-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Argument identične iskustvene baze je jedan od najčešćih argumenata koje
ateisti koriste u raspravama s vjernicima, i po nepoštenom, bezobraznom
načinu na koji ga koriste, praktički pokušavajući zastrašiti svoje
oponente, jasno je da sami ateisti smatraju da je to ključna točka na
kojoj ateizam stoji ili pada. Naime, ukoliko postoje ljudi koji
percipiraju Boga, Bog postoji, a ateističko vjerovanje je krivo.

Za početak, jasno je da većina vjernika nisu vjernici zato što su svoj
svjetonazor odabrali aktivnim činom volje, nego po svojevrsnom
automatizmu, zato što su svi oko njih takvi. Ukoliko se netko rodio u
Pakistanu najvjerojatnije je da će biti musliman, a ukoliko se rodio u
Hrvatskoj najvjerojatnije će biti katolik. Netko tko se rodio u
Sovjetskom Savezu najvjerojatnije će biti ateist. Većina ljudi, dakle,
naprosto imitira svoju okolinu po svemu, bojeći se isticati na bilo koji
način, da ne bi bili izolirani, izvrgnuti ruglu ili čak napadnuti.

Ipak, kad apstrahiramo "duhovne kameleone", osobe koje poprimaju boju
svoje okoline, preostaje nam onaj maleni postotak pojedinaca koji biraju
vlastita duhovna svojstva aktivnim činom volje - to su oni koji u
kršćanskom okruženju odaberu biti Hare Krišne ili ateisti ili muslimani
ili u muslimanskom okruženju odaberu biti kršćani. Vrlo često je takav
izbor povezan s ozbiljnim neugodnostima ili opasnostima, a ipak, neki
ljudi odaberu plivati protiv struje na način koji im sa iskustvene
razine ne nosi ništa osim neugodnosti i patnje. Postavlja se pitanje:
što te ljude motivira? Koja sila mora nekoga nagnati da odabere
progonstvo ili izrugivanje kad mu je alternativa bio ugodan život "bez
talasanja"? Što je takva osoba prepoznala u svojem odabranom
svjetonazoru, da je bilo od takve kvalitete da je alternativa izboru tog
svjetonazora bila nepodnošljiva? Isto tako, zašto su ljudi toliko
osjetljivi na svoju religiju, da reagiraju defanzivno i agresivno kad se
ona dovede u pitanje?

Pravi odgovor na to pitanje se može sažeti u protupitanju: zašto je
zlato tako cijenjeno kroz povijest? Što zlato, a ne recimo bakar, čini
tradicionalnim temeljem vrijednosti i materijalom od kojeg se izrađuje
novac? Odgovor je djelomično u stabilnosti i postojanosti zlata kao
materijala, ali i kamen je stabilan i postojan - traje milijunima godina
ako treba - pa svejedno tek rijetki oblici kamenja imaju ikakvu
vrijednost. Razlog vrijednosti zlata je prije svega u njegovoj
rijetkosti, odnosno ograničenoj dostupnosti. Kad bi zlato svatko mogao
imati u neograničenim količinama, ono bi imalo istu vrijednost kao
recimo zrak ili voda. Ograničena dostupnost, dakle, nešto definira kao
dragocjeno. To je, dakle, odgovor na pitanje zašto ljudi toliko drže do
Boga. Postoji mnogo stvari koje su im od životne važnosti, poput zraka,
vode i hrane, ali tek ukoliko se dostupnost tih resursa smanji, one
dobivaju veliku percipiranu vrijednost. Zrak je nešto što je apsolutno
nužno za ljudski život, ali ljudi ga naprosto implicitno podrazumijevaju
i uglavnom ne razmišljaju o njemu. Nešto slično važi za osjetila - sluh,
vid i ostala. Tek ukoliko ostanemo bez nekog od osjetila ili ono bude
bitno oštećeno, počinjemo ozbiljno razmišljati o njegovoj dragocjenosti.

Razlog, dakle, iz kojeg je ljudima Bog toliko centralno pitanje da se
zbog toga međusobno ubijaju i spremni su žrtvovati ne samo svoju
udobnost nego i život, jest u tome da oskudica nekog resursa definira
njegovu percipiranu vrijednost, ali tek ukoliko postoji percipirana
potreba za tim resursom. Recimo, stare američke civilizacije nisu zlato
percipirale kao posebno vrijedan materijal, za razliku od Europljana,
koji su se radi njega bili spremni ubijati i činiti zlodjela. Postoji
mnoštvo materijala koji su istovremeno trajni i ograničeno dostupni ali
to im ne daje posebnu vrijednost. Ukoliko za nekom stvari ne postoji
nikakva percipirana potreba, tada ni oskudica nije dovoljna da bi toj
stvari dala vrijednost.

Na što ja tu zapravo ciljam?

