-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

U prethodna dva članka sam se pozabavio argumentima modernih ateista, te
scijentizmom kao svjetonazorom iz kojeg oni kao kritičari religije
potječu i iz kojeg crpe svoje argumente.

U svemu tome ostaje otvoreno pitanje održivosti ateizma i religije u
kontekstu moderne civilizacije i trenutnog stanja znanstvenog napretka i
društvenog uređenja.

Ateizam, odnosno vjerovanje da ne postoje bogovi, nije nova ideja.
Ateistički koncepti se javljaju u staroj Grčkoj (Diagora, Demokrit,
Epikur) i u staroj Indiji (Carvaka), ali ateizam u antici nije bio
održiv svjetonazor, naprosto zato što su teistički sustavi davali bitno
uvjerljivije tumačenje stvarnosti. Naime, ukidajući koncept bogova,
ateizam je ostao s problemima tumačenja nastanka svijeta, funkcioniranja
svijeta i njegovih zakonitosti, nastanka i prirode života, te ljudske
svijesti i duhovnog iskustva. Ateisti su se oduvijek pozivali na slučaj,
kaos i automatizam materijalnih zakonitosti, ali u usporedbi s
odgovorima koje su davale religije, ti odgovori su zvučali kao šuplji
pokušaji izvlačenja, i ateisti nisu imali odgovora praktički ni na što.
Što god bi ih čovjek pitao, njihov odgovor bi bio da je to ili slučajno
ili automatizam prirodnih zakonitosti, a kad bi ih pitao odakle prirodne
zakonitosti, i kako to da eksperimentalnom demonstracijom slučajnosti
nastaje jedino nered i redukcija smisla na besmisao, a u prirodi se
opaža red, smisao i sklad, ateisti ne bi imali nikakvog odgovora, i zato
je ateizam kroz povijest imao ulogu marginalnog, iracionalnog
svjetonazora kojeg zastupaju fanatici protivno činjenicama i razumu, što
je otprilike ona niša koju danas zauzimaju fundamentalistički vjernici
koji vjeruju u doslovnu istinitost kreacijskih mitova.

Paradoksalno, upravo je katolička crkva u Europi pokrenula liniju
razmišljanja koja je u konačnici ateizam po prvi puta u povijesti dovela
u poziciju intelektualno održivog svjetonazora. Naime, ukoliko bolje
pogledate, humanizam, prosvjetiteljstvo i scijentizam su isključivi izum
europske, katoličke civilizacije. Ništa slično se nije razvilo ni u
Bizantu, ni u Perziji, ni u Indiji, ni u Kini, ni u islamskom svijetu.
Ukoliko su negdje postojali začeci znanosti, oni se nikad nisu razvili
dalje od točke u kojoj je Europa bila u doba Rima - postojali su
tehnološki izumi poput tiskarskog stroja, papirnatog novca, baruta i što
ti ja znam čega sve ne, ali ta tehnologija je u osnovi bila od iste
vrste kao u doba Rimskog carstva, do koje točke se neovisno razvila u
različitim dijelovima svijeta, ali specifična duhovna eksplozija koja je
dovela do stvaranja intelektualnih struktura, u koje su smještena takva
nastojanja u okviru katoličke zapadne civilizacije, je jedinstvena
pojava do koje nije došlo nigdje drugdje u svijetu.

Ljudi obično znanstvenu misao prate unazad do renesanse, u doba
Medicija, i žive u uvjerenju da je iz mračnog srednjeg vijeka nekim
čudom izronila renesansa, pa humanizam, pa prosvjetiteljstvo, i eto nas
u svemirskom dobu. I ja sam neko vrijeme razmišljao iz pozicije te radne
hipoteze, i zaključio da bi konverzija iz mračne religijske močvare,
kako si ljudi predstavljaju zatucani kršćanski srednji vijek, u nešto
toliko suprotno, bila moguća samo ukoliko je sama kršćanska civilizacija
u svojoj jezgri nosila sjeme transformacije, sjeme racionalnosti koje je
u određenim okolnostima palo na plodno tlo i proklijalo u tom obliku.

