-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Nedavno sam se bavio komentiranjem argumenata koje koriste ateistički
"evangelizatori" poput Mahera i Dawkinsa, smatrajući da je ateistička
demagoška propaganda postala nekom vrstom nove mode, i da na takve
stvari nitko zapravo ništa suvislo ne odgovara pa se stvara dojam da
odgovori ne postoje.

U međuvremenu sam pogledao još materijala na youtube kako bih se dodatno
informirao o situaciji, i moram reći da sam ostao poprilično zapanjen.
Naime, kad pogledam kakve ideologije i njihovi zagovornici su u
opticaju, nalazim se u situaciji da u preko 90% slučajeva moram stati na
stranu ateista a protiv vjernika, jer vjernici trabunjaju takve
apsolutne besmislice i vjeruju u stvari koje su toliko suprotne istini i
razumu, da mi naprosto ne ostavljaju nikakvu drugu opciju nego da stanem
na stranu bilo čega što razum i istinu brani od takvih.

Uzmimo za primjer američke kreacioniste, koji pričaju o fosilima
dinosaura starim tri tisuće godina, Zemlji staroj 6000 godina, koji
vjeruju u apsolutnu točnost Biblije (koja je po svim kriterijima upitan
tekst) a s druge strane evoluciju smatraju nedokazanom teorijom, pri
čemu uopće ne razumiju što u kontekstu znanosti znači "teorija". To nije
rasprava između ateizma i teizma, to je rasprava između čobanskog
talibanstva i znanosti. Kad vidim da netko ozbiljno dovodi u pitanje
stvari poput evolucije, i kad vidim koliko su se razne čobanske i
talibanske ideologije infiltrirale u sam vrh politike odakle formiraju
javno mnijenje i obrazovni program, obuzme me strava i sjetim se bedaka
iz Afrike koji bi AIDS liječili češnjakom i seksom s djevicama, jer to
smatraju pozitivnom alternativom zapadnoj znanosti. To je nešto strašno.
Nema nikakve razlike između američkih kreacionista i afričkih šamana. U
Americi postoji veliki rezervoar duhovnog mraka, skoro jednako velik kao
u Africi.

Kad se dakle raspravlja s takvima, praktički bez ograde stajem na stranu
ateista koji ih kritiziraju. Način na koji ih ovi kritiziraju posve je
primjeren situaciji, i tek u rijetkim okolnostima se zapravo
razotkrivaju problemi na drugoj strani, u ateističkoj ideologiji koja se
prezentira kao prosvjetiteljska i znanstvena.

Problem je u tome što se znanost prezentira ne kao istina, nego kao
sveukupnost, totalitet istine. Tome je tako sa znanstvenicima i
apologetima znanosti još od doba prosvjetiteljstva, zbog čega je znanost
zapravo neodvojiva od specifične, iznimno arogantne ideologije
scijentizma[1]. Scijentizam smatra da s jedne strane postoji znanost, a
s druge hrpa gluposti i besmislica. Zagovornici scijentizma su često
vrlo pametni ljudi, poput Lavoisiera, a svojstvo scijentista nije
glupost, budući da su oni u stanju jako dobro shvatiti složene stvari,
nego uvjerenje da izvan onoga što su oni u stanju shvatiti ne postoji
nikakva istina, dakle da je na suprotnoj strani od njihove samo laž,
neznanje i besmisao, a oni su svjetlo smisla i reda. To uvjerenje može
dati smiješne rezultate, poput onog kad je dotični Lavoisier ustvrdio da
nikakvo kamenje ne može padati s neba zato što na nebu nema kamenja, s
čime su se slagali tadašnji astronomi koji su dijelili Newtonovo
mišljenje da u međuplanetarnom prostoru ne mogu postojati mali predmeti.
Čuvši takav znanstveni zaključak, kustosi muzeja pohrlili su pobacati
sve svoje zbirke meteorita, i iz tog razloga muzeji danas ne posjeduju
uzorke meteorita sakupljene prije 1790. godine. Do toga je dovelo
uvjerenje da izvan znanosti ne postoji istina. Dakako, znanstveno
shvaćanje istine o metorima evoluiralo je nakon što je godine 1803.
meteorski pljusak od preko 2000 meteorita zasuo grad L'Aigle, i probudio
francusku akademiju znanosti iz uvjerenja da koncept meteorita pripada
praznovjernoj, predznanstvenoj prošlosti. Muzeji su tada ponovo počeli
prikupljati meteorite, bez straha od izrugivanja od strane znanstvenog
establishmenta[2].