Ateisti nemaju percepciju vrijednosti Boga. Oni uopće ne razumiju o čemu
bi se tu radilo. Njima je Bog bitan kao ribama bicikl. Budući da nemaju
nikakvo iskustvo Boga i nikakvu predodžbu o tome što bi to bilo, dakako
da im ni ne nedostaje. To je usporedivo sa situacijom u kojoj nekog
dečka pitate nedostaje li mu cura x, koju nikad nije vidio niti o njoj
išta čuo. On će vam odgovoriti da je posve indiferentan prema njoj, nema
nikakvih osjećaja u tom smjeru, niti osjeća bilo kakvu prazninu zbog
njenog odsustva. Ali recimo da je upozna, da se apsolutno zaljubi u nju,
da između njih tako zaiskri da shvate da su si sve na svijetu, i onda
ona iz nekog razloga nestane. On će biti promijenjena osoba. Ono što mu
prije par trenutaka nije značilo ništa, sad je centralni fokus njegovog
života, ta žena mu je naglo najbitnija osoba na svijetu i cijeli njegov
život se vrti oko nje. Njeno odsustvo stvara ogromnu rupu u njegovoj
duši, ali rupu od one vrste koju ne želi začepiti ničim drugim osim
prisustvom te osobe, jer je ta rupa nešto plemenito, zbog čega osjeća da
je bogatiji nego što je bio kad je bio "cjelovit", a nije ni znao što mu
nedostaje.

Stvar je u tome da ja riječ "Bog" koristim kao generički pojam, kao
varijablu kojoj se može pripisati bilo koji teološki koncept koji su
ljudi smislili, ukoliko taj koncept pokazuje na dublju, transcendentalnu
razinu stvarnosti. Problem s ateistima je u tom smislu isti kao s
većinom vjernika; oni ne razumiju da Bog u većini uporaba pojma nije
osoba, pa da bi bilo bitno "koji" Bog je u pitanju, nego se radi o tome
da je "Bog" točka prodora višeg reda veličine stvarnosti u spektar
iskustva i svijesti čovjeka, otprilike kao kad se oblaci raziđu pa sunce
zasja punom snagom. Takvo iskustvo je nevjerojatno dramatično. Jedan
takav trenutak dovoljan je da potpuno oboji čovjekovu egzistenciju i
usmjeri je prema onome za što prije uopće nije mario, dok nije znao da
to postoji. Ali sada, u znanju, ravnodušnost više ne predstavlja nikakvu
opciju.

Problem s takvim iskustvom je da je s jedne strane apsolutno dragocjeno,
kao da ste otkrili ljubav i smisao svog života, s druge strane je obično
užasno kratkotrajno, a s treće strane nije pod nikakvim stupnjem voljne
kontrole i nemoguće ga je ponoviti po želji, dakle jako je nedostupno.
Kombinacija beskrajne percipirane poželjnosti i iznimno teške
dostupnosti definira, dakle, ogromnu percipiranu vrijednost iskustva
Boga. Ukoliko je netko imao duhovno iskustvo, poželjet će nekako
shvatiti što je iskusio, smjestiti to u neku vrstu svjetonazora,
intelektualno obuhvatiti i integrirati to iskustvo u svoj život na takav
način da taj smještaj odražava centralnu poziciju koju to iskustvo
zauzima u njegovu osobnom vrijednosnom sustavu. Također, bit će mu
neizmjerno bitno da mu svjetonazor što točnije odražava iskustvo i da
sadrži po mogućnosti sve elemente koje je iskustvo doticalo, dakle da
ima najveći stupanj podudarnosti. Svjetonazor je u tom kontekstu neka
vrsta ritualiziranog podsjetnika na iskustvo, pokušaj oživljavanja
nečega dragocjenog a trenutno nedostupnog, kako to ne bismo zaboravili,
kako bismo se uvijek usmjeravali prema tome i kako bismo na svaki način
povećali vjerojatnost da ga ponovo sretnemo. Religija je u odnosu na
duhovno iskustvo analogna izbljedjelim fotografijama supruga i djevojaka
koje vojnici nose sa sobom u rovovima - nesavršeni, blijedi podsjetnik
na nešto jako bitno, od čega su trenutno jako daleko. Stvar s religijom
je u tome da ona ljudima uopće ne bi trebala da su u tom trenutku s
Bogom. Onaj tko je svaki dan sa svojom ženom teško da će nositi njenu
izbljedjelu sliku u džepu; on ima kraj sebe pravu stvar. Ali onaj tko je
na drugom kraju svijeta i u situaciji da opasna iskustva koja
proživljava prijete prekinuti čak i sjećanje, taj se nalazi u posve
drugačijoj poziciji, i onaj tko se izruguje toj njegovoj izbljedjeloj
slici mogao bi lako dobiti šaku ili metak u glavu.