Bojim se da je katolička crkva nepravedno oklevetana u doba
prosvjetiteljstva, i da iz tog razloga ljudi ne razumiju njene stavove i
unutarnja previranja kroz povijest, iz kojih se rodila moderna znanost.
Katolička crkva je od svojih početaka prožeta unutarnjim konfliktima, i
ono što ljudi o njoj ne razumiju jest da katolička verzija kršćanstva
nije samo religija, odnosno vjera zasnovana na Bibliji kao "svetom
spisu". Katolička crkva je nastala kao službena religija zapadnog
Rimskog Carstva. Ukoliko želite razumjeti što to znači, bojim se da ćete
morati pročitati nekoliko tisuća stranica Augustina, jer drugačije nije
moguće shvatiti u kakvim vatrama i previranjima se talila i čeličila
katolička filozofija. Ljudi si obično katoličko kršćanstvo zamišljaju
kao nešto na temu Tertulijana, koji bi rekao da vjeruje zato što
vjeruje, unatoč razumu, iracionalnim i isključivo emotivno-duhovnim
činom prihvaćanja vjere, ali katoličku teologiju, filozofiju i u
konačnici kulturu i civilizaciju nije izgradio Tertulijan, nego
intelektualni divovi poput Jeronima, Origena i Augustina.

Temeljna razlika između Tertulijana i Augustina je u tome što Tertulijan
smatra da je nešto istinito zato što vjeruje, dok Augustin vjeruje zato
što smatra da je istinito. Tertulijan prezire grčke filozofe - Sokrata,
Platona i Aristotela. Origen i Augustin su s druge strane u svoja
promišljanja utkali jako puno antičke filozofije, pogotovo Platona.
Augustinovu osobnu filozofiju su formirali utjecaji stoicizma,
platonizma, neo-platonizma, Vergilija, Cicerona i Aristotela, te osobni
svjetonazorski konflikti konverzije s manihejstva na kršćanstvo.
Augustin vjeruje zato što je istinito. On je do svoje vjere došao tako
što je težio većoj istini.

Augustin je dao finalnu rekapitulaciju filozofije antike, formulirao je
finalnu verziju kršćanske filozofije i postavio temelje onoga što će
biti jezgra kršćanske misli kroz srednji vijek. To je s jedne strane
okrenutost od tjelesnog i materijalnog prema duhovnom, u kojem po
Augustinu leže sva praizvorna dobra, a od tijela dolaze samo poroci i
iskušenja, kako o tome govori i Pavao. Po toj filozofiji, svijet je
dolina suza, mjesto kušnji i poroka, i samo Božja milost je uzrok
spasenja i svjetlo koje vodi u onaj svijet, u vječnost nakon
prolaznosti, u koju treba položiti sve nade. U svim područjima, od
koncepta pravednog rata, koncepta poduke, koncepta vladanja državom,
koncepta spasenja duše, intelektualnog vrednovanja i intuitivnog
spoznavanja, Augustin je obilježio zapadnu civilizaciju na tako temeljan
način, da se njegove premise implicitno podrazumijevaju u praktički
svemu što nas okružuje, s tim da se zaboravilo na njihov izvor. Ono čime
je Augustin zapravo predodredio zapadno kršćanstvo za kasniju eksploziju
znanosti jest njegov teološki stav o prioritetnosti istine u vrednovanju
stvari. Augustin ne prihvaća Bibliju zato što je Biblija, nego zato što
smatra da je istinita. On smatra da je to zbirka tekstova koje je Bog
nadahnuo kako bi vodio ljudsku savjest, mišljenje i vjeru kroz stoljeća.
On nema naivne protestantske ideje o tome da je Biblija "Božja riječ",
nego smatra da je svo Pismo nadahnuto od Boga i korisno za duhovnu
poduku. To je onaj dio koji se smatra neupitnim - a je li nešto doslovno
točno, ili se radi o metafori koja služi tome da ljude pouči duhovnim
istinama, to je Augustinu zapravo manje bitno. On je svjestan da Isusov
govor sadrži metafore i slike, i kad Isus govori o sijaču ili o dobrom
Samaritancu, on ne misli na konkretne ljude, nego koristi apstraktne
slike. Kriterij istinitosti koji se koristi za vrednovanje svetih spisa
nije, dakle, kriterij činjenične istinitosti, po kojem bi morao
postojati Samaritanac koji je pomogao ranjenom Židovu, nego moralne
ispravnosti i duhovne usmjerenosti prema Bogu koja proizlazi iz priče o
dobrom Samaritancu. Priče iz Biblije su dakle istinite zato što Bog kroz
njih otkriva istine o svojoj naravi i smjeru u kojem se nalazi, te o
dobrom i ispravnom djelovanju.