Znanost, naime, nije nikakva sveukupnost istine. Znanost je sveukupnost
do sada obrađenih podataka i do sada neoborenih modela koji te podatke
tumače. Vrlo često, znanost je samo interpretacija lokalnog fenomena.
Primjerice, Newtonova nebeska mehanika je sasvim dobra aproksimacija,
sve dok važi pretpostavka Euklidovskog prostorvremena. Ukoliko se
klasičnom mehanikom pokušavaju vršiti proračuni kretanja objekata u
zakrivljenom prostorvremenu, primjerice u blizini jako masivnog objekta,
ona će dati pogrešne rezultate. Zbog toga je Newtonova mehanika
povijesno davala točna predviđanja kretanja svih planeta u sunčevom
sustavu osim Merkura. Merkur je, naime, dovoljno blizu Suncu koje svojom
masom krivi prostor, tako da u tom području prostorvrijeme odstupa od
Euklidovskog koje je pretpostavka klasične mehanike. Do Einsteina nije
bilo moguće razumjeti to odstupanje niti dati ispravni proračun[3]. Što
to znači, da je trebalo ignorirati opažanje odstupanja Merkurove orbite
od Newtonovih predviđanja? Je li trebalo to opažanje proglasiti
halucinacijom, prijevarom, ludošću?

Takvi primjeri daju povijesnu lekciju o nužnosti uvažavanja opažanja
koja se protive znanstvenom tumačenju. Čak i kad je znanstveni model
stvarnosti lokalno dobar, i kad lokalno daje dobra predviđanja, treba
imati u vidu da su moguća otkrića koja ta lokalna zbivanja stavljaju u
posve drugačiju perspektivu, kao što npr. opća teorija relativnosti
stavlja Newtonovu mehaniku u drugačiju perspektivu, shvaćajući je kao
aproksimaciju relativističke mehanike za slučaj zanemarive
zakrivljenosti prostorvremena u lokalnim inercijskim sustavima. Ukoliko
znanost vrši opažanja lokalno, u ograničenom rasponu, sasvim je moguće
da radi sve ispravno a da joj unatoč tome promiču jako veliki dijelovi
stvarnosti, poput kamenja na nebu.

To nije problem sa znanošću. Znanost je korektan princip. Problem su
scijentisti i njihov arogantni stav koji oduvijek glasi da je trenutni
rezultat primjene znanstvene metode zapravo model koji potpuno tumači
cjelokupnost stvarnosti, a da ostaje tek nekoliko sitnih detalja koje
treba riješiti. To nije tako samo u slučaju scijentizma, nego je to
svojstvo ljudske psihologije. U prvom stoljeću n.e. Sextus Julius
Frontinus je slavno izjavio da su izumi odavno došli do svojih granica i
da ne vidi mogućnost bitnih pomaka[4].

Što to sad u praksi znači? Jasno je da nije za očekivati znanstvene
"proboje" koji će dokazati biblijski kreacionizam po kojem je Zemlja
stara 6000 godina a dinosauri 3000. Jasno je da će teorija evolucije
ostati stajati neovisno o novim otkrićima. Ono što spada u domenu u
kojoj bih očekivao otkrića jest ono u čemu je znanost "tanka". Tu se
radi o parapsihologiji, o duhovnim fenomenima poput vizija Boga, NDE
iskustava i sličnog, što spada u domenu današnjeg "kamenja na nebu" za
koje scijentizam tvrdi da ne može postojati, a da su svi koji vele da
postoji luđaci ili varalice. Tu dolazimo do moje zamjerke Dawkinsu i
sličnima: iz činjenice da znanost uspješno osporava budalaste religijske
modele, oni izvlače zaključak da bi znanost na jednak način osporila i
sve drugo povezano s religijom. Nije tako. Problem sa sferom duhovnosti
jest u tome što je ona u svojevrsnoj proto-znanstvenoj fazi, dakle u
fazi u kojoj je bila fizika prije Newtona. Postojalo je opažanje velikog
broja stvari, ali raspoloživi modeli nisu držali vodu. Iskorak se nije
desio tako što je netko rekao da je sve to beskorisno smeće kojim se ne
treba baviti, nego tako što je netko uvažio opažanja, ali je napravio
bolji model. Povijest znanosti se sastoji upravo od situacija u kojima
je opažanje bilo točnije od tumačenja, što je stvorilo intelektualni
pritisak prema stvaranju novih modela. Tako je nastala Newtonova
mehanika i optika, Darwinova teorija evolucije, Einsteinova teorija
relativnosti, i općenito sve od vrijednosti što postoji u znanosti.
Najveća greška koju znanost pravi jest pokušaj racionalizacije ili
ignoriranja stvari koje se ne uklapaju u trenutno važeći model.

Ono što meni ide na živce s materijalistima i njihovim scijentističkim
svjetonazorom jest taj što cijelo vrijeme pokušavaju ugurati četvrtasti
klin u okruglu rupu, a kad ne ide, onda im je kriv klin. Dakle, ako
netko ima opažanje koje njima ne paše u model, on je ili lud ili
pokvaren, ali njihov model nikako ne može biti krivi. Ako netko veli da
kamenje pada s neba, lud je. Ako donese kamen kao dokaz, to je sigurno
krivotvorina. Naprosto nema kamenja na nebu.

Postoje tisuće NDE svjedočanstava za koja je jedino logično tumačenje da
ljudska duša nadživljava smrt tijela i ima iskustvo nadfizičkog svijeta.
Postoje tisuće duhovnih osoba - yogina, svetaca, mistika - koji svjedoče
o Bogu i duhovnom svijetu, a sve njih materijalisti pokušavaju na silu
ugurati u materijalistički svjetonazor kao četvrtasti klin u okruglu
rupu, nanoseći im svima nepravdu uvredljivim izjavama koje ih sve
portretiraju kao luđake i varalice samo zato da bi se materijalistički
svjetonazor kojeg oni toliko vole mogao održati. Niti su oni ludi i
varalice, niti su to bili ljudi koji su svjedočili o postojanju meteora
u doba kad je francuska akademija sve to smatrala praznovjerjem, ludošću
i prijevarom. Bojim se da se materijalistima mora desiti da im i u ovom
slučaju na glavu padne poveći broj kamenja s neba, i da će ih jedino to
prisiliti da revidiraju svoj pogrešni model i prestanu klevetati
svjedoke duhovnog svijeta.

Znanost će u nekom trenutku shvatiti materijalnu egzistenciju samo kao
lokalnu pojavu, važeću u određenom rasponu rubnih uvjeta, ali do tada
neka se svima ostalima Bog smiluje s njima i njihovom bahatošću.

========
[1] http://en.wikipedia.org/wiki/Scientism
[2]
http://www.mysteriousnewzealand.com/featurearticles/featart_meteorites.html
[3]
http://en.wikipedia.org/wiki/Tests_of_general_relativity#Perihelion_precession_of_Mercury
[4] http://www.etni.org.il/quotes/predictions.htm
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkvoDjoACgkQU8G6/NHezOf21gCfS45dwdKe+SDOyAepaY68cL0n
WjQAoMMuQv67lhP3CqH2zAqmWK/EpGmZ
=3ZhG
-----END PGP SIGNATURE-----