanimaciji klinički mrtvih pacijenata imao je
neočekivanu posljedicu ogromnog broja izvještaja o iskustvima duše koja
nadživljava smrt tijela[10], za što materijalisti dakako imaju
objašnjenja - njih petnaest različitih[11], i nijedno ne objašnjava ni
trećinu opisanog. To, dakako, znači da nemaju nikakvo objašnjenje, jer
da je bilo koje od tih petnaest plauzibilno, ne bi ih bilo petnaest nego
jedno. NDE iskustva su neporecivi dokaz da duša nadživljava smrt tijela
i da postoji duhovni, ne-fizički svijet o kakvom religije govore
tisućljećima, a koji je NDE svjedočanstvima dokazan na način koji bi se
bez ikakvih problema održao na bilo kojem sudu.

Ukratko, imam dojam da je trijumf ateizma iz 19. stoljeća prerastao u
točku u kojoj ateizam spuštene vilice i zapanjenog pogleda pokušava
shvatiti što mu se to zapravo desilo, a silni ateistički apologeti poput
Dawkinsa zapravo plasiraju "strawman argument", pokušavajući vratiti
raspravu u 19. stoljeće, u doba Darwina, zato što imaju dojam da se
njihov fino uređeni deterministički materijalni svijet izgubio u točki u
kojoj nijedna od plauzibilnih teorija koje objašnjavaju poznati svemir
nije materijalistička.

=======
[1] http://en.wikipedia.org/wiki/Ddt
[2] http://en.wikipedia.org/wiki/Thalidomide
[3] http://en.wikipedia.org/wiki/The_Assayer
[4]
http://en.wikipedia.org/wiki/Galileo_Galilei#Galileo.2C_Kepler_and_theories_of_tides
[5] http://www.traditioninaction.org/History/A_003_Galileo.html
[6] http://www.wordonfire.org/
[7] http://en.wikipedia.org/wiki/19th_century
[8] http://en.wikipedia.org/wiki/Modernism
[9] http://en.wikipedia.org/wiki/A_New_Kind_of_Science_(book)
[10] http://www.near-death.com/
[11] http://www.near-death.com/experiences/experts01.html

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkvq24MACgkQU8G6/NHezOfCQQCg0h2mPe6hjsSf3us/anBRpFUo
zRIAoKVy2ukv5G2Axa1lR6DHA42HoRUc
=xtYu
-----END PGP SIGNATURE-----