Zapadno kršćanstvo, dakle, u samoj jezgri svoje filozofije ima nešto što
ljudi tamo ne očekuju naći, zatrovani primitivnim protestantskim
teologijama i prosvjetiteljskom propagandom. Jezgra zapadne civilizacije
sadrži Augustinov koncept po kojem se Bog očituje kroz sve stvari koje
nas okružuju i pokušava nas podučiti svojoj istini. Bog govori kroz
alegorijske slike svetih spisa, Bog govori kroz fizičku stvarnost i
zakone po kojima je ustrojen svijet, Bog govori kroz snove, nagovještaje
i podudarnosti, Bog vodi ljude kroz svijet prostora iz vremena,
privlačeći ih sebi u Vječnost, u stanje izvan vremena i prostora,
istovremeno prisutan kao slutnja i nagovještaj u svijetu, ali potpuno
prisutan izvan svijeta, izvan vremena i prostora. Da, koncept
relativističkog prostorvremena nije izmislio Einstein, nego Augustin.

Ukratko, katolička filozofija u sebi sadrži tako apstraktne, mudre i
profinjene intelektualne koncepte, da oni u sebi sadrže i obuhvaćaju
sjeme onoga iz čega je kasnije izrasla moderna znanost, i što je u
svojoj ekspanziji otkrila. Znanost je, iz pozicije crkve, samo još jedan
način čitanja Augustina, isto kao što je Aristotel Tomi Akvinskom bio
samo još jedan način čitanja Augustina. Većina ljudi to ne zna, ali
renesansa i humanizam nisu bili revolucija u odnosu na srednji vijek.
Crkva nikad ne bi dopustila revoluciju. Razlog zašto su te stvari
zaživjele, i zašto nisu zaživjele drugdje, jest taj što ih je Crkva
doživjela kao još jedan način tumačenja Augustina. Postoji magična
formula kojom je svatko oduvijek mogao utjecati na katolike, ali njome
nije mogao utjecati na druge kršćane ili vjernike većine drugih
religija: dokazao si im da je ono što govoriš istina. To je ono što
katolike razlikuje od svih ostalih: oni vjeruju zato što je istina, a ne
zato što piše u Bibliji. Katolici smatraju da ih Bog vodi kroz vrijeme,
vjerni Augustinovoj filozofiji. Oni smatraju da su na putu istine, ne
smatraju da su na cilju. Vjera je njima put, način da slijede Božje
putokaze kroz relativni, materijalni svijet vremena i prostora do
vječnosti iz koje ih k sebi doziva Bog. U tom smislu "točka Omega" koju
uvodi Pierre Teilhard de Chardin predstavlja samo odjek Aurelija
Augustina. Katolici smatraju da je istina način na koji ih Bog vodi k
sebi, k većoj spoznaji i većem dobru. Ako katolicima dokažeš da je nešto
istina, to nad njima ima magičnu moć koju ne mogu shvatiti oni koji
istinski ne razumiju Augustinovu filozofiju i utjecaj koji je ona imala
na katoličku crkvu. I tu dolazimo do razloga zašto je katolička crkva
prihvatila Aristotela kad su Arapi ponovo otkrili tekstove koji su u
mračnom dobu borbi barbarskih plemena i uništenja svake kulture bili
izgubljeni - vidjeli su ga kao veću istinu u odnosu na Platona.

Tu opet dolazimo do nečega što "prosvjetitelji" ne žele da ikad saznate,
i što sakrivaju kao zmija noge: crkva nikad nije progonila znanost i
znanstvenike. Nikad. Crkva je progonila *šarlatane*, ali znanost i
znanstvenici ne da nisu bili opozicija crkvi, nego su izrasli iz same
crkve. Znate li kako je izgledao inkvizicijski sud na kojem se našao
Galileo? Taj sud je de facto bio ono što bi se danas zvalo "peer review"
od strane znanstvene zajednice. U tom sudu su bili najpametniji
astronomi, znanstveni establishment onog doba, a ne nekakvi zatucani
glupani kako vam "prosvjetitelji" bezobrazno lažu. I znate li kako je
izgledao proces? Galileo je izložio svoje vjerovanje, i sud je zaključio
da to vjerovanje zahtijeva, pazite sad ovo, "drugačije tumačenje
određenih dijelova Pisma", ali da su to spremni učiniti, dakle
promijeniti službeno tumačenje Biblije, ukoliko im Galileo dokaže da ima
pravo. Da, dobro ste čuli. Način na koji su oni njega dočekali je
potpuno identičan tretmanu koji bi neki znanstvenik danas imao u slučaju
da s kontroverznom teorijom izađe pred komisiju sastavljenu od svojih
kolega znanstvenika, koji bi ispitali njegove zaključke, prošli kroz
njegove sirove podatke i pogledali drži li to sve skupa vodu, pa ako
drži vodu, rušili bi postojeću teoriju i usvojili njegovu. To je ono što
prosvjetitelji ne žele da znate: crkva se ponašala znanstveno, zato što
je po svojoj unutarnjoj filozofiji tako ustrojena da istina nad njom ima
vrhovnu moć, moć veću od Biblije, moć koja crkvu tjera da mijenja svoje
shvaćanje Biblije i svoje shvaćanje svijeta, ako im se pokaže veća
istina od one koja im je sada poznata. To je ono što o crkvi ne razumiju
njeni neprijatelji, koji nisu čitali Augustina i ne razumiju način na
koji crkva osluškuje Božje nagovještaje kroz vrijeme i prostor: da crkva
Božju objavu doživljava kao proces, da Božji glas osluškuje u svim
stvarima, i da ne smatra da je punina istine nešto što je već poznato i
objavljeno, nego nešto što će tek na kraju biti poznato, u Bogu, koji je
u vječnosti s one strane prostora i vremena.

Niste to znali o katoličkoj crkvi? E, pa niste jedini. To znanje nije
rasprostranjeno. Ni većina svećenika to ne zna, ne na ovaj način, ali to
je svejedno velika istina. Što mislite, zašto je Galileo završio u
zatvoru? Zato što nije mogao dokazati ono što tvrdi. Bio je bahat i
bezobrazan a nije mogao dokazati da ima pravo, i zato su mu naredili da
šuti. Što mislite, zašto službena crkva prihvaća teoriju evolucije?
Zašto službena crkva prihvaća teoriju "velikog praska"? Zašto poziva
vrhunske fizičare da u Vatikanu drže predavanja? Zašto crkva uvijek svoj
nauk prilagođava novim znanstvenim otkrićima? Ne zato što se promijenila
i modernizirala, nego upravo zato što doslijedno slijedi Augustinovu
filozofiju, zato što smatra da je znanost način na koji im Bog
objavljuje istinu o svijetu, i skromno odbacuju svoje neznanje kad se
pojavi veća istina. Dakako, crkva je po svojoj naravi inertna i
konzervativna i teško prihvaća promjene, ali kao da je znanstveni
establishment u tom smislu različit. Ali ako crkvi dokažete da je nešto
istina, imate nad njom magičnu moć, kakvu ne biste imali nad nekom
protestantskom sljedbom ili nad islamom. Kad crkva vidi da je nešto
istina, makar joj se ne dopadalo, ona iz toga čuje Augustinov daleki
šapat, koji je opominje na Boga koji je istinom vodi kroz vrijeme i
prostor, kao svojevrsnom Arijadninom niti. To je razlog zašto je crkva
toliko sofisticirana i prilagodljiva, to je razlog zašto je u njenoj
civilizaciji nastala znanost, a ne negdje drugdje - zato što crkva
unutar sebe ima imperativ slijediti istinu, čak i onda kad boli, kad
treba prihvatiti da Zemlja nije centar svemira, kad treba prihvatiti da
su ljudi nastali evolucijom a ne Božjim stvaralačkim činom, kad treba
prihvatiti da je svemir nastao prije desetak milijardi godina, kad treba
prihvatiti da je Biblija alegorijski tekst a ne doslovna istina.

Ali, koliko god se činilo da znanost zapravo mijenja crkvu, čini mi se
da je crkva ta koja u sebi sadrži šire, kvalitetnije razumijevanje, i
koja je zapravo filozofski nadskup znanosti, a ne puki atavizam koji ima
odumrijeti pojavom novih razumijevanja stvarnosti, kako to
"prosvjetitelji" oduvijek propovijedaju. Crkva se, naime, kroz povijest
bavila osluškivanjem istine objavljene kroz više izvora. S jedne strane
je to znanost, koja je bitno modificirala crkveno shvaćanje materijalnog
svemira, ali s druge strane su to sveci i mistici, koji su učitelji
crkve u duhovnom onoliko koliko je znanost učiteljica crkve u
materijalnom. Crkva, naime, slijedi Augustinov drevni nauk ne samo u
materijalnoj sferi, nego i u duhovnoj, modificirajući svoje viđenje
transcendentalnog ovisno o objavama svetaca poput Terezije Avilske i
Ivana od Križa, koji objavljuju sakrivene istine o stvarnosti jednako
kao što su to činili Kopernik, Kepler, Brahe, Newton, Einstein ili
Darwin. Crkva osluškuje Božji glas u cjelokupnosti stvarnosti, a ne samo
u materiji, koja je u tom smislu samo jedan fragment šire slike.

Ovo sad zvuči kao apologija katoličanstva, što je s jedne strane
smiješno imajući u vidu da s crkvom nemam nikakve veze i imam bitno
različita uvjerenja o hrpi stvari, ali za razliku od naivnih ateista
poput Dawkinsa ja imam bitno kvalitetnije razumijevanje dublje povijesne
pozadine i momenata unutar crkve, na njenoj duboko filozofskoj razini.
Materijalisti su pojavom konzistentnih znanstvenih modela stvarnosti po
prvi puta u povijesti došli u poziciju da njihov svjetonazor na
intelektualnoj razini naizgled ima smisla i da ne pada na prvoj
ozbiljnijoj kritici, dok s druge strane većina religija u svjetlu
konzistentnih sustava poput teorije evolucije, moderne kozmologije ili
fizike elementarnih čestica izgleda smiješno, kao hrpa primitivnih
praznovjerja.

To sad otvara višeslojno područje. Nisu sve religije u jednakoj mjeri
ugrožene znanošću. Budizam, primjerice, ne samo da nije ugrožen znanošću
nego znanost zapravo jača njegovu relativnu poziciju u odnosu na druge
religije; njegova apstraktna filozofija bitno bolje podnosi znanstveni
pogled na svijet od mitološke menažerije drugih sustava. Religije koje
su se u stanju odvojiti od doslovnog, mitološkog pogleda na svijet
općenito će prolaziti bolje; unutar kršćanstva, primjerice, katolička
crkva nema problema sa znanošću, ali razne naivne protestantske
teologije nalaze se u situaciji egzistencijalne ugroženosti, naprosto
zato što su glupe i plitke, stvorene na doslovnom tumačenju Biblije koje
se ne može održati u svjetlu novih spoznaja. Ti oblici religije su
neodrživi i suočeni s izumiranjem, i to je dobro. Proces uklanjanja
besmislenih i neodrživih teologija iz opticaja je konstruktivan, budući
da te teologije ne služe ničemu korisnome i samo zaglupljuju ljude.
Uklanjanje takvih teologija iz opticaja analogno je uklanjanju mrtvog
tkiva s pacijenta, u kontekstu iscjeljenja.

Ono što je u svemu tome problematično ilustrirao sam u prethodnom članku
primjerom Lavoisierove akademije i meteorita. Ponekad se, u primitivnom
obliku znanosti, može činiti da neka iskustvena znanja pripadaju u
domenu praznovjerja, dok se znanost ne razvije u dovoljnoj mjeri da
pokaže da se tu nije radilo ni o praznovjerju, ni o prijevari, ni o
halucinacijama, nego o autentičnom opažanju stvarnih stvari i pojava
koje naprosto nije znanstveno obrađeno, ali zbog toga nije ništa manje
istinito. Znanost, naime, nije sinonim za istinu. Istina je bitno širi
pojam od znanosti, i ljudi vrlo često u svojem iskustvu imaju istine
koje nisu "znanstvene", ali zbog toga nisu ništa manje istinite. Recimo,
svi u iskustvu imaju činjenicu da prehlada nastaje zbog izlaganja
hladnoći. Par "znanstvenih" pametnjakovića se sjetilo svima prati mozak
pričom da prehlada nema veze s hladnoćom nego s virusima, pa su neki
lakovjerni ljudi počeli mijenjati svoje ponašanje i usvajati te krive
ideje. Dakako, prehlada i te kako ima veze s hladnoćom - virusi su tu
cijelo vrijeme, ali od izlaganja hladnoći čovjeku padne imunitet, dolazi
do sužavanja perifernih krvnih žila i slijedom toga slabije
prokrvljenosti tkiva, zbog čega je sposobnost organizma za imunološki
odgovor na uzročnike bolesti smanjena, pa uzročnici bitno lakše prodiru
u organizam i uzrokuju bolest. Uzrok su dakle doista virusi, ali u
kombinaciji s hladnoćom. Problem nastaje kad "znanstveni talibani"
pokušavaju iskorijeniti sve takve "narodne mudrosti" kao predrasude i
praznovjerja, i tako iz opticaja eliminiraju korisna tradicionalna
znanja koja pomažu u borbi protiv problema koje znanost još nije ni
otkrila. Dakle, znanost nije uvijek korisna stvar. Koji puta zbog
"znanstvenih spoznaja" ljudi iz muzeja pobacaju dragocjene uzorke
meteorita zato što "to ne postoji", a to je još bitno manji problem od
onoga koji može nastati kad ljudi na temelju "znanstvenih spoznaja"
modificiraju svoje shvaćanje etike na takav način da svoje ponašanje
konformiraju trenutnoj "znanstvenoj" modi, da bi se za desetak godina
pokazale katastrofalne posljedice. Primjer toga je recimo popustljivi
odgoj djece, koji je proizveo ogromnu pošast iskvarene mladeži, a samo
zato što je usvojena "znanstvena" teorija "moderne psihologije" po kojoj
je fizičko kažnjavanje nešto loše i po kojoj treba izbjegavati bilo što,
što bi djeci stvorilo traume. Dakako, takvi "znanstvenici" nisu
proučavali neovisnu oblast teorije neuronskih mreža, jer bi inače znali
da za ispravno treniranje neuronskih mreža treba osigurati i pozitivnu i
negativnu povratnu informaciju - "nagraditi" ispravnu stazu i "kazniti"
neispravnu. Stvar je dakle u tome da su "traume" zapravo dobra i
pozitivna stvar, i da je poanta odgoja upravo u tome da se djeci usade
traume kad rade nešto krivo, kako bi im se blokirao razvoj u krivom
smjeru i kako bi se ohrabrilo ispravno ponašanje. "Znanstvena
psihologija" je puna beznadno glupih ideja, recimo sadrži pretpostavku
da će se djeca sama od sebe ispravno razvijati, samo treba izbjegavati
bilo što, što će im uzrokovati traume. Ukoliko djecu pustimo da se sama
razvijaju, izrasti će u potpune divljake, neodgojene i neobrazovane. To
se i desilo, a stoga što su ljudi slušali budale s diplomama, umjesto da
su se držali tradicionalnih metoda odgoja koje su usavršavane
tisućljećima, metodom pokušaja i pogreške kroz silne generacije, a što
je zapravo prava znanstvena metoda. Moderna psihologija odgoja je u
usporedbi s tim totalno šarlatanstvo, ad hoc kreirano zato što je nekome
zvučalo ugodno, a ne zato što postoje bilo kakvi dokazi da je to dobra
metoda. Znanost, dakle, u svojim nezrelim oblicima može biti
zastranjenje, krivi put koji uništava dobre tradicije a umjesto njih
uvodi budalaštine.

U duhovnoj sferi, pretjerano uvažavanje "znanstvenog" dovodi do
ignoriranja svih aspekata iskustva za koje ne postoji "racionalni
temelj", odnosno koja se ne daju uklopiti u trenutnu znanstvenu
paradigmu koja objašnjava od čega se sastoji svijet i što se smije
percipirati, a što "ne postoji". Manje-više svi ljudi imaju neki stupanj
osjeta za transcendentalno. Kod nekih je taj osjet dublji i suptilniji,
kod nekih je rudimentaran, a kod nekih skoro nepostojeći, ekvivalentan
sljepilu ili gluhoći. Netko ima sposobnost predosjetiti da netko od
njegovih bližnjih ima problema, pa osjeti potrebu pitati ga i pomoći,
što je rudimentarni oblik osjetljivosti na duhovne stvarnosti, a netko
ima osjet za Božju prisutnost koja ga prati cijelog života, u različitim
stupnjevima očitovanosti, kao npr. sveti Augustin. Reći da su takvi
sveci luđaci ili prevaranti je toliko bezobrazno, da praktički ne
postoji veći stupanj drskosti. Čovjek koji je postavio temelje cijele
zapadne civilizacije, koji joj je postavio temelje, zidove i krov, imao
je jak osjećaj za transcendentalno i cijeli život se bavio osjećanjem
Božje volje, osjećanjem niti ispravnosti koju je Bog postavio za njega
kako bi ga vodio od neznanja prema znanju i istini. To nije usamljena
ili jedinstvena pojava: ogroman broj ljudi ima takav osjećaj za
transcendentalno vodstvo, a materijalistička znanost predstavlja smetnju
u korištenju tog osjeta posve usporedivu sa smetnjom kakvu
kreacionističko kršćanstvo predstavlja obrazovanju o evoluciji.
Znanstveno talibanstvo nije ništa manje zlo od religijskog.