Ateisti, dakle, ne razumiju da u smislu religije oni nemaju istu
iskustvenu bazu kao vjernici. To što oni nemaju nikakvu potrebu za
izblijedjelom slikom neke žene koju će svako malo gledati, pa im je
smješno kad je netko drugi ima, ne znači da oni imaju istu iskustvenu
bazu kao ta osoba, samo što je ta osoba blesava pa slini nad nekakvim
komadom papira, a oni su slobodni od te "psihopatološke opsesije". Radi
se naprosto o tome da su oni siromašni za ono što je toj drugoj osobi
bitno, centralno životno iskustvo, nešto oko čega se okreće sve ostalo.
Onaj tko to iskustvo nije imao, ne može uopće shvatiti o čemu bi se tu
radilo. Netko tko nikad nije bio zaljubljen, tko nikad nije imao taj
posebni osjećaj sudbinske povezanosti s drugom osobom, uopće ne može
shvatiti takav osjećaj kod druge osobe, i ta osoba mu to ni na koji
uvjerljivi način ne može prenijeti i objasniti, zato što je takav
osjećaj neprenosiv, apsolutno intiman i apsolutno individualan. Osobe
koje su ga imale mogu prepoznati sličan osjećaj kod drugih po analogiji,
ali osobe koje ga nisu imale uopće ne mogu shvatiti o čemu bi se tu radilo.

Što se tiče religije, za intelektualno razumijevanje fenomena potrebno
je razlikovati duhovni sadržaj od posude koja taj sadržaj nosi. Kad
stavimo vodu u desetak posuda različite boje i oblika, radi se o
prividno različitom sadržaju ali u svim slučajevima je i dalje u pitanju
ista voda. Dakako, bitno je da posuda nije prljava i da ne otpušta
nikakve tvari u vodu, kako je ne bi zagadila (analogija za kriva učenja
koja prljaju duhovno iskustvo i pretvaraju ga u nešto iskvareno,
izopačeno), ali u osnovi bi se ljudi jako iznenadili koliko se malo
zapravo razlikuju stvarna duhovna iskustva, a koliko su strašno
različiti teološki opisi i ostala ambalaža kojom su omotana ta iskustva.
Kad Dawkins nekog vjernika pita zašto vjeruje u Isusa a na u Zeusa, to
njemu ima smisla, a vjerojatno i vjerniku, ali je zapravo besmisleno,
jer bi čovjek koji je odrastao u kontekstu antičke Grčke
transcendentalno iskustvo protumačio kao pojavu nekog od bogova koji su
mu poznati iz mitologije kojoj je bio izložen, i u njegovom umu bi
iskustvo prošlo kroz najbliži mogući ekvivalent, kako to funkcionira s
neuronskim mrežama. Iskustvo bi išlo kroz liniju najmanjeg otpora, kroz
sliku i idejni koncept koji najmanje odudara od iskustva. Netko će dakle
vidjeti Zeusa, netko Ahura Mazdu, netko Isusa, netko Krišnu, a netko
Budu u meditaciji, ovisno o konceptima kojima je bio izložen i kojima će
njegov mozak pokušati obuhvatiti i prezentirati iskustvo na najtočniji
mogući način. Ono što se ateistima čini suludo i iracionalno, dakle
silno mnoštvo bogova, svetaca i teoloških koncepata o kojima ljudi
pričaju, zapravo je potpuno očekivana posljedica prosijavanja
transcendentalnog iskustva kroz spektar ljudskog iskustva i kroz njihovu
biološku bazu.

Veliko mnoštvo različitih duhovnih iskustava, te ogromna menažerija
različitih božanstava s kojima ljudi vele da su imali iskustva, znači
dakle potpuno suprotno od onoga što vele ateisti, koji takvo mnoštvo
iskustava tumače kao negaciju mogućnosti autentičnosti takvih iskustava.
U stvarnosti, vjerojatno su sva takva iskustva autentična, u smislu da
predstavljaju odraz transcendentalne stvarnosti, iako se mogu bitno
razlikovati po dubini i intenzitetu. Kad dakle iz jednadžbe uklonimo
osobe koje su po ostalim kriterijima lude, u smislu da goli idu po gradu
i razgovaraju sa sušenim bakalarom, i kad nam ostanu osobe koje su po
svim uobičajenim kriterijima razumne, za pretpostaviti je da su sva
duhovna iskustva tih osoba, u svoj njihovoj raznolikosti, autentična, i
da su nastala kao posljedica prosijavanja transcendentalne stvarnosti
kroz ljudsko iskustvo.

Ostaje dakako otvoreno pitanje simbolike, iskrivljavanja iskustva zbog
slabe kvalitete "posude" u koju je ta osoba primila iskustvo, a upitno
je i tumačenje iskustva, ali očekivao bih da su takva iskustva u
lavovskom postotku autentični odraz transcendentalnog u ljudskom.

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkvp0PoACgkQU8G6/NHezOd4sQCg8166YB41sQE+q8OvZGuGzpH2
ayEAoODPIWKVV7755Lv/nYbVVQsCvjXS
=cL4x
-----END PGP SIGNATURE-----