Zašto sam rekao da je u sadašnjem dobu znanstvenih otkrića ateizam
"naizgled" ima smisla? Pa ne mislite valjda da su ljudi unatoč svoj toj
znanosti religiozni zato što su baš svi toliko neobrazovani? Stvar je u
tome što većina ljudi posjeduje osjećaj za transcendentalno, posjeduju
nekakav stupanj onog istog osjećaja za Božju prisutnost kakav je vodio
svece kroz povijest. U kontekstu posjedovanja osjećaja koji vam jasno
govori da Bog postoji, većina ljudi će prije uvažiti bilo kakvu
paradigmu koja je konzistentna s tim dubokim osjećajem, nego paradigmu
koja taj osjećaj ne uvažava ili govori stvari koje se percipiraju kao
nespojive s time. Biste li vi uvažili paradigmu koja vam govori da
vidljiva svjetlost ne postoji i da su to sve halucinacije, koliko god ta
paradigma zvučala smisleno i racionalno? Stvar je u tome da je ateizam
dosljedan svjetonazor samo iz pozicije određenog postotka ljudi koji
nemaju razvijen osjet za transcendentalno, koji ne osjećaju Božju
prisutnost na način na koji je osjeća većina ljudi. Kroz povijest, takvi
su vjerovanje u postojanje bogova temeljili na racionalnim razlozima,
zbog nemogućnosti drugačijeg tumačenja nastanka svemira ili nastanka
života, i takvi će danas biti skloni napustiti religiju, ali ono što je
zanimljivo u svemu tome jest da ljudi unatoč gubitku interesa za
klasične, institucionalizirane religije, a na temelju svojeg osjeta za
transcendentalno, traže neki oblik duhovne paradigme koja će biti u
stanju obuhvatiti istodobno i taj osjećaj, i znanstveno shvaćanje
svijeta. Takvi u tome ne vide nikakvu kontradikciju ili dualizam -
prihvaćaju znanstveno shvaćanje svijeta zato što vide da ima smisla i da
funkcionira, ali istodobno prihvaćaju i duhovno viđenje svijeta zato što
im i to funkcionira; u svojem iskustvu imaju potvrdu da te stvari
postoje i da nisu nikakva iluzija ili halucinacija, kako ih to
materijalisti pokušavaju uvjeriti. Naime, meteori su padali i onda kad
su učeni znanstvenici smatrali da je vjerovanje u kamenje koje pada s
neba stvar praznovjerja, prijevare ili halucinacije, isto kao što sada
smatraju o duhovnosti.

Činjenica je da svaka baba može imati bolju percepciju stvarnosti od
najpametnijeg znanstvenika ukoliko ona govori o stvarima koje ima u
iskustvu, a znanstvenik nagađa na temelju onoga što on smatra mogućim.
To se puno puta pokazalo, i zbog toga svi trebaju zadržati svoje
meteorite u muzejima neovisno o izrugivanju "pametnih" koji "znaju da je
znanost dokazala da toga nema". Oni koji ih pod pritiskom "znanosti"
pobacaju u smeće i tako se naprave pametni i moderni, dugoročno će se
pokazati kao povodljivi, lakovjerni i glupi.

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkvpYK8ACgkQU8G6/NHezOdshQCfcNA2xc+z+pmIoYL0QVMzUfbl
cAUAoL/N5cgICdmGxoIxHLX2Gugry7GP
=4sVy
-----END PGP SIGNATURE